nedjelja, 31. prosinca 2017.

Novo vino u nove mješine

"Novo vino u nove mješine" je poruka Isusa Krista navedena u tri Evanđelja (osim Ivanovog).


Tada pristupe k njemu Ivanovi učenici govoreći: "Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?" Nato im Isus reče: "Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!" "A nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo, jer zakrpa vuče s odijela pa nastane još veća rupa." "I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva." (Matej 9)

O čemu se radi?
Novo vino još nije zrelo, ono sazrijeva puštajući plinove te stare mješine (to nisu bačve nego su osušene utrobe-mjehovi životinja) ne mogu izdržati taj pritisak nego se proderu i vino prolije.
Inače su mješine bolje od bačvi za održavanje kakvoće vina jer one se ne napunjaju zrakom dok se vino iz njih toči pa se vino ne kvari.
Isus očito govori slikom o novom vinu to jest novoj vjeri koja nije nova nego završetak i dopunjenje starozavjetne vjere, i koja se ne može staviti u stare Mojsijem predviđene obrede, postove, molitve, žrtve paljenice ... odnosno u obrazac kojeg su imali farizeji.
Ovaj dio Evanđelja trebali bi čitati s razumijevanjem protestanti cionisti, ali i novoredni 'katolici' koji vjeruju kako za židove još i dalje vrijedi Mojsijev zakon, da se mogu spasiti i bez krštenja i vjere u Isusa Krista odnosno bez pripadnosti Crkvi.
Ipak, nakana mi nije pisati o tome.
Nego da u skladu s današnjim danom prelaska u Novu Godinu pokušamo uliti mlado vino, ne u naše stare mješine, nego da sami postanemo nova mješina. 
Mlado vino je vjera u Isusa Krista koja nam treba rasti kako naša mješina-tijelo stari. Zato je vjera uvijek mlada i nova.
I ne radi se o mješini-tijelu nego o našoj duši.
Svaki novi dan kršćaninu je kao početak novog života, svako jutro počinje se iz početka. 
Nema kredita od prethodnog dana, ali niti dugova ako se kajemo zbog grijeha i molimo Bogu za oproštenje svaku večer na kraju dana.
Možda to što sam napisao nije teološki ispravno, poanta je kako nas naši stvarni dugovi prema Bogu ne bi smjeli paralizirati u novom danu.
Godina je također vremenski period i ritam dan nam od Boga koji je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde kako bi nam bili znaci vremena i blagdana.
A sutra ili danas dok ovo čitate nije samo građanski blagdan, nego prvenstveno Crkveni.
Dobro je i trebamo razmišljati o protekloj godini, ali treba u Novoj krenuti iznova kao da je to nulta godina.
Mladi Bog u jaslicama nas upućuje da i mi trebamo biti sada ponovno mladi i novi u vjeri.
Zasluge i vijenci iz prošle godine kao da ih nema.
Nema više utabanih starih staza, put je novi u kojem nas vodi betlehemska zvijezda, naše mlado Sunce, Božić.
Nisam nekoliko dana pratio medije (to jest nisam čitao na internetu što se događa) pa sam danas ostao iznenađen, a nisam trebao, da su u Iranu izbili neredi dosta velikih razmjera većinom provođeni od mlađeg studentskog naraštaja.
Ništa novo, to je 'arapsko proljeće' sada projicirano kao perzijsko.
Zna se tko i stoji iza toga, američki cionisti i Izrael i svi pobornici novog svjetskog poretka u koji se ne mogu uklopiti muhamedanci ako se ne liberaliziraju, ako se ne odreknu patrijahalizma i naravnog morala.
S.Arabija pod novim prijestolonasljednikom pokazuje taj isti smjer.
Pobjeda koju su u Siriji proglasili Rusija, Iran i šijiti općenito dovodi se u pitanje i to ovaj put u samom Iranu.
Mnogi ne znaju kako Iran ima već duži niz godina negativni natalitet što znači kako je zapadna kultura dekadencije i te kako tamo prisutna tako da ti prosvjednici nisu preko noći iskrsli.
Još jednom se potvrđuje kako tehnologija nužno dovodi do raspada društva i javnog naravnog morala.
Ovo pišem da si posvjestimo kako će iduća godina biti godina još većih sukoba te da nas, ako dobro tumačimo biblijska proročanstva, očekuje još veća izloženost ideologiji Antikrista, kako možemo očekivati da ono što smo se čudili da se događa u Njemačkoj, Švedskoj ... događati i kod nas.
Vrijeme radi i za nas i protiv nas.
Ovo drugo zato što moramo očekivati progone ako ostanemo pravovjerni, ovo prvo zato što u tom slučaju Isus Krist će biti blizu nas i uskoro s nama u fizičkom slavnom uskrslom tijelu. 
Nova Godina može biti i posljednja godina ne samo našeg života, nego ove doline suza.
Ne dočekujmo Novu Godinu, nego Isusa Krista!
Preporodimo se ponovno, mlado vino u nove mješine!
Rekao je da jedva čeka kad će ga (plod trsov - vino) ponovno uživati s nama u nebeskom kraljevstvu.
To će biti onda kad se rastale počela nebeska, kad krug Zemaljski bude uništen u vatri kako bi bilo stvoreno novo Nebo i nova Zemlja u nebeskom Jeruzalemu koji će s Neba sići k nama.
Sve nedaće koje nas očekuju zbog naše vjernosti Kristu u narednom razdoblju su ništa ako budemo imali mlado vino vjere u našim mješinama-dušama.
Neka nas Božja milost prati kako bismo to postigli.
Amen.


ponedjeljak, 25. prosinca 2017.

Gospodin mi reče: "Ti si sin moj, danas te rodih."

Danas započinje 40-dnevno Božićno razdoblje u Crkvi koje traje do drugog veljače, do blagdana kojeg kod nas zovemo Svijećnicom jer se tada blagoslivljaju svijeće što je ustvari sporedno u odnosu na dogođaj koji se slavi i koji se na engleskom zove "The Purification of Blessed Virgin" - i ne znam dal bi pravi prijevod mogao biti "Čišćenje Blažene Djevice Marije".
Radi se o obvezi prema Mojsijevom zakonu da majka 40-dana nakon rođenja dođe u Hram jer se je dotad smatrala nečistom zbog rođenja i ako je rodila prvorođenca da ga tada prikaže Bogu u istom Hramu.
Stoga se blagdan još zove "Prikazanjem Gospodinovim u Hramu" dok ono prvo ime koje spominje Gueranger u "Litugijskoj godini" nema kod nas ime, koliko mi je poznato.
Treba li napominjati da ako nismo imali pravo Došašće kako onda nemamo niti pravi Božić?
Tijekom Došašća svaki dan su se čitali dijelovi Izaijine knjige koji govore o obećanom dolasku Mesije-Krista te kako oni koji Ga očekuju moraju prije toga poravnati puteve, podignuti doline i spustiti gore.
To nekome može izgledati kako priprema za slijetanje zrakoplova koji ne može sigurno sletjeti ako nema dovoljno dugu i široku ravnu površinu na Zemlji.
Možemo onda nastaviti s tom modernom slikom i reć kako Božić ne slijeće u duše koji Mu nisu pripremili zračnu luku za slijetanje, drugom riječima koji se nisu pripremali za Njega, koji nisu razmatrali što to znači dolazak Mesije, kako dolasku treba prethoditi pokora, postovi, molbenice, zahvalnice Bogu koji dolazi otkupiti nas od vječne propasti.
To je samo podsjećanje kako "Adventi u gradovima" kod nas nemaju nikakve veze s pravim Adventom, čak suprotno od toga, kao da se i ravne površine na koje bi možda mogao slijetjeti 'Zrakoplov' čine neravnima, kao da se želi biti sigurnim kako se Bog ne će roditi u srcima ljudi za Božić.
Da, smisao Božića je rađanje malog Boga u našim srcima.
Svi izvanjski obredi i sveta liturgija, čak i kalendarsko vrijeme godine kad Sunce počinje nadvladavati vladavinu noći, su u tome cilju.
Samo bezumnik vjeruje u slučaj, to jest da se je slučajno Bog rodio nakon zimskog solsticija, ili da je rođenje na taj dan izmišljeno kako bi kršćani koji su se obratili od poganstva prestali s prosinačkim saturnalijama.
Takvi ne žele uključiti zdravi razum pa ne žele niti razmotriti mogućnost kako je Sotona inicirao kod pogana te bakanalije u istom razdoblju kako bi upravo do takvih krivih zaključka ljudi dolazili, ili kad je kod pogana stvorio kult majke Zemlje i nebeske kraljice kako bi budući heretici protestanti prestali štovati ženu koja će roditi Otkupitelja, ženu koju je Zmiji u Edenu navijestio Bog kao onu koja će njoj smrskati glavu.
Protestanti koji su isprva zabranjivali Božić, ne zaboravimo kako su SAD stvorili engleski puritanci koji su bili preradikalni za anglikanske protestante pa je tamo dugo vremena slavljenje Božića smatrano prekršajem ili krivičnim djelom, rekli bi - Isusa Krista smo proglasili našim osobnim spasiteljem, mi smo spašeni čak ako svaki dan besprekidno radimo odvratne grijehe, zašto bi onda svake godine morali opetovano pripravljati se za Božić, meditirati o Božiću, slaviti Ga i zahvaljivati Mu, kad mi imamo odraslog Isusa Krista za svog spasitelja?
Pravi protestanti ne poštuju i ne štuju Uskrs niti Božić, nemaju Došašća niti Korizme, nemaju blagdana niti dana pripreme za blagdan, nemaju posta ni nemrsta, jer 'oni su već spašeni'.
Iz ove definicije protestantskih heretika možemo shvatiti što to oni protestiraju kod pravih kršćana, odnosno kakvi trebaju biti pravi kršćani.
Protestanti su jednostavno negacija kršćana isto tako i židovi talmudisti (ovih dana sam čitao kako nitko za vrijeme Isusa Krista i prije nije nosio jarmulku - kapicu na glavi, a da su to počeli talmudisti nositi u srednjem vijeku iz čiste mržnje i suprotnosti prema kršćanima koji kad ulaze u crkvu i kad se mole Bogu skidaju pokrivalo za glavu, što znači da su talmudisti bili protestanti prije protestanata).
Onaj tko negira nešto ne može postojati prije onog što negira, na isti način sv.Augustin je dokazao kako zlo nema bitak, zlo je jednostavno nedostatak dobra koje ima bitak.
Kršćani moraju shvatiti da su grješnici koji se ne će spasiti ako ne postanu svetima za vrijeme zemaljskog života, a oni koji su na putu svetosti te su već nadvladali požude, moraju shvatiti kako bez Božje milosti će sigurno opet pasti u stanje grijeha.
Zato postoje sakramenti Crkve, zato postoji sveta liturgija Crkve kako bi bi se u godišnjem ciklusu događala otajstva Božića, Uskrsa i svih drugih blagdana, kako bi se svake godine u isto vrijeme sjećali svetaca kao onih koje trebamo naslijedovati i kojima trebamo moliti za zagovor pred Bogom.
Stoga danas i u slijedećem razdoblju do Prikazanja Gospodinovog u Hramu, moramo ako smo kršćani, razmatrati otajstvo utjelovljenja i rođenja Boga-Božića, tu beskonačnu ljubav koju ima Bog prema nama da se je ponizio postavši čovjekom, i to ne nekim zemaljskim moćnikom, nego nemoćnim i potrebitim djetetom koji ne može preživjeti bez brige majke i očuha koji nisu mogli, zbog gužvi popisa stanovništva naređenom od rimskog cara i siromaštva niti naći mjesto rođenja u nekoj kući tako da se je rodio u štalici-spilji na slami (opet moramo biti svjesni da je Marija majka bez premca te da je sigurno imala sa sobom povoje i prostirke koje je vjerojatno svojom svetom rukom istkala i sašila) te da su ga od hladnoće zimske noći grijali svojim dahom i tjelesnom toplinom stajske životinje koje obično prikazujemo kao vola i magarca (kad bi oni mogli govoriti i imati um, zamislite što bi nam pričali - imali su nezamislivu priliku grijati svojim dahom nemoćno tek rođeno dijete koje je njihov Stvoritelj).
Skupila se je neviđena do tada vojska anđela koji su zadivljeni promatrali tu scenu i pjevali svoju najljepšu pjesmu Bogu.



Zar je to isti Bog kojem se s velom besprekidno klanjaju anđeli, a ovdje je Bog dijete koje je u svakom pogledu potrebito od svojih stvorenja?
Čim smo više čisti od grijeha, to i nas zapanjuje ta istina te žudimo zapjevati s anđeoskim korom pjesmu novu Gospodinu.
Ili barem priključiti se siromašnim i promrzlim betlehemskim pastirima, kako neki pišu, prvim članovima Crkve koji su bili šokirani da obećani Mesija koji je i sam Bog izgleda nemoćnije i siromašnije od njih.
Kako onaj bezumni antikrist Bergoglio kaže - to je Bog iznenađenja, ali ne iznenađenja drugovatikanskih pa istinu pretvara u laž i obrnuto, nego to je Bog koji iznenađuje anđele i ljude koliko je spreman poniziti se i žrtvovati radi ljubavi.
Razmišljajmo, ako možemo, kako je Djevica Marija bez porodiljnih muka rodila svoga Boga i sina. Zamislimo trenutak kad je rodila i ostala djevica i ugledala djetešce koje je grli i blagoslivlje blagoslovom kojeg samo Bog može dati.

Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: "Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!" On odgovori: "Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!" Luka 11



Mi smo ovi drugi ako slušamo riječ Božju i čuvamo je zato što smo u molitvi i razmatranju Božića i svih Božjih otajstava, ako nam Božja milost 'tjera' suze ushita na oči dok to činimo.
Samo nemojmo se umisliti da smo blaženiji od Bogorodice milosti pune, jer Ona je Božju riječ slušala, čuvala i prebirala o istoj (meditirala) i prije i poslije nego što je začela u svojoj svetoj utrobi Onog kojeg Nebesa i sav stvoreni svijet ne može cijelog imati.
Samo o tome razmišljati čista srca diže nas u nebeske visine gdje anđeli ne prestaju s pjesmom hvale i slave Boga.
Stavimo se u poziciju sv.Josipa.
On je još uvijek u iznenađenju kako ga je to Bog izabrao da mu bude poočim na Zemlji, štoviše zvati će ga svojim ocem.
Čime je on tu neopisivu čast zaslužio?
Ničim, to je Božji izbor ili Božja dubina pred kojom ostajemo nijemi.
I onda kao potvrda Božjih obećanja kojih mu je prenio anđeo, vidi kako njegova žena rađa bez muka u čudesnom činu tako da i dalje ostaje prečistom djevicom za koju ne treba čišćenje kojeg predviđa Mojsijev zakon, ali kojeg će ona ponizno izvršiti kao što će se Njezin sin krstiti u Jordanu iz takve poniznosti koju može samo Bog imati.
To nije bilo obično rođenje, siguran sam da su i vanjske manifestacije osim rađanja bez porodiljnih muka bile očite i vidljive sv.Josipu.
Zamišljam sv.Josipa kako je prostrijet na podu štalice i s licem na zemlji klanja se Bogu koju čini takvo čudo, koji se rađa i kojeg će on imati uskoro na rukama.



Kažu kako je kralj Klovis, prvi kršteni vladar Franaka koji se je upravo krstio za Božić od sv.Remigia u katedrali u Rheimsu kako je čim je ušao u katedralu pitao sveca - oče, je li ovo kraljevstvo nebesko o kojem ste mi govorili?
Svetac mu je odgovorio - nije sine, ovo je put prema tom kraljevstvu.
Mi više ne možemo nazočiti takvim liturgijama, takvim pjevanjem niti takvom veličastvenošću katedrala  osvjetljenim samo mnoštvom svijeća učinjenim samo od pčelinjeg voska kakvim se je divio sveti kralj tako da je pomislio da je ušao u Nebo.
Sv.Josip vidio je u otajstvu rođenja kudikamo veći prizor pred kojim je mogao ostati samo u dubokom klanjanju i bez riječi.
Zar mislite da su mnogo manje ushita imali pastiri koji su najprije bili u strahu pred anđelom koji im je progovorio, a onda su vidjeli vojsku anđela koji su pjevali u ekstazi zbog događaja rođenja Boga kojem su nazočili?
Vratimo se opet Francima i Božiću.
Najpoznatijeg franačkog kralja Karla Velikog 800.g. okrunio je za prvog cara sv.Rimskog carstva (njemačke krvi) sveti papa Lav III za Božić.
Od tog kralja i cara mnoštvo europskih jezika, čak i turski, dobili su ime za kralja - kralj od Karla.
Najpoznatije dinastičke kuće poput kuće Habsburg, Capetian (francuski kraljevi), Plantangenet (normanski vladari i kraljevi Engleske nakon normanskog osvajanja britanskog otoka) potomci su tog znamenitog čovjeka.
Istočni shizmatici koji smatraju kako je Konstantinopol drugi Rim, ne mogu smisliti Karla Velikog i Franke koji su temelj Europe baš zato što su kao kraljevi nekadašnjih germanskih pogana postali carevi sv.Rimskog kršćanskog carstva i tako nastavili naslijeđe prethodnog Rima.
Na Božić se je prije te znamenite 800.g. dogodio još jedan veliki dogođaj.
Poganski Angli i Sasi na britanskom otočju su se na današnji dan pokrstili u Yorku, u hladnoj rijeci. Oko deset tisuća muškaraca su se u noći Božića krstili u rijeci koja je bila tada kao sjeverni Jordan.
Prizor je morao biti veličanstven zbog brojnosti kršenika, zbog hladnoće i predanosti katekumena da se krste u hladnoj rijeci.

I ovaj moj tekst dragi čitatelji smjera na isto.
Da nam se rodi Božić u skrivenosti naše nutarnje štalice, u hladnoći ovog svijeta koji za dan Božića na hrvatskoj državnoj TV prikazuje antikršćanski novodobni holivudski film (nažalost bio sam na Božićnom ručku na kojem se moli prije jela, ali je i đavolska kutija zvana TV otvorena i zbog koje oni koji se zovu kršćani i dalje gledaju taj film bez obzira što isti započinje riječima "U početku bijaše Ništa ..." što svakom zdravog razuma kaže kako autori tog filmskog nedjela "Noa" Boga smatraju kao ništa).
Ne možemo ići na Božićnu misu bez obzira ako je ona tradicionalno latinska ili staroslavenska bez spominjanja heretika Bergoglia i očekivati da će nam u naše srce 'sletjeti' Božić, ako ne zatvorimo vrata i prozore tih đavolskih kutija te ako se povodimo u bilo čemu za ovim svijetom koji na sve moguće načine, otvoreno ili prikriveno, ratuje s Božićem.
Imali smo svi vrijeme Adventa da poravnamo puteve za rođenje Božića.
Koliko smo puteva poravnali, koliko smo svojih opačina pobijedili, koliko smo svojih loših navika nadjačali?
Ipak ne gubimo nadu ako smo Došašće potratili uludo u 'adventu u našem gradu', iako možda nismo izvana bili u tom zabranjenom veselju i zabavi, ali iznutra nismo ništa mjenjali.
Živi smo,a to znači kako možemo i nakon Božića imati Božić ako imamo volje i ustrajnosti ravnati krive naše puteve.
Kako napisah na početku - Božićno vrijeme traje još četrdeset dana.

Svima vama i vašim najbližima želim rođenje Isusovo u vašim osobnim jaslicama srca!
Sunce je nadjačalo noć, novorođeno Sunce pravde obasjava one koji ne žele ostati u tami.
Sv.Pismo nam kaže:

Gospodin mi reče: "Ti si sin moj, danas te rodih."
Ako uronimo u otajstvo Božića, i mi ćemo se ponovno roditi kao dijete Božje.
To je moja želja za sebe, za one koji su mi bliski kao i za sve vas koji pratite s pobožnim motivom ovaj blog.
Amen.





utorak, 19. prosinca 2017.

Ljubavna priča, zločin i kazna u NDH

Prva priča.
Pripovijedač je vjerodostojan čovjek za kojeg vjerujem da ima dokumente o njezinoj istinosti.
Redarstvo je primilo prijavu jedne žene kako njezin muž sluša neprijateljski radio London te da se sprema otići u pobunjenike (partizane).
On je k tome pravoslavac.
Provodi se istraga i utvrđuje se kako je žena sve izmislila jer se je vjerojatno htjela riješiti muža radi preljuba.
Žena je završila na sudu i kažnjena je s dvije godine zatvora.
Druga priča, drugi pravoslavac.
Pripadnici ustaške postrojbe koja je vršila stražu u radnom logoru Jasenovac pljačkaju neka pravoslavna sela.
Jedan pravoslavac se je žalio vlasti NDH jer mu je ukradena odjeća koju pripovijedač poimence navodi.
Vlast šalje suca iz Zagreba radi istrage i suđenja.
Na sudu među kojim porotnicima je Vjekoslav Luburić utvrđuje se krivnja te je za pljačku spomenutog pravoslavca nađen krivim jedan ustaša.
Sudac presuđuje kaznu zatvora od jedne godine, dok, nakon 1945. ozloglašani budući general Luburić, uzima riječ i traži smrtnu kaznu budući su ratna vremena i treba odmah u začetku strogo kažnjavati takve slučajeve.
Porota prihvaća te je taj ustaša, zajedno s još osmoricom iz logorske straže kažnjen smrtnom kaznom i strijeljan u logoru.
Sudac se je ogradio od takve stroge kazne.
Svi budući stražari logora daju prisegu pred grobovima strijeljanih ustaša kako ne će krasti, piti i maltretirati logoraše.
Ustaša koji je strijeljan je inače bio muhamedanske vjere (a danas potomci tih ustaša prijete smrću Hrvatima ako žele imati autonomiju u BiH te ih nazivaju posprdno ustašama).

Osim što se moramo potruditi bolje rasvijetliti razdoblje NDH, a pogotovo lažne slike radnog logora Jasenovac zbog koje je između ostalog i izbio krvavi ustanak protiv hrvatske države 1991., a prije toga su Hrvati bili daleko najbrojniji politički zatvorenici u bivšoj državi i preko kojeg se je pokušalo opravdati Bleiburšku izdaju i pokolj ratnih zarobljenika nakon svršetka rata, trebamo se kao kršćani zapitati koliko smo vjerni Kristu kad je na suprotnoj strani neki osobni ili lažni nacionalni interes.
Ona žena je bila najvjerojatnije rimokatolikinja koja se je na izuzetno podao način htjela riješiti svog zakonitog muža.
Zločin je teži ako se čini nekom tko je bliži, a muž joj je trebao biti najbliži.
Po mojem sudu ona je trebala dobiti i veću kaznu, odnosno barem istu kaznu koju bi dobio muž da je optužba protiv njega bila istinita.
Ne treba posebno naglašavati kako je Crkva uvijek pokušavala odgovoriti katolika da se ženi sa shizmatikom ili heretikom jer je to izvor potencijalnih razdora ili gubitka vjere katolika, ali kad se je ženidba sklopila pred Bogom onda je ona nerazriješiva (s time da druga strana se mora obvezati da ne će katoličku stranu spriječavati u vjerskom životu kao i da će se djeca odgajati kao katolici).
Je li onda dopušteno ženi prijaviti muža ako isti radi na rušenju državnog poretka i nacionalne države?
Da, i k tome je to obveza bez obzira dal brak bio mješovit ili ne.
Zločin se ne može opravdati ili zatajiti zato što se radi o krvnoj ili bračnoj vezi.
Naravno, prethodni uvijet mora biti da ta nacionalna država nije zločinačka, da nema nakanu neku manjinu poubijati ili nametnuti u državi antikršćanske zakone. 
A to nije bila NDH. 
Pravoslavci nisu imali razloga dizati ustanak protiv tadašnje hrvatske države.
Niti jedan zakon nije bio usmjeren da se pravoslavci izbace iz političkog i društvenog života i niti jedan pravoslavac nije bio uhićen ili osuđen zato što je bio pravoslavac.

Druga priča nam opet ima poruku.
Pljačkanje, razbojstva i slični zločini nikako se ne mogu pokriti s domoljubljem ili zaslugama u ratu.
Kršćani su dužni spriječiti ih, prijaviti i osuditi makar se radilo o 'bratu po oružju'.
Zlo nikad i u nikakvim okolnostima nema opravdanje.
Luburić je ovdje se ponio kao časni časnik, iako je možda smrtna kazna zbog krađe odjeće predrastična, ali u ratnim uvjetima kad treba s takvim primjerom disciplinirati vojsku može imati opravdanje spriječavanja još većeg zla.

Sad malo o TV emisiji u kojoj ćete čuti te priče ali i mnogo drugih.
Emisiju vodi A.Prkačin koji jedini kod nas ima hrabrosti o tome raditi emisije (očito se to još tolerira jer se radi o mjesnim TV).
Osobno mi malo smeta njegov pomalo oholi stav kad se samoističe, ali je s druge strane činjenica kako to nitko kod nas ne radi osim njega (što je meni poznato).
S druge strane mislim da je naivan ako misli da je problem samo u Hrvatima što ne ulažu truda kako bi istraživali to razdoblje i skinuli ogromnu lažnu hipoteku koja nam je dana od 1945. iz jednostavnog razloga da se održi Jugoslavija.
Koja je međunarodni masonski projekt još od 19.st. i to je glavni razlog zašto ne će međunarodna zajednica koju kontroliraju pobjednici drugog velerata, nam dozvoliti da se službeno na HTV ovakve ili slične emisije prikažu ili da se u skladu s dokumentima izmijene školski povijesni udžbenici.
Sadašnje političke stranke koje odlaze u Bužin po svoje mišljenje ne će isto tako dozvoliti da se ponovno nastavi iskapanje u Jasenovcu radi utvrđivanja istine.
Istina o Jasenovcu je tako izravno vezana s istinama o njemačkim radnim logorima koje je isto kao i Jasenovac posjećivao tijekom svih godina međunarodni Crveni križ.
Dakle cijeli sadašnji međunarodni poredak ovisi o tome da se ne istražuju logori i istina o drugom veleratu.
U Njemačkoj bi netko poput Prkačina i Vukića završio u logoru, ali ne u radnom nego zatvoreničkom, ako bi izrazio sumnju u službenu istinu.
Mišljenja sam da kao narod, kao država, ne ćemo doći do priznanja istine ma kakva ona bila ako se prije toga ne uruši sadašnji međunarodni poredak.

Na koncu poruka Srbima, jer znam da neki od njih čitaju ovaj blog.
Ako se zovete kršćanima, bez obzira što vas ja držim raskolnicima (iako znam da ima nešto malo Srba katolika) a vi mene isto, onda ste dužni zbog tog svetog imena slijediti Krista koji je Put, Istina i Život.
Uvijek sam spreman zbog Krista biti 'izdajnikom' svojeg naroda ako narod odbaci Krista i krene u suprotnom smjeru, u provaliju, laž i smrt.
Zbog imena Kristovih sljedbenika onda to morate i vi, i kršćani iz bilo kojeg naroda.
Narod i obitelj-rod nije vječni pojam nego vremeniti i ludo je izgubiti vječnost radi nekog egoističnog, kratkotrajnog i vremenitog cilja.
Naši odnosi (između Hrvata i Srba) su uvelike opterećeni time što se ne zna i što se ne istražuje istina o Jasenovcu i ondašnjoj hrvatskoj državi.
Mogu se i staviti u kožu srpskih pobunjenika iz 90-tih koji su odrasli na laži kako Hrvati jedva čekaju opet zaklati milijun Srba.
Međutim, ako ima indicija, a ima ih, kako je to bio mit kako bi se Hrvati držali non stop u karanteni kako ne bi tražili pravo na svoju nacionalnu državu, onda takav strah nema opravdanja jer se svjesno zatvaraju oči pred istinom.
Iz laži se ne može roditi dobro niti se može očekivati Božji blagoslov ako se namjerno prešućuju informacije koje dovode u pitanje cjelokupnu laž.
Ako slijedite Istinu, onda smo braća u Kristu bez obzira na krvave ratne traume.
Dolazi Božić.
Pripremimo mu mjesto tako da poravnamo istinom sve laži.
Onda ćemo zaista iz srca pridružiti se pjesmi anđela u betlehemskoj noći jer ćemo imati mir kojeg ne daje UN ili Haag, nego Isus Krist. 



Na videu možete slušati o tim dvijema pričama.

nedjelja, 17. prosinca 2017.

Osveta križara - Deus vult

Ovaj tekst sam započeo pisati pred više od pola godine i ostao je kao skica.
Pa pročitajmo što sam onda htio vam prenijeti.

Ako pratite tzv. socijalne medije, onda možete primijetiti kako su protestanti puno aktivniji nego katolici.
Kad se govori o vjerskim temama, a gotovo da nema teme koja se ne dotiče vjere.
Pišem na blogu dosta o krugu Zemaljskom, muhamedanstvu, sodomizmu i ostalim perverzijama, NWO i Antikristu i ako idem potražiti na net-u što se o tome piše, znam da ću naći red veličine više članaka i videa koja su napravili protestanti u odnosu na katolike (sad u njih računam i nazovi katolike).
Zašto je to tako? 
Ta novoredna sekta je brojnija od svih heretika protestanata zajedno.
Mislim da odgovor leži u činjenici kako je uvijek Crkva imala svoje 'službene' apologete koji su mahom bili klerici, i to je bilo opravdano u vremenima kad Crkva normalno funkcionira. 
Da živim u tim vremenima ne bih niti ja pisao ovaj blog. 
Novoredni katolici laici tako žive i dalje. 
Kao da Crkva ima papu i hijerahiju koja drži sve pod kontrolom te nema potrebe da laici pišu knjige, blogove ili videa o vjeri koju će obraniti od sve drskijih napada.
Puno takvih napada dolazi upravo od protestanata.
Ali su ti napadi toliko povjesno i doktrinalno neutemeljeni, da bih ih mogao odbaciti svaki laik koji je minimalno upućen u povijesti i nauk Crkve.
Recimo protestanti koji su se posvetili posljednjih godina ideji ravne Zemlje, uporno lažu kako je katolička Crkva, oni će reć jezuiti, izmislila Loptu u 16.st., podmetnuti će kako su Galileo i Kopernik bili katolici, i da je to bio onaj nesretni belgijski svećenik G.Lemaitre, koji je i bio isusovac i koji je začetnik ideje Velikog praska. 
Pri tome će hotimično ili ne, zanemariti činjenicu kako je Crkva službeno anatemizirala heliocentrizam, i da su protestanti, pogotovo anglikanci bili ti koji su heliocentrizam odmah prihvatili i propagirali ga.
Ima jedan, vjerojatno najstariji dokumentarni film o ravnoj Zemlji snimljen ranih 80-tih u Engleskoj koji to upravo kaže. 
Komentari na youtubu su bili u stilu - uh, a ja sam mislio da su Loptu promovirali katolici.
Sličnu stvar nalazimo po pitanju muhamedanstva. Protestanti i njihovi pastori kudikamo više od katolika, što nije teško kad novoredna sekta naučava kako se muhamedanci i oni klanjaju jednom Bogu, pišu i snimaju videa o opasnostima i lažima muhamedanstva. 
Neki čak imaju drskosti reći i napisati kako je Muhamed bio agent Rima, odnosno katolika. 
A istina je obrnuta, protestanti su odmah u 16.st. bili manje ili više otvoreni saveznici muhamedanaca i odmah su krenuli s propagandom protiv križarskih ratova. 
Novoredna sekta je istu propagandu prihvatila.
Protestanti su toliko zaslijepljeni da ne vide kako ne bi bilo ništa od njihove 'sola scriptura' da nije katolička Crkva napisala i kanonizirala Bibliju, kao i da bi oni sada bili muhamedanci da nije bilo katolika koji su se borili u križarskim ratovima i koji su odbacili muhamedance iz Europe.



Nisam bio posve zadovoljan s tekstom i koji nije bio tada potpun, pa se sada nadam da ću ga uspješno završiti i nadopuniti.

"Deus vult" - "Bog to hoće", bio je ratni poklič križara s kojim su pobjeđivali brojčano nadmoćnije muhamedance u presudnim bitkama.
Ako pratite pisanja na forumima i socijalnim mrežama na kojima ne hara cenzura, a sve je manje takvih, onda je taj usklik postao ponovno popularan gotovo nakon tisuću godina.
Pogledajte koliko samo komentara na ovaj video s pjesmama koje zvuče kao protogregorijanske i koje su nazvane kao pjesme templara - najznačajnijeg monaško-ratničkog reda među križarima i koji samo kažu - Deus vult:



Tko to hoće biti križar danas sa 'sigurne' anonimnosti IP adrese (čije podatke uvijek mogu očitati oni koji to žele, ali ljudi misle da je njihova anonimnost osigurana) te sebe vide kao dio najznačajnijeg kršćanskog ratničko-pokajničkog pokreta?
U ogromnoj većini to su ljudi koji su preplašeni (s pravom) pred drskošću i nasiljem muhamedanskih imigranata u zapadnim zemljama te koji vide kako su ih nacionalne, državne i religijske elite izdali.
Među takvima ima mnogo ateista koji su izgubili vjeru u ateističku sekularnu državu da će im zaštiti goli život pred došljacima koji spremno pokazuju kako lako i u vjerskom žaru daju svoj život (tako da ubiju na desetine kafira sa sobom što nisu kršćanski ratnici nikad radili) radi širenja kalifata.
Kako se netko uopće može suprostaviti svojem neprijatelju koji ne zazire od smrti, ako i sam nije isto voljan boriti se do smrti?
Da, zapadnjaci znaju kako ne mogu spriječiti svoje buduće podložništvo, te im ostaje ili prihvatiti drugorazredni status dimija-kafira-nevjernika u vlastitim državama ili kalkulirati s prelaskom na muhamedanstvo.
Postoji dakako i treća opcija - biti križarom.
Samo to je lako reć i još lakše napisati na forumima socijalnih međumrežnih mreža, a stvarno to postati znači imati nešto što je zapad počeo odbacivati pred pola tisućljeća, a kulminira sada.
Radi se o pravoj i potpunoj vjeri u Isusa Krista koja opet nije nešto što se naručuje kad zagusti u nevolji, nego je nebeski Božji dar. 
Lako je ustima reć - vjerujem u Isusa Krista, ali reći srcem znači biti spreman položiti život radi Njega, što podrazumijeva odbaciti potpuno od sebe sve grijehe i požude.
I dok internetski križari hoće da im neki fiktivni križari obrane vlastiti dom od agresivnih i drskih došljaka, pravi križari su odlazili na dugotrajno i neizvjesno putovanje-hodočašće (jer svi križari su ujedno bili hodočasnici i oni od njih koji su preživjeli borbe, nakon posjeta Kristovom grobu vraćali su se natrag u svoj dom) daleko od sigurnosti svojeg doma znajući i čak računajući kako će vrlo vjerojatno poginuti u borbi i prije nego što dođu do Jeruzalema.
Karlo Martel potukao je muhamedance u srcu buduće Francuske (zemlje Franaka) te je tako praktično branio svoj dom, ali potomci istih Franaka putovati će onda na drugi kraj svijeta ne da brane sebe i svoj dom, nego da brane Isusov grob i Svetu zemlju od onih koji su sa sabljom ju osvojili od kršćana. 
Malo tko od onih koji pišu na internetu "Deus vult" je spreman to ponoviti.
Jer ako je spreman, onda je još prije spreman odbaciti liberalnu i sekularnu državu (i srcem se boriti za kršćansku državu), renesansu-obnovu poganstva, humanizam, protestantizam, demokraciju i antikršćanske ideologije, kao i lagodni hedonistički život kojeg daje tehnologija uz cijenu odricanja od vjere u Boga.
Nadalje, koliko je onih koji se sada boje nasilja muhamedanaca, a koji su sve do jučer, ili možda još i danas, napadali križare kao divljake, kao pljačkaške avanturiste, kao one koji su masakrirali 'nevine' muhamedance?
Koliko je onih koji danas pišu "Deus vult" a koji su čitajući o križarskim ratovima, ili gledajući većinom lažljive dokumentarne i igrane filmove o istom imali simpatije na nekršćanskoj strani?
Slobodno i bez straha da ćemo pogriješiti možemo konstantirati kako su zapadnjaci prošlog stoljeća izdali svoje pretke koji su držali križare idealom te su isti moderni Europljani ih osudili kao zapadnu sramotu zbog koje se moraju ispričavati, i to bez prestanka, muhamedancima.
Vjerujem da ima zasigurno potomaka križara koji su osuđivali svoje pretke zbog toga.
Živimo po mojoj prosudbi u vremenu kad Bog osvećuje one koji su se borili do smrti za Njega, koji su poginuli uz poklič "Deus vult", koji su k tome govorili "Non nobis Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam."
"Ne nama Gospodine, ne nama, već Imenu tvojem daj slavu".



Bog kao da je rekao - kad niste tražili slavu za sebe, nego Imenu mojem, i u tome ste žrtvovali svoj život, a ovi izdajnici i hulje vas ocrnjuju već pola tisućljeća, neka onda osjete i strepe pred sabljom nevjernika od koje vi niste.

Protestanti su bili vrlo uspješni u ratovanju propagandom.
Ako netko još uvijek vjeruje kako su Španjolci okrutno istrijebili domoroce latinske Amerike, a domoroci su praktično opstali samo tamo gdje nisu došli protestanti, onda je najvjerojatnije taj žrtva propagande iz protestantske Nizozemske i Engleske koji tada nisu mogli vojno nadjačati katolike, pa su to htjeli nadoknaditi s propagandom, knjigama, grafikama kao tobožnjim dokazima.
Isto tako su prikazivali križarske ratove, i ustvari su bili saveznici otomanskim muhamedancima u zajedničkom napadu na sv.Rimsko carstvo njemačke krvi (znači i na naše kraljevstvo čija kruna je bila kod Habsburgovaca tada).
Sjeverna Njemačka kao i skandinavske protestantske zemlje potpuno su ih pratili i koji put predvodili.
Katolici su se tada istovremeno morali braniti oružjem protiv polumjeseca i protiv "sola scriptura" fanatika.
Kasnije, nakon francuske revolucije, katoličke zemlje su postale masonske i nastavile istu propagandu protiv križarskih ratova.
Ne znam što piše u sadašnjim hrvatskim povijesnim čitankama o tome, ali sam prilično uvjeren da piše na tragu protestantsko-liberalnih laži.
Nismo dakle niti mi nevini, i mi zaslužujemo Božju osvetu nad križarima.

Što tek reć o novorednoj sekti?
Oni su se već davno ispričali muhamedancima zbog križarskih ratova.
Ovi su to shvatili sasvim zdravorazumski - sad je konačno Rim spreman za osvajanje (muhamedanci su bili napali Rim 849 g. pljačkajući pri tom baziliku sv.Petra i baziliku sv.Pavla izvan zidina, nakon toga je papa dao sazidati zidine i oko Vatikana).  

Istočni shizmatici bacaju drvlje i kamenje na križare zbog četvrtog križarskog rata kad su križari osvojili Carigrad, tvrdeći kako se Bizant nije oporavio nakon toga pa su ga Turci osvojili.
Što je jedva prikrivena mržnja prema 'latinima' koji su ustvari osnovali Carigrad - Konstantin i ostali carevi su bili Latini-Rimljani, a ne Grci.
Latini-Rimljani i latinski jezik nakon istočne shizme brzo su nestali iz Carigrada.
Dakako da je to i laž, jer da nije bilo prvog križarskog rata kojeg je papa sazvao na molbu bizantskog cara, Bizant bi već tada pao pod muhamedancima.
K tome, papa je osudio te križare zato što su išli u osvajanje Zadra i Carigrada, kršćanskih gradova (iako su ovaj drugi držali shizmatici).
Trebalo bi i razumijeti povjesne okolnosti.
Četvrti križarski rat je trebao ići morskim putem kao pomoć Jeruzalemskom kraljevstvu koje se je teško branilo pred mnogoljudnim neprijateljem.
Mlečani su po dogovoru napravili flotu brodova za prijevoz križara, ali uspostavilo se je kako nema dovoljno novaca za platiti prijevoz (mnogi križari znali su prodati sav svoje imetak kako bi podmirili troškove putovanja koji su bili mnogostruko veći nego danas, jer je put trajao mjesecima i na drugačijim prijevoznim sredstvima).
Prije toga bila je pobuna u Zadru pri čemu je izbačena mletačka vlast (trebamo znati kako je tada u Zadru kao i u mnogim obalnim gradovima bilo dosta-većina romanskog starosjedilačkog stanovništva).
Mlečani, kao pravi trgovci, rekli su kako će sve biti namireno ako križari im ponovno vrate u vlast Zadar.
Što se tiče Carigrada, u to vrijeme tamo je vlast bila nestabilna, križarima se je priključio jedan od pretedenata na carsko prijestolje uvjerivši ih kako on ima na to pravo te ako mu omoguće dolazak na prijestolje, da će im se odužiti.
U svakom slučaju treba znati i ponoviti kako je papa osudio križare koji su u tome sudjelovali jer oni su bili pozvani na rat u obrani Svete zemlje, a ne da se upuštaju u druge ratove.

Još nešto o ratovima.
Nauk o opravdanom ratu donio je još sv.Augustin te je isti bio općeprihvaćen tada u kršćanstvu.
Opravdani rat je uvijek obrambeni, u ime dobra kad se zlo služi nasiljem, te kad ga (obrambeni pravedni rat) vodi ili saziva onaj koji ima na to legitimno pravo.
Opravdani rat je dakle zadnje što se daje kao odgovor na zlo, kad više nema mogućnosti da dobro opstane u nasilju zla bez da dobro koristi nasilje.
Križarske ratove koji su sveti ratovi Crkve može sazvati ili odobriti samo Kristov vikar na Zemlji kojeg kao što znamo sada više nema (zamislite tog nadrealizma da 'papa' kuranoljubac ili onaj tko ponižava dužnost sv.Petra ljubeći noge muhamedancima pozove kršćane na križarski rat!!!). 
Dakle, može biti oružanog otpora ili rata kršćana protiv muhamedanaca ili nekih drugih neprijatelja, ali to više ne će imati karakter križarskog rata.

Neki neznalice, ali i oni nedobronamjerni mrzitelji Crkve, tvrde kako je svaki rat kršenje pete Božje zapovijedi - ne ubij, pa prema tome kršćani ne smiju sudjelovati u nikakvom ratu pa ni u križarskom.
I naš jezik, i starogrčki, i engleski i većina jezika razlikuju pojam 'ubiti' i 'usmrtiti', eng. murder - kill.
Bog zabranjuje ovo prvo, ubiti nekog u zloj-sebičnoj i mržnji napunjenoj namjeri i činu oduzimanja života. To je grijeh koji vapi u Nebo Bogu za osvetom i kojeg svaki naravni zemaljski sud kažnjava smrtnom kaznom.
Usmrtiti pak nekog Bog čak zapovijeda.
Sjetimo se Božje zapovijedi - ne daj vještici da živi.
Naravno, osim u samoobrani i to kad je nužno (kad nije dovoljno samo onesposobiti ili raniti napadača) i u obrani nečijeg tuđeg života, nije nam dozvoljeno nekog usmrtiti, za to je nadležan sud kao što je to bilo u Izraelu ili u kršćanskim državama gdje se niti vještice nisu mogle ubiti dok im sud nije tako presudio.
Tako treba gledati na križarski rat.
Papa kao Kristov vikar na Zemlji prosudi i presudi da netko organizirano vrši nasilje nad kršćanima te nema namjeru prestati niti povući se, te tada donosi presudu - poziv kršćanskim vitezovima na križarski rat.
Prvi križarski rat je bio u vojnom smislu čudo.
Skupljeni križari iz raznih krajeva, bez jedinstvenog sustava zapovijedanja, kudikamo malobrojniji i daleko odsječeni od logistike, uspjeli su u 4 godine krvavih bitaka doći do Jeruzalema i osvojiti ga.
Kako napisah, mnogi koji su preživjeli su time završili svoje hodočašće (ne zaboravimo da su križare-vojnike pratili križari bez materijalnog oružja, bilo je i dosta žena i staraca) te su se vratili nakon toga kući te je i time novo kršćansko kraljevstvo bilo vojno oslabljeno te su se zbog toga redom nizali novi križarski ratovi u obrani Svete zemlje.
Muhamedanci koji su priznali vlast Jeruzalemskog kraljevstva koje je trajalo još 200 godina, čudili su se što ih križari ne prisiljavaju na krštenje.
Ubrzo su vidjeli kako Franci bolje upravljaju sa zemljom i s njima nego muhamedanski vladari (ma koliko nas danas varali kako su zapadni kršćani tada bili primitivni u odnosu na Arape, ali kako napisah to se treba shvatiti kao dio protestantsko-liberalne propagande protiv Crkve).

Kao zaključak želim istaknuti kako križari nisu bili samo neustrašivi i vješti ratnici spremni na borbu do smrti, nego da su to bili iznad svega pobožni kršćani.
Križari-redovnici su se držali zavjeta redovništva kao i ostali redovnici, samo su nakon Mise i časoslova uzeli mač i uzjahali konja ne tražeći sebi slavu, nego slavu Krista Kralja.
Nema nikakve razlike između njih i SZ Makabejaca ili Davida kad je usmrtio Golijata jer je ovaj se usudio rugati Bogu i Njegovom izabranom narodu.
Reći pak da je to David učinio zato što je bio željan svoje slave i čežnje prema kraljevskoj moći i povlasticima, znači ne samo klevetati i ponižavati Davida, nego i Boga koji je Davidu dao milost suprostaviti se Golijatu u pravedničkoj osveti prema bogohulniku.
Isto tako rade oni koji stoljećima kleveću križare.
Bog kaže - osveta je moja!
I nemojmo doći u zabludu pa misliti kako osveta i kazna traje samo u vječnosti.
Blago onima koji svoju kaznu prihvate kao pravednost, jer takve Bog kažnjava na Zemlji da bi ih spasio.


Non nobis Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam!





P.S.
Ova pjesma koja pjeva o djetetu Sotone je popularna u Nizozemskoj.


Prijevod na engleski je:
"..Child of the Devil.
I'm a child of the devil
Mum, you don't have to cry
Partying, like every day is my last
I hope you turn this song on at my funeral"

I dok su to nekad pjevali 'odrasli' HM rockeri to nije ni približno bilo tako pokvareno kao ovdje kad se uvlače djeca.
Slično je u SAD podignut spomenik Sotoni-Bahometu koji sjedi u svojem prijestolju, a s lijeve i desne strane mu se dive dječak i djevojčica.

Ovo samo navodim onima koji se još nisu odvojili od ovog antikršćanskog svijeta, ili koji se za istim okreću poput Lotove žene.
Da se je ovako nešto dogodilo dok je bilo u Europi kršćanstvo, papa bi pozvao križarski rat protiv sotonista iz 'niskih zemalja' (ime je izgleda posve zasluženo), kao što je bio protiv manihejaca u jugozapadnoj Francuskoj (bosanski bogumili nisu bili ništa bolji, neki naši slijepi nacionalisti ih brane jer oni su tobož bili naši, a ovi koji su se borili za pravovjerje kao križari su bili tuđinci Mađari - vjera je uvijek jača od krvi i nacionalne pripadnosti, biti djetetom Božjim važnije je nego biti nekom krvnim bratom).
Kako napisah u tekstu, nema pape - ne će više niti biti (klasičnih) križarskih ratova, a nema niti dovoljno kršćana križarskog duha, Bog očito čeka da se prelije kalež strpljenja da zapovijedi svojim anđelima strašnu, ali zasluženu kaznu svijetu.
Slijedeći i konačni križarski rat vodit će Krist Kralj osobno sa svom nebeskom vojskom.
Oni što citiraju Isusa pred Pilatom kad je rekao da Njegovo kraljevstvo nije s ovoga svijeta, tumačeći to kako se kršćani ne smiju boriti protiv neprijatelja Kristovih i za kršćansku državu, biti će tada u šoku i nevjerici jer su de facto vjerovali sa sotonistima kako Zemlja legitimno pripada Sotoni i demonima.
Da, Isus je rekao kako Njegovo kraljevstvo nije iz ovoga svijeta, zato će taj svijet uništiti i stvoriti novo Nebo i novu Zemlju.

P.S.S.
Evo vijesti kako je samo pitanje vremena kad će se zabraniti na zapadu, a vjerojatno i diljem kruga Zemaljskog navještanje Evanđelja pod krinkom zabrane govora mržnje.
A rekao nam je Gospodin da se ne može služiti dvojicu gospodara.
I oni koji su mislili biti kršćani i uživati 'blagodati' liberalno-sekularne države teško da će i nakon ovoga doći na poziciju kršćana.
Izbor između kršćanske države i sekularne države od početka je bio izbor između Krista i Sotone.
Zahvaljujući mlakosti modernih kršćana sekularna država je metodom 'rezanja salame' (neki to zovu metodom kuhanja žabe u loncu) učinila kršćane manjinom u državi u kojoj su njihovi preci bili stoljećima većina te se sada mogu provoditi zakoni koji će kršćane staviti izvan zakona kao u vremena prvih progona Crkve.
Ovo je posljedica mlakosti kršćana laika u 'sinergiji' s izdajom klerika  na vrhu Crkve.
Neka nam se Bog smiluje!

subota, 16. prosinca 2017.

Nedostatna dostatna milost

I dok broj prikaza nekog teksta bloga dolazi do brojke 180.000, a broj naslova je malo ispod 400, neke teme ostaju stalno nedovršene.
Zasigurno je jedna od takvih nauk o Božjem predodređenju svetaca.
Vjerujem da je to zbog toga što nisu do kraja koncili Crkve to definirali, iako mi se čini, a stoga i pišem, kako je to implicitno riješeno kanonima koncila u Kartagi i Orangeu to jest zaključak je očit, samo nije izričito naveden.
O kojem zaključku ili neodgovorenom pitanju se radi?
Da li čovjek koji je Božji izabranik može odbaciti Boga i Njegovu milost?
Može li milost Stvoriteljeva koja se daje radi preobraćenja izabranog grješnika biti inferiorna požudama istog čovjeka prema stvorovima?
Vjerujem kako u ovome slijedim razmišljanje sv.Augustina, naučitelja Crkve, po meni najvećeg, koji je razradio nauk o predestinaciji koji se nalazi u sv.Pismu te koji je izvojevao veliku pobjedu nad krivovjerjem pelagijanizma.
Ako ne znate, pelagijanizam je krivovjerje po kojem kršćani mogu ako se dovoljno trude, ili bolje rečeno dostatno kako bi se povezalo s naslovom, postići svetost i nadvladati požude.
Pelagije je bio asketski monah koji je digao uzbunu kad je sv.Augustin napisao (čini mi se u "Ispovijesti") - "Bože daj mi milost, a onda zapovijedi što god hoćeš." (pišem po sjećanju).
Augustin je to napisao iz vlastitog iskustva grješnika koji nije imao snage za preobratiti se dok se nije očitovala Božja milost u njemu, dok nije proplakao 'slučajno' otvorivši Bibliju u tekstu koji je bio odgovor na njegovu grješničku mlakost i navezanost na požude. 
Sam je napisao, iskreno do srži, kako je dotad molio Boga neka odgodi njegovo obraćenje jer su mu bile drage požude.
Takva iskrenost u knjizi, pa i sama tema javne ispovijesti bila je neviđena do tada, a njezina dubina nadmašuje i danas sve autobiografije.
Pelagije je očito to smatrao napadom na svoj asketizam i trud koji ulaže da bi bio svet, iako Augustin još nije razradio do kraja u knjigama predestinaciju svetaca.
I to je suština spora od njihovog vremena do današnjeg dana, a biti će i do Sudnjeg dana.
Jedni hoće imati zasluge zato što su svojom voljom otišli u samostan, što svojom voljom poste, mole i rade dobra djela, drugi kažu kako u tome nema nikakve njihove zasluge već je milost Božja djelovala u njima.
Naravno, ovi prvi dolaze u poražavajuću situaciju budući sv.Pismo govori o predodređenju, o tome da Bog u čovjeku djeluje preko milosti ne samo tako da mu daje moć činiti dobro, nego da prije toga čovjek hoće raditi dobro.
To jest Bog mjenja ljudsko srce koje je bilo rob požuda i neprijatelj dobra i Boga, tako da nakon djelovanja milosti Božje želi dobro i odbacuje zlo.
I sada nastupa na scenu polupelagijanizam budući da čisti pelagijanci preočito negiraju sv.Pismo.
Povlači se argument iz poslanice sv.Pavla Timoteju u kojoj se kaže kako Bog želi da se svi ljudi spase.
Što je ustvari kontradikcija ako se ne gleda u kontekstu cijele poslanice, budući onda Bog ima za izabranike cijeli ljudski rod, a svi Njegovi izabranici se ne spašavaju. 
Što se htjelo s tom kontradikcijom koja negira da je Bog Bog?
Htjelo se je reć kako Bog daje svima milosti jer želi da se svi ljudi spase, samo neki ljudi odbijaju tu milost, drugi ne.
Tobož se ne negira kako Bog u ljudima čini da rade dobro i postanu sveci, ali se opet dolazi na postavku Pelagija - ja sam zaslužan za svoje spasenje jer mogao sam odbiti Boga.
Augustin je naravno odbacio krivo tumačenje te rečenice iz poslanice Timoteju, jer je jasno kako je sv.Pavao korio u njoj neke kršćane koji nisu htjeli moliti za one koji su ih progonili, za poganske vladare, rekavši kako i među takvima ima Božjih izabranika koji će se obratiti.
Kad je Pavao napisao za sve ljude to znači da Bog želi da se spase svi Njegovi izabranici koji su iz svih rasa, naroda i staleža i koji tada nisu bili obraćeni.
Suprotno doslovno tumačenje izvan konteksta je potpuno kontradiktorno pojmu Boga, jer Bog ne može nešto željeti što se ne će ostvariti.
Također polupelagijanci su se opet oglušili o istom sv.Pavlu kad je rekao da Bog daje ne samo činiti dobro, nego htjeti dobro.
Nadalje, sam pojam izbora pretpostavlja kako se od nečeg izabire nešto, dok ostatak ostaje neizabran.
Ako se uzme sve onda nema izbora.
Bog je dakle suveren u svemu pa i u tome da može promijeniti ljudsko srce.
(Polu)pelagijanstvo nema temelja u sv.Pismu niti u zdravorazumskom razmišljanju o Bogu koje treba započeti s premisom kakav je Bog (svemoguč, sveznajuć, suveren, savršen, blažen, nepromjenjiv ...), a ne kakvi bi ljudi htjeli biti (suvereni, zaslužni za svoje obraćenje i dobra djela).
Prijepor se je prebacio na područje ljudske slobodne volje.
Pelagijanci su htjeli reći kako bi Bog bio nasilnik ako bi išao u čovjeku mjenjati ljudsko srce a bez da ga pita - hoćeš li da ti promijenim srce pa da nakon toga više ne budeš rob požuda, nego da želiš dobro?
Augustin kao da je proročki znao što će pelagijanci sada uzeti kao argument pa je napisao u "Ispovijesti" kako je molio Boga da ga obrati, ali ne odmah jer su mu drage požude. 
Jel Bog obratio Augustina protivno ondašnjoj njegovoj molitvi?
Jest, ali to nije nikad sv.Augustin uzeo Bogu za zlo, štoviše slavio je i hvalio Boga kad ga je obratio mimo njegove prethodne molitve koja je proizlazila iz ropstva požudama.
Rob ne može sam sebe osloboditi, pogotovo ako je dragovoljni rob.
Hvala Bogu na onome što mu zamjeraju (polu)pelagijanci koji to čine samo radi toga što žele nagrade što su kršćani, što su tobož sami izabrali Boga, a ne Bog njih.
I ovo posljednje je istina ako ne odustanu prije smrti od pelagijevskog krivovjerja, ako ne priznaju Bogu ono što je Njegovo nego to žele pripisati sebi.
Više puta sam pisao, ali ću ponoviti kako sv.Augustin objašnjava na koji način Bog mjenja ljudska srca, a da to ne radi nasilu.
Svako ljudsko srce uvijek se okreće prema tamo odakle vjeruje da mu dolazi dobro.
Narkomanu je to dobro droga, svakom grješniku dobro je u nekom stvoru, a ne u Bogu, i to zovemo požudom.
Stvoritelj je beskonačno privlačniji i beskonačno veće dobro od bilo kojeg stvora i svih stvorenja zajedno.
Ako se Bog u dovoljnoj mjeri pokaže u nekom ljudskom srcu koje Ga mrzi i rob je požuda, tada se to ljudsko srce okreće za Njim jer vidi istinu koju dotad nije vidio, vidi kako je Bog neopisivo dobro za njega.
Zar je Bog nasilan ako ljudima otvora oči koje ljudi žele čvrsto držati zatvorenima za istinu?
Zar bi pelagijanci bili sretni u svojoj oholosti traženja nagrade što su kršćani pa bi Bogu zabranili da ljudima pokaže istinu?
Kronološki gledano sv.Augustin je pobijedio krivovjerje Pelagija na koncilima Crkve u Kartagi i Orangeu koje je priznao papa.
Međutim kao i svako krivovjerje, ono je bilo potisnuto tisuću godina pod autoritetom najvećeg kršćanskog oca sv.Augustina (kojem istočni shizmatici ne priznaju svetost jer su pelagijanci) da bi nakon renesanse i humanizma nastali ponovno isti prijepori, ali sad u duhovnom okruženju koje želi uzdignuti čovjeka do razine Boga, ako ne i više.
Tako se je reklo kako Bog želi da se svi ljudi spase (što je još kao doslovno tumačenje odbacio Augustin), pa prema tome Bog svim ljudima daje milost.
Tu milost su nazvali dostatnom jer je dostatna da se grješnik obrati, a ako se ne obrati onda je njegova krivica.
Zato sam stavio u naslov nedostatna dostatna milost.
Ovime su implicira kao da dotad taj grješnik nije bio kriv pred Bogom, nego je tek kriv kad odbaci dostatnu milost.
Dakako da je to negacija nauka o istočnom grijehu.
I još jedna zabluda o milosti. 
Milost je milost zato što onaj tko ju daje je daje nenužno, svojom dobrom voljom. 
Ne postoji milost koja se mora dati, a kamoli da bi Bog bio prinuđen nekom dati milost.
Stoga je bez temelja ideja tih teologa kako Bog svima daje dostatnu milost.
I kako bi se tobož primirilo s naukom o predodređenju svetaca, kaže se da postoji i druga Božja milost koja je učinkovita, koja je veća od ove nedostatno dostatne i koja nepogriješivo mjenja ljudska srca kako je to objasnio sv.Augustin.
Obično se kaže da tek kad čovjek prihvati dostatnu milost, koja mu opet nije dostatna za spasenje, onda mu Bog kao nagradu daje učinkovitu milost.
Vuk sit i sve ovce na broju?
Kaže se da grješnik može odbaciti dostatnu milost i uvijek je odbacuje i zbog toga ima krivicu.
Zašto bi Bog uopće davao tobož dostatnu milost ako zna da će ju ionako ljudi odbaciti?
To onda jednostavno nije dostatna milost nego umjetni teološki konstrukt tipa vuk sit i sve ovce na broju.
Bog je u sv.Pismu objavio kako je mnogo zvanih, a malo izabranih i vjerujem kako su tu teolozi našli opravdanje za nedostatnu dostatnu milost.
Srž problema je ostao isti.
Oholost pelagijanca koji traže nagrade, a dobit će samo kazne kako im je odgovorio sv.Augustin kad je naveo hipotetski primjer katekumena kojeg su svi držali dobrim, a onda je iznenada umro bez krštenja i završio u Paklu, dok je drugi notorni razbojnik bio kršten prije smrti i spašen.
Ako se pitate zašto je to tako, zašto je Bog tako odlučio, zašto je jednog spasio kojeg su svi prezirali, a drugog kojeg su svi voljeli nije, onda to ne pitate radi njih, nego radi sebe jer tražite nagrade zato što mislite da ste postali dobri sami po sebi, i onda ste u zabludi da ste dobri, izabrani i spašeni.
Pelagijanizam je najsuptilnija ili latentna oholost koja se često skriva iza asketizma i pobožnosti.
Ponavljam, pelagijanizam također ne može proći zdravorazumsku kritiku jer Bog ne može ništa znati niti predvidjeti niti predodrediti niti spasiti ako ne može mjenjati ljudska srca.
Nikakvo proročanstvo se ne može održati ako bi ljudsko oholo srce zabranilo Bogu da mjenja ljudska srca.
Izgledalo bi kao da je Bog bacio kocku kad je stvorio svijet ili onako kako deisti tvrde, pa čeka hoće će li uspješno ili neuspješno završiti eksperiment stvaranja.
Bog nije mogao reći Adamu, Evi i Zmiji kako će Žena-Marija satrti glavu Zmiji (preko sina koji je utjelovljeni Bog), ako nije mogao kontrolirati ljudska srca u nizu od Adama do Marije, ako je neki predak Isusov napravio nešto što Bog nije htio da se dogodi, ili ako je Bog i cijela nebeska vojska morala strijepiti hoće li Marija prihvatiti ili odbiti ponudu Božju koju joj je prenosio arkanđeo Gabrijel.
Da se je to dogodilo, Isusa ne bi bilo, cijeli svijet bi ostao proklet, Sotona bi izvojevao pirovu pobjedu tješeći se kako je uspio cjelokupno čovječanstvo povući za sobom u Pakao, a mi danas ne bi bili u Adventu.
Takav Bog ne može postojati koji ne bi bio suveren, koji ludo i besmisleno baca kocku i odbacuje svoju suverenost, dozvoljava da stvaranje bude promašeni projekt samo zato da bi neki teolozi (polu)pelagijanci rekli kako Bog poštuje ljudsku slobodnu volju pa kad je čovjek izabrao zlo, onda ga pušta u zlu makar isti čovjek bio Njegovo ljubljeno izabrano dijete i makar znao da ga može preobratiti i osloboditi Sotonskih okova kao što je to učinio sv.Augustinu i svim izabranicima.


 



srijeda, 13. prosinca 2017.

Et ne nos inducas in tentationem

Pisao sam pod ovim naslovom kako papa vatikanske sekte želi izmijeniti molitvu "Oče naša" u riječima "i ne uvedi nas u napast" obrazlažući kako je to krivi prijevod.
Kamo sreće da je to prva laž koju je taj čovjek bezakonja izrekao dok nosi bijelu haljinu i kapicu!
I starogrčki original i latinski prijevod Vulgate (prijevod sv.Jeronima) u Matejevom i Lukinom Evanđelju je baš takav, pa bi Bergoglio trebao nositi nos Pinokija, a ne klauna.



Sama drskost mjenjanja molitve koju je izrekao Isus Krist trebala bi izazvati bijes kršćana prema Bergogliju, pred nekoliko stoljeća papa koji bi to predložio bi bio bačen u Tiber i utopljen.
Međutim motiv ovom pisanju nije uništavanje njegovog lika i djela, nego ukazivanje kako ogroman broj kršćana i onih koji se zovu kršćanima stvarno ne vjeruje kako Bog Otac uvodi ljude u napast.
Bog ne treba političku korektnost da bi bio zaštićen, štoviše oni koji žele biti politički korektni kao u ovom slučaju gdje tobož brane Boga kako nije zao, ustvari negiraju Bogu da je Bog.
Ako Bog ne želi nikako da ljudi dođu u situaciju napastvovanja od strane demona, kako se onda može protumačiti da se napastvovanja događaju osim besmislenim zaključkom kako Bog ne može spriječiti demone da to čine ili još gore - ni ne zna kada to oni čine.
Besmislen zaključak je zato što onda Bog nije Bog.
Zar se je Zmija izmigoljila Bogu pa je onda neprimjećeno od Boga čekala na stablu spoznaje dobra i zla Evu kako bi je zavela?
Ili je to Bog vidio, želio je spriječiti, ali je Zmija bila moćnija?
Doista, tvrditi kako Bog ne uvodi u napast znači biti sotonistom, vjerovati kako je Zmija moćnija od Boga*.
Zapamtimo kako je sve krenulo od tobož dobrih namjera da se prikaže Bog kako je dobar, kako nije zao, a završava se u paklenskoj laži kako Bog nije Bog.
Ako se ne prihvati 'ne uvedi nas u napast' onda se Knjiga o Jobu može krivo protumačiti kako je Sotona na trik uhvatio Boga koji nije niti imao u planu iskušenje Joba (to jest da ga uvede u napast), nego je Job žrtva oklade Boga i Sotone.
Isus Krist naš Gospodin i Spasitelj upozorio nas je da su sinovi ovog svijeta lukaviji od djece Božje.
To u svakom slučaju jesmo ako nam Duh Sveti ne da dar mudrosti i razlikovanja duhova.
Ne smijemo biti telcima koje lako prevare djeca Sotone ili ovaj svijet.
Imajmo na pameti kako prevarant uvijek obećaje nešto što skriveno ili ne skriveno želimo, ali nije moguće, ili nije dobro za nas ili nešto što ne će ispuniti.
Kao što sam spomenuo u prijašnjem tekstu, ovdje se radi i o napadu na dogmu Crkve o Božjoj providnosti i predodređenju svetaca**.
Ta je dogma najteža za prihvatiti u naše vrijeme koje je uzdiglo čovjeka na Božje prijestolje, pa se u pravilu svaka istina koja negira slobodnu volju čovjeka, kako je danas definirana, apriori odbija uz često obrazloženje kako Bog nije nasilnik, kako Bog želi da se svi ljudi spase, pa prema tome Bog ne može uvesti nekog u napast jer onda će isti možda pokleknuti u napasti i završiti u Paklu.
Ali ljudi završavaju u Paklu i to većina, a tobož Bog to ne želi i nikoga ne uvodi u napast.
Zar je neko biće svemoćno i sveznajuće a njegove želje se ne mogu ispuniti?
Bog koji želi da se kompletno svi potomci Adamovi spase jednostavno ne postoji, to je lažna slika humanističkog boga čiji je original nacrtan Zmijinom rukom.
I kao kad se kaže da Bog ne uvodi u napast, tako se i ova laž na kraju svodi na negaciju božanskih atributa Boga.
Ako Bog ne može promijeniti sva ljudska srca koja je stvorio (indirektno preko Adama i Eve odnosno njihovog potomstva), onda Bog ne može kontrolirati što će se dogoditi, onda su sva proročanstva u Bibliji bila nagađanje i pogađanje, a ne nešto što Bog svojim Imenom jamči da će se dogoditi.
I kakav je to Stvoritelj koji stvara svijet a ne zna što će od tog svijeta biti nego je prepušteno slobodnoj volji ljudi, može biti kako Bog želi ako ljudi prihvate Boga, a ako ne prihvate onda će Bog biti razočaran i ne će Mu se ispuniti želje?
Nije li obrana Božja reći - Bog želi da se svi ljudi spase?
Ta tko će od ateista prihvatiti Boga koji ne želi da se i oni spase?
I tako u toj bezumnoj 'obrani' Boga nitko nema prave vjere u Boga jer Ga nitko s takvim lažima ne uzima zaozbiljno, nitko s takvim lažima ne može iz srca reći kako ima strah Božji koji je nužan za početak mudrosti, vjeru i spasenje.
Temeljna griješka većine ljudi kad razmatraju Boga je polazište od njih samih to jest od zablude kako su ljudi dobri te na tom pijesku grade kulu boga koji je u funkciji ljudi, koji se treba brinuti o svim ljudima, dati milost obraćenja svim ljudima, željeti da se svi ljudi spase i na kraju isprazniti Pakao.
Ako mislite da niste takvi, testirajte se čitanjem Knjige Postanka.
U kojoj je navedeno, a što citira sv.Pavao i na što se još kasnije poziva sv.Augustin u obrani doktrine predodređenja, kako je Bog ljubio blizanca Jakova, a prezirao brata blizanca mu Ezava i prije nego što su se oni rodili.
Prirodno nam je da postavimo pitanje zašto i štoviše da imamo sućuti prema Ezavu koji je kasnije na prevarantski način izgubio od Jakova prvorodstvo i očev blagoslov.
I tu činimo grješku jer ne vjerujemu Bogu kako ima stvarni razlog (a kojeg sada ne znamo) zašto je ljubio jednog, a drugog prezirao.
Još i više od toga, jer obojica su začeta u istočnom grijehu, obojica su zbog tog grijeha bila mrska Bogu, ali jednog je izabrao za spasenje, dao mu milosti da bude Izrael, drugom nije iako se je prvi rodio.
Kako kaže sv.Pismo, Bog nas ljubi i prije nego što smo mi ljubili Njega, dok smo Mu još bili neprijatelji.
To naravno ako nismo u situaciji Ezava, nadamo se da smo Božji izabranici.
Ezav nije nezasluženo bio omrznut od Boga, ali mi se olako dovodimo u situaciju da sudimo Boga zašto nije nešto učinio što bismo mi učinili na Njegovom mjestu.
A to je vrlo ozbiljan duhovni problem oholosti zbog kojeg se je sunovratio s Neba sin Zore - Lucifer.
Bogu moramo vjerovati kao i Job dok Bog dopušta da mu Sotona poubija djecu, uništi ogromno imanje i ostavi ga u teškim bolestima.
Ako krenemo suprotno od toga, ako počnemo suditi Boga ili Ga prikazivati kakvim On nije, nego kakvim mi želimo da bude, onda ćemo uskoro doći do očaja i beznadežnosti i pod okovima Sotone.
Spoznaja kako je Bog apsolutno suveren ne bi nas smjela dovesti u pobunu protiv Njega radi svoje lažne ljudske slobode-oholosti, nego do spokoja i nade kako Bog sve čini radi Sebe i radi onih koje ljubi te da takvi ne mogu nikada i nikako biti izgubljenima (a to rađa spokojem i nadom da smo izabranici Božji).

Bože, ako je Tvoja volja, ne uvedi me u napast, a ako nije, daj mi milosti da nadvladam u napasti Zloga jer Tebi želim služiti u vječnosti kao i sada.
Što god je Tebi mrsko želim da meni isto bude.
Zato ne želim pasti u napasti i zato Te molim da me ne uvedeš u napast jer sam svjestan svojih slabosti.
Ali znam da s Tvojom milošću mogu sve nadvladati.
Daj mi k tome milost da Te ljubim čim više i da ljubim sve ono što Ti ljubiš.
Hvala Ti što si me dosad održao na životu te mi tako dao još vremena za pokajanje grijeha i posvećivanje iako to nisam po ničemu zaslužio.
Molim te i za milost darova Duha Svetoga kako bih postao onakvim kakvim želiš da budem.
Amen.

* "Svi prenose papine riječi - đavao je inteligentniji od običnih smrtnika" 
Eto nakon ovog 'otpornici' će reć kako je Bergoglio ipak pravovjeran jer ne negira postojanje demona.
Ne, ne negira, samo implicira da su ne samo moćniji od običnih smrtnika, nego i od Boga.

** Bergoglio je pred nekoliko godina napao one koji se nastoje držati nauka Crkve kako su pelagijanci, kako su oni koji krivo vjeruju da se mogu sami po sebi spasiti, kako ne vjeruju u njegovog 'boga iznenađenja' koji ima mnoge trikove u rukavu.
Ustvari nije mogao biti dalje od istine s takvim izjavama, jer on je nepatvoreni pelagijanac koji ne vjeruje u predodređenje svetaca što je potvrdio s ovom nakanom izmjene "Oče naša".

Vjerovati lažljivim očima

Mnogi znaju kao ilustraciju demagoga navesti njegovu hipotetsku rečenicu ljudima koje obmanjuje: "Hoćete li vjerovati meni ili svojim očima?".
Ta rečenica je sve manje smiješna zbog ovog (kliknite na poveznicu).



Kršćani koji su dovoljno upućeni znali su to od prije.
Naše oči registriraju svjetlost koja obasjava našu okolinu i tako mi vidimo (okolinu) i možemo ju analizirati odnosno znati preko očiju nešto o istoj.
I tako je to najčešće dok imamo otvorene oči i dok se naša podsvijest nije dovoljno istrenirala da vjeruje u ono što joj pokretne slike prikazuju kako je to istina o okolini.
Mnogi će reć, pa znam da to što vidim na ekranu TV ili računala su samo slike koje izbacuje preko elektromagnetske tehnologije uređaj, znam da to nije kristalna kugla čarobnjaka (a što ustvari jest) nego uređaj osvjetljava različitim bojama točke ekrana i tako daje privid neke izmišljene realnosti - virtual reality.
Ali sam taj izraz (VR) je kontradiktoran, budući je stvarnost-realnost samo jedna, ne postoje dvije, jedna stvarna, druga manje stvarna, ova druga se treba nazivati laž ili fantazija.
Što nas dovodi do koga drugog nego oca laži.
Koji je majstor obmane očiju, kojem ne treba moderna tehnologija kako bi od očiju do središta u mozgu za obradu slike došla slika koja je iskrivljena stvarnost odnosno laž. 
Fatimska prijevara 'Sunca' koji samo što nije pao na Zemlju i kojeg su vidjeli desetine tisuća ljudi (ali ne i svi) dokaz je kako Sotona može raditi lažna čuda preko lažnih slika bez elektromagnetskih uređaja.
Gore navedeni članak nam samo kaže kako se slični efekt može postići u 'realnom' vremenu tako da računalo uz 'program umjetne inteligencije' stvara izmišljenu 'realnost'.
I tako možemo gledati snježne prilike na cesti koje je stvorila umjetna inteligencija, međutim možda se uopće ne radi o stvarnoj cesti i automobilima, moguće je kako je ista 'umjetna inteligencija' i njih umjetno stvorila.
Pogledajte koliko samo navodnika sam stavio u prethodnim rečenicima. 
To ilustrira činjenicu kako je oko nas sveprisutna laž, da nikad ne možemo biti sigurni u ono što vidimo na ekranima, a kako sam prije objasnio, koji put ne možemo biti sigurni da ne vidimo sliku i bez ekrana i koja je demonski lažna.
Mnogi sveci poput sv.Antuna Egipatskog vidjeli su slike koje su im izgledale stvarne, ali tek kad im je Bog dao nadahnuće progledali su i spoznali da su vidjeli demonsku obmanu.
Sv.Ante je tako vidio Isusa Krista u slavi, a postao mu je sumnjiv kad je taj lažni Isus ga počeo hvaliti kako je veliki svetac i kad je vidio da 'Isus' nema rana.
Ovo je vrlo važno da ne bismo pali u očaj zato što nas najdraži organ obmanjuje.
Bog uvijek ima kontrolu nad demonima, pa jasno i nad tobožnjom umjetnom inteligencijom i tehnologijom.
Bog nas dovodi u napast (što novoredna sekta želi zanijekati izmjenom molitve "Oče naš") tako da nas iskušava preko demona kojem dopušta da izvodi svjetlosne iluzije nad nama.
I bludne slike koje nam se vraćaju, a ne želimo ih, kao i bludni snovi dio su te obmane očiju, obmane slika koje ne prikazuju stvarnost.
Jedina obrana protiv tako superiornog neprijatelja je poniznost koja ne može biti lažna, iz koje se rađa molitva Bogu i čvrsta volja ne padati više u grijeh i kajati se zbog grijeha.
Tako Bog iz zla demonske obmane očiju (i srca jer grijeh se rađa u srcu) radi veće dobro jer Njegov izabranik odbacuje oholost i učvršćuje se u vjeri, jača u krijepostima i izbjegava svo zlo koje mu može doći preko očiju.
Živimo u sumraku i kraju civilizacije i svijeta u kojem su oči najizloženije napadima zloduha zato što se bliži kraj i sud te je Bog dozvolio demonima ono što prije nije, dozvolio im da prenesu ljudima-znanstvenicima znanje o elektromagnetizmu koje je dovelo do tehnologije bez koje se oči ne bi mogle toliko obmanjivati i u toj mjeri.
Ljudi se instinktivno oslanjaju na oči kao organ koji ih ne može prevariti, stoga je posljednja i najveća obmana predviđena od Boga (a izvršena preko zloduha) preko očiju. 
U Boga se jedino trebamo uzdati, niti u ljude niti u svoje oči.
Budimo iskreni prema sebi i priznajmo da smo često bili robovi obmane očiju, da često više gledamo u obmanu ekrana nego u stvarnost, a da nam sv.Pismo i pobožna literatura bude tek uzgred.
Da, i sad gledam u ekran, ali moramo iskoristiti zlo kao što ga to radi Bog, iskoristiti tehnologiju kako bi se čula istina o tehnologiji i obmani koja se u njoj krije.
Svedemo li na to korištenje tehnologije, imat ćemo više vremena za svoju obitelj, rod i prijatelje i što je najvažnije, za Boga što na kraju znači za sebe u Bogu.
Amen.

P.S. I tzv. Adventi u našim gradovima o čemu sam prethodno pisao su dio iste obmane očiju. Pri tome se ne koriste trikovi s umjetnom inteligencijom ili s padajućim Suncem kao u Fatimi, nego se koristi umjetno svijetlo i scena kako bi se kod ljudi napravila iluzija svečanosti i sreće te oni ne bi imali prilike živjeti pravi Advent - pripremu duše u čekanju na dolazak Isusa Krista.

ponedjeljak, 11. prosinca 2017.

Advent u Zadru i Babilonu

Odmah pojašnjenje Zadra.
On je naveden u naslovu samo radi toga što je ovo 'vrlo važna vijest'.
"Nikad viđeni adventski spektakl i mjesec studeni donijeli Zadru povećanje od preko 44 posto turističkih dolazaka i oko 43 posto noćenja."
Bez izuzetka svi hrvatski gradovi se trude kako bi dočekivanje Isusa Krista bilo slično dočeku Sodomljana dvojice anđela.
Dignimo se još malo pa ćemo vidjeti kako je to opća pandemija na krugu Zemaljskom.
Kao Titanik koji tone uz tročetvrtinski takt valcera.
Ili kao da bi Ninivljani na proročku riječ Jone udarili svim snagama u veselje, hedonizam i orgije znajući da su im to posljednje, umjesto što su proglasili opći i potpuni post, odjenuli se u pokajničke haljine i pospeli pepelom nadajući se kako će Bog otkloniti njihovu osudu.
Advent ili Došašće uvijek je bilo praćeno uz post i uvijek su liturgijska čitanja vezana za Sudnji dan, dolazak Gospodina Isusa Krista u slavi i veličanstvu, ali i u grozoti zemnika i podzemnika koji su Mu bili neprijatelji.


A svi mi dobro znamo kako smo mu bili ili možda još uvijek jesmo neprijatelji.
I tu imamo onda, ako nismo sveti, samo dvije mogućnosti.
Slijediti Sodomljane ili Ninivljane.
Štoviše, oni koji su bili sveti, postili su tijekom Adventa kao da su Ninivljani.
K tome nekad nije Advent trajao samo četiri nedjelje, nego je započinjao nakon blagdana sv.Martina koji se kod nas 'tradicionalno' slavi uz pijanke i napor policije da od takvih pijanih vozača čim više utrži kazni u državni proračun.
I to bi još bilo prihvatljivo kad bi nakon toga uslijedio Advent, a ne veselje luđaka ili kako su to prikazivali u srednjem vijeku ples mrtvaca, a današnji novinari, inžinjeri ljudskih duša prema Staljinovoj definiciji, nazivaju neviđenim porastom turizma.
O kojem sam kao vidu društvene prostitucije na mnogim mjestima na blogu pisao.
Danas je ponedjeljak nakon druge nedjelje Došašća i ovo je današnje liturgijsko čitanje iz Izaije, dio iz poglavlja 13:

Proroštvo o Babilonu koje vidje Izaija, sin Amosov.
Na goletnu brdu dignite zastavu, vičite im iz sveg grla. Mašite rukom neka dođu na vrata kneževska.
Zapovijed dadoh svetim svojim ratnicima, gnjevu svom pozvah svoje junake koji slave veličanstvo moje.
Čuj! Žagor na gorama kao od silna naroda. Čuj! Buka kraljevstava, sakupljenih naroda. To Jahve nad Vojskama za boj vojsku pregleda.
Iz daleka kraja, s granica neba dolaze oni - Jahve i oruđa gnjeva njegova - da svu zemlju poharaju.
Kukajte, jer je blizu Jahvin dan, k'o pohara dolazi od Svemoćnog.
I sve ruke stog' malakšu ... Svako ljudsko srce klone,
strava ih je obrvala, trudovi boli već ih spopadaju i grče se k'o rodilja. U prepasti jedan drugog motre, lica su im poput plamena.
Dolazi nesmiljeni Jahvin dan - gnjev i jarost - da u pustoš zemlju prometne, da istrijebi iz nje grešnike.
Jer nebeske zvijezde a ni Štapci neće više sjati svjetlošću, pomrčat će sunce ishodeći i mjesec neće više svijetliti.
Kaznit ću svijet za zloću, bezbožnike za bezakonje, dokrajčit ću ponos oholih, poniziti nadutost silnika.
Američki protestanti cionisti tumače kako se tu radi o Bogu koji će uništiti neprijatelje (babilon) cionističke države u Palestini.
U tom posvemašnjem slijepilu vide Sudnji dan kao dolazak Isusa Krista radi spašenje te države od 'babilonaca', koalicije Irana, Rusije i Turske (pisao sam kako su podivljali od sreće kad su se te tri zemlje usuglasile u Siriji jer su zaključili da slijedi njihov napad na državu Balfourove deklaracije i onda će 'Krist' biti prisiljen spustiti se na oblacima spašavajući Netanyhua i njegove podanike, a vjerne protestante prije toga usisati u oblake).
Oni stvarno misle kako je Izrael, a to je nebeski Jeruzalem - Crkva, navedena cionistička tvorevina čiji je glavni grad proglašen najsodomitskijim u svijetu i gdje se sodomiti legalno žene.
Dakle, sve je naopako.
Očekuje se da lažni Krist spasi lažni Izrael, a Babilon koristi vrijeme pripreme za Kristov dolazak (i kad slavimo prvi, moramo zadržati pri pameti da živimo u vrijeme drugog dolaska) kako bi opačina rasla i to naziva Adventom.
Da, njihov lažni Isus Krist to jest antikrist ustat će u obranu Babilona, a ne Izraela koji je u SZ drugo ime za Crkvu to jest one koji se Boga boje, svijet ih prezire i prijezir je obostran, kojih je šačica kako je prorokovao Isus i koji Advent drže i dalje Adventom, prilikom za pokajanje i oproštenje grijeha pred strašnim dolaskom Gospodina i Njegovih anđeoskih vojski kakvih je u svojem viđenju opisao sin Amosov.

Opat Gueranger za današnji dan stavlja pjesmu o Sudnjem danu koja se djelomično zna pjevati na sprovodima.


Dok Babilon slavi porast turizma i hedonizma, mi budimo sveto egoistični misleći o spasenju svoje duše u Onaj dan strašni, kad se potresu Nebo i Zemlja.
Nebo će biti uništeno (jer Bog stvara novo Nebo i novu Zemlju, nebeski Jeruzalem se spušta na Zemlju), što li će tek biti s Babilonom!
Odijelimo se od Babilona čim prije ako već nismo!
Amen.

P.S. Izgleda postoji i natjecanje u Europi koji grad se najbolje ruga Došašću.
Po treći put zaredom to je grad u kojem se ne slave sveti kraljevi utemeljitelji nadbiskupije.
Više o tome ovdje.
Kao da je to važno kad grad osvaja tako prestižna natjecanja.