Tko je ukrao Božić?*

Mi koji smo dovoljno stari sjećamo se proslave Božića za vrijeme jugokomunizma.
I ne zbog nostalgije ili zato što smo tada bili mladi, mislim da možemo zaključiti kako su te stare proslave bile radosnije, a usudio bih se reći i kršćanskije.
Dok mi koji smo bili porijeklom sa sela i bili na selu sjećamo se kako su nam stari branili svaki vid zabave do Božića (što je uključivalo i gledanje TV i slušanje radija), te iako rimokatolici nemaju Božićni post, barem tako se je 'postilo' i čekalo veliki blagdan.
Nema radosti proslave ako njoj ne prethode pripreme koje osim toga govore kako se čeka na slavlje.
Ili zamislite da vam rođendan netko počne čestitati mjesec dana ranije, i ako nije idiot, zar ne biste zaključili kako vas s time provocira ili vam se barem ruga?
Tu je dakako bio i božićni ručak koji ne bi bio božićni kad bi takva ista atmosfera bila i dan ranije, i dan prije i dan prije ... - zato postoji vrijeme iščekivanja, vrijeme došašća (zanima me kad su rimokatolici skinuli Božićni post jer je isti propisan u prvom tisućljeću Crkve).
S druge strane bio je i to prkos jugokomunistima koji su branili i samo spominjanje Božića u javnosti.
Bučne proslave za vrijeme i nakon Polnoćke najprije su krenule u Splitu, našem najbuntovnijem gradu.
To se je onda smatralo kontrarevolucionarnim činom, samo po tome jugokomunisti su mogli znati kako im se bliži kraj.
Pa baš i nije bio kraj, jer su preko noći (u vrijeme rušenja berlinskog zida) oni koji su tjerali nadobudne skojevce da idu u crkve i popisuju one koji su unutra, postali zagovornici ljudskih prava i liberalne demokracije, a na naše čuđenje Zapad je tražio takve za suradnike, a ne one koji su oni progonili.
Tu se krije odgovor na naslovno pitanje.
Božić nam nisu ukrali komunisti koji su ga htjeli zabraniti doušničko-policijskim mjerama, nego Zapad za kojeg smo dotad naivno vjerovali kako smo s njim na istoj kršćanskoj strani.
Judeomasonerija je shvatila kako se uspješnije može boriti protiv kršćanstva s mrkvom nego s batinom, zato je onaj komunistički milicajac umjesto pendreka sad držao povelju o pravima sodomita (možda je najbolji primjer 'milicajac' Ranko Ostojić koji je baš iz Splita i koji je bio odmah u prvim redovima parada srama) i slično, ili onaj tko je vodio sastanke partijskih ćelija o tome kako spriječiti proslave Božića i odlazak mladih u crkve, sada je postao bankar ili trgovac koji se trudi 'advent' započeti čim ranije kako bi se izgubio smisao Božića.
Oni su dakle postali Zapad i oteli su nam naše 'mlado Sunce koje dolazi s Istoka', oni su bili uspješniji herodovci od Heroda.
Međutim, oni to ne bi mogli učiniti da im se nije narod priklonio.
Kao što je i ruski narod kao cjelina (jer je manjina ostala vjerna Gospodu Isusu Kristu, Njegovoj Crkvi i zakonitom caru) ubio ruskog cara i kršćanstvo (a ne samo boljševici), tako je i naš narod sudjelovao u zapadnoj otimačini Božića.
Zato, ako sudjelujete aktivno ili pasivno u 'adventima', ako konzumirate idiotske holivudske filmove i TV sapunice čak i u ovo vrijeme kad biste trebali postiti, ako sudjelujete u 'božićnim' merkantilijama, onda kad pitate zašto i tko vam je ukrao Božić tada to pitanje postavite pred ogledalom.

P.S. Kako moji trenutni ukućani gledaju TV, kad sam se vratio sa šetnje nehotimično sam odslušao par minuta HTV.
Tamo je K.Slabinac pričao 'božićne' viceve.
Vicevi su bili kao ovaj - neka žena poslije smrti dođe pred sv.Petra koji je pita jel oženjena, ona kaže nije, pa ju pita jel ima djece, ona odgovara nema, slijedi pitanje jel ikad bila s muškarcem, ona kaže da nije. Onda sv.Petar zove anđele da mu donesu krila pa žena kaže - to su sigurno krila anđela za mene, a Petar odgovara - ne to su krila guske.
I neka mi sad netko objasni kako kršćani mogu gledati TV kad se ovako nešto događa u predvečerje RKC Božića.
Svi moderni mediji trebaju biti anathema!
Biti kršćanin i istovremeno trovati se medijima je jednostavno nemoguće.
A ako se kršćani ne mogu odreći modernih medija radi spasenja svoje duše, koliko je onda po njima mizerna cijena njihove duše kad više cijene idiotske medije?
Zar oni mogu reći kako vjeruju u otkupiteljsku Krv Gospodina Isusa Krista kad im je radi spasa njihove duše teško jednom zauvijek zatvoriti TV koji je kao portal Sotonin u njihove duše?
Tako se može reći da oni ne samo odbacuju, nego pljuju na svetu, predragocijenu Krv s kojom su otkupljeni, te im nema spasa ako se s velikim pokajanjem ne isključe od vrata paklenskih.

P.S.S.
I da ne zaboravimo kako je ovaj blog dobio ime (iako je video vjerojatno od protestanta):

I kakve ima to veze s krađom Božića?
Ima i te kako.
Ako je Sin sišao i utjelovio se u utrobi Bogorodice na Zemlji, onda je On došao odozgor, iz pravca (trećeg) Neba prema našoj ograničenoj (konačna bića ne mogu postojati u beskonačnom prostoru, štoviše beskonačni prostor ne može ni postojati budući prostor podrazumijeva granicu) Zemlji, a judeomasoni se već nekoliko stoljeća trude dokazati kako je Nebo ljudima dohvatljivo i da se u suštini ne razlikuje od Zemlje.
I ako se ne razlikuje, onda cijelo sv.Pismo pada kao i kršćanstvo.
Onda je i Božić besmislen, jer u Betlehemu se je rodio običan čovjek, a ne utjelovljeni Sin Božji, jedan od sv.Trojice.
Onda čovjeku ne treba Božić da bi stigao do Neba.
I ako možete povjerovati da su u onim kartonsko-limenim slabo zakrpanim kutijama austronauti (svemiroplovci ili zvijezdoplovci) letjeli i spustili se ne Mjesec, onda vam Božić ne treba, vi i bez Boga vjerujete kako možete doći do Neba, vi ste onda u pobuni (babilonskog tipa) protiv Boga, i vaš Božić samo znači dobijanje božićnice i kalorična (koja će vam donijeti problema s kolesterolom, a možda i s dijabetesom) trpeza na stolu kraj kojeg se nalazi poganski bor s nepotrebnim darovima (ne zaboravimo kako su to drvo rimokatolici ponovno unijeli u 'kršćanstvo' kao što su unijeli i oživili poganske maškare).

I na koncu ovog teksta, budući sam vidio u statistici kako neki još čitaju moje stare tekstove, nadopunio sam tekst "Zločesti klaun" kojeg sam pisao za Božić 2016.
Samo tom tekstu dodajem činjenicu kako je rimski papa oteo davno zapadnim kršćanima Božić, a sakrio ga je još više u razbojničku pećinu kad ga je pomakao za 13 dana u 16.st.

* Oni koji su napravili istoimeni holivudski film su oni koji su ukrali Božić.
E.M.Jones piše kako su isprva židovi (dakle oni koji Ga mrze iz dna duše, koji vjeruju o ogavnosti koje su o Njemu napisali u Talmudu) pisali popularne 'božićne' pjesme poput "White Christmas" u kojima se pjeva o Božiću a niti jednim stihom se ne pjeva o rođenju Gospoda Isusa Krista. To je bilo pjevanje o Božiću a da se ne pjeva o tom presudnom događaju u Betlehemu, nego o snijegu, o emocijama u vrijeme kad se ljudi skupljaju na taj neradni dan, kad putuju ili vraćaju se kod svojih dragih.
To je bila lukava židovska podvala koja je isprva upalila u zapadnom protestantizmu, a onda se proširila po svem svijetu.
Slijedeći logični antikristovski korak je bilo naziv Xmas umjesto Christmas, i sad smo došli do toga kako se više ne smije niti spominjati Božić, nego blagdani.
Slobodno možemo reći da kad čujemo židovsko-protestantske pop pjesmice o Božiću da se ne radi o slavljenu Isusa Krista, nego Antikrista.
Primjerice među programerima već niz godina je popularno natjecanje "Advent of Code" i ne odviše bistri ljudi pomislili bi kako eto i programeri daju počast Božiću.
Ali oni i sami u naslovu kažu kako su u očekivanju 'coda' ili Coda, a ne Isusa Krista. I za njih se može reć kako su u adventu Antikrista.

Evo ipak još jedan dodatak, jer konac (ne)djelo krasi.
A radi se o nedjelu u ovom slučaju.
Zagrebački papistički biskup Bozanić nas je još jednom podsjetio kako on vidi Božić, kao početak novog humanizma.
On i njemu slični ekumenisti (papisti, protestanti i 'pravoslavni') su u zajedničkom kolu stvaranja novog svjetskog poretka kojeg sv.Pismo naziva posljednjim vremenima pred drugi dolazak Gospodina Isusa Krista, bolje rečeno vremenima Antikrista koji će ili već je ujedinio čovječanstvo protiv Boga.
U ime Gospodina Isusa Krista stvara se protubožji antikristovski poredak i to s pozivom na slavljenje rođenja Boga.
U Rijeci u kapucinskoj crkvi jaslice (koje su još jedan izum papista) uređuju se uz pomoć riječkog kazališta koje izvodi predstave u kojima glumica vadi zastavu iz rodnice.
Nema dakle više razlike između takvih 'crkvi' i kuća prostitutki.
Božić ili mali Bog, djetešce iz Betlehema je i Lav Judejski, štoviše svemogući Bog za kojeg je sv.Pavao napisao - teško je pasti u ruke Boga živoga.
Ovi koji se sprdaju s Božićem su bezumnici jer oči imaju, ali to ne žele vidjeti.

Jesi li član Crkve Antikrista?

Bez sumnje oni koji se nazivaju kršćanima odgovoriti će niječno na pitanje.
S druge strane stoji velika istina kako je najlakše sebe prevariti.
Kad robujemo nekoj strasti onda smo kao najveći idioti kojima um ne funkcionira i tako sami sebe varamo jer želimo biti prevareni.
Prošlo je dosta vremena kad sam na blogu kao radikalni sedevakantist objavio video nekih grčkih pravoslavaca kojih sam tada držao shizmaticima, i koji su začudno dijelili samnom osudu ekumenizma koji dolazi od Rima.
Mislim da sam dva takva videa stavio u privitak tada, a sada ću ponoviti jednog:

Nakon odgledanog videa trebalo bi vam biti jasnije jeste ili niste onaj tko pripada crkvi Antikrista.
Nisu samo u pitanju rimokatolici, nego i mnogi oni koji se nazivaju pravoslavcima.
Ako vaš biskup ili patrijarh sudjeluje aktivno ili pasivno na ekumenskim susretima ili molitvama, onda vi pripadate toj crkvi.
Ta crkva je daleko najbrojnija, ustvari rijetki su ljudi koji joj ne pripadaju.
Ako vam je poznato sv.Pismo, to vas ne bi smjelo iznenaditi.
I tako dolazimo do još važnijeg pitanja ako ste bili iskreni i na prvo odgovorili pozitivno.
Do kada ćete još biti u toj crkvi?
Nemojte umišljati kako ćete imati uvijek vremena od nje izaći.

Mnoštvo pasa me okružilo

Kažu da ne smijemo obraćati pozornost na snove.
Jer demoni tamo znaju izvoditi scene kakve se obično događaju u holivudskim filmovima (a valjda znate, ako pratite blog, kako je poguban utjecaj te 'sedme umjetnosti' na našu duhovnost).
Međutim, oni i to čine samo ako im Bog dopusti.
Inače, intenzivno sanjam, mislim da su bili rijetke noći bez sna.
Ne bih ovo ni pisao da nisam jutros otvarajući yt na kojoj su video autori koje pratim naišao na ovo:

I ta scena je bila u mojem snu.
Ne doslovno scena umiranja starog monaha, nego mnoštvo pasa, dakle naslov videa.
Neka mi Bog ne zamjeri na ovoj smjelosti, ali mislim da Bog dopušta te ružne snove da bismo bili svjesni nevidljive stvarnosti koja nas okružuje.
A ta je mnoštvo demona koji se bore protiv našeg spasenja (ne moraju u snu biti opaki psi, mogu to biti zmije, mislim da nam to Bog šalje znak kako smo okruženi neprijateljima te da trebamo Ga usrdno moliti da nas pomiluje kako bismo ih nadvladali).
I mislim da je to povezano s mojim skorim krštenjem.
Psi ne žale truda spriječiti nas na jedinom Putu spasenja.


P.S.
Kako su se na komentarima pojavili neki koji osporavaju moju namjeru krštenja (jer su u herezi ekumenizma pa priznaju sakrament krštenja heretika i shizmatika, u mom slučaju RKC) te su zato zaključili da se idem krstiti kod 'starokalendaraca', onda ću od istog yt video autora dati poveznicu na video koji bjelodano dokazuje kako RPC nije dio PC.
Ruski predsjednik Putin otvoreno priznaje kako je zločinačka, protukršćanska ideologija komunizma na istoj strani kao i RPC.
Zar bi itko zdravog razuma tko je spoznao zabludu papizma htio ući u takvu ili sličnu 'pravoslavnu Crkvu'?
Ako se carigradski ili moskovski ili beogradski patrijarh grli i moli s rimski papom koji milijune vodi u vječnu propast, zar ima smisla ući u takvu ekumensku Crkvu koju vode takvi 'patrijarsi'?
Kako napomenuh i kako mi san objavi, psi laju, a ja idem na Put ne obazirujući se na lavež.

Božićni post

U vremenu smo Božićnog posta koji traje 40 dana prije Božića, Roždestva Isusa Hrista.
Da me ne bi netko optužio kako sam postao 'četnik', roždestvo znači rođenje na crkvenoslavenskom, a i na istom jeziku Pomazanik-Mesija se naziva prema grčkom izvorniku Hrist. Na zapad to jest u latinski došla je riječ Christus od grčkog Hristos i koja se je s vremenom počela izgovarati drugačije, pa je u hrvatski jezik, pod utjecajem raskolničkog Rima koji se je pošto poto htio razlikovati od 'grka', na kraju prihvaćena riječ Krist.
Posve sam siguran da su stari Hrvati u prvom tisućljeću izgovarali Hrist, a ne Krist.
Vratimo se na post.
Započeo je kao i svake godina 16. studenog i traje do 25. prosinca, do Roždevstva Gospodnjeg.
Prema građanskom-rimokatoličkom-grgurijanskom kalendaru to je od 28. studenog do 7. siječnja.
Crkva taj kalendar odbacuje kao i carigradskog patrijarha koji ga je ubacio nakon prvog velerata, a sve u masonskom cilju ujedinjavanja svih religija svijeta.
Obilježje ovog posta je za prilike modernih rimokatolika vrlo strogi post koji je utvrđen na davnim ekumenskim koncilima Crkve.
Dakle u ovom razdoblju do Roždestva Gospodnjeg nema jedenja mesa, niti jaja niti mliječnih proizvoda.
U neke dane je post na kuhanoj biljnoj hrani na vodi, u neke dane se dozvoljava dodavanje ulja na kuhanu biljnu hranu, dok je u subotu i nedjelju dozvoljena riba.
Kroz ovo razdoblje Crkva nas liturgijski podsjeća na vrijeme Starog zavjeta dok su pobožni Izraelci čekali Hrista.
Stoga je i propisan ovaj post, kao što su isti pobožni Izraelci molili i postili da čim prije dođe Mesija.
Sv.Ivan Krstitelj je posljednji i najveći među svecima SZ, jer je preteča Hristov, jer je pozivao narod da se pokaje i krsti pred dolazak Hrista.
To nam je činiti u ovom postu, držati se propisane forme, i istovremeno čisteći svoje srce pokajanjem sve radi Onog koji se je radi našeg spasenja utjelovio i podnio muku, koji nam je objavio kako nam je došao dati život u izobilju, a to drugim riječima nazivamo pobožanstvljenjem, deifikacijom, teozis.
Svakako da su neprilične 'adventske svetkovine' koje su se svugdje na zapadu, pa onda i kod nas, udomaćile kroz posljednja desetljeća.
Oni koji se priključuju tim ovosvjetskim svetkovinama slave Mamona (rimskog boga Merkura ili grčkog Hermesa, ustvari Sotona pod drugim imenima), a ne Božić.
Hristjani pak kroz nadu i skrivenu radost za vrijeme pokajanja i posta očekuju Hrista, znajući kako se dvojici gospodara ne može služiti.

Brojevi dokazuju Boga

Matematika i logika kažu isto što i sv.Pismo - 'i kaže bezumnik u svom srcu nema Boga'.
Da dalje ne ulazim zašto je to tako pogledajte:

Video je dugačak, ali isplati ga se pogledati.
Usput, tekst o kastratima kojeg sam napisao na blogu motiviran je s dijelom videa u kojem se Jay Dyer ruga renesansnim papama i njihovim kastratima.
Ako znate engleski, svakako pogledajte.

P.S. Danas je 27 nedjelja po Duhovima.
Besjeda o.Rafaila o tome je danas već na yt.

Ono što mi je posebno zanimljivo je činjenica kako se je Vilim Karlović s komentarom tamo pojavio.
Kao da sam bio u pravu kad sam pred dva tjedna napisao na blogu kako je Vilim na putu pravoslavlja.
Pravoslavlje ima budućnost među Hrvatima, k tome pravoslavlje treba zbližiti sve narode kako je to oduvijek bilo u Crkvi. 
Neka nas u toj plemenitoj želji prati zagovorom Bogorodica!

 

I ne napusti nas u napasti, jer ti to znadeš činiti

Kao što pretpostavljam da znate, 'nezabludivi Kristov vikar na Zemlji' s adresom Vatikan bb, Rim, najavio je kako će Njegova Nezabludivost promijeniti, za one koji u tu nezabludivost vjeruju (jadna im majka), molitvu Očenaš.
Tako će se ista izgovarati umjesto dosadašnje 'i ne uvedi nas u napast' 'i ne ostavi nas u napasti' ili 'i ne napusti nas u napasti'.
Ovo drugo povezuje riječi 'napust' i 'napast' u našem jeziku, pa eto možda je argentinski klaun počeo razmišljati na našem jeziku u duhu pučke etimologije.
Prvo što možemo reći kako je nezamislivo da bi i jedan kršćanin došao do ideje mjenjati jedinu molitvu koja se nalazi u Sv.Pismu i koju je Gospodin Isus Krist predao apostolima, a time i  Njegovoj Crkvi.
Eventualno se može promijeniti krivi latinski ili neki drugi prijevod od izvornog grčkog, sve drugo je blasfemija.
Može se recimo raspravljati je li pravi prijevod na hrvatski jezik 'napast' ili 'iskušenje' koje se nalazi, ako se ne varam, u najstarijem crkvenoslavenskom prijevodu svete solunske braće, sv.Ćirila i sv.Metoda.
Postoji jasna razlika između glagola iskušavati i napastvovati.
Bog ne može napastvovati jer to čini čovjekoubojica od početka.
Ali Bog iskušava, ne postoji kršćanin, a kamoli svetac, kojeg Gospodin nije iskušao, a to iskušenje se najčešće događa kao kod sv.Joba, Bog dopušta Sotoni da baci ne samo materijalno zlo i nesreću na Joba, nego i da baci sumnju na samog Boga i na Njegovu pravednost.
Bog naravno zna ishod (ali to ne zna Sotona), i Job je nakon iskušenja postao svetiji nego prije, čak se navodi kako je licem gledao Boga i kako je Bog poručio Jobovim čudnim prijateljima da se mole Jobu za sebe, jer Job je postao blizak Bogu, Job se je pobožanstvenio-deificirao.
Naravno, velika bi greška i znak opasne duhovne oholosti bilo tražiti od Boga da nas iskuša, da nas prepusti napastima Sotone.
Tko bi to tražio taj bi sigurno bio nadvladan od Sotone.
Stoga nas je Gospodin Isus Krist naučio moliti Boga Oca 'i ne uvedi nas u iskušenje'.
Što onda znači blasfemična izmjena rimskog papa Frane 'i ne napusti nas u napasti'?
Ona podrazumijeva kako Bog znade napustiti one koje iskušava i predaje napastima Sotone, te zato Ga treba moliti da to ne čini.
Ispada kao da su se Bog i Sotona urotili protiv čovjeka, a čovjek treba moliti da ga ipak Bog ne napusti u napastima.
Samo antikršćanin i lažac može doći do takve ideje, jer Bog nikada ne napušta čovjeka, a najmanje u napastima, štoviše napasti se nadvladavaju s Božjom milošću i nikako drugačije. Čovjek napušta Boga, nikako obrnuto.
Drugo što vjerojatno papa Frane pokušava ovom izmjenom reći kako nas Bog ne uvodi u napast ili iskušenje, nego to radi Sotona.
Ne bi bilo nimalo iznenađujuće da je papa Frane blizak manihejstvu, krivovjerju po kojem postoje dva podjednako jaka boga, jedan dobar drugi zao.
Nu, da ne ulazimo previše u motive i konfuzno stanje uma i duha papa Frane, bolje je zastati i zapitati se koliko će ga i u ovom slijediti oni za koje je on 'slatki Krist na Zemlji'.
Većina bez sumnje, jer krivo tumačenje Evanđelja kako je Krist sazdao Crkvu na rimskim biskupima koji ne mogu zabluditi i koje treba slušati kao što se sluša Krista (jer su oni tobož Njegovi ovlašteni zamjenici) ušlo je u dubinu njihovog bića, te priznati kako su cijeli život u zabludi mogu samo oni koji imaju umijeće poniznosti. A malo je takvih.
Oni koji ovo čitaju, a vjeruju u papizam, neka shvate kako ih Bog i po ovoj blasfemičnoj izmjeni Očenaša iskušava, možda i posljednji put daje mogućnost da nadvladaju uz Njegovu milost napast Antikrista. Jer Antikrist je onaj tko će se praviti Bogom, kako nam otkriva sv.Ivan Bogoslov u Otkrivenju.
Kako se drugačije može nazvati onaj tko se je umislio da može mjenjati Gospodinovu molitvu Očenaša?
Bog vam šalje više nego jasne znakove po papa Frani (ovaj to očito radi nehotimično) kako ne postoji čovjek na kojem je sazdana Njegova Crkva, jer Krist je kamen zaglavni i kamen temeljac (Gospodin Isus Krist je božanska osoba, a ne ljudska, On ima samo ljudsku narav i volju).
Sveti Petar, ponizni apostol i vođa apostola, prvi bi odbacio laž kako je on Kristov zamjenik na Zemlji, i to nezabludiv i kojem se svi moraju klanjati i nitko ga ne smije suditi, ni u Crkvi ni u zemaljskoj državi.
Ta i u Djelima apostolskim čitamo kako je ponizno priznao da je bio u zabludi, niti je sazvao niti vodio apostolski sabor u Jeruzalemu.
Laž kako su rimski biskupi 'slatki Kristi na Zemlji' ima paklenske antikristovske korijene, uvidite to čim prije.

Kastrati

Sve do ove godine najljepša (općenito ne samo u duhovnom smislu) pjesma mi je bila "Miserere Mei" od Allegrija.
Pjesma je koliko sam informiran naručena od rimskih papa i izvodila se je samo u papinskoj sikstinskoj kapeli (što znači da u vrijeme nastanka nije ju mogao svatko slušati jer sikstinska kapela nije onda bila muzej, što je de facto sada).
Kažu kako je Mozart sa svojim roditeljima bio u posjeti te ju je kao dječak čuo i budući je imao savršeni sluh, zapisao ju je, pa se je počela izvoditi i izvan Vatikana.

Pjesma je kao što ste mogli odslušati uglazbljen Davidov pokornički psalam.
Ako je itko trebao u renesansi se kajati onda su to rimski velikaški pape iz kuća Medici i Borghia.
Možda su djelićem svoje duše imali potrebu za kajanjem, ali su i dalje nastavili po starom.
Možemo zamisliti kako rimski pape nošeni u ondašnjem ručnom bijelom papamobilu, nakon prijama nekih koji im ljube noge kao Kristovim vikarima na Zemlji, odlaze u sikstinsku kapelu odslušati prekrasno napisan i ispjevan pokornički psalam koji vapije za milosrđem Bogu.
I još jedno, pjevaju im dječaci, kao anđeli.
A možda i dječaci u svojim dvadesetim, tridesetim kojima su odrezali testise kako bi zadržali visoke dječačke glasove.
Dakle, u renesansi, poglavito na dvoru 'nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji', započinje suluda praksa kastriranja dječaka kako bi stari bludnici uživali u njihovom na silu prekinutom razvoju.
Pedofilija nije zarazila RKC tek u 20. stoljeću.
Ima čak snimaka na starim gramafonskim pločama na kojima pjevaju posljednji kastrati kojih je očito bilo u 19.st., a možda su neki doživjeli i početak prošlog stoljeća.
Bezumno, a nadasve bogohulno je i samo pomisliti (ako se bolje promisli, a treba se) kako je Gospodin Isus Krist birao tako nedostojne ljude za svoje nezabludive zamjenike na Zemlji, radi čijeg su se umjetničkog uživanja (a možda i onog drugog) dječaci kastrirali.
Isto tako je bezumno tvrditi kako ih Gospodin nije birao, ali vi i dalje vjerujete kako su oni Kristovi vikari.
Jer kako ih možete nazivati Kristovim zamjenicima kad sami tvrdite da ih Gospodin nije birao.
To je kao da bi vam susjed, s kojim ste u sudskom sporu, birao vašeg odvjetnika, a ovdje se radi o samom Bogu kojem neraskajani grešnici koji uživaju u kastratima biraju zamjenika koji Ga predstavlja na Zemlji, dok 'naučiteljice Crkve' (Katarina Sienska) takvima poje da su oni 'slatki Krist na Zemlji'.
Ako ste spremni i dalje braniti zabludu papizma nakon svih spoznaja trenutnih i onih povijesnih činjenica, onda ste duhovni kastrat koji 'nema muda' pogledati istini u oči, zato što ste toliko oholi pa ne možete sebi, a onda i drugima, priznati kako ste bili u zabludi.
Vaša je prednost u odnosu na fizičke kastrate što vam 'muda' ne treba nitko prišiti, samo trebate koristiti 'testosteron' zdravog razuma, ono što se u šali i krivo kaže da se nalazi između ušiju. 
Origen je između ostalih heretičkih zastranjenja sam sebe kastrirao.
Nemojte ga slijediti.

Deifikacija

Biti s Bogom i u Bogu je nešto najveće što možemo sebi zaželjeti.
Ne samo da možemo, nego i trebamo.
Jer inače je naš zemaljski život besmislen, a vječnost strašna.
K tome, sami se ne možemo podići u te božanske visine, gravitacija grijeha nas čvrsto drži prikovane na Zemlji.
A ipak nam je letjeti.
Bog nam daje krila, i to svima koji to stvarno zažele (očito je bio blaženi ili sveti Augustin u krivu kad je tumačio kako stvarno Bog ne želi da se svi ljudi spase, nego samo Njegovi izabranici iz svih rasa, naroda, staleža - tu je skrenuo u krajnost radi opravdane borbe protiv pelagijanizma).
Problem je u samoj želji koja je kod većine kršćana najčešće i najviše vremena mlaka, a nekad niti to kad smo u groznicama grijeha, kad ne samo da ne letimo u želji, nego tonemo u podzemlje.
Čistimo se dakle od svih zemaljština i tereta koji nam ne daju letjeti u visine.
Vrlo je važno da prepoznamo među nama one koji su sveti, koji stvarno već lete, koji su se pobožanstvenili.
Njih nam Bog daje kao aero mehaničare koji nam po Božjem nadahnuću popravljaju ili stavljaju božanska krila kako bismo bili kao i oni.
I naš anđeo čuvar tome služi.
I sva vojska anđela i svetaca koji su na Nebu, i naša Panagia, Presveta Bogorodica Marija.
Ta Gospodin nam je rekao kakva je velika radost na Nebu kad se obratimo, učvrstimo u vjeri i u borbi protiv grijeha.
Kako pak otkriti te aero mehaničare govori nam slijedeće video predavanje Konstantina Zalalasa.

Nadalje, ovdje se govori o pravoslavnoj duhovnosti, a na slici možete vidjeti ćelije svetogorskih monaha kao i poznate tamošnje starce.

I na koncu povodom Vukovarske tragedije i obljetnice, vrlo zanimljiv svjedok tih događanja Vilim Karlović svjedoči o svojem putu prema deifikaciji.

Dva kamenčića

Radi se o dva videa koja sam odgledao nedavno i koja kažu mnogo i u onome što ne kažu.
Nekima će izgledati kao dva kamečića u cipeli, a ja ih stavljam kao dva kamenčića mozaika opisa lažne Crkve i one prave.
Prvi je razgovor M.Juriča s 'arhiepiskopom' Aleksandrom HPC.
Stavio sam navodnike zato što mu je tu titulu dala Europska PC sa sjedištem u Parizu. 
Eto, nije samo poznata masonska loža "Veliki Orijent" iz Pariza, ima i drugih.
Drugi video je još duže izlaganje, na ovom blogu poznatog, Jaya Dyera koji je s tim uratkom stavio pod lupu carigradskog patrijarha Bartolomeja, njegovu povezanost s judeo-masonerijom (čitaj s onima koji vladaju sa SAD i općenito zapadom) kao i povezanost struktura američkog pravoslavlja s istima.
Međutim, odmah ću dodati kako se s mnogim stavovima iznesenim u tim videima slažem, ne zato što mi se sviđaju, nego zato što vjerujem da su istiniti.
Problem je u onom što nije izrečeno u tim videima.
Tako o.Aleksandar iznosi povijesne činjenice (vjerujem da iznosi istinu) o stanju i povijesti pravoslavlja na Balkanu, s posebnim osvrtom na našu domovinu, Bugarsku (Makedoniju) i Srbiju.
Velika većina Hrvata, ali i Srba, tu povijest ne zna, ili ako zna, onda 'mudro' šuti ili ju ignorira ili govori suprotno jer je takva povijest brižljivo stavljena pod tepih u protekla dva stoljeća.
Primjerice malo ljudi kod nas, ali i u Srbiji, zna da je nakon Berlinskog kongresa koncem 19.st. Srbija samo formalno priznata kao samostalna država, dok ju odredbe istih dokumenata definiraju kao protektorat Austrijskog carstva.
Sudbonosna promjena se je dogodila regicidom Obrenovića 1903., ali je tada umjesto vazalstva prema Beču, novi dominion bio London i s njime povezane masonske lože (čime će se inicirati prvi svjetski velerat koji je Velikoj Britaniji trebao da se slomi prosperitetna Njemačka i Austro-Ugarska koji su im postali prijetnja za svjetsku dominaciju, slično je bilo i s Rusijom protiv koje su ranije ratovali u krimskom ratu).
Najveći problem kojeg ističe o.Aleksandar je zaluđenost hrvatske elite u drugoj polovini 19.st. i u 20. (nažalost i u 21) s idejom jugoslavenstva zbog koje su bili spremni prihvatiti velikosrpsku ideju kako su svi pravoslavci na zapadnom Balkanu (to su pokušali i u Makedoniji) Srbi, što je samo korak do malo apetitnije imperijalističke politike kako su svi štokavci Srbi.
Hrvati, koji su s Bugarima, najstariji državotvorni slavenski narod na Balkanu, su tako bili spremni odreći se svojeg identiteta i povijesti u cilju stvaranja novog jugoslavenskog naroda, dok su velikosrbi ideju jugoslavenstva koja je došla do njih iz Hrvatske vidjeli kao priliku da se stvori Velika Srbija na zapadu, kad to nisu potpuno uspjeli u balkanskim ratovima na istoku i jugu.
Izlaganje o.Aleksandra bilo ja zanimljivo, međutim sugovornik ga nije pitao niti on nije odgovorio na najvažnije pitanje - kakve veze ima Europska Pravoslavna Crkva sa sjedištem u Parizu s Kristovom Crkvom?
Pa kad bi i RH, koja je i dalje talac jugoslavenske zablude i u vazalnom odnosu prema Srbiji, priznala HPC, to ne bi niti za nokat približilo nepostojeću HPC pravoj Kristovoj Crkvi, jer autonomiju ili autokefalnost HPC ne može dati neka samozvana EPC sa sjedištem u Parizu. 
K tome, ne može se mahati s rezultatima popisa stanovništva RH kao dokazom kako HPC ima na tisuće vjernika.
Njih treba de facto biti, i oni bi, po mojem osobnom sudu, trebali (ako to imaju za cilj) potpisati peticiju Crkvi za dobijanje autonomije i/ili autokefalnosti, a ne to tražiti od RH.
Argument je brojnost vjernika, pravih vjernika, nikako onih koji to nisu nego zbog političkih (etnofiletističkih) razloga žele potpisati peticiju.
RH bi mogla, kao što je to učinila NDH, zabraniti djelovanje mjesne Crkve koja je predviđena za drugu državu, u ovom slučaju za Srbiju jer je ista rob etnofiletizma te služi velikosrpskim imperijalističkim ciljevima.
Pravim pravoslavnim vjernicima to ne bi smjelo smetati, osim ako i oni nisu 'srpske pravoslavne vjere' umjesto da vjeruju u Krista i Njegovu Crkvu.
Etnofiletizam treba zbaciti iz Crkve, državljani Srbije hrvatskog podrijetla ne bi smjeli imati nikakve nelagodnosti ili odbojnosti što idu na sv.Liturgiju u SPC, mjesnu Crkvu predviđenu za državu Srbiju, ali isto tako u RH ne bi trebali niti pravoslavci srpskog podrijetla s HPC (kad bi ista postojala).
Pitanje svih pitanja je - gdje se nalazi istinska Kristova Crkva kojoj treba uputiti peticiju za priznanje HPC?
Jay Dyer odgovara u svojem videu kako Kristova Crkva nije kod carigradskog patrijahata, jer je tamošnji patrijarh Bartolomej pijun u rukama globalista, to jest stvaratelja novog svjetskog poretka.
Pravoslavci u SAD su najvećma pod jurisdikcijom carigradskog patrijahata, 'pod Grcima' kako on kaže.
Ali je bjelodano, što on i dokazuje, kako su judeomasoni već stoljeće, a možda i duže, infiltrirali se najprije u protestantske sekte, zatim u RKC i na kraju i u pravoslavlje.
Ne može netko pripadati Kristu i Mamonu, ne može nedjeljom biti na sv.Liturgiji, a nakon toga zalagati se za 'prava' sodomita, za pravo na abortus, za ređenje žena i da ne nabrajam dalje ciljeve i metode stvaranja antikristovske svjetske države.
Ne može netko pripadati Kristu, a da je njegova mjesna Crkva ili njegov patrijahat član Svjetskog sabora religija, ili da njegov episkop moli zajedno s hereticima i shizmaticima, primjerice da je nazočio antikristovskom skupu svjetskih religija koje je RKC organizirala u Asiziju (kao što sam pisao na blogu prvi takav skup je bio u Chicagu koncem 19.st i na istom su bili i neki rimokatolici, i nažalost i neki pravoslavci koji su s tim činom prestali to biti). 
Zamjerka koju imam prema Jay Dyeru je što on istu i pravednu oštricu kritike ne usmjerava prema RPC koja je zajedno s carigradskim patrijahatom, ali i sa SPC i gotovo svim 'nacionalnim' Crkvama prihvatila ekumenizam i modernizam u većoj ili manjoj mjeri.
On praktično sve nade, kao i mnogi u svijetu, vidi i polaže u Rusiju i u tamošnji patrijahat iako je isti napravio truli kompromis između kršćanstva i komunizma (patrijarh Ćiril se je nedavno sastao s papom Franjom, dok Dyer isto zamjera Bartolomeju, prvog eskulpira), nije osudio izdajnike koji su priznali i dali se u službu komunističke sovjetske države.
Postoje tekstovi na internetu koji uvelike kompromitiraju trenutnog moskovskog patrijarha Ćirila kao suradnika komunističke tajne službe.
Ako je carigradski patrijarh izgubio stolicu jer ima dokaza kako radi u interesu zapadnih tajnih službi i oligarhije, onda je i moskovski izgubio stolicu ako je to učinio s komunističkim.
Štoviše Jay Dyera argumentira s pravom kako su američki i svjetski milijarderi (puno prije Soroša) utemeljili fondacije preko kojih su izmjenili školstvo u SAD tako da isto indoktrinira mladež u smjeru globalizma i ljevičarstva, i još iznosi kako su isti financirali marksiste (a neki drugi su financirali komunističku boljševičku revoluciju, uvijek se radi o bankarima).
Na kraju preko različitih putića dolazi se i od Bartolomeja i od Ćirila do istih 'gospodara svijeta'.
Rimokatolici koji prate ovaj blog neka vide kako jedan putić isto vodi od rimskih patrijarha do istih naredbodavaca.
S pravom će na koncu čitatelj zapitati ili primjetiti kako nisam niti ja odgovorio na pitanje gdje je prava Kristova Crkva, gdje je i tko je recimo moj episkop.
O tome drugi put.

 

Preustroj Crkve

Čini mi se da je jedan od dvojice rimskih patrijarha, Benedikt XVI koji se je prije zvao Ratzinger, napisao 60-tih kako će RKC u budućnosti biti mala, s kudikamo manjim utjecajem u društvu te da se za to buduće vrijeme treba pripremiti.
To buduće vrijeme je došlo ne samo za RKC nego i za Crkvu.
Njezina svrha ili glavni cilj je dovoditi vjernike do deifikacije, do pobožanstvljenja ili što još nazivamo do posvećenja, do svetosti.
Zbog krivovjerja ekumenizma koja je uzela velikog maha među mjesnim Crkvama, to iste dovode do zablude, a ne do posvećivanja svojih vjernika.
Ne treba posebno naglašavati kako iza zablude ekumenizma u našem vremenu stoji ideja ujedinjavanja čovječanstva na antikristovskim načelima (davno zacrtana od judeomasonerije).
Međutim kršćanski odgovor na to nije okretanje kormila posve udesno u etnofiletizam, obožavanje nacionalne države, nacionalne ideologije i svojeg naroda.
Usudim se reći kako su stare patrijarhije, pogotovo carigradska, pogriješile kad su novostvorenim državama dale autokefalne Crkve koje u pravilu bivaju sluškinje zemaljske nacionalne države.
Možda je i pogreška što su patrijahati utvrđeni na Nicejskom ekumenskom koncilu Crkve dali pristanak za stvaranje novih patrijahata, možda je trebalo nove patrijahate osnovati tek na ekumenskim koncilima Crkve, a ne da neki patrijarh dodijeli nekom drugom kleriku odnosno biskupiji status patrijahata.
Ovako znamo iz povijesti, ali i iz suvremenih događanja kako patrijarsi i njihovi patrijahati vode diplomatske ratove jer su se stavili u službu svojih nacionalnih ideologija (država).
Po mojem skromnom mišljenju, riješenje iz prvih stoljeća Crkve je bolje i treba ga ponovno primijeniti pogotovo sada kad se obistinjuje Ratzingerovo 'proročanstvo' (ustvari živimo u predapokaliptičnim vremenima nakon kojih znamo da će se dogoditi ona rečenica Gospodinova - 'hoće li Sin Čovječji naći vjere kad drugi put dođe?').
Patrijarhati su kako napisah nastali tek nakon Nicejskog sabora Crkve.
Biskupi su apostolski nasljednici, patrijarsi su samo biskupi u većim i značajnijim gradovima, ali po ničemu nisu iznad ostalih biskupa.
Vjernici-kršćani moraju pripadati nekoj biskupiji, jer Crkva su apostoli (njihovi nasljednici biskupi) oko kojih se kršćani okupljaju.
Na istom području, npr. u istom gradu ne mogu postojati dva ili više biskupa.
Samo jedan od njih je pravi biskup Crkve, ostali su shizmatici i/ili heretici.
Kad na nekom području se dogodi veća promjena stanovništva, onda biskupija može biti pripojena nekoj drugoj (ako u znatnom broju nestane vjernika), ili podijeljena na neku novu (jer ima veliki priliv stanovništva u nekom novom gradu na području biskupije).
Po mojem sudu takvu odluku bi trebao ili mogao donijeti samo ili ekumenski koncil,  ili mjesna sinoda biskupa ili sam biskup, nikako neko treći koji se pravi biskup nad biskupima (jer eto nas kod hereze papizma).
Iz povijesti Crkve znamo kako su biskupi održavali svoje mjesne sinode prema područjima podjele Rimskog carstva (sjetimo se sinoda Afričke Crkve, današnjeg područja Maroka, Alžira, Tunisa i Libije koje se je nekad zvala Afrika - nije se pod time smatralo kontinent jer Egipat primjerice nije pripadao Africi).
Međutim to nije nipošto značilo da je to bila neka nova mjesna Crkva, kamoli autokefalna (koje su nastale puno kasnije).
Jednostavno biskupi moraju surađivati i dogovarati se i mimo ekumenskih koncila, zato imaju mjesne sinode gdje se periodički sastaju, raspravljaju i donose operativne ili doktrinalne zaključke.
Opet treba znati da ako je neka biskupija bila u graničnom području neke rimske regije, to ne znači da dotični biskup nije surađivao sa susjednim biskupima koji su pripadali drugoj regiji.
Dakako da su i kršćani laici isto tako surađivali s braćom iz drugih regija.
U suprotnom ne bi bilo jedinstva Crkve.
Danas pak vidimo kako te suradnje nema, ili je ima u manjoj mjeri, zato što su se stvorile nacionalne ili državne autokefalne Crkve koje se ponašaju kao zasebni entiteti, a ne kao mjesni dijelovi jedne Kristove Crkve.
Slično je i u RKC u kojoj postoje državne biskupske konferencije, a mala je ili skoro nikakva suradnja s RKC biskupima susjednih država.
Vidimo da se antikristovski svijet ubrzano ujedinjava.
Kršćani moraju isto tako ubrzano povratiti jedinstvo Crkve, i po mojem sudu to bi trebalo biti slično vremenima prije uspostave patrijahata, prije Nicejskog ekumenskog koncila Crkve.
Na tom koncilu kojeg je sazvao kršćanski rimski car Konstantin, gotovo svi biskupi kao i gotovo svi kršćani pripadali su Rimskom carstvu.
Tada je bilo normalno i poželjno da najznačajniji rimski gradovi dobiju status patrijahata (tako imamo pet drevnih patrijahata, Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem).
Ali kad se je Rimsko carstvo počelo urušavati i na njegovom području su nastale nove države, onda se s davanjem patrijahata ili autokefalnosti novim državama narušava ili se je narušilo jedinstvo Kristove Crkve (i više nije bio jedini kršćanski vladar rimski car, a novi vladari su često međusobno vodili ratove i tako dodatno rušili jedinstvo Crkve).
Što je evidentno u recentnom sukobu između Moskve i Carigrada, ali i u sukobu Beograda (SPC) s pravoslavnim vjernicima iz bivše države a izvan Srbije, jer srpska država kao i ruska, želi preko SPC zadržati utjecaj u novim državama. 
Međutim, što ako su svi ti stari patrijahati i novonastali skrenuli u herezu ekumenizma ili neku drugu?
Onda se ne radi o sukobu unutar Crkve.
U svakom slučaju, ako smo kršćani, onda moramo ispovijedati 'vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu'.
Ne sramimo se priznati ako joj još ne pripadamo jer je još nismo upoznali.
Na koncu, mislim da su navedni sukobi, kao i sve evidentniji pad 'prvog Rima', pokazatelj kako se Crkva vraća ili se je vratila u prednicejska vremena bez patrijarha i kad je bila više skrivena svijetu (a u Otkrivenju stoji kako će Bog na koncu vremena sakriti Ženu koja rađa - Crkvu koja rađa svece, u pustinju).
Ponavljam, svijet se ubrzano ujedinjuje za konačni obračun, mi koji vjerujemo u Gospodina Isusa Krista moramo naći svog pravog biskupa, naći Crkvu u kojoj više nema 'ni Grk ni židov' nego svi jedno u Kristu.
Pomolimo se za tu nakanu! 


P.S. Vrijedi poslušati:

 

Shizma između drugog i trećeg Rima na pomolu?

Glede priznavanja autokefalnosti UPC što je izazvalo duboke podjele između Carigrada i Moskve, drugog i trećeg Rima (pri čemu prvi shizmatični Rim ulazi u koaliciju s trećim o čemu sam prethodno pisao), situacija se je još više zaoštrila.
Moskovski patrijahat je zabranio pod vidom smrtnog grijeha odlazak svojih vjernika na sv.Liturgije pod jurisdikcijom Carigradskog patrijahata.
O tome možete pročitati ovdje .
Carigradskom patrijahatu pripada i Sveta Gora  - poluotok Athos koji se nalazi na sjeveru Grčke i koji se smatra najvažnijim duhovnim središtem u Crkvi.
Nekad je znalo tamo biti na desetine tisuće monaha.
Po toj odluci ruski vjernici više ne bi smjeli niti odlaziti na Svetu Goru, jer odlazak tamo, a da se ne posjeti crkve je besmislen.
Pitanje je i što će biti s tamošnjim ruskim monasima koji formalno pripadaju pod jurisdikciju Carigrada.
Dakle, korak smo do raskola između Moskve i Carigrada.
I to sve zbog grijeha filetizma koji žestoko razjeda Crkvu posljednjih stoljeća.
Posve je bilo drugačije nekad kad su Crkva i zemaljska kršćanska država bili u simfoniji, kad su npr. rimski car Konstantin i njegovi nasljednici sazivali i predsjedali ekumenskim koncilima Crkve.
Slabljenjem Rimskog carstva i stupanjem na svjetsku pozornicu novih naroda i njihovih novih kraljevstava isti traže samostalnost ili čim veću neovisnost od Carigrada ili ostalih četiri prvotnih patrijahata koji su se ustoličili na prvom ekumenskom koncilu Crkve u Niceji (kojeg je sazvao i presjedao car Konstantin).
Sjećamo se npr. iz naše povijesti kako je hrvatski biskup iz Nina tražio uz potporu hrvatskih kneževa čim veću neovisnost od Rima i ondašnje moćne latinske splitske metropolije.
Slično ili još izraženije se je događalo kod ostalih novih naroda koji su došli na područje Rimskog carstva.
I tako su negdje nastale nove patrijarhije to jest autokefalne mjesne Crkve koje su drevne patrijarhije priznale sebi ravnopravnima (u Crkvi su svi biskupi ravnopravni).
I sve bi to bilo u redu da se nije među tim novim mjesnim Crkvama počela širiti klica etnofiletizma te se je tako sijalo zlo sjeme dijeljenja jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve po nacionalnim ključevima jer su te nove države često ratovale među sobom ili napadale ostatke Rimskog carstva te su očekivale da će ih u tim ratnim i imperijalnim 'naporima' podržati mjesne Crkve koje ne bi bile niti ustoličene da ih nisu podržavale iste države.
Tako smo došli do situacije kad mjesne Crkve podržavaju svoje države u ratu s drugom isto tako, barem formalno, kršćanskom državom.
To je bez sumnje skandalozno i nezamislivo u prvoj Crkvi ili u Crkvi za vrijeme rimskih kršćanskih careva kad nije niti bilo druge kršćanske države osim Rimskog kršćanskog carstva.
Stoga sam mišljenja kako se nije ni smjelo dopustiti da novostvorene kršćanske države imaju svoje vlastite i autokefalne Crkve.
Moglo se je primjerice dozvoliti da postoji tada nova Kijevska metropolija, ali ista ni u kakvom smislu ne bi smjela biti podređena novoj kijevskoj ruskoj državi.
Biti ću još radikalniji, novi dotad nekršćanski narodi nisu niti trebali tražiti neovisne države, nego samo svoju autonomnost unutar postojećeg rimskog kršćanskog carstva.
Jer u suprotnom, kako je već povijest dokazala, dolazi do rasta etnofiletizma među samim kršćanima što na kraju dovodi do toga da kršćanin ratuje protiv drugog kršćanina radi vremenitih interesa svoje nacionalne države.
S druge strane svjedoci smo kako sustavno i planski globalna svjetska država i njihova elita uništava posljednje ostatke suverenosti nacionalnih država.
Možemo reći kod nas da živimo u toj de jure nepostojećoj svjetskoj državi, ali koja de facto postoji i stvarno nameće RH nekršćanske i protunaravne zakone i kulturu.
Stvoreno je dakle novo svjetsko pogansko carstvo koje priprema prijestolje za Antikrista.
Preostali kršćani ne smjeli nikako suprostaviti se njima s motivom zaštite nacionalne države i samobitnosti.
Ta bitka je već izgubljena, vjerojatno još u drugom veleratu.
Ako Ukrajinci i Rusi ratuju u ime 'pravoslavlja' onda oni ne ratuju za Krista, nego za svoju zabludu etnofiletizma i po kojoj će se još prije ustoličiti Antikrist kao onaj koji će donijeti lažni mir među njima i ostalim zavađenim narodima.
Po proroštvima mnogih, Antikrist će doći i biti dočekan kao pravi Krist jer će ujediniti sve narode koji će dotad biti na ratnoj nozi.
Dobiti ćemo reinkarnaciju poganskog rimskog carstva, i to će biti opet po Božjem planu i proviđenju, jer tada više neće kršćani među sobom ratovati zbog zablude etnofiletizma, nego će biti proganjani i mučni od te nove svjetske antikršćanske države. 
Kroz te posljednje progone će se očistiti i posvetiti.
Patrijahati mogu otići kako su i došli (jer kako napisah nije ih niti bilo do Nicejskog ekumenskog koncila Crkve), ali Crkva će sigurno opstati i dočekati drugi, slavni i strašni dolazak Krista kao posljednjeg i konačnog Sudca živih i mrtvih.
Kao hrvatski pravoslavac volio bih da postoji HPC kao mjesna Crkva u RH, ali što ako de facto ni ne postoji RH?
Jer ako postoji kao samostalna država, onda bi ista, kao što je poručio arhiepiskop Aleksandar, trebala podržati osnivanje HPC.
RPC ne bi nikako smjela biti instrument u rukama ruske države koja se čak i formalno identificira i kao kršćanska i kao muhamedanska i kao budistička država i kao ona koja se nije odrekla i osudila komunizam-boljševizam (nije li onda Rusija nova 'ekumenska' svjetska država u malom?).
U zabludi su mnogi koji Rusiju smatraju državom koja se suprostavlja novoj svjetskoj državi.
Ona doista želi ostaviti kod nekih takav dojam, međutim ona samo s vremenskim odmakom, radi krinke, radi ono što je zapad učinio pred nekoliko desetljeća.
Moskva nije treći Rim koji se je nekad borio za oslobođenje drugog Rima od Turaka.
U sukobu Rusije i Ukrajine kršćani ne bi smjeli zauzeti niti jednu niti drugu stranu jer niti jedna niti druga se stvarno ne bore za Krista nego ili za svoj etnofiletizam, ili što je još vjerojatnije radi različite verzije jedne svjetske države.
Jer i među masonima ima podjele kako ostvariti antikristovsku svjetsku državu (znakovita je bila podjela između londonske i pariške masonerije).
Na nama kršćanima je sudbonosni zadatak da se otkinemo od vidljivih i nevidljivih mreža ovog svijeta bile one temeljene na etnofiletizmu ili lažljivom svjetskom miru i globalizmu.
Vraćamo se u katakombe kako je i nekad bilo i u vremena kad nije bilo važno jel netko Grk ili Židov, Hrvat ili Srbin, Rus ili Ukrajinac ...

Moskva i Vatikan u istom kolu

Ne bi smjelo biti iznenađenje kako je RKC objavila da ne će priznati i imati kontakte s autokefalnom Ukrajinskom pravoslavnom Crkvom (u daljnjem tekstu UPC).
Ista stvar bi se dogodila kad bi carigradski patrijarh priznao HPC.
RPC (Ruska Pravoslavna Crkva) ima najviše vjernika na svijetu, iza nje stoji moćna ruska država koja pokušava pomiriti komunizam i pravoslavlje, a Vatikan prvenstveno želi imati dobre odnose s tom mjesnom Crkvom.
U isti koš možemo staviti i SPC, što je bilo očigledno kad je Vatikan odlučio pred nekoliko godina kako se SPC mora suglasiti s proglašavanjem svetim nadbiskupa Stepinca.
Kako se SPC odlučno protivi uspostavljanju HPC, kao što se RPC protivi uspostavljanju UPC, onda možemo biti sigurni da RKC biskupi u RH implicitno znaju da ne smiju podržati HPC.
Dakle ne samo zbog straha da bi neki RKC vjernici prešli na pravoslavlje, nego što gazda u Vatikanu želi imati dobre odnose sa SPC (preko koje vodi put do RPC).
Kijevski patrijahat kudikamo je stariji od Moskovskog, ustvari prva ruska država bila je oko Kijeva, a Moskve još nije ni bilo tada.
S navalom Tatara u srednjem vijeku žestoko je stradala ta država, ustvari bila je uništena da bi se tek obnovila s padom komunizma.
Neki Rusi su izbjegli na sjever, osnovali su Moskvu i drže da su oni pravi nasljednici kijevske ruske države.
U tom pogledu nema sličnosti između njih i između Hrvata i Srba, jer hrvatsko kraljevstvo bilo je među prvim slavenskim, ako ne računamo na bugarsko, a Hrvati i Srbi su povijesno dva izdvojena naroda koji su živili stoljećima u različitim državama.
Dok 'Moskoviti', kako Ukrajinci nazivaju Ruse, znaju da su potekli etnički iz Kijeva (vjerojatno i znaju kako su Ukrajinci 'čišći' Rusi, jer 'Moskoviti' su se mješali i s Tatarima i drugim neslavenskim narodima budući su bili imperijalisti).
Zbog propasti te prve ruske kijevske države koju su okupirali Poljaci i Turci, kasnije djelomično Austro-Ugarska i 'Moskoviti', carigradska patrijarhija proglasila je 1686. kako je Moskovski patrijahat nadređen Kijevskom.
RPC kao i ruska država jedva da kriju svoje apetite prema Ukrajini, pa svim raspoloživim snagama žele spriječiti autokefalnost UPC.
Iako su radili veliki pritisak na carigradskog patrijarha u tome nisu uspjeli.
Da su uspjeli, bila bi to velika nepravda, jer Ukrajina je samostalna država, a ne ruski vazal, k tome ima na desetine milijuna pravoslavnih vjernika, ustvari osim Rusije, najviše pravoslavaca ima u Ukrajini.
Kako sam prethodno pisao na blogu, mjesne Crkve ne smiju biti etničke, a još manje nacionalističke koju podupiru svjetovne države u njihovom imperijalizmu.
Dakle, treba postojati Pravoslavna Crkva Rusije, Pravoslavna Crkva Ukrajine, Pravoslavna Crkva Srbije, Pravoslavna Crkva Hrvatske ... (ove tri točkice ne znače kako sve ostalo pripada toj Crkvi :) ).
Ruski vjernici trebaju prihvatiti kako su od jednog drevnog ruskog naroda iz Kijevske države nastala dva ili tri (jer tu su i Bjelorusi) koji imaju svoje suverene države i koji imaju pravo da u tim državama postoji mjesna Crkva.
Također isto se odnosi na području bivše Jugoslavije na kojem SPC zasada uspješno spriječava formiranje državnih mjesnih Crkvi.
Nadajmo se kako će Bog dati milosti koju će onda prihvatiti vjernici te da ćemo svi zajedno izaći iz zablude etnofiletizma koja žestoko nagriza Crkvu.
Ukrajinski grkokatolici bi se trebali vratiti u Crkvu, tim više što i u ovom slučaju vide kako shizmatički Rim ne vodi računa o pravdi, nego o svojim sumnjivim političkim ciljevima.

P.S. Priopćenje hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra o istom.

Olinjali Linux ili PC za PC

Ako ne znate, operacijski sustav Linux je verzija Unixa na kojem su se 'vrtjele' sve ozbiljnije programske aplikacije od kad je počela računalna revolucija.
Kad je nastao PC, a što znači 'Personal Computer' (osobno računalo), ali može isto značiti i 'Political Corectness' (politička ispravnost ili podobnost u skladu s terminologijom komunizma) što ima vezu s daljnjim tekstom, pojavio se je Windows operacijski sustav koji tada nije imao ni približno funkcionalnost, sigurnost i mrežne sposobnosti kao Unix.
Linux je početkom 90-tih napravio talentirani finski student Linus Torvalds i ubrzo je uz suradnju mnogobrojnih programera diljem svijeta tada novi operacijski, i to besplatni i uz otvoreni kod, sustav preuzeo serversku ulogu ranijih Unixa (Linus je jednostavno htio Unix prebaciti na PC platformu).

Isprva je i Linux bio napravljen za PC, ali je nedugo zatim bio prebačen na većinu ostalih platformi (tako da bi mogao biti na velikim i malim računalima).


K tome su većina programera na svojim osobnim računalima instalirali Linux, a s vremenom i mnogi koji to nisu, jer je Linux dobio grafičko sučelje sličnog kakvog su imali kod Windowsa (koji je usput iskopirao sučelje od Applea, a ovaj od Xeroxa).

Međutim u svijetu servera Linux je preuzeo glavnu riječ od prijašnjih Unixa, pa praktično možemo reć kako je Linux motorna snaga interneta i svih ozbiljnijih mrežnih i međumrežnih aplikacija.
Android je verzija Linuxa koji pokreće ogromnu većinu 'pametnih telefona', tableta i sličnih uređaja na 'malim računalima', tako da možemo pouzdano ustvrditi kako je Linux najrašireniji operacijski sustav računala.
Ako ste primijetili, začinjalac Linuxa koji je po njemu dobio ime, zove se Linus, a Linus je prvi, a za rimokatolike drugi rimski papa.
Sličnost je znakovita, Linus Torvalds je papa-otac Linuxa od početka pa sve do sada.
Osim što je izvanredni programer poznat je i po svojim burnim reakcijama prema programerima koji 'nešto zabrljaju' ili ne rade onako kako on misli da bi se trebao razvijati dalje Linux.
Izgleda kako je sad na kraju ipak on zabrljao.
Ne na području programskog koda Linuxa, nego na nečem na čemu su zabrljali i mnogi rimski pape tijekom povijesti.
Naime, institucija Linux koju vodi Torvalds, ali u kojoj značajnu ulogu imaju međunarodne računalne tvrtke koje koriste Linux i od kojih Torvalds dobija neizravno plaću, odlučila je, kako je to već viđeno drugdje, promijeniti pravila ponašanja kojeg se moraju pridržavati programeri koji besplatno doprinose nadogradnjama i održavanju programskog koda Linuxa.
Postojalo je i dosad neko pravilo koje je praktično značilo da nije važno kakav je programer u ideološko-političkom ili u filozofskom smislu, nego da je 'kulturan' u ophođenju prema drugim programerima.
Od 16. rujna ove godine Linus je postao heretik.
Kao što navodi članak u poveznici, ubuduće će programeri koji pišu, sa ili bez plaće od Linux fondacije, morati biti politički korektni ili PC za PC (iako se Linux vrti i na drugim procesorima osim x86 na PC).
Možda bi u skladu s PC trebalo reći kako je Torvalds postao u modernom svijetu pravovjeran, dok su 'tradicionalni, muški i bijeli, mizagonski i homofobni rasisti' koji su napisali mnogo ili većinu koda Linuxa postali heretici kojih će moderna inkvizicija vrlo jednostavno i brzo odstraniti iz javnosti.
U članku se navodi kako ti stari i zaslužni programeri heretici prijete kako će povući svoj kod iz Linuxa, što bi ako bi bilo moguće, izazvalo elementarnu nepogodu u svijetu računala.
Ništa od toga ne će biti, jer kad su oni jednom predali Linuxu svoj kod uz poznatu GPL licencu, onda su oni i dalje vlasnici-autori koda, ali Linux taj kod može i dalje koristiti bez obzira na njihovu zabranu.

Zašto sam napisao ovaj, vjerojatno dosadni, tekst iz svijeta moderne tehnologije?
Zato što je ovaj nedavni slučaj s Linuxom znak koji bode u oči i slijepe.
Oni koji su naumili krug Zemaljski približiti Paklu su već daleko odmakli.
Ako smo pred nekoliko godina s čuđenjem čitali kako zaposlenici velikih američkih tvrtki ne smiju na poslu ničim izražavati svoje političko-vjersko uvjerenje osim ako ono nije politički korektno, a politička korektnost svaki danom se sve više približava standardima Pakla, sada se ne smijemo čuditi što se politička korektnost traži od svih i svugdje, ne samo više na poslu, nego i u slobodno vrijeme dok se pišu poruke na socijalnim mrežama ili se pred kamerama manifestiraju vjersko-politički stavovi.
Zasad se to još ne traži od pastira na planinama, ali oni koji su u javnosti poznati, kao što su u svijetu programiranja poznati neki programeri, oni ne smiju niti dok rade za plaću, niti dok rade besplatno, niti dok se odmaraju od programiranja imati politički nekorektne stavove.
U članku se navodi kako je neka čudnovata žena muškog izgleda gurala i da je izgurala političku korektnost u Linuxu, u što ćemo povjerovati ako smo naivne sobarice.
Iza pritiska na Torvaldsa kao i na sve druge ljude iz javnosti se nalaze najmoćnije tvrtke na svijetu, a iza njih su oni za kojih je sv.Pavao rekao da nisu od krvi i od mesa, nego da vladaju podnebesjem.
Naglo se sužava prostor kršćanima koji to žele stvarno biti i koji žele uživati blagodati moderne civilizacije, biti maleni kotačić u istoj.
Ne bojmo se ničeg i nikog ako se približavamo Bogu na svojem zemaljskom putu.
To je ujedno i poziv nama koji krenemo, pa se osvrnemo prema Sodomi, čitaj ovom svijetu, da ne bi postali stup soli, jer stup ne može putovati, a nama je putovati i nikad na tom putu stati, čak ni u vječnosti.
Jer beskonačna vječnost ne može nadkriliti beskonačnog Boga.
Ako samo malo kontempliramo o tom otajstvu i istini, onda nam problemi koji muče 'tradicionalne' programere izgledaju beznačajni.
Dileme ne bi smjelo biti, ovaj svijet nije naša domovina i ne smijemo nikad biti lojalni ovom svijetu nauštrb vječne domovine.
Linus Torvalds je završio na kraju kao i institucija papinstva koja je navodno započela s prvim papom Linusom.
Kažem navodno, jer većina prvih rimskih biskupa su bili sveti mučenici koji nisu sigurno umišljali da su nezabludivi Kristovi zamjenici na Zemlji koji imaju vlast nad svima.
Međutim oni koji se u to umišljaju, da su iznad svih na Zemlji, u suočavanju s moćnijim zemaljskim gospodarima shvate kako to nisu, i onda se i dalje igraju kako su pape, ali u pozadini ipak slušaju zemaljske moćnike.
I Torvalds je odavao dojam kako je beskrupulozan papa operacijskog sustava koji je ovladao svijetom, međutim shvatio je kako samo može glumiti papu.
I u međuvremenu slušati moćnije od sebe.
Linux se olinjao, kao i sve što se usredotoči na ovaj svijet.
Mladost i to vječna jedino je u Bogu.
Završiti ću s riječima Davidovog psalma koje svećenik i ministranti izgovaraju na latinskoj liturgiji dok uzlaze za oltar:

Et introibo ad oltare Dei
Ad Deum qui laetificat juventutam meam.

Pristupit ću k Božjem žrtveniku.
K Bogu koji razveseljuje mladost moju. 

 

Kad nezabludivi zabludi

Praktično koristim internet samo vikendom, i to onda samo nakratko.
Sve više sam uvjeren kako je to vrlo dobro za duhovno zdravlje.
Kao hrčak sam dosad nakupio digitalnih knjiga raznog sadržaja i sad ih mogu čitati, a ne više skupljati, skupljati, a rijetko koju pročitati do kraja.
Surfanje internetom nam odvlači pažnju od teksta kojeg želimo pročitati.
Uvijek je prisutan latentni osjećaj 'ako kliknem na neku poveznicu onda ću naići na još zanimljiviji tekst ili video' te tako rijetko tekst pročitamo do kraja nego kao bumbari letimo od cvijeta do cvijeta, od stranice do stranice, a da nektar rijetko spremimo-pročitamo (jasno je da većina toga na internetu stane u zbirnu imenicu smeće).
I tako danas pogledah što je u međuvremenu pisao ovdje poznati bloger 'o dosta toga i što dublje'.
Uobičajeno je napadao rimskog papu Franju, ukazivao na njegove psine.
Jedan tekst mi je ipak više zapeo za oko.
To je tekst o lihvarenju-kamatarenju i štednji.
Tipično za blogera, daje korisne duhovne savjete čitateljima u i o modernom antikršćanskom svijetu.
O grijehu kamatarenja sam i ja ovdje na mojem blogu 'dosta i što dublje' pisao, spominjao sam knjigu M.Hoffmana "Usury in Christendom: The Mortal Sin that Was and Now is Not" ili prevedeno na hrvatski "Kamatarenje u kršćanstvu: Smrtni grijeh koji je bio, a sad više nije".
Tu knjigu sam i nabavio preko Amazona u klasičnom papirnatom obliku, a koliko sam čitao Amazon je Hoffmana stavio na crnu listu i ne prodaje više njegove knjige.
Čitao sam ju kao sedevakantist, i nakon bjelodanih dokaza kako su renesansni rimski pape mic po mic legalizirali kamatarenje snizio sam stoljeće od kad je rimska biskupska stolica prazna.
K tome je pridonijela spoznaja o prikazu poganskih bogova i mitova na renesansnim crkvama i pred očima rimskih papa (hvala RJMI na tome) pa je bio nesumnjiv i logičan zaključak - zlo je krenulo od renesanse.
Ali s odlučnošću da ću granicu spustiti još i niže ako nađem dokaze da su neki drugi rimski pape bili zabludivi i ranije.
I tako su se godine sve više približavale godini 'istočne shizme' što je otprilike i trenutni stav RJMI, ali nikako da mu sine jednostavna mogućnost i pitanje - ako je dokazano da su rimski pape bili zabludivi od 'istočne shizme' nije li onda to bila ustvari zapadna shizma, a papizam zabluda? 
Vratimo se na kamatarenje i na blogera.
Dakle on navodi kako je rimski papa Benedikt XIV 1745.g. napisao i izdao encikliku "Vix Pervenit" talijanskim biskupima u kojoj osuđuje kao grijeh kamatarenje, a kasnije je, to jest 1836.g. rimski papa Grgur XVI isto objavio cijelom svijetu.
Iako bloger krivo u tekstu naziva 'zelenašenje' kamatarenjem, ispravno zaključuje kako je i najmanja kamata na posuđeni novac smrtni grijeh, dok se zelenašenje smatra traženjem velike kamate.
Renesansne pape Medici, koji su inače bankari, su na fiškalski način legalizirali kamatarenje tako što su ga opravdali s dobitkom koje su imale neke institucije RKC koje su se formalno bavile s karitativnim djelovanjem.
Logika (fiškalija rimskih renesansnih papa) je dakle bila - kamaterenje nije grijeh ako zaradu od kamatarenja imaju oni koji čine dobro, oni koji pomažu siromahe.
Naoko, ali samo površno naoko, to je moralno dopustljivo, jer se dopušta tobož manji grijeh radi većeg dobra (po tome su poznati isusovci koje je odlično secirao u moralnom relativizmu kasnije B.Pascal u 'Provincijskim pismima')
Znamo dobro kako je put u Pakao popločen s dobrim namjerama.
Ali tu i nije bilo dobro namjera, osim 'dobrih' namjera bankara da sebe učine još bogatijima te da ih više nitko ne osuđuje kao grješnike koji se ne smiju pokopati na kršćanskom groblju.
I tako je u renesansnoj Italiji niknuo kapitalizam, jer temelj kapitalizma je kamatarenje, odbacivanje ekonomije društva potpuno izvan domene morala i vjere, gospodarstvo od tada više nema nikakve veze s Bogom i s naravnim moralom.
Treba k tome dodati da u renesansi nisu prvi veliki bankari bili židovi, nego rimokatolici.
Prije Rothshildsa katolička obitelj Fuchs bila je glavni kamatar velikog i moćnog 'sv. Rimskog carstva njemačke krvi' koje je skoro bankrotiralo zbog kamaterenja, a prije toga su kamatari bili Talijani na 'apeninskoj čizmi'.
S vremenom su, uvijek dobro i čvrsto organizirani židovi, preuzeli taj najunosniji svjetski biznis koji je smrtni grijeh, ali legalizirani.
Vratimo se sad papizmu.
Kako može jedan Kristov i to nezabludivi zamjenik na Zemlji, koji ima vlast nad svima jer predstavlja i mjenja Krista, najprije legalizirati dotad smrtni grijeh kamatarenja, a nakon nekoliko stoljeća drugi isto tako nezabludivi Kristov vikar na Zemlji ponovno ga proglasiti smrtnim grijehom?
Blasfemija je najprije pomisliti kako su obje te skupine rimskih papa Kristovi zamjenici na Zemlji i to nezabludivi.
Moguće je samo da su ovi koji su ponovili drevni nauk Crkve o smrtnom grijehu kamatarenja bili Kristovi vikari na Zemlji, ali još je više moguće da nisu niti jedni niti drugi, iako su ovi posljednji pokušali ispraviti zabludu prvih.
Jer da su prvi bili Kristovi vikari onda bi osudili poimence ove druge koji su sve rimokatolike doveli u zabludu kako kamatarenje više nije smrtni grijeh.
Nadalje, institucija Kristvog nezabludivog zamjenika na Zemlji ili postoji ili ne postoji.
Jer to je po dogmama RKC vrhovna institucija Crkve koju vrata paklena ne će nadvladati.
Ako su vrata paklena nadvladala nezabludivu rimsku stolicu, onda su nadvladala cijelu RKC ili cijelu Crkvu kako papisti misle.
Ili ako je Krist uspostavio nezabludivu instituciju rimskog pape, onda ta institucija mora trajati od tada do onda kad On drugi put dođe, čak niti 'interregnumi' nakon smrti rimskog pape nisu mogući, jer Crkva ne može bez svoje nezabludive zemaljske glave.
Onda također postoje četiri stupnja svećeničkog reda, i to od najnižeg prema najvišem, đakonat, svećeništvo, biskupstvo i papinstvo koje je de facto nenasljedna monarhija.
Međutim kad kralj umre onda se objavljuje - kralj je umro, živio kralj.
Naravno ne živio umrli kralj, nego živio njegov nasljednik.
Jer ako nakon smrti kralja nije poznat i proglašen njegov nasljednik, onda slijedi građanski rat u kraljevstvu o tome tko će biti novi kralj.
Kakvo bi to bilo Kristovo kraljevstvo na Zemlji ako u njemu ne bi bio poznat vicekralj koji je nezabludiv i nezamjenjiv, ali eto nema ga?
Posve je bjelodano da Crkva i dalje živi radi toga što postoji biskupstvo, zato što Crkva živi oko svojih biskupa, i to je istiniti nauk Crkve od početka, o tome govori početkom drugog stoljeća sveti biskup Ignacije dok su ga vodili od Antiohije do Rima gdje ga je čekala mučenička smrt - Crkva to su okupljeni vjernici u Gospodina Isusa Krista oko biskupa.
K tome nemoguće je i nezamislivo da recimo đakoni zarede jednog među sobom za svećenika, da svećenici posvete nekog među sobom za biskupa.
Sveto ređenje uvijek dolazi od višeg prema nižem, preciznije u Crkvi samo biskupi to jest nasljednici apostola koja je izabrao, posvetio i zaredio Gospodin Isus Krist zaređuju druge biskupe, svećenike i đakone.
Nitko ne može dati ono čeg nema i čeg nije dobio, a nitko nema niti je dobio vlast posvetiti nekog rimokatolika za rimskog biskupa i onda da taj biskup postaje božanski nezabludiv i kog nitko ne može suditi, a isti ima vlast i sud na svima.
Gospodin Isus Krist to nije dao-učinio sv.Petru, a onda je blasfemično pomisliti kako netko drugi može posvetiti nekog za Kristovog zamjenika.
To bi bilo kao da susjed umjesto vas izabere vašeg opunomoćenika na sudu, samo još i gore zato što se ovdje radi o ljudskom biranju tobožnjeg zamjenika Boga, a da se Bog o tome nije uopće izjasnio.
Drskost koja prelazi u blasfemiju i vjerojatno grijeh protiv Duha Svetoga.
Ne postoji nitko iznad biskupa u svećeničkom redu, ali u papinstvu postoji institucija nezabludivog rimskog pape koji da je stvarno nezabludivi Kristov vikar na Zemlji onda bi ga mogao zarediti u papu samo osobno Isus Krist ili živući rimski papa (jer je i ovaj drugi nezabludiv, samo je i to upitno budući ne može zamjenik birati novog zamjenika, već samo onaj kog se zamjenjuje).
Dobro znamo da se to ne događa, i zato nas ne smije iznenaditi da jedni rimski pape tvrde kako je dozvoljeno 'malo zaračunati kamate na zajam', dok drugi izjavljuju svijetu kako je svako kamatarenje smrtni grijeh.
Trenutno 'nezabludivi' rimski pape kažu ovo prvo, štoviše rimski pape imaju pod sobom u vlasti vatikansku banku i neke druge koje se upravo bave s kamatarenjem.
I to se je dogodilo nedugo nakon što je, kako piše bloger, nezabludivi rimski papa Grgur XVI 1836. objavio svijetu kako je svako kamatarenje zlo.
Usput opće je poznato kako su upravo najveći židovski bankari svijeta Rothshildsi bili u 19.st., a vjerojatno i kasnije, najveći pozajmljivači-kamatari novca Vatikanu.
Uglavnom bloger je, vjerojatno nehtijući, sebi i čitateljima otvorio pandorinu kutiju kamatarenja iz koje, ako se koristi zdrav razum i poznaju povijesne činjenice, nepovratno leti ili bolje rečeno puca kao balon od sapunice duh papizma.
Okorjeli papisti će pretpostavljam reći kako pitanje kamatarenja nije pitanje vjere tako da spase vojnika Ryana, to jest instituciju rimskog nezabludivog pape.
Međutim kad bi to i bila istina, onda su u svakom slučaju nezabludivi bili zabludivi kad se nisu protivili tome što ispovjednici ne odrješuju grijehe neraskajanim kamatarima, a RKC koju oni vode ne dopušta sprovod niti ukop kamatarima na kršćanskom groblju.

Patnja teladi

Oduvijek su pisci, možda ne svi, stavljali naslove za koje su očekivali da će svojom bizarnošću privući potencijalnog čitatelja.
Tako je i ovaj naslov.
I usput dodajem, kako su to činili u pravilu lošiji pisci (ali ne i u ovom slučaju :) ).
Radi se o telepatiji.
Tele - nešto na daljinu.
Patija - osjećanje.
Po običaju riječi su grčkog podrijetla.
To napisah da pate 'latini' koji prate blog.
Dakle ne radi se o patnji telaca, nego o osjećanju ili percepciji nečeg što je dalako.
Kažu kako neke majke mogu osjećati poziv svog djeteta koji nije u njezinom vidokrugu niti ga ona može čuti.
Drugim riječima, svojim normalnim čulima ga ne čuju, ne vide, ne opipavaju, ne mirišu, ali ipak imaju (primitivnu?) komunikaciju s njim.
Rekli bismo - telepatiji, njojzi hvala.
A kako pak telepatija 'radi'?
Znanstvenici kažu kako ona radi preko elektromagnetskih valova koje emitira mozak.
U onom slučaju dijete recimo plače daleko od majke, i ne znajući ispušta EM valove koji putuju brzinom svjetlosti, a majka te valove prima i dešifrira ih tako da zna kako je njezino dijete u nekoj žurnoj potrebi.
Naši vrijedni znanstvenici nisu na tome stali, ne ne.
Oni rade na tehnologiji s kojom će neki njihov čovjek slati EM valove koje će primati neki uređaj s mogućnošću dešifriranja istih valova, ali i povratno ih slati čovjeku.
Barem o tome pišu ovdje .
DARPA, nekima zloglasna, nekima dar 's neba' agencija SAD, koja je i osmislila tehnologiju po kojoj sada čitate ovaj blog, navodno prema tom članku, radi na tome da čovjek može upravljati s rojem letećih dronova.
Nedavno je na sličan način, ali bez te nove napredne tehnologije, neuspješno pokušan atentat na venezuelanskog predsjednika Madura s letećim dronom koji je nosio eksploziv.
DARPA kaže kako dolazi vrijeme kad ne će trebati netko s daljinskim izvanjskim uređajem upravljati s dronom 'ubojicom'. 
Uređaj će biti u mozgu atentatora i nitko izvana ne će moći otkriti da on upravlja s rojem dronova ubojica.
Eto vidite koja 'dobra' čuda nam donosi DARPA to jest općenito tehnologija.
I ne radi se o budućoj patnji teladi.
Nego već o sadašnjoj patnji ljudi koju će budućnost samo intenzivirati.
Ludizam ima sve više i više opravdanja.
Dobro koje donosi tehnologija višestruko je pokriveno s većim zlom.
Da, odlično je što imamo lijekove protiv alergija, kao i lijekove za druge bolesti.
Time pomažemo zaposlenosti i profitu farmaceutske industrije.
Ali tih bolesti ne bi trebalo niti biti, barem ne u ovolikoj mjeri, da nije bilo tehnologije koja nam je 'olakšala i unaprijedila' život.
Unaprijedila ga je da je došao do krajne točke, do smrti.
Tehnologija, barem ova koja se temelji na elektromagnetizmu je prispodobiva zabranjenom plodu s drveta spoznaje dobra i zla.
Nije bez razloga Lucifer nazvan lučonošom, a današnja tehnologija na bilo kojem području je nezamisliva bez eletromagnetizma - svjetlosti.
Uostalom o tome sam davno pisao na blogu.
Morali bismo dobro prosuditi, ako nam je Nikola Tesla otkrio tajne elektromagnetizma bez kojih ne može postojati suvremena tehnologija, čiji je on ustvari bio glasonoša.
U međuvremenu nastavlja se patnja teladi.
Koja je povjerovala u dobronamjernost tehnologije (zato smo svi bili ili još uvijek jesmo telci) to jest u dobronamjernost onih koji su je promovirali, osmislili i raširili krugom zemaljskim.
Tehnologija koja daje tako veliku moć čovjeku ne može nikako drugačije završiti nego s patnjom ljudi.
Prvo, jer je život u prirodi i s prirodom sretniji i blagoslovljeniji nego život u carstvu tehnologije.
Sretniji su pastiri koji se dovikuju s brda, nego tisuće modernih ljudi koji se sudaraju na korzu jer hodaju gledajući u 'pametne telefone' a ne u ljude oko sebe koji su svi zajedno izgubljeni.
Drugo, jer se moć tehnologije gomila u rukama elite kojoj je u cilju vladati nad 'običnim smrtnicima'.
Čim je 'bolja' tehnologija, to je moć elite veća.
Tesla je pričao gluposti kako će 'slobodna energija' koju je tobož on otkrio, svim ljudima jednako donijeti sreću i moć. 
Čovjek zaražen, a ne izliječen, od bolesti istočnog grijeha, bio on najsiromašniji ili najbogatiji, uvijek teži imati čim veću vlast i slavu nad drugim ljudima.
Tehnologija mu to omogućava i olakšava.
I tako se nastavlja patnja teladi do općeg klanja.
Ako smo djeca Božja po Gospodinu Isusu Kristu, onda se tako i ponašajmo, onda nismo više telci.

Izdaja i rat Moskovskog patrijahata pod SSSR-om protiv Crkve

Pisao sam već o tom problemu.
Kršćani su morali pod komunizmom otići u katakombe i ostati bez crkava, i zadržati tako vjernost Gospodinu Isusu Kristu i Njegovoj svetoj zaručnici - Crkvi kroz progonstvo i mučeništvo.
Mnogo je takvih bilo, ali bilo je i izdajnika.
U SSSR su boljševici našli izdajnika Sergeja kojeg su, nakon što su što istjerali, što poubijali, što poslali u logore pravovjerne biskupe i svećenike, postavili za patrijarha Moskovske patrijarhije.
I njegov nasljednik Aleksej je bio takav, a vrlo moguće da je to i trenutni patrijarh Ćiril.
Takvi izdajnici su opravdavali pred vjernicima komunizam, a nisu pokazivali niti najmanju namjeru da se bore protiv ateizma.
Ako smo malo stariji, onda se sjećamo kako je i u jugokomunizmu bilo teologa koji su 'dijalogizirali' s antikršćanskim vlastima.
Također, ima velikih indicija kako biskupi RKC nakon sloma komunizma nisu htjeli da se objave dokumenti komunističkih tajnih službi jer su navodno među suradnicima 'službe' bili i neki biskupi.
Ne bi bilo iznenađujuće da je slično, a možda i gore, bilo u SPC.
Tako da Rusija nije izuzetak, svugdje gdje je bio komunizam kršćani su morali otići u mučeništvo i katakombe, a ne se držati zgrada i nekretnina koje lako kontrolira državna vlast i zbog toga traži suradnju klera.
U nastavku je video - svjedočanstvo o tim zbivanjima u Rusiji.

Projekt Velebit

Ovaj tekst ima nakanu uputiti vas na web stranice Projekta Velebit - Udruge za zaštitu nacionalnih interesa.
Naravno, hrvatskih nacionalnih interesa, ali vidjet ćete da oni nisu suprostavljeni npr. srpskim nacionalnim interesima.
Osim tekstova, imaju zanimljive video emisije koje vodi novinar Marko Jurič i komičar Domagoj Pintarić.
Jednu emisiju s vrlo zanimljivom i prevažnom temom o radnom logoru Jasenovac s poznatim autorom istoimene knjige Igorom Vukićem možete pogledati u poveznici:

Zasad idu s dnevnim ritmom - svaki dan nova emisija što je više nego impresivno s obzirom da iza njih ne stoji neka državna institucija ili neki bogati medij.
Zato ako nađete vremena pogledajte ostale emisije te pratite nove.
Projekt Velebit ima potencijal postati najvažnijim izvorom informacija u hrvatskom medijsko-internetskom prostoru.
Mislim da kao inicijator to jest 'spiritus movens' projekta stoji naš australski povratnik Dinko Dedić koji također piše tekstove na portalu.
Osim njega, s tekstovima se pojavljuju i neki drugi, za naše prilike značajni autori.

Napisah da je tema radnog logora Jasenovac prevažna, i dodat ću bez dramatiziranja, za naš opstanak kao naroda i države.
Desetljećima njegovane i uzgajane laži o tom logoru tijekom komunističke Jugoslavije rezultirale su ili u znatnoj mjeri doprinjele pobuni Srba 90-tih koja je završila s tako mnogo žrtava i što je najžalosnije svjedoci smo kako se u Srbiji nastavlja ista propaganda iz vremena komunističke Jugoslavije po kojoj svaka hrvatska država znači pokolj Srba 'kao u Jasenovcu'.
K tome se kao začin ili kao glavno jelo dodaje laž u koju velika većina Srba u Srbiji, svjesno ili nesvjesno vjeruje, Hrvati su nepovijesni narod ( a ustvari su pokatoličeni Srbi ) koji nije nikad imao svoju državu do ili 1941. ili nam ju je Broz poklonio tobož ustavom SFRJ iako je taj zločinac, i k tome nacionalni veleizdajnik ako je kojim slučajem Hrvat, javno izjavio kako će prije Sava teći uzvodno nego što će Hrvati imati svoju državu.
Mislim da je naša hrvatska politička emigracija uvelike pogriješila što je dala financijsku i inu pomoć bivšem Brozovom generalu koji se nije nikad odrekao svoje partizanske prošlosti (koju bi trebalo razsvijetliti odnosno istražiti ima li i on krvi na rukama od zarobljene hrvatske vojske i civila nakon svršetka rata), koji je sproveo 'pomirbu' tako da su bivši komunisti imali stalno u rukama ogromnu većinu ministarstava čak i u ratu, da su oni privatizirali hrvatsku državnu imovinu i zadržali u svojim rukama državne institucije, državne medije, državno školstvo i prosvjetu, bankarstvo i kulturu.
Konačno taj partizanski general je bio glavni zaštitnik lika i (ne)djela Broza i spriječavao je da se njegovo ime skine s poznatog zagrebačkog trga.
I vezano za tu emisiju, on je glavni krivac zato što je posljednji zapovijednik radnog logora Jasenovac Dinko Šakić suđen i osuđen bez valjanih dokaza na 20 godina zatvora 1998.
Također nemoguće je zamisliti da taj partizanski general koji je bio na vlasti s čvrstom rukom u ratu i poraću ukupno 10 godina nije imao spoznaje tko je zapovijedio i izvršio ubojstva pravaških političara, časnika i vojnika u ratu, odnosno da su se ta politički motivirana veleizdajnička ubojstva mogla dogoditi bez znanja i odobrenja predsjednika države koji je imao sve poluge državne vlasti u svojim rukama.
To je istočni grijeh RH, i koliko vidim Projekt Velebit pokušava osloboditi Hrvatsku od tog grijeha, od defetizma da se moramo ispričavati što su se naši preci ili što smo se mi borili za hrvatsku državu, što moramo kao Tuđman suditi Dinka Šakića i osuditi ga bez dokaza 'jer to svijet od nas traži', kako bi opet sa sebe skinuli neku ljagu koju na nas nabacuju oni koji kažu da nas vole kao braću Srbe, jer mi nismo Hrvati kad taj narod ne postoji.
I na kraju treba dodati, koliko god to zvučalo paradoksalno, da je i u srpskom nacionalnom interesu istražiti istinu o radnom logoru Jasenovcu.
Jer onaj tko svijesno ne će razlučiti istinu od laži, taj je već rob laži i kad tad, prije ili kasnije sudarit će se u tunelu laži s vlakom Istine.
Napisah istinu s velikim "I" zato što se tu radi o beskonačnom 'vlaku', o Bogu.
Naoko korisna laž u ovom slučaju u cilju velikosrpskog imperijalizma, dugoročno vodi u smrt cijelog naroda.
I Srbi i Hrvati to kao narodi moraju shvatiti dok imaju vremena, a ono ističe. 

Danas 2.rujna objavljen je nastavak emisije s Igorom Vukićem i sa svjedočenjem dvoje svjedoka koji su bili tijekom drugog velerata u radnom logoru Jasenovac: