Preustroj Crkve

Čini mi se da je jedan od dvojice rimskih patrijarha, Benedikt XVI koji se je prije zvao Ratzinger, napisao 60-tih kako će RKC u budućnosti biti mala, s kudikamo manjim utjecajem u društvu te da se za to buduće vrijeme treba pripremiti.
To buduće vrijeme je došlo ne samo za RKC nego i za Crkvu.
Njezina svrha ili glavni cilj je dovoditi vjernike do deifikacije, do pobožanstvljenja ili što još nazivamo do posvećenja, do svetosti.
Zbog krivovjerja ekumenizma koja je uzela velikog maha među mjesnim Crkvama, to iste dovode do zablude, a ne do posvećivanja svojih vjernika.
Ne treba posebno naglašavati kako iza zablude ekumenizma u našem vremenu stoji ideja ujedinjavanja čovječanstva na antikristovskim načelima (davno zacrtana od judeomasonerije).
Međutim kršćanski odgovor na to nije okretanje kormila posve udesno u etnofiletizam, obožavanje nacionalne države, nacionalne ideologije i svojeg naroda.
Usudim se reći kako su stare patrijarhije, pogotovo carigradska, pogriješile kad su novostvorenim državama dale autokefalne Crkve koje u pravilu bivaju sluškinje zemaljske nacionalne države.
Možda je i pogreška što su patrijahati utvrđeni na Nicejskom ekumenskom koncilu Crkve dali pristanak za stvaranje novih patrijahata, možda je trebalo nove patrijahate osnovati tek na ekumenskim koncilima Crkve, a ne da neki patrijarh dodijeli nekom drugom kleriku odnosno biskupiji status patrijahata.
Ovako znamo iz povijesti, ali i iz suvremenih događanja kako patrijarsi i njihovi patrijahati vode diplomatske ratove jer su se stavili u službu svojih nacionalnih ideologija (država).
Po mojem skromnom mišljenju, riješenje iz prvih stoljeća Crkve je bolje i treba ga ponovno primijeniti pogotovo sada kad se obistinjuje Ratzingerovo 'proročanstvo' (ustvari živimo u predapokaliptičnim vremenima nakon kojih znamo da će se dogoditi ona rečenica Gospodinova - 'hoće li Sin Čovječji naći vjere kad drugi put dođe?').
Patrijarhati su kako napisah nastali tek nakon Nicejskog sabora Crkve.
Biskupi su apostolski nasljednici, patrijarsi su samo biskupi u većim i značajnijim gradovima, ali po ničemu nisu iznad ostalih biskupa.
Vjernici-kršćani moraju pripadati nekoj biskupiji, jer Crkva su apostoli (njihovi nasljednici biskupi) oko kojih se kršćani okupljaju.
Na istom području, npr. u istom gradu ne mogu postojati dva ili više biskupa.
Samo jedan od njih je pravi biskup Crkve, ostali su shizmatici i/ili heretici.
Kad na nekom području se dogodi veća promjena stanovništva, onda biskupija može biti pripojena nekoj drugoj (ako u znatnom broju nestane vjernika), ili podijeljena na neku novu (jer ima veliki priliv stanovništva u nekom novom gradu na području biskupije).
Po mojem sudu takvu odluku bi trebao ili mogao donijeti samo ili ekumenski koncil,  ili mjesna sinoda biskupa ili sam biskup, nikako neko treći koji se pravi biskup nad biskupima (jer eto nas kod hereze papizma).
Iz povijesti Crkve znamo kako su biskupi održavali svoje mjesne sinode prema područjima podjele Rimskog carstva (sjetimo se sinoda Afričke Crkve, današnjeg područja Maroka, Alžira, Tunisa i Libije koje se je nekad zvala Afrika - nije se pod time smatralo kontinent jer Egipat primjerice nije pripadao Africi).
Međutim to nije nipošto značilo da je to bila neka nova mjesna Crkva, kamoli autokefalna (koje su nastale puno kasnije).
Jednostavno biskupi moraju surađivati i dogovarati se i mimo ekumenskih koncila, zato imaju mjesne sinode gdje se periodički sastaju, raspravljaju i donose operativne ili doktrinalne zaključke.
Opet treba znati da ako je neka biskupija bila u graničnom području neke rimske regije, to ne znači da dotični biskup nije surađivao sa susjednim biskupima koji su pripadali drugoj regiji.
Dakako da su i kršćani laici isto tako surađivali s braćom iz drugih regija.
U suprotnom ne bi bilo jedinstva Crkve.
Danas pak vidimo kako te suradnje nema, ili je ima u manjoj mjeri, zato što su se stvorile nacionalne ili državne autokefalne Crkve koje se ponašaju kao zasebni entiteti, a ne kao mjesni dijelovi jedne Kristove Crkve.
Slično je i u RKC u kojoj postoje državne biskupske konferencije, a mala je ili skoro nikakva suradnja s RKC biskupima susjednih država.
Vidimo da se antikristovski svijet ubrzano ujedinjava.
Kršćani moraju isto tako ubrzano povratiti jedinstvo Crkve, i po mojem sudu to bi trebalo biti slično vremenima prije uspostave patrijahata, prije Nicejskog ekumenskog koncila Crkve.
Na tom koncilu kojeg je sazvao kršćanski rimski car Konstantin, gotovo svi biskupi kao i gotovo svi kršćani pripadali su Rimskom carstvu.
Tada je bilo normalno i poželjno da najznačajniji rimski gradovi dobiju status patrijahata (tako imamo pet drevnih patrijahata, Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem).
Ali kad se je Rimsko carstvo počelo urušavati i na njegovom području su nastale nove države, onda se s davanjem patrijahata ili autokefalnosti novim državama narušava ili se je narušilo jedinstvo Kristove Crkve (i više nije bio jedini kršćanski vladar rimski car, a novi vladari su često međusobno vodili ratove i tako dodatno rušili jedinstvo Crkve).
Što je evidentno u recentnom sukobu između Moskve i Carigrada, ali i u sukobu Beograda (SPC) s pravoslavnim vjernicima iz bivše države a izvan Srbije, jer srpska država kao i ruska, želi preko SPC zadržati utjecaj u novim državama. 
Međutim, što ako su svi ti stari patrijahati i novonastali skrenuli u herezu ekumenizma ili neku drugu?
Onda se ne radi o sukobu unutar Crkve.
U svakom slučaju, ako smo kršćani, onda moramo ispovijedati 'vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu'.
Ne sramimo se priznati ako joj još ne pripadamo jer je još nismo upoznali.
Na koncu, mislim da su navedni sukobi, kao i sve evidentniji pad 'prvog Rima', pokazatelj kako se Crkva vraća ili se je vratila u prednicejska vremena bez patrijarha i kad je bila više skrivena svijetu (a u Otkrivenju stoji kako će Bog na koncu vremena sakriti Ženu koja rađa - Crkvu koja rađa svece, u pustinju).
Ponavljam, svijet se ubrzano ujedinjuje za konačni obračun, mi koji vjerujemo u Gospodina Isusa Krista moramo naći svog pravog biskupa, naći Crkvu u kojoj više nema 'ni Grk ni židov' nego svi jedno u Kristu.
Pomolimo se za tu nakanu! 


P.S. Vrijedi poslušati:

 

Shizma između drugog i trećeg Rima na pomolu?

Glede priznavanja autokefalnosti UPC što je izazvalo duboke podjele između Carigrada i Moskve, drugog i trećeg Rima (pri čemu prvi shizmatični Rim ulazi u koaliciju s trećim o čemu sam prethodno pisao), situacija se je još više zaoštrila.
Moskovski patrijahat je zabranio pod vidom smrtnog grijeha odlazak svojih vjernika na sv.Liturgije pod jurisdikcijom Carigradskog patrijahata.
O tome možete pročitati ovdje .
Carigradskom patrijahatu pripada i Sveta Gora  - poluotok Athos koji se nalazi na sjeveru Grčke i koji se smatra najvažnijim duhovnim središtem u Crkvi.
Nekad je znalo tamo biti na desetine tisuće monaha.
Po toj odluci ruski vjernici više ne bi smjeli niti odlaziti na Svetu Goru, jer odlazak tamo, a da se ne posjeti crkve je besmislen.
Pitanje je i što će biti s tamošnjim ruskim monasima koji formalno pripadaju pod jurisdikciju Carigrada.
Dakle, korak smo do raskola između Moskve i Carigrada.
I to sve zbog grijeha filetizma koji žestoko razjeda Crkvu posljednjih stoljeća.
Posve je bilo drugačije nekad kad su Crkva i zemaljska kršćanska država bili u simfoniji, kad su npr. rimski car Konstantin i njegovi nasljednici sazivali i predsjedali ekumenskim koncilima Crkve.
Slabljenjem Rimskog carstva i stupanjem na svjetsku pozornicu novih naroda i njihovih novih kraljevstava isti traže samostalnost ili čim veću neovisnost od Carigrada ili ostalih četiri prvotnih patrijahata koji su se ustoličili na prvom ekumenskom koncilu Crkve u Niceji (kojeg je sazvao i presjedao car Konstantin).
Sjećamo se npr. iz naše povijesti kako je hrvatski biskup iz Nina tražio uz potporu hrvatskih kneževa čim veću neovisnost od Rima i ondašnje moćne latinske splitske metropolije.
Slično ili još izraženije se je događalo kod ostalih novih naroda koji su došli na područje Rimskog carstva.
I tako su negdje nastale nove patrijarhije to jest autokefalne mjesne Crkve koje su drevne patrijarhije priznale sebi ravnopravnima (u Crkvi su svi biskupi ravnopravni).
I sve bi to bilo u redu da se nije među tim novim mjesnim Crkvama počela širiti klica etnofiletizma te se je tako sijalo zlo sjeme dijeljenja jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve po nacionalnim ključevima jer su te nove države često ratovale među sobom ili napadale ostatke Rimskog carstva te su očekivale da će ih u tim ratnim i imperijalnim 'naporima' podržati mjesne Crkve koje ne bi bile niti ustoličene da ih nisu podržavale iste države.
Tako smo došli do situacije kad mjesne Crkve podržavaju svoje države u ratu s drugom isto tako, barem formalno, kršćanskom državom.
To je bez sumnje skandalozno i nezamislivo u prvoj Crkvi ili u Crkvi za vrijeme rimskih kršćanskih careva kad nije niti bilo druge kršćanske države osim Rimskog kršćanskog carstva.
Stoga sam mišljenja kako se nije ni smjelo dopustiti da novostvorene kršćanske države imaju svoje vlastite i autokefalne Crkve.
Moglo se je primjerice dozvoliti da postoji tada nova Kijevska metropolija, ali ista ni u kakvom smislu ne bi smjela biti podređena novoj kijevskoj ruskoj državi.
Biti ću još radikalniji, novi dotad nekršćanski narodi nisu niti trebali tražiti neovisne države, nego samo svoju autonomnost unutar postojećeg rimskog kršćanskog carstva.
Jer u suprotnom, kako je već povijest dokazala, dolazi do rasta etnofiletizma među samim kršćanima što na kraju dovodi do toga da kršćanin ratuje protiv drugog kršćanina radi vremenitih interesa svoje nacionalne države.
S druge strane svjedoci smo kako sustavno i planski globalna svjetska država i njihova elita uništava posljednje ostatke suverenosti nacionalnih država.
Možemo reći kod nas da živimo u toj de jure nepostojećoj svjetskoj državi, ali koja de facto postoji i stvarno nameće RH nekršćanske i protunaravne zakone i kulturu.
Stvoreno je dakle novo svjetsko pogansko carstvo koje priprema prijestolje za Antikrista.
Preostali kršćani ne smjeli nikako suprostaviti se njima s motivom zaštite nacionalne države i samobitnosti.
Ta bitka je već izgubljena, vjerojatno još u drugom veleratu.
Ako Ukrajinci i Rusi ratuju u ime 'pravoslavlja' onda oni ne ratuju za Krista, nego za svoju zabludu etnofiletizma i po kojoj će se još prije ustoličiti Antikrist kao onaj koji će donijeti lažni mir među njima i ostalim zavađenim narodima.
Po proroštvima mnogih, Antikrist će doći i biti dočekan kao pravi Krist jer će ujediniti sve narode koji će dotad biti na ratnoj nozi.
Dobiti ćemo reinkarnaciju poganskog rimskog carstva, i to će biti opet po Božjem planu i proviđenju, jer tada više neće kršćani među sobom ratovati zbog zablude etnofiletizma, nego će biti proganjani i mučni od te nove svjetske antikršćanske države. 
Kroz te posljednje progone će se očistiti i posvetiti.
Patrijahati mogu otići kako su i došli (jer kako napisah nije ih niti bilo do Nicejskog ekumenskog koncila Crkve), ali Crkva će sigurno opstati i dočekati drugi, slavni i strašni dolazak Krista kao posljednjeg i konačnog Sudca živih i mrtvih.
Kao hrvatski pravoslavac volio bih da postoji HPC kao mjesna Crkva u RH, ali što ako de facto ni ne postoji RH?
Jer ako postoji kao samostalna država, onda bi ista, kao što je poručio arhiepiskop Aleksandar, trebala podržati osnivanje HPC.
RPC ne bi nikako smjela biti instrument u rukama ruske države koja se čak i formalno identificira i kao kršćanska i kao muhamedanska i kao budistička država i kao ona koja se nije odrekla i osudila komunizam-boljševizam (nije li onda Rusija nova 'ekumenska' svjetska država u malom?).
U zabludi su mnogi koji Rusiju smatraju državom koja se suprostavlja novoj svjetskoj državi.
Ona doista želi ostaviti kod nekih takav dojam, međutim ona samo s vremenskim odmakom, radi krinke, radi ono što je zapad učinio pred nekoliko desetljeća.
Moskva nije treći Rim koji se je nekad borio za oslobođenje drugog Rima od Turaka.
U sukobu Rusije i Ukrajine kršćani ne bi smjeli zauzeti niti jednu niti drugu stranu jer niti jedna niti druga se stvarno ne bore za Krista nego ili za svoj etnofiletizam, ili što je još vjerojatnije radi različite verzije jedne svjetske države.
Jer i među masonima ima podjele kako ostvariti antikristovsku svjetsku državu (znakovita je bila podjela između londonske i pariške masonerije).
Na nama kršćanima je sudbonosni zadatak da se otkinemo od vidljivih i nevidljivih mreža ovog svijeta bile one temeljene na etnofiletizmu ili lažljivom svjetskom miru i globalizmu.
Vraćamo se u katakombe kako je i nekad bilo i u vremena kad nije bilo važno jel netko Grk ili Židov, Hrvat ili Srbin, Rus ili Ukrajinac ...

Moskva i Vatikan u istom kolu

Ne bi smjelo biti iznenađenje kako je RKC objavila da ne će priznati i imati kontakte s autokefalnom Ukrajinskom pravoslavnom Crkvom (u daljnjem tekstu UPC).
Ista stvar bi se dogodila kad bi carigradski patrijarh priznao HPC.
RPC (Ruska Pravoslavna Crkva) ima najviše vjernika na svijetu, iza nje stoji moćna ruska država koja pokušava pomiriti komunizam i pravoslavlje, a Vatikan prvenstveno želi imati dobre odnose s tom mjesnom Crkvom.
U isti koš možemo staviti i SPC, što je bilo očigledno kad je Vatikan odlučio pred nekoliko godina kako se SPC mora suglasiti s proglašavanjem svetim nadbiskupa Stepinca.
Kako se SPC odlučno protivi uspostavljanju HPC, kao što se RPC protivi uspostavljanju UPC, onda možemo biti sigurni da RKC biskupi u RH implicitno znaju da ne smiju podržati HPC.
Dakle ne samo zbog straha da bi neki RKC vjernici prešli na pravoslavlje, nego što gazda u Vatikanu želi imati dobre odnose sa SPC (preko koje vodi put do RPC).
Kijevski patrijahat kudikamo je stariji od Moskovskog, ustvari prva ruska država bila je oko Kijeva, a Moskve još nije ni bilo tada.
S navalom Tatara u srednjem vijeku žestoko je stradala ta država, ustvari bila je uništena da bi se tek obnovila s padom komunizma.
Neki Rusi su izbjegli na sjever, osnovali su Moskvu i drže da su oni pravi nasljednici kijevske ruske države.
U tom pogledu nema sličnosti između njih i između Hrvata i Srba, jer hrvatsko kraljevstvo bilo je među prvim slavenskim, ako ne računamo na bugarsko, a Hrvati i Srbi su povijesno dva izdvojena naroda koji su živili stoljećima u različitim državama.
Dok 'Moskoviti', kako Ukrajinci nazivaju Ruse, znaju da su potekli etnički iz Kijeva (vjerojatno i znaju kako su Ukrajinci 'čišći' Rusi, jer 'Moskoviti' su se mješali i s Tatarima i drugim neslavenskim narodima budući su bili imperijalisti).
Zbog propasti te prve ruske kijevske države koju su okupirali Poljaci i Turci, kasnije djelomično Austro-Ugarska i 'Moskoviti', carigradska patrijarhija proglasila je 1686. kako je Moskovski patrijahat nadređen Kijevskom.
RPC kao i ruska država jedva da kriju svoje apetite prema Ukrajini, pa svim raspoloživim snagama žele spriječiti autokefalnost UPC.
Iako su radili veliki pritisak na carigradskog patrijarha u tome nisu uspjeli.
Da su uspjeli, bila bi to velika nepravda, jer Ukrajina je samostalna država, a ne ruski vazal, k tome ima na desetine milijuna pravoslavnih vjernika, ustvari osim Rusije, najviše pravoslavaca ima u Ukrajini.
Kako sam prethodno pisao na blogu, mjesne Crkve ne smiju biti etničke, a još manje nacionalističke koju podupiru svjetovne države u njihovom imperijalizmu.
Dakle, treba postojati Pravoslavna Crkva Rusije, Pravoslavna Crkva Ukrajine, Pravoslavna Crkva Srbije, Pravoslavna Crkva Hrvatske ... (ove tri točkice ne znače kako sve ostalo pripada toj Crkvi :) ).
Ruski vjernici trebaju prihvatiti kako su od jednog drevnog ruskog naroda iz Kijevske države nastala dva ili tri (jer tu su i Bjelorusi) koji imaju svoje suverene države i koji imaju pravo da u tim državama postoji mjesna Crkva.
Također isto se odnosi na području bivše Jugoslavije na kojem SPC zasada uspješno spriječava formiranje državnih mjesnih Crkvi.
Nadajmo se kako će Bog dati milosti koju će onda prihvatiti vjernici te da ćemo svi zajedno izaći iz zablude etnofiletizma koja žestoko nagriza Crkvu.
Ukrajinski grkokatolici bi se trebali vratiti u Crkvu, tim više što i u ovom slučaju vide kako shizmatički Rim ne vodi računa o pravdi, nego o svojim sumnjivim političkim ciljevima.

P.S. Priopćenje hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra o istom.