srijeda, 30. siječnja 2019.

Pravoslavlje i nacionalno pitanje

Ustvari odnosi između Crkve i zajednice ljudi koji se identificiraju sa zajedničkim etničkim podrijetlom, ili sa zajedničkom povijesti, kulturom i jezikom, nisu konstantni, nisu uvijek isti.
Zato što narodi, kao zemaljske tvorevine, nisu nikad imali prioritet pred Crkvom koja ima vječni karakter jer je Tijelo Gospoda Hrista, dok ako neki narod sam sebe postavi iznad drugih, on time se de facto stavlja na Božje mjesto i time se taj narod zarati s Crkvom i Bogom.
Posve je jasno da je bilo i ima mjesnih Crkvi koji su taj odnos izgubili, koji su vječno izjednačili s vremenitim, ili još i gore, podredili ga vremenitom.
Međutim, taj pogrešan stav kojeg zovemo etnofiletizmom (ljubav prema narodu jača je od ljubavi prema Bogu), je zabluda to jest krivovjerje, iako će malo koji od tih krivovjernika sebi priznati, a kamoli to javno reći kako mu je narod bliži od Boga.
I da se osvrnemo u povijest, onda možemo uočiti kako u početku, pa i u zlatnom dobu kršćanstva (kad je postojalo kršćansko Rimsko carstvo u svom zenitu) zablude etnofiletizma nije bilo ili ako je bilo, bilo je to zanemarivo.
Čak i sa seobom naroda, novi pokrštani narodi nisu se većinom zaljubili narcisoidno u sebe pa da su htjeli srušiti postojeće kršćansko Rimsko carstvo i na ruševinama istog osnovati svoja carstva.
Na zapadu je Rimsko carstvo palo ne zbog novokrštenih naroda, nego zbog poganskih naroda (koji su se ipak s vremenom krstili).
Na istoku su Avari i Slaveni isto poharali veliki dio carstva, ali carstvo je nastavilo živjeti.
Uskoro dolaze novi narodi, u koji ubrajamo i Hrvate, koji ne ruše carstvo, nego ih je car pozvao da sruše vlast poganskih Avara i Slavena, da stvore svoje države koje će biti pod dominacijom carstva (potpuna neovisnost malih naroda i njihovih država je manje više iluzija).
Ipak, koliko mi je poznato, od kršćanskih naroda su najprije Bugari stvorili carstvo i time negirali Rimsko carstvo (jer ne mogu postojati dva kršćanska carstva), kasnije su to jedno kratko vrijeme učinili i Srbi, dok su Rusi stvorili carstvo tek kad je palo Rimsko carstvo 1453. padom Carigrada, pa su tako Moskvu proglasili Trećim Rimom (treba dakle razlikovat Ruse i ove prethodne narode koji su htjeli carstvo dok je Rimsko carstvo postojalo).
U tome vidim povijesni početak krivovjerja etnofiletizma koji se je pogotovo rasplamsao u zapadnoj Europi nakon francuske revolucije, dok je na istoku počeo ključati koje desetljeće kasnije kad se je vidjelo da je Tursko carstvo 'bolesnik s Bospora', pa su pravoslavni narodi unutar tog carstva počeli raditi strategije-planove kako će stvoriti nacionalne države na području raspadajućeg turskog carstva.
Dakako da granice tih planiranih nacionalnih država se nisu poklapale jedna s drugom, pa su se u 19.st. zaratili Bugari i Srbi, a zatim pred prvi velerat imamo balkanske ratove u koje su uključeni svi narodi s Balkana. Otuda je i nastao izraz 'balkanizacija' ili 'balkanska bačva baruta' koja se upotrebljava u geopolitici za neko politički trusno i podijeljeno područje u kojem samo što nije izbio rat radi teritorija.
Nažalost, niti mi kao narod nismo ostali pošteđeni od eksplozije te bačve, budući je i prvi velerat zakuhan na Balkanu (jer se je Srbija, koja je organizirala atentat na austrijskog prijestolonasljednika, porazom od Bugarske okrenula prema zapadu pa je počela svojatati velike dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu koju je tada nakon Berlinskog kongresa okupirala i kasnije anektirala Austro-Ugarska), a drugi velerat na našem području vodio se je iz istog razloga kao i prošli iz 90-tih, radi utvrđivanja granica između Hrvata i Srba.
I ako se možemo osvrnuti na ovo post ratno razdoblje onda se može reći kako je ono samo priprema za neki budući rat oko utvrđivanja granica.
Gdje je onda rješenje da se izađe iz proklete bačve baruta?
Zapad u kojeg smo i formalno ušli (EU i NATO) nudi nam anacionalno carstvo atomiziranih pojedinaca koji više nemaju veze s tradicijom (pa tako više nitko ne pomišlja da riješi stari problem granica kad više ni ne postoji nacionalna svijest), kršćanstvom pa, ako takvo nešto postoji, niti s naravnim ćudoređem.
Ako se je neko carstvo najviše približilo 'standardu' Antihrista, onda je to zapadno liberalno carstvo.
Koje nema zasada cara, ali mislim da nije teško pogoditi tko će biti tamo carem.
Ako vjerujemo u Hrista, onda to carstvo odlučno i bez premišljanja moramo odbiti.
Što je s Rusijom, tamo se ipak ne događaju takve aberacije u moralu kao na zapadu?
Rusija je bila, po mojem sudu, posljednje kršćansko carstvo, ali se je od tog carstva državnim udarom 1917. (treba znati kako su carstvo srušili pobunjeni vojnici iz Petrograda, a ne da je to učinio narod) stvorilo komunističko-ateističko carstvo s milijunima kršćanskih mučenika, te danas vidimo kako nakon tobožnjeg sloma komunizma 1990. Rusija nije postala kršćansko carstvo, nego radi truli i nemogući kompromis između 'Neba i Pakla', između kršćanstva i boljševizma.
Rusi su narod koji nije toliko zaražen s etnofiletizmom, zato je moguće bilo da Moskva postane Treći Rim odnosno da Rusija postane kršćansko carstvo umjesto srušenog Rimskog.
Svi drugi narodi su ili premali, ili indoktrinirani nacionalizmom, da bi se oko njih moglo stvoriti kršćansko carstvo koji bi se suprostavilo antikršćanskom zapadu.
Tako, po mojoj prosudbi, slijedi uz prateće sukobe, ujedinjavanje čovječanstva pod Antihristom.
Kao što je Gospod rekao židovima, niste htjeli mene koji dolazim u Ime Oca, a prihvatiti ćete onog koji dolazi u svojem imenu, tako se može reći za cjelokupni svijet - niste htjeli Hrista, dobit ćete onda Antihrista koji će vas obmanuti kako vam donosi mir i prosperitet, a nudit će vam ustvari brzu autocestu za Pakao.
Da se na kraju vratim spiralno na početak.
Kršćaninu je Gospod iznad svega, iznad svojih najbližih, pa dakako onda i iznad njegovog naroda.
Kršćanski narodi mogli su se duhovno i kulturno razvijati u kršćanskom carstvu u kojem po definiciji ne vlada etnofiletizam, jer ako se to dogodi, onda tom carstvu dođe kraj.
Nacionalne kršćanske države su moguće i opravdane kad kršćansko carstvo izda svoje korijene, izda vjeru, pa se neki kršćanski narod može odlučiti na korak stvaranja nacionalne kršćanske države.
Ali pri tome treba biti uvelike oprezan, jer ako se razbudi u narodu etnofiletizam (a razbuđuju ga uvijek kulturne ili duhovne elite) onda se dolazi do 'balkanskog scenarija'.
Stoga takve nacionalne kršćanske države bi trebale normalno težiti prema ujedinjavanju s ostalim kršćanskim državama, to jest težiti prema stvaranju kršćanskog carstva.
Ponavljam, mnijenja sam kako se nalazimo na koncu povijesti, te da do tog kršćanskog carstva ne će doći, nego da će se nakon žestokih progona i mučeništva, pokazati Znak na Nebu nakon čega će na (novu)Zemlju sići Nebeski Jeruzalem.

P.S.
Naravno da se moram u tekstu opredijeliti prema 'vječitom argumentu' nekih komentatora na blogu, ali i šire u našem društvu, koji poistovjećuju pravoslavlje s velesrpstvom.
Ne, ne negiram da je u SPC bilo i jest etnofiletizma s udaranjem u ratne bubnjeve da se isprave 'povijesne nepravde', ali izjednačiti tu aberaciju ili preciznije rečeno krivovjerje s pravoslavljem je ili iz potpunog neznanja o pravoslavlju, ili iz namjernog i zlonamjernog izjednačavanje nečeg što nije isto.
Dati ću primjer iz naše povijesti, ali ovaj put je bilo RKC i nacionalno pitanje.
Početkom 20.st. mnogi hrvatski nacionalisti, koji su bili rimokatolici, bili su žestoko razočarani protalijanskom politikom koja je dolazila iz Vatikana.
U svom revoltu najavili su da će se ispisati iz RKC, da će postati pravoslavci.
U Rijeci je to učinio poznati pravaš dr. Erazmo Barčić, a odvjetnik dr. A.Pavelić, budući poglavnik NDH isto je to najavio zajedno s nekim drugim pravašima.
Jel se iz toga može donijeti dogmatski zaključak kako je RKC talijanska iredentistička organizacija koja je samo pod krinkom religije?
Naravno da ne može, jer možda je tada bilo dosta protalijanskih biskupa, kardinala, pa i papa, ali to ne znači kako RKC ima doktrinu kao i talijanski iredentisti. 
Potpuno isto je izjednačiti Crkvu s velesrpstvom, ustvari još malo više zlobnije jer SPC je samo mjesna Crkva za područje Srbije (za nas istinske pravoslavce današnja SPC nije niti to jer je u krivovjerju ekumenizma), a ne Crkva koja je jedna, sveta, saborna-katolička i apostolska.
Ali to se uporno čini među Hrvatima.
Zašto?
Prvo,  zato što možda ima stvarno neupućenih u pravoslavlje, pa to rade iz čistog neznanja.
Drugo, iz zlobe i mržnje ne prema velesrpstvu, nego prema pravoslavlju, prema Crkvi.
Ovi drugi su očito okorjeli papisti koji se samo pretvaraju da su zabrinuti za hrvatski narod, dok im je glavni cilj spriječiti pod svaku cijenu da se među Hrvatima sazna istina o Pravoslavlju.
Takvi će sigurno stati na stranu 'slatkog Krista na Zemlji' ako bi isti bio dokazano protiv hrvatskih interesa.
Ta rimski papa Ivan Pavao II, još dok je rat trajao, je u govoru na zagrebačkom hipodromu izjavio kako Sava utječe u Dunav, to jest kako se hrvatska politika treba uliti u srpsku.
I tu čuđenju nema mjesta za one koji znaju kakvu politiku Vatikan vodi prema istoku, pa za stvaranje prve Jugoslavije bili su većina višeg katoličkog klera među Hrvatima, što znači da je i Vatikan bio na istoj liniji.
I da me se krivo ne shvati, ne slažem se da trebamo prekinuti sve odnose sa Srbijom, ali dok god se tamo javno negira povijesno postojanje Hrvata (onda je posve jasno da se negiraju i granice i sama hrvatska država), RH mora voditi politiku odvraćanja Srbije od tog ratnog cilja, koji se očito postiže dijelom i neratnim sredstvima putem medija i kulture.
Niti jedan narod se nije nauživao slobode i blagostanja ako se u njemu razbukta nacionalizam koji u pravilu ide za mjenjanjem državnih granica ratnim ili neratnim sredstvima.
Majke i žene budu tada u crnini, a obećane sreće i blagostanja nigdje.
U RH malo da ima ikog tko bi išao na mjenjanje granica, ako se nacionalizam i pojavi, on je obrambenog tipa, da se zadrže postojeće granice i da se zadrži nacionalni karakter hrvatske države.
U Srbiji pak redovito zasjeda 'Vlada RSK', u javnim medijima se negira postojanje Hrvata, dakako i dalje se napuhava Jasenovački mit kako se tenzija između dva naroda ne bi smanjila, umjesto da se stvarno 'sine ira et studio' pristupi toj problematici uz precizna dokumentacijska istraživanja i iskapanja terena.

nedjelja, 27. siječnja 2019.

Suvremena znanost vs zdrav razum

Ovo vjerojatno što ćete vidjeti na videu nije bio dvoboj ravnopravnih.
Jer strana koja je pobijala suvremenu znanost je bila govorljivija i imala je jače argumente, dok je navodni doktor fizike subatomskih čestica bio u svemu inferioran.
Dugo nisam pisao ništa o zabludi Lopte, pa ne ću ni sada, nego ću samo priložiti video.
Dobro je, bez obzira na temu, ostati kritičan prema suvremenoj znanosti koja je sve više postala religija, dakako ateistička i antikršćanska.
Nemojmo se bojati reći caru (suvremenoj znanosti) da je gol.


P.S.
Moderni znanstvenici objašnjavaju stvoreni svijet u nekom prostor-vrijeme sustavu što ne bi bio problem kad ne bi vremenu dali dimenziju prostora, pa je tako vrijeme dimenzija isto kao dubina, širina i visina.
Čak bi se takvo nešto moglo i tolerirati ako bi takva fikcija omogućavala lakše računanje nekih drugih stvarnih fizikalnih veličina.
Ali to nije slučaj, moderna znanost stvarno vjeruje da je vrijeme dimenzija, a da je prostor zakrivljen zbog 'gravitacije'.
Posljedice te zdravom razumu i osjetima protivne nebuloze je vjerovanje kako je moguće putovati kroz vrijeme, tu bedastoću koliko mi je poznato ne podupire niti jedna religija osim religije znanosti, zato što je luđa od najluđe religije, jer je njezina metafizika potpuna iluzija u koju mogu upasti samo oni koji su potrebni posebne skrbi države ili njihove familije.
Jer putovati kroz vrijeme ili micati se kroz dimenziju vremena je isto kao i micati se kroz neku prostornu dimenziju, dok kad bi to stvarno bilo moguće svijet bi bio totalni kaos, jer sin bi mogao vratiti se kroz dimenziju vremena unatrag, u povijest, i ubiti svog oca, a samim time njega više ne bi bilo, i svega onoga na što je on i njegov otac utjecao ... itd. 
Dakle totalna besmislica u koju je moderna religija znanosti donijela čovječanstvo.
Zato je odlično pogledati kad se moderni znanstvenik spetlja i ne zna naći odgovor osim beskrajnog zamucivanja kad ga netko sa zdravim razumom preispituje.

P.S.S.
Bilo je zanimljivo slušati argumente za ili protiv gravitacije.
Prije toga bi trebalo definirati pojam sile.
Po Newtonu sila je uzrokom zbog kojeg se neko materijalno tijelo pomakne iz stanja mirovanja (u što je uključena i deformacija) ili pravocrtnog jednolikog gibanja.
Pa ako je Newtonu pala jabuka na glavu s drveta, onda znači da je uzrok tog pada jabuke bila neka sila (ali tu se ne računa sila koja je odvojila jabuku od stabla).
Ispada ako nema gravitacije, jabuka bi otpala od drveta, ali bi i dalje ostala visiti u zraku i ne bi izazvala Newtonu glavobolju (ako ga je glava zabolila od udarca jabuke).
Pričljivi zagovornik 'ravne Zemlje' na videu kaže kako se tu ne radi o sili pa niti o sili gravitacije, nego o zakonu uzgona i gustoće, sve što je teže (ima veću gustoću) od zraka pada dolje, sve što ima istu gustoću kao zrak lebdi, dok se sve drugo diže.
Ali ovo pitanje je fundamentalnije, jer se radi o definiranju same sile kao uzroka gibanja-promjene u stvorenom svijetu.
Jer sve stvoreno iako se ne treba gibati na nekom putu, s vremenom se mjenja i teži u stanje toplinske smrti (maksimalna entropija), raspada se, pa bi onda slijedeći Newtona morali reći kako postoji neka sila koja povećava entropiju, jer povećanje entropije je zasigurno promjena stanja.
Dakle, ne postoji razlog zašto bi svaka promjena stanja (mirovanja ili pravocrtnog jednolikog gibanja) morala biti uzrokovana nečim što zovemo silom, jer jednostavno postoje zakoni u prirodi koji ne trebaju silu da bi se ti zakoni sproveli.
Jedan primjer je zakon uzgona, i on sasvim dovoljno objašnjava zašto je pala jabuka na Newtonovu glavu, isto kao što se bez korištenja gravitacije može izračunati s kojom brzinom će ta jabuka pasti na glavu (ako se zna s koje visine je počela padati).
Težina ne mora nužno imati veze s gravitacijom (koja najvjerojatnije ne postoji nego je vrlo vjerojatno izmišljena kako ne bi Australci pali s Lopte), konačno ne mjerimo težinu uzimajući u obzir gravitaciju, nego koristimo zakon poluge (vaga) ili neki drugi zakon (stlačivanja opruge npr.) da bismo izmjerili težinu nekog tijela.
Drugi zakon za kojeg smo sigurni da djeluje je potpuno mješanje dva plinovita stanja kad se granica između njih ukloni, pri tome ako je razlika tlaka veća, to će se brže ti plinovi izmješati. Nikakva sila tu nije potrebna da bi se gibanje čestica plinova postiglo.
O tome je i argumentirao pobornik 'ravne Zemlje', jer kad bi Svemir bio onakvim kakvim ga suvremena znanost prikazuje, onda bi ooogromni vakuum koji odasvud okružuje Zemljinu atmosferu gotovo momentalno je usisao, jer ne postoji u tom modelu nikakav svod-granica (koja bi inače trebala biti izuzetno čvrsta) koji bi spriječio usisavanje atmosfere i disperziju molekula zraka na ogromne udaljenosti tog fiktivnog znanstvenog modela Svemira. 
Stoga argument - bez gravitacije jabuka ne bi pala ne drži vodu, jer neka gibanja koja opažamo se događaju bez ikakve sile.
Neke promjene u svijetu moguće su samo temeljem nekih zakona (koje znamo intuitivno ili smo ih otkrili), a bez da se te promjene tumače s postojanjem nekih sila.
Metafizički možemo reći kako se stvoreni svijet ponaša u skladu s zakonima koje mu je dao Stvoritelj i pri tome nisu uvijek i nužno potrebne sile kako bi uzrokovale gibanje u prirodi niti toplinsku smrt - entropiju.
Ustvari je obrnuto, Bog sve održava i u životu (živa bića) i u postojanju (živa bića i neživi svijet) i to Božje djelovanje zovemo nestvorenom Božjom energijom o kojem dosta pišem, ustvari dajem poveznice na video predavanja  Jay Dyera.




Ipak, ne možemo reć kako je ta Božja energija uvijek ista u učinu i u opažanju, dok recimo održava život i bitak, i dok se recimo očituje na poseban način apostolima prilikom Hristove božanske pojave na Gori ili dok se pojavio Mojsiju na gori Sinaju, i dok se pojavljuje u svetim tajnama (sakramentima) Crkve. 
Ovo pišem zato da bih ukazao na usmjerenost moderne znanosti da bi stvoreni svijet potpuno lišila nestvorene Božje energije, dočim bi taj svijet momentalno nestao kad ga ne bi održavala Božanska energija (i zato prirodna znanost nikad ne će moći protumačiti materijalni svijet, a kamoli onaj nevidljivi, nematerijalni).
Moderna znanost, osim što se suprostavlja zdravom razumu, želi potpuno desakralizirati materijalni svijet, ili točnije rečeno želi ga uništiti.
Naravno da je to nemoguće, kao što je nemoguće ubiti Boga.
Ali sama želja nosi smrt, donosi entropiju, sama ta želja je grijeh.
Moderna znanost koje se trudi rastumačiti postanak svijeta se tako, jedva prikriveno, pokazuje kao oponent Stvoritelju kako bi ljude-stvorenja uvjerila kako postoje sami po sebi, kako im ne treba Bog.
I to je ta 'sila' koja je došla nakon Adamovog grijeha, i mi živimo u svijetu u kojem vlada taj 'neprirodan zakon smrti'.
Živjeti nam je u tom svijetu, ali jao si ga nama ako nismo u prolaznom životu ili čekanju na smrt, uspjeli zajedno s Hristom umrijeti i uskrsnuti, što se događa prilikom krštenja ili ako nismo sačuvali ili obnovili to stanje Božjeg dijeteta koji živi nestvorenim Božanskim energijama.
Ta druga vječna smrt je najgore što nam se može dogoditi.
Zato krstimo se ako već nismo, ispovijedimo se ako smo uprljali bijelu krsnu haljinu, hranimo se Tijelom i Krvlju Hristovom kako bismo imali božanski vječni život.

subota, 26. siječnja 2019.

Carstvo ili nacionalna država

Kad se je dogodila velika seoba naroda, ipak puno veća i razornija od današnje puzajuće muhamedanske (kojoj doduše još ne znamo što će nam na kraju donijeti), Rimsko carstvo je skoro kolabiralo.
Limesi(granice) više nisu 'držali vodu', uslijedio je potop.
Zapad koji je po prirodi stvari bio dalje od središta - Carigrada - Konstantinopola, je ostao bez carske vlasti, Rim je poharan, država na zapadu je nestala.
I od tada ustvari započinje mračno doba na zapadu jer su strukture koje su osiguravale civilizaciju bile uništene.
Međutim, da se nije Rimsko carstvo na zapadu uništilo, ne bi stari Hrvati uspjeli stvoriti državu, jer kako piše rimski car Porfirogenet, Hrvate je pozvalo to isto carstvo da slomi anarhiju (vlast barbara) na zapadu Balkana do koje je dovela horda Avara i Slavena te da pri tom ostvare svoje državu.
Dakako država koja će priznavati vrhovnu vlast Carigrada, to jest Rimskog carstva, jer je besmisleno tvrditi da bi car pozvao Hrvate tako da ovi stvore posve neovisnu državu i tako Carstvo potpuno izgubi svoj teritorij ovdje.
Stvar se je poprilično zakomplicirala kad je rimski papa okrunio franačkog kralja Karla Velikog za rimskog cara, zato što je tada pravi rimski car bio živ i stolovao je u Carigradu.
U narednom periodu trajala je borba (i vojna, i politička i što je najgore religiozna koja je dovela do papizma) između tog novog 'rimskog' carstva i starog koje se je prelamalo i kroz naše krajeve, tako da su na kraju Hrvati, zbog blizine Franaka i Rima, postali većinom papisti kad se je dogodila velika zapadna shizma.
U samom zapadnom rimskom carstvu trajala je isto velika borba između franačkih-germanskih careva i rimskog papizma oko toga tko će imati veću vlast, jer rimski papa je htio imati vlast nad carem, a car je htio imati moć da postavlja episkope i samog rimskog papu.
Na kraju je rimski papa izvojevao pobjedu jer je postao institucija koja može mjenjati i postavljati zemaljske kraljeve.
Tako je recimo rimski papa blagoslovio normanskog vođu Vilima Osvajača da osvoji i sruši anglo-saksonsko kršćansko kraljevstvo u Velikoj Britaniji, odnosno da ubije ili skine s vlasti tamošnjeg kršćanskog vladara.
Međutim ta velika moć srednjovjekovnih rimskih papa, koja se je očitovala ponajbolje u buli pape Bonifacija VIII "Unam Sanctam" prema kojoj se svi zemaljski vladari trebaju staviti pod autoritet rimskog pape (i svi ljudi) inače će završiti u Paklu, nije trajala duže od par stoljeća, jer su se upravo germanski zemaljski vladari u Njemačkoj pobunili u sklopu protestantizma protiv papskog apsolutizma, a nakon čega je uslijedilo vrijeme prosvjetiteljstva i liberalizma u kojem je vlast rimskih papa nad zemaljskim vladarima ostala samo teoretska, i više niti jedan rimski papa nije slao ekspedicije s ciljem da sruši jednog vladara i postavi drugog.
I tako dolazimo do modernog vremena, ili još malo prije u 19.st.
Tzv. Sveto Rimsko carstvo njemačke krvi je kapituliralo pred Napoleonom, jedino su tada postojala četiri carstva, britansko, habsburško, rusko i otomansko.
Ideja prosvjetiteljstva (u konačnici Antihrista) je bila nekompatibilna s tim starim carstvima osim britanskog koji se je usko povezao s judeo-masonerijom.
Najlakši način rušenja tadašnjih carstava (najčešće u organizaciji britanskog) je bilo putem stvaranja nacionalizama među narodima koji su tim carstvima pripadali.
Svojevremeno je engleski književnik lord Byron išao u naše krajeve i dalje prema Balkanu ne samo radi štofa za svoju književnost, nego da bi izvidio kako Britanija može potaknuti razbijanje habsburške monarhije i otomanskog carstva.
Tada se isto izdaje knjiga "Iliri" jednog drugog Engleza, a vrlo je vjerojatno kako je kasniji ilirski pokret koji je buknuo u Hrvatskoj bio inspiriran matricom koja se je izrađivala po toj knjizi preko puta La Mancha.
S druge sjevero-istočne strane Rusko carstvo je bilo sve jače i htjelo je osloboditi tjesnac Bospor i Dardanele, ali i cijeli Balkan od otomanske okupacije.
Kako se je ruska vojska sve više približavala tjesnacu, tako su se pravoslavni narodi na Balkanu dizali na ustanke, pa se je ubuduće Otomansko carstvo držalo 'bolesnikom na Bosporu'.
Međutim, jedino carstvo koje je preživjelo, britansko, bilo je najlukavije i imalo je stoljetnu politiku - ako se neko carstvo na kontinentu uzdigne iznad drugih, onda treba s tim drugima rušiti tog prvog, i tako u kontinuitetu kad se neko drugo carstvo pokaže jakim.
Tako su Britanci (zajedno s Francuzima) išli spašavati 'bolesnika na Bosporu' u Krimskom ratu protiv Ruskog carstva.
Kod nas na području Habsburške monarhije liberalizam je potaknuo centrifugalne nacionalizme, mađarski, češki, njemački, talijanski, pa na kraju i hrvatski i srpski koji su se dijelom na kraju ujedinili u jugoslavenski nacionalizam.
Trebao je samo još jedan rat da se uruši to srednjoeuropsko staro carstvo.
To se je dogodilo tako da se je Otomansko carstvo povuklo iz Bosne i Hercegovine, isto iz Srbije i Crne Gore, i izgledalo je kako će taj prostor ispuniti habsburško carstvo koje je dobilo značajnu vlast nakon Berlinskog kongresa, novostvorena srpska kraljevina bila je tajnim ugovorom austrijski protektorat, dok je isprva BiH bila okupirana, a zatim aneksirana.
Međutim, Britanija je time samo dobro naješkala Austriju, jer je istovremeno organizirala puč u Srbiji protiv proaustrijskih Obrenovića i dovela na vlast sebi podložne Karađorđeviće, dok je rasplamsala srpski 'iredentizam' koji je de facto sve slavene na Balkanu, osim Bugara, držao Srbima raznih vjeroispovijesti.
To dakako ne može biti podloga za srpski imperijalizam, jer neka država je carstvo budući u njoj na velikom području žive razni narodi, dočim je preambiciozno velesrpstvo negiralo postojanje drugih naroda u toj svojoj potencijalnoj budućoj državi.
Tako je 1908. nakon aneksije BiH od strane Austrije, Srbija razmišljala da povede rat, jer je svojatala BiH, ali i puno šire sve prema Solunu, dakako i našu Dalmaciju i Slavoniju, to jest svugdje gdje ima barem malo pravoslavnih koji nisu Grci (u drugim verzijama su svi štokavci Srbi, iako je poznato kako je Vuk Karadžić uzeo štokavicu iz istočne Hercegovine kao srpski jezik, dočim se je tada u Srbiji govorilo sasvim drugačije, bliže crkvenoslavenskom jeziku).
Dakle nikakvo čudo nije bilo kad je 1914. u Sarajevu srpski crnorukaški atentator Gavrilo Princip ubio austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu što je izazvalo dotad neviđeni velerat (nikad nisu niti prije niti poslije zabilježene takve bitke s tako velikim brojem ubijenih).
Ono što posebno zabrinjava danas je što se u Srbiji tom atentatoru podižu spomenici, i dalje se ulice nazivaju njegovim imenom.
Jednom riječju - Srbija nije odustala od velesrpstva.
Velesrpstvo se je međutim ozbiljno i teško sukobilo s bugarskim nacionalizmom, jer je Bugarska bila ipak najmoćnija država na Balkanu nakon sloma Otomanskog carstva.
Srbija je u 19.st. izgubila rat od Bugarske (i to ju je više preorijentiralo prema zapadu to jest Hrvatskoj), ali u drugom balkanskom ratu pred početak prvog velerata, skoro sve balkanske države su se ujedinile protiv Bugarske i ona je taj rat izgubila.
I tu nastaje makedonski problem, jer je evidentno kako Makedonci kao posebni povijesni narod nisu nikad postojali (osim ako kažemo da Aleksandar Veliki nije bio Grk, a istina je da su Makedonci bili 'pleme' Grka na sjeveru Grčke), da su velikom većinom slaveni koji su živili u Makedoniji (kao regiji) govorili jezikom vrlo sličnim bugarskom, da se čak i crkvenoslavenski jezik koji su u sv.Liturgiju dali sveta braća Kiril i Metod govorio u okolici Soluna i da se to smatra varijantom bugarskog jezika.
Dakle Srbija je smatrala Makedoniju južnom Srbijom (htjela je ustvari izlaz na Egejsko more u Solunu), dočim su nakon 1918. tj. uspostavljanja kraljevine SHS, kasnije kraljevine Jugoslavije, negiralo postojanje i Bugara i Makedonaca.
U međuvremenu je tamo trajao komitski ustanak nekoliko godina uz velike žrtve i represije.
Kako su u beogradskoj skupštini ubijeni politički vođe hrvatskog naroda, te je politička borba za neovisnost Hrvatske u Jugoslaviji postala sve više iluzorna, to su se radikalni hrvatski nacionalisti na čelu s dr. A.Pavelićem (koji je kao odvjetnik branio na sudu VMRO ustanike prije toga) povezali s probugarskom organizacijom VMRO koja je vodila istu borbu za rušenje Jugoslavije.
Tako su hrvatski ustaše i VMRO zajednički izveli 1934. atentat u Marseju na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, što je bio svima znak kako će se kraljevina Jugoslavija, kao umjetna masonsko-britansko-francuska tvorevina raspasti zbog neriješenog nacionalnog pitanja, zato što je podloga te države bilo velesrpstvo koje je de facto sve slavene na području Balkana držalo Srbima.


Zašto sam prepričao ove povijesne zgode?
Zato što sam mišljenja kako su potpuno neovisne nacionalne države iluzija, uvijek su te 'neovisne' države ovisile o moćnijima, pogotovo ako su to bila carstva.
I nadalje, povijest je najviše vremena povijest zemaljskih carstava, nacionalne države nastaju samo jedno vrijeme dok se ruši staro carstvo i dok ne nastane novo.
Carstvo ne može funkcionirati ako negira samobitnost ili donekle automiju naroda koji ga tvore.
Ako se u nekom carstvu raspiru nacionalne strasti, onda će to carstvo najvjerojatnije uskoro propasti.
Narodi koji se pak predaju nacionalizmu, nerijetko negiraju postojanje drugog naroda unutar svoje države, a kako se to s druge strane granice isto događa, onda je latentno prisutan rat s drugim narodom.
Danas međutim vidimo kako su nacionalne države samo države po imenu, da je EU ili SAD stvarno carstvo koje određuje što se u tobož neovisnim nacionalnim državama može događati.
Nije problem što ta carstva postoje, nego što su to antikršćanska carstva.
Moć nacionalnih država kao i vitalnost starih europskih naroda kopni, novo carstvo Antihrista se rađa.
Narodi koji su rušili kršćansko Rimsko carstvo nisu u konačnici postali slobodni i neovisni, nego su postali vazali na kraju antikršćanskog carstva koje postaje sve opipljivije.
Ipak, ako pripadamo Nebeskom Carstvu, onda nas to ne smije plašiti i obeshrabrivati.

utorak, 22. siječnja 2019.

RKC u sebi inkorporira istočnu Tradiciju

Ne, ne brinite se za mentalno zdravlje blogera, to nisu moje riječi, to je vic koji je jedan papistički komentator - vjeran kao pas na blogu, napisao ovdje.
Naravno, on je toliki vicmaher pa nije ni svjestan da opisuje kontradikcije ozbiljnim tonom, ali u tome je draž viceva.
Dakle, ne radi se samo o filoque, radi se o krivoj triadologiji, kristologiji, sakramentologiji, eklesiologiji i eshatologiji (vjerojatno bi se još toga našlo) koja je poput korova uništila zapadnu njivu kršćanstva i to baš zato što je RKC (i njezino dijete protestantizam) ignorirala ili kontrirala nauku istočnih kršćanskih otaca koji je prihvaćen na ekumenskim saborima Crkve u prvom tisućljeću.
I kao što Jay Dyer objašnjava u svojim videima (nije on ništa novo otkrio, nego je pisanje kršćanskih otaca prenio na moderni medij), srž zapadne zablude je prihvaćanje platonizma koje nije moglo prihvatiti istinu Objave kako Bog nije čist čin (definicija Tome Akvinskog) to jest da On nije istovjetan sa svojim atributima, nego da postoji Božja suština i nestvorena Božja energija bez koje se kao kula od karata ruši zapadna sakramentologija (gdje je Bog u sakramentima ako ne postoje nestvorene Božje energije, a Božja bit je nedostupna svim stvorenjima) i sve ostale gore navedene teologije.
Da ne bih prepričavao to što Jay Dyer efektno iznosi, priložit ću njegovo video predavanje.
Pažljivi čitatelj bloga zna kako sam pred godinu dana napustio papizam najviše ponukan njegovim videom kojeg sam tada gledao.
Vicmaher zna engleski jer često citira engleske tekstove, nadam se da će ovaj put otvoriti i svoje srce za istinu, kad i sam kaže kako cijeni istočnu Tradiciju (i nadam se kako je nadvladao strah od 'četnika' iako mi se čini da jednostavno koristi taj svoj politički kvazi argument kako bi odvratio hrvatske rimokatolike od istine Pravoslavlja).
Ostalim čitateljima preporučam, ako znaju engleski, da pažljivo prate dugo predavanje, iako se nerijetko iste stvari ponavljaju (ali to je predavanje, nije teološki tekst).



P.S. Pomalo zbunjen činjenicom što jedan komentator rimokatolik vjeruje kako su kršćanski oci naučavali 'filioque' - Duh Sveti proizlazi i iz Sina, koristim priliku da dam poveznicu na video jednog istinskog pravoslavca iz Indije, o.Tom (pripadamo istoj Crkvi) koji govori o toj zabludi RKC.


četvrtak, 17. siječnja 2019.

O slijepoj ulici sedevakantizma i o raskolu između istoka i zapada

Jedan čitatelj je svojevremeno tražio da odgovorim na neke tvrdnje jednog sedevakantističkog blogera u opravdanju RKC, to jest kako je Rimska Crkva još uvijek 'u sedlu', iako joj je na čelu heretik u ulozi 'nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji'.
Iako sam o tome pisao već, htio sam da dobije odgovor od klerika PC.
Pa evo odgovora u sklopu kojeg je pripremljen tekst iz jedne knjige.


Dragi u Hristu brate Emile,
      pogledao sam tekst koji je napisao predstavnik jedne od sedevakantističkih grupacija …. a koji si mi poslao da bih na njega odgovorio.
      Iako nisam školovani bogoslov, kao pravoslavni vjernik uočavam da se i ovaj rkt autor nalazi u bezizlaznom prostoru predrasude o identifikaciji jedne pojednostavljene predstave prvenstva apostola Petra u apostolskom zboru i rimskog episkopa. Iz ovoga proizlazi poznata doktrina o papi koja je za papokatolike glavna dogma nad dogmama a koju pravoslavni s pravom osuđuju i odbacuju. Budući da oni pri iznošenju tog svog uvjerenja uvijek ističu i navodni neprekinuti slijed apostolskog naslijeđa svih do danas papa od apostola Petra, neophodno je istači i to da je taj slijed postojao samo do vremena stolovanja posljednjeg pravoslavno rimskog pape. Upadanjem nekog episkopa u jeres i pravednom saborskom osudom, lanac apostolskog nasljeđa za tu katedru se prekida te ona u crkvenom smislu nestaje (ako se ne izabere i ustoliči novi pravoslavni episkop, što se u slučaju starog - prvog Rima nikada nije dogodilo). Autor nam zamjera što dogmu o papi, kako kaže, pretjerano ističemo a ostale razlike stavljamo u drugi plan. Mi znamo da su osnovna otstupanja zapadnih počela s njihovom pogrešnom trijadologijom s čim je u vezi neznanje o Božanskim energijama, filioque, zatim lažno učenje o bezgrešnom začeću Bogorodice, učenje o čistilištu itd. Ali kad se jedna takva eklisiološka teza (o papi) proizašla iz historijske situacije perifernog dijela ikumene, neutemeljena u predanju Crkve i neprihvaćena od pravoslavnomisleće većine uzdigne na nivo dogme, onda ona postaje pitanje od prvorazrednog značaja. Autor navodi niz citata iz spisa istočnih svetih otaca, izvađenih iz konteksta u kojem oni imaju sasvim pravoslavni smisao, i bezobzirno umeće u kontekst jeretičke zapadne skolastike. Spominjem samo primjer Sv. pape Leona Velikog čije su ispovjedničko držanje i njegovu poslanicu Sv. patrijarhu Flavijanu za vrijeme Halkidonskog IV. ekumenskog sabora burno pohvalili svi pravoslavnomisleći vaseljene, iz čega autor odmah naivno i preuzetno zaključuje da je to dokaz (tj. za njega jedan od dokaza) za dogmatsku identifikacionu relaciju: prvak apostola Petar – rimska apostolska stolica (Petrova) – rimski papa (bilo kakav i bilo koji).

      Kao prilog objašnjavanju problema predlažem odgovarajuće odlomke iz knjige: John Meyendorff: Byzantine theology, koji, mislim, mogu poslužiti kao uvod u otkrivanje pravih razloga činjenice odvojenosti Pravoslavne Crkve i takozvanih crkava Zapada, čime se dostiže i do razumijevanja zašto je besmisleno i nemoguće suvremeno ekumenističko približavanje kakvo nameću necrkvene sile ovoga svijeta.


ODABRANA POGLAVLJA IZ DJELA:

John Meyendorff

VIZANTIJSKO[1] BOGOSLOVLJE

Historijki tokovi i dogmatske teme

RASKOL IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA

      Hristološki sporovi su, kao što smo vidjeli, izazvali na Istoku konačan rascjep između vizantijskog hristjanstva i drugih drevnih hristjanskih zajednica: sirijske, egipatske i armenske. Grci i Latini su ostali sami u zajedničkoj vjernosti Halkidonu, kao dva kulturna izraza hristjanstva u rimskom svijetu. Raskol koji ih je najzad odvojio, ne može se identificirati ni s jednim posebnim događajem, pa čak se ne može točno ni datirati. U ovom procesu svoju ulogu su odigrali i politička opozicija između Vizantije i Franačke imperije, i postupno otuđivanje u misli i praksi, divergentan razvoj u bogoslovlju i eklisiologiji. Međutim, bez obzira na historijske faktore, koji su sve više i više udaljavali dvije polovice hristjanstva jednu od druge, postojale su političke snage koje su radile u korist jedinstva. Vizantijski imperatori su, na primjer, od XIV. do XV. stoljeća sistematski pokušavali ponovno uspostaviti crkveno jedinstvo s Rimom, da bi na taj način osigurali pomoć Zapada protiv Turaka.
      U stvari, ni raskol ni neuspješan pokušaj oko uspostavljanja ponovnog jedinstva, ne mogu biti objašnjeni isključivo socijalno političkim ili kulturnim faktorima. Poteškoće koje je historija sazdala, mogle su biti prevladane da je postojalo opće eklisiološko mjerilo za rješavanje bogoslovskih, kanonskih i liturgičkih problema, koji su razvijali Istok i Zapad. Ali srednjevjekovni razvoj rimskog primata kao konačnog mjerila u dogmatskim stvarima, stajao je u očiglednoj suprotnosti s učenjem o Crkvi, koje je prevladavalo na Istoku. Na taj način nije bilo mogućnosti da dođe do sporazuma o samom problemu, niti o načinu kako da se on riješi, sve dok je postojalo razmimoilaženje u učenju o vlasti u Crkvi.

Filioque
      Vizantijci su smatrali da je Filioque centralna točka neslaganja između Istoka i Zapada. U njihovim očima, unoseći dodatak u Simvol vjere, latinska crkva se suprotstavila tekstu prihvaćenom na vaseljenskom saboru, i dala dogmatski autoritet nepravilno shvaćenom učenju o Trojičnosti. Među Vizantijcima, čak i umjereni, kao što je bio patrijarh antiohijski, koji je zamjerao




[1]   U ovom prikazu mi slijedimo autorovu terminologiju. Treba napomenuti da pravoslavni hristjani nikada sebe nisu nazivali Vizantijcima. Ovaj termin uveden je u novije vrijeme na Zapadu na temelju starog lokaliteta Vizantion na kojem je izgrađen Konstantinoupolis – Novi Rim. Stoga su pravoslavni hristjani sebe – sve do danas – smatrali Romejima – Rimljanima (op. prir.).

sistematskom antilatinizmu svog carigradskog kolege Mihaila Kerularija, smatrao je da je interpolacija zlo, pa čak i gore od zla.[1]                        

      Uzeto u cjelini, Vizantijcima je nedostajalo potpuno znanje o kompliciranim historijskim prilikama, koje su dovele do prihvćanja Filioque na Zapadu: o interpolaciji u Simvol vjere u Španjolskoj u 6. stoljeću, kao sredstvu jačanja antiarijanskih pozicija u španjolskoj Crkvi; o širenju interpoliranog Vjeruju (Vjerovanje) u franačkom carstvu; o upotrebi ovakvog Simvola od strane Karla Velikog u njegovoj antigrčkoj polemici; o pozivanju franačkih bogoslova postfactum na Augustinov spis O Trojičnosti (De Trinitate), da bi se opravdala interpolacija (što sam Bl. Augustin nije nikada razmatrao) i, najzad, o prihvaćanju Filioque u Rimu, vjerojatno 1014. (iz drugih izvora, 1009. op. pr.). Sv. Fotije je prvi od Elina pobijao Filioque 866. godine, kada je u interpolaciji u Vjeruju vidio ne samo izmjenu koju su izvršili tamo nekakvi franački barbari na dalekom Zapadu, nego i oružje antivizantijske propagande među susjednim Bugarima, za koje se vizantijski patrijarh smatrao lično odgovornim.
      U svojoj okružnici istočnim patrijarsima (866.), Fotije je tvrdio da je Filioque kruna zla, koju su franački misionari uveli u Bugarsku.[2] Već smo vidjeli da su njegove glavne bogoslovske zamjerke na interpolaciju bile u tome što ona dovodi do zbrke ipostasnih karakteristika Lica Svete Trojice, te je stoga, to nova forma modalizma ili polusavelijanizma. Poslije sabora 879. – 880. godine, koji je svečano potvrdio originalni tekst Simvola vjere, i formalno anatemisao svakoga tko bi sastavljao novi Simvol vjere ili ga kvario nezakonitim riječima ili mu bilo što dodavao ili oduzimao, Fotije je bio potpuno zadovoljan. Da bi proslavio ono što je smatrao za konačnu pobjedu pravoslavlja, Fotije je sastavio detaljno pobijanje učenja o dvostrukom ishođenju – svoju čuvenu Mistagogiju – u kojoj je također pohvalio papu Ioana VIII., koji je omogućio da dođe do ovog trijumfa.[3]
      Nakon što je Filioque konačno prihvaćen u Rimu i na cijelom Zapadu, ovaj je problem potezan pri svakom susretu između Elina i Latina, bilo da se radilo o polemičkom ili prijateljskom susretu. Vizantijska literatura o ovom predmetu veoma je obilna... Argumenti Fotija da je Filioque nelegalna interpolacija, da razara monarhiju (jednonačalstvo) Oca i da relativizira realnost Lica ili ipostasno postojanje u Svetoj Trojici, ostalo je centar diskusije. Ali često se spor svodio, s jedne i druge strane na beskrajna nabrajanja patrističkih tekstova u korist tvrdnji jednih ili drugih.
      Pozivanje na stare autoritete često je bilo usredsređeno na tekstove onih otaca – naročito Athanasija, Kirila Aleksandrijskog, Epifanija Kiparskog – čija se glavna briga sastojala u antiarijanskoj ili antinestorijanskoj polemici, to jest u ustanovljenju Hristovog identiteta, kao vječnog i preegzistentnog Božanskog Logosa. U odnosu na Svetog Duha oni su neizbježno upotrebljavali izraze slične onima koji su bili prihvaćeni u Španjolskoj VI. stoljeća, gdje se interpolacija najprije pojavila. U biblijskim tekstovima, kao što su Ivan 20,22 (...dahne u njih i reče: Primite Duha Svetoga), oni su vidjeli dokaz Hristove božanstvenosti: ako je Duh Božji također Duh Hristov (Rim. 8,9), Hristos je sigurno jednosuštan (istobitan) s Bogom. Tako je




[1]    Petar Antiohijski, Pismo Mihailu Kerulariju, izd. Cornelius Will, Acta et scripta que de controversiis ecclesie  graecae et latinae, Leipzig 1856., 196.
[2]    Fotije, Enkiklika, 8 PG (Patrologia Graeca) 102, 725 c.
[3]    Fotije, Mistagogija, 89. PG 102, 380 – 381.

moguće i da se kaže da je Duh u pravom smislu Duh Sina[1], pa čak i da proishodi suštinski od obojice – Oca i Sina.[2] Komentirajući ove tekstove i priznajući njihovu podudarnost s latinskom patrističkom mišlju, Sv. Maksim Ispovjednik s pravom tumači da njihovo značenje nije u tome da je Sin počelo Duha Svetoga nego da Duh ishodi kroz Sina, izražavajući tako jedinstvo prirode.[3] Drugim riječima, iz djelatnost Duha u svijetu poslije ovapločenja, mogao bi se izvesti zaključak o istobitnosti tri Lica Svete Trojice, ali se ne može izvoditi nikakva uzročnost u vječnim ličnim odnosima Duha i Sina.
      Međutim oni koje su Vizantinci zvali Latinofrόnes – latinstvujušči (latinski nastrojeni), naročito Ionanisa Vekosa (1275 -1282) kojeg je car Mihail VIII. Paleolog postavio na patrijaršijsko prijestolje s izričitim ciljem propagiranja u Vizantiji Lionske unije (1274.), činili su znatne napore da grčke patrističke tekstove o ishođenju Duha kroz Sina upotrebe u korist Filioque. Prema latinofronima, i kroz Sina i od Sina predstavljaju legitimni izraz iste Trojične vjere.
      Uobičajeni protuargument pravoslavne strane je bio da u Bibliji i patrističkom bogoslovlju, ishođenje od i kroz sina označavaju harizmu Duha, a ne Njegovo ipostasno postojanje.[4] Jer, zaista, Pnevma (Duh) može označavati i darodavca i dar; a u ovom drugom slučaju, ishođenje Duha od ili kroz Sina - tj. kroz ovapločenog, historijskog Hrista – dešava se u vremenu i ne podudara se sa vječnim ishođenjem Duha od ipostasi Oca, jedinog izvora božanstvenosti.
      Većina bogoslova XIII. i XIV. stoljeća ipak su došli do zaključka da je protuargument nedovoljan. Grigorije Kiparski, nasljednik Vekosa na patrijaršijskom tronu (1283. – 1289.) i predsjednik na Saboru (1285.), koji je službeno odbacio Lionsku uniju, učinio je da ovaj Sabor odobri tekst koji, osuđuje Filioque, priznaje vječno projavljivanje Duha kroz Sina[5]. Saboru je kao osnova poslužilo učenje da harisme Duha nisu vremenski stvorene realnosti, već vječna nestvorena blagodat ili energija Božja. Ovom nestvorenom božanskom životu čovjek ima pristup u Tijelu ovaploćenog Logosa. Stoga nam blagodat Svetog Duha ne dolazi kroz ili od Sina; ono što nam je dano nije ni sama ipostas Duha, niti stvorena, vremenska blagodat, nego spoljašnja  projava Boga, različita i od Njegovog lica i od njegove suštine. Veliki vizantijski bogoslov XIV. stoljeća Sv. Grigorije Palamas, preuzeo je i razvio ovaj argument kao i Grigorije Kiparski, formalno priznajući da je Duh kao energija, Duh Hristov i dolazi od Njega, pošto ga je On duhnuo, poslao i projavio, ali, u Njegovom samom biću i Njegovom postojanju, ali nije od Hrista nego od Oca[6] , [7].
      Kako je vrijeme prolazilo, postalo je očigledno da spor oko Filioque nije diskusija o terminima – jer je bilo razloga da se obe strane suglase i kažu da Duh ishodi od Sina – nego je to spor o problemu da li ipostasno postojanje Lica Svete Trojice može biti svedeno na svoje unutarnje odnose, kao što je to dopustio post-augustinovski Zapad, ili da li je prvobitni hristjanski doživljaj bio Trojstvo Lica, a njihovo lično postojanje nije bilo moguće svesti na zajedničku suštinu. Postavljalo se pitanje da je prvi i osnovni sadržaj hristjanskog religioznog doživljaja bila trojičnost




[1]    Athanasije, Serapionu, III, 1.PG 26, 625 b.
[2]    Kiril, Thesaurus, PG 68, 148 a.
[3]    Maksim Ispovjednik, Pismo Marinu, PG 91, 136 ad.
[4]    Dokaz se nalazi kod Fotija u Mistagogija 59 PG 102,337.
[5]    Grigorije Kiparski, Tomos iz 1285. PG 142, 240.str.
[6]    Grigorije Palama, Apodiktički traktat, 1,9., izd. Singramata tou Palama, Thesalonika 1962., 1,37.
[7]    S naše strane, usuđujemo se dodati da je u svjetlu rečenog sasvim razumljiv stih: Iv. 15,26. (Op. Pr.).

ili jednobitnost? Ali da bi se diskusija postavila na taj nivo i da bi došlo do istinskog dijaloga o pravoj suštini stvari, bilo je potrebno da obe strane pokažu uzajamno razumijevanje. To se, nažalost, nikada nije desilo. Čak na saboru u Florenciji, gdje je dolazilo do neprestane konfrontacije oko problema Filioque, diskusija se kretala oko usaglašavanja grčkih i latinskih formulacija. Najzad je sabor usvojio u osnovi augustinovsku definiciju o Svetoj Trojici, potvrđujući istovremeno da grčke formulacije nisu s njom u suprotnosti. Međutim, ovo nije bilo rješenje osnovnog problema.
Druge kontraverze
      U svojoj okružnici iz 867. godine, Sv. Fotije je također kritizirao mnogobrojnu liturgičku i kanonsku praksu, koju su u Bugarskoj uveli franački misionari (opozicija oženjenom sveščenstvu, miropomazanje koje je mogao vršiti samo episkop, post u subotu) ali njegova kritika je bila uperena i na činjenicu da su misionari zahtijevali od novokrštenih Bugara da potpuno napuste grčku praksu. On još uvijek nije smatrao da su razlike u praksi i disciplini prepreka za jedinstvo Crkve. Latinska interpolacija u Simvol vjere i učenje koje je iz toga izlazilo bili su jedini dogmatski problemi koji su, po Fotiju, vodili raskolu.
      Ovaj stav će uglavnom prevladati među najboljim vizantijskim bogoslovima. Petar Antiohijski (oko 1050. godine) i Theofilakt Bugarski - Ohridski (oko 1100. godine) izričito podvlače da je Filioque jedini problem koji dijeli Istok i Zapad. Pa čak i u kasnijem periodu, kada je odvojeni razvoj dvije theologije stvarao nove probleme, nalazimo mnoge vidne Vizantijce koji u svojim antilatinskim traktatima ne pokreću ni jedan drugi problem, osim problema u ishođenju Svetoga Duha.
      Na manje prosvijećenom nivou narodne pobožnosti, međutim, polemika je bila oštrija i često orijentirana na sporedne probleme. Kada su dobronamjerni, ali rđavo informirani franački reformatori u Bugarskoj pod Fotijem, ili u Italiji pod Mihailom Kerularijem, napadali praksu grčke Crkve, Crkva je često odgovarala s protunapadima na latinsku disciplinu i latinski obred. Na taj način se raskol XI. stoljeća svodio isključivo na dikusiju o ritualnoj praksi. Kao dodatak problemima, koje je navodio Fotije, Mihailo Kerularije spominje među latinskim jeresima i upotrebu beskvasnog kruha u efharistiji, popustljivost u postu, krštenje s jednim, umjesto tri pogruženja (uranjanja) i druge slične probleme.[1]
      Kerularijevu listu jeresi često su popunjavali i proširivali kasniji polemičari. Od problema navedenih na listi, Grci su samo jedan uporno navodili kao bogoslovski problem, koji su ponekad stavljali po važnosti na isti nivo kao Filioque – a to je problem azimisa - upotrebe beskvasnog kruha u latinskoj efharistiji. To je razlog da su u kasnom srednjem vijeku grčki i slavenski narodi Latine nazivali azimistima.
      Argumenti koje su protiv latinske prakse iznosili Kerularijevi prijatelji i suvremenici – Lav Ohridski i Nikita Stetatos – a njihovi nasljednici ih ponavljali, mogu se svesti na sljedeće tri točke:  1) upotreba beskvasnog kruha je judaizam; 2) to protivriječi historijskom podatku saopćenom u sinoptičkim Evanđeljima (Isus je uzeo hljeb); i 3) njegova simvolika je smrt a ne život, jer kvasac u tijestu je kao duša u tijelu. Za slabost ovih argumenata nisu potrebni dokazi. Naročito za drugu




[1]    M. Kerularije, Pismo Petru Antiohijskom, izd. Will, Acta et Scripta, str. 179 – 183.

točku potrebno je riješiti mnoge egzegetske i historijske probleme: je li Tajna večera bila pashalna večera? U tom slučaju je bio upotrebljen beskvasni kruh. Ili da li je Isus namjerno prekršio zakon da bi ustanovio novi zavjet? Može li artos što normalno označava običan kruh, također označavati i beskvasni kruh?
      Treći argument su također upotrebili grčki polemičari u hristološkom kontekstu anti-armenske polemike. Nikita Stetatos je bio uvučen u raspravu s Armenima koji su, poslije pobjede makedonskih imperatora desetog stoljeća, bili u tijesnom kontaktu s Vizantijom. Armeni su u efharistiji upotrebljavali beskvasni kruh, i Grci su podvlačili paralelu između ove prakse i monofisitske ili, preciznije, Apolinarijeve – armenske hristologije: hljeb simvolizirajući Hristovu čovječansku prirodu, da bi odražavao halkidonsko pravoslavlje, mora biti oduhovljen i dinamičan, ispunjen živim energijama čovječanske prirode. Imitirajući monofisitske Armene u njihovoj upotrebi mrtvog azimisa, Latini su sami pali u apolinarijanizam i odriču da Hristos kao čovjek ima dušu, Na taj način tokom srednjeg vijeka i nadalje, u grčkim i slavenskim zemljama se smatralo da su Latini pali u apolinarijevu jeres. Ova optužba se, na primjer, pojavljuje u djelima monaha Filoteja, čuvenog ruskog ideologa iz XVI. st. o Moskvi kao trećem Rimu.
      Poslije XIII. stoljeća, sholastička preciznost, koja se pojavila u latinskom bogoslovlju u odnosu na sudbinu duše poslije smrti i čistilišni oganj, odražavala se i u raznim susretima između latinskih i grčkih bogoslova. U unionističko ispovijedanje vjere, koje je trebao potpisati car Mihailo VIII. Paleolog (1259. – 1282.), bila je uklučena dugačka klauzula u kojoj se tvrdilo da su duše poslije smrti čiste ognjem purgatorija, prije nego što na nebu uživaju plodove pokajanja, a molitve za umrle su potrebne da bi olakšale njihove bolove. Iako je vizantijska tradicija uvijek priznavala da su molitve za umrle opravdane i nužne, i da jedinstvo svih članova Hristovog Tijela nije smrću prekinuto, te da zastupništvom Crkve pokojnici mogu doći bliže Bogu, ona nije priznavala učenje o iskupljenju pomoću zadovoljenja, a čistilišne muke su bile izraz čisto legalističkog stava. Latini su s ovim više začudili nego impresionirali vizantijske bogoslove i ovaj problem nisu nikada uspjeli postaviti u širi kontekst učenja o spasenju, a to je jedini nivo na kojem je učenje moglo biti uspješno opovrgnuto ili da mu se nađe alternativa. Čak u Florentiji, gdje je po prvi put vođen dug dijalog o ovom problemu, diskusija se svela na pojedinosti i nikada se nije dotakla učenja o iskupljenju kao takovom.[1] Završila se prihvaćanjem, od strane izmorene grčke većine, detaljne i čisto latinske definicije.
      Desetak godina prije sabora u Florentiji, zbog povećanog interesa za među Vizantijcima za latinsku liturgičku praksu, iskrsnuo je među crkvama još jedan problem, a to je odnos između riječi ustanovljenja i priziva Svetog Duha – ili epiklise (epikleze), u kanonu efharistije. Vizantijski polemičari, zamjerajući Latinima što u rimskom kanonu mise nema epikleze, podvlačili su činjenicu da svaki svetotajinski akt biva djelotvoran preko Duha Svetoga. Nikola Kavάsila (+prije 1391.), čuveni duhovni pisac, u svom Objašnjenju sv. liturgije[2], u korist ove točke poziva se na autoritet samog latinskog obreda, čiju hristjansku autentičnost on izričito priznaje. On se poziva na to da je prizivanje Svetog Duha dio latinskog obreda rukopoloženja i da je u rimskoj misi u molitvi supplices te rogamus uključena molba za darove, koja slijedi odmah iza riječi




[1]    Vidi glavne tokove diskusije, koje je objavio L. Petit Patrol. Orient., 15, Paris, 1903., 71 – 79.
[2]     Nikola Kavάsila, Objašnjenje Božanske liturgije 29 – 30, (postoji prevod na srbskom jeziku, op. pr.).

ustanovljenja, činjenica koja, prema Kavasili, znači da riječi ustanovljenja nisu same po sebi osvećujuće. Ma koliko snažan bio ovaj posljednji argument, jasno je da je grčko izričiti insistiranje na prizivanju Svetog Duha u duhu tradicionalnog patrističkog bogoslovlja o svetim tajnama, naročito što se tiče epikleze, suprotno latinskom učenju. Epίklisi (epikleza) nije formula posvećenja, već normalno i neophodno ispunjenje efharistijske molitve, kod koje riječi ustanovljenja također sačinjavaju osnovni dio.
Vlast u Crkvi
      Većina sporova koji su u srednjem vijeku usmjerili Grke protiv Latina, mogli su biti lako riješeni da su obe Crkve priznavale zajedničku vlast, koja bi bila sposobna rješavati neizbježne razlike uvjetovane različitim kulturnim i historijskim situacijama. Nažalost, iza različitih dogmatskih, disciplinarnih i liturgijskih rasprava stajala je eklisiološka dihotomija. Danas će svaki historičar priznati da je srednjevjekovno papinstvo bilo rezultat dugog dogmatskog i institucijalnog razvoja, u kojem Istočna Crkva nije imala ni mogućnosti a ni želju sudjelovati. Pravoslavni i rimokatolici se još uvijek spore o tome je li sa stanovišta hristjanskog otkrivenja, ovaj razvoj bio legitiman.
      Reformirano papinstvo jedanaestog stoljeća služilo se ustaljenom zapadnom tradicionalnom egzegezom: odjeljci o ulozi Petra (naročito Mt. 16,18, Lk. 22,32 i Iv. 21,15-17) sistematski i legalistički su primijenjivani na episkopa Rima. Ovu tradiciju Istok nije prihvatio, mada ju Bizant nije potpuno ni ignorirao, nego ju je ponekad, čak i upotrebljavao, osobito u dokumentima upućivanim Rimu, s namjerom da se zadobije simpatija nekog pape. Međutim, ovome nikada nije pridavan neki konačni bogoslovski značaj. Vizantijski crkveni pisci su lako priznavali osobnu ulogu Petra kao stijene na kojoj je sagrađena Crkva. Kasniji polemičari, sistematski nastrojeni protiv Latina, nastojali su ovo umanjiti. Ali ovo nije bio slučaj kod najprosvjećenijih vizantijskih bogoslova. Tako prema Fotiju, Petar je prestolnik apostolskog zbora i postavljen je kao stijena Crkve, a Istina ga je odredila da bude ključonosac Carstva Nebeskog.[1] Mnogobrojni odjeljci slični ovom kod Fotija, mogu se naći i drugdje u vizantijskoj crkvenoj literaturi i himnografiji. Međutim njihovo pravo značenje se ne može razumjeti izdvojeno iz općih pretpostavki o prirodi hristjanske vjere i o načinu njenog čuvanja i njenog trajanja u Crkvi.
      Origen, opći izvor patrističke egzegetske tradicije, komentirajući Mateja 16,18, tumači čuveni logion kao Isusov odgovor na Petrovu ispovijest: Simon postaje stijena na kojoj je ustanovljena Crkva, jer izražava istinitu vjeru u Hristovo božanstvo. Origen produžava: Ako i mi kažemo Ti si Hristos, Sin Boga živoga, također postajemo Petar … jer svaki koji se sjedinjuje sa Hristom postaje stijena. Da li je Hristos dao samo Petru ključeve Carstva, a da ih drugi blagoslovljeni ljudi ne mogu dobiti?[2] Stoga prema Origenu, Petar nije ništa drugo nego prvi vjernik, a ključevi, koje je primio, samo su njemu otvorili nebeske dveri: ako drugi žele slijediti ga, mogu oponašati Petra i primiti iste ključeve. Na taj način Hristove riječi imaju sotiriološko a ne institucionalno značenje. One samo potvrđuju da je hristjanska vjera, ona vjera koju je ispovijedio Petar na putu za Kesariju Filipovu. U cjelokupnoj patrističkoj egzegezi prevladava ovaj smisao Petrove logiae i ostaje na snazi u vizantijskoj literaturi. U italo - grčkim homilijama iz 12. stoljeća, koje se pripisuju Theofanu Keramefsu[3], može se također pročitati: Gospod daje ključeve Petru i svima onima koji su slični Petru; vrata Carstva Božjeg ostaju zatvorena za heretike, ali su lako dostupna




[1]    Fotije, Homilije, izd. Cambridge, Harvard University Press, 1958.
[2]    Origen, Homilije, izd. Leipzig, 1935.
[3]    Episkop Rosana na Kalavriji 1129. – 1151. g., op. pr.

vjerujućima.[1] Prema tome, govoreći o Petru, Isus podvlači značaj vjere kao osnove Crkve a ne organiziranje Crkve kao čuvara vjere. Cjelokupna eklisiološka debata između Istoka i Zapada može se svesti na pitanje: ovisi li vjera od Petra ili Petar od vjere. Problem postaje jasan kada se usporede dvije koncepcije o Petrovom nasljeđu (sukcesiji).
      Ako mnogi vizantijski crkveni pisci slijede Origena u priznavanju ove nasljednosti u svakom vjerniku, drugi imaju na hristjanstvo manje individualistički pogled. Oni smatraju da vjera može biti potpuno ostvarena samo kroz svetotajinsko zajedničarstvo, gdje episkop, na vrlo specifičan način, ispunjava Hristovu učiteljsku službu i tako održava vjeru. U ovom smislu postoji definitivan odnos između Petra, kojeg je Hristos pozvao da utvrdi braću (Lk 20,32) i episkopa kao čuvara vjere u svojoj lokalnoj Crkvi. Rano hristjansko učenje, koje je najbolje izrazio Sv. Kiprijan Kartagenski u III. stoljeću a prema kome Petrova stolica pripada episkopu u svakoj lokalnoj Crkvi, ostalo je stalni i očigledni uzor za Vizantijce. Grigorije Niski, na primjer, može napisati da je Isus preko Petra dao episkopima čast posjedovanja ključeva Carstva Nebeskog.[2]
Psevdo – Dionisije, kada spominje hijerarhe – tj. episkope rane Crkve – odmah se poziva na Petrovu ličnost[3]. Primjeri uzeti iz kasnijih perioda, i to sasvim neovisno od antilatinske polemike, mogu biti mnogobrojni. Petrova sukcesija se vidi u čuvanju prave vjere, i kao takva ne može biti geografski lokalizirana ili monopolizirana od jedne Crkve ili jedne ličnosti. Stoga je prirodno da Vizantinci nisu mogli razumjeti učenje o rimskom primatu kakvo je razvijeno u srednjem vijeku. Tako, u XIII. stoljeću, neposredno po zauzimanju Konstantinupolja od strane križara (1204.), Nikola Mesarit se obraća Latinima: Vi pokušavate predstaviti Petra samo kao učitelja Rima. Međutim božanski oci govore da je obećanje koje mu je dao Spasitelj imalo katholičansko značenje i da se odnosi na sve one koji su vjerovali i koji vjeruju, a vi ga silom svodite na usko i lažno tumačenje, pripisujući ga samo Rimu. Ako bi to bilo tako, bilo bi nemoguće da svaka Crkva vjernih, a ne samo ona u Rimu, u potpunosti posjeduje Spasitelja i da svaka Crkva bude osnovana na stijeni, to jest na ispovijedanju Petrovom, u suglasnosti sa obećanjem.
      Očigledno je da je ovim Mesaritovim tekstom obuhvaćeno učenje Crkve, koje priznaje punoću katholičnosti u svakoj lokalnoj Crkvi u smislu u kome su, na primjer, mogli govoriti apostolski oci o Katholičanskoj Crkvi Božjoj u Korinthu. Katholičnost a s njom i istinita apostoličnost, tako postaju Bogom dani atributi, koji pripadaju svakoj svetotajinskoj efharistijsko – centralističkoj zajednici, koja ima istiniti episkopat, istinitu efharistiju i, stoga, autentičnu Hristovu prisutnost. Vizantijcima je bila strana ideja da jedna posebna Crkva, više nego druga, može imati, u punom bogoslovskom smislu, više ovlaštenja u očuvanju vjere Petrove. Konsenzus episkopa, a ne vlast jednog posebnog episkopa, bio je za njih najviši mogući znak istine. Otuda njihovo neprestano inzistiranje na vlasti sabora i njihova nesposobnost da razumiju rimsko učenje o papstvu. Ne radi se, međutim, o tome da je sama ideja primata bila strana Vizantijcima; oni su ga uglavnom smatrali mjerodavnim za saborsko zakonodavstvo, a ne kao Bogom danu funkciju neke posebne Crkve. 







[1]   Teofan Kerameus, Homilije, 55 PG 142,965 a. Radi detaljnijeg uvida u patrističku egzegezu na Mt.16,18. vidi J. Ludwig, Die Primat Worte Mt.16,18. 19 in der altkirchlishen Exegese, Muenster, 1952., i J. Meyendorff , St. Peter in Byzantine Theology, Primat Petrov u Pravoslavnoj Crkvi (postoji izdanje na srbskom).
[2]    Grigorije Niski, PG 46, 312 c.
[3]    Pseudo Dionisije, O crkvenoj hijerarhiji, PG 3, 561 – 564.

Dvije ideje o primatu
      Važna razlika između istočnog i zapadnog stava, zaslužuje da bude posebno naglašena… U razvoju Crkve u istočnim provincijama, ideja apostoličnosti igrala je veoma ograničenu ulogu, međutim… Rim je dugovao svoj prestiž u Italiji i drugim zapadnim provincijama… poštovanju koje je mlada hristjanska zajednica na Zapadu iskazivala Svetom Petru… čiji nasljednici su rimski episkopi.[1]
      Historičari su često navodili činjenicu da je Rim jedina lokalna Crkva Zapada, koja je mogla dokazivati pravo apostolskog porijekla i privlačila je hodočasnike adlimina apostolorum. Na Istoku su bezbrojni gradovi i manja naselja mogli autentično dokazati da su ih osnovali Petar, Pavle, Ivan, Andrej, ili drugi apostoli. Ove razne apostoličnosti nisu mogle postavljati nikakve pravne (juridičke) pretenzije: episkop jerusolimski i u XIV. st. bio je samo vikar mitropolita iz Kesarije, građanske prestolnice Palestine.
      Kada je sabor u Nikeji u svom čuvenom šestom kanonu smjelo spomenuo stare običaje, koji su priznavali izuzetnu prednost Crkava Aleksandrije, Antiohije i Rima, izbor ovih Crkava nije bio opredijeljen njihovim apostolskim osnovama, nego činjenicom da su se nalazile u najvažnijim gradovima carstva. Jer da je mjerilo bilo apostoličnost,  na čemu je insistiralo kasnije zapadno tumačenje, položaj Aleksandrije, koju je osnovao apostol Marko, ne bi bio veći od antiohijske Crkve, gdje Novi Zavjet potvrđuje prisutnost apostola Petra.
      Istok je ostao pragmatičan u svojoj definiciji sveopćeg ili lokalnog primata među Crkvama. Ovaj stav je učinio da sukob bude neizbježan čim je Rim priznao apsolutni i dogmatski značaj apostolskom mjerilu prvenstva. U stvari, u vizantijskom carstvu pragmatizam je označavao prilagođavanje strukturi države i ovo prilagođavanje objašnjava tekst 28. kanona IV. sabora u Halkidonu.
      Oci su s pravom dali privilegije starom Rimu, zato što je bio carski grad. I 150 najvjernijih episkopa (na II. Saboru u Carigradu 381. god.), rukovođeni istim mislima dadoše iste privilegije najsvetijem tronu Novog Rima, opravdano sudeći da grad, koji je počašćen prisutnošću cara, senata, uživa iste privilegije kao i stari carski Rim, treba da i u crkvenim stvarima bude uzvišen kao i on, a po rangu odmah poslije njega.
      Ni u kom slučaju ovaj tekst nije imao za cilj da potisne prestiž Rima (bio je upravljen protiv Dioskora Aleksandrijskog koji je na saboru u Halkidonu bio zbačen). Ali on je sigurno odbacio Petrovsko tumačenje rimskog primata i bio je u suglasnosti s logičkim razvojem crkvenog organizma u vizantijskom periodu, pošto je Konstantinova era prihvatila princip da se crkvena administracija podudara sa svjetovnom strukturom imperije.
      Kao što smo vidjeli, smatralo se da je Petrova nasljednost uključena u svaku episkopsku službu u svakoj Crkvi, i promatralo se kao odgovornost u kojoj je svaki nasljednik Petrov, uključujući i episkopa Rima, mogao pogriješiti. Bogoslov XVI. st. Sv. Simeon Thesalonički piše:
      Ne treba se protiviti Latinima kad govore da je episkop Rima prvi. Ovo prvenstvo nije štetno za Crkvu. Neka samo dokažu svoju vjernost vjeri Petrovoj i vjeri Petrovih nasljednika. Ako je tako, neka uživaju sve petrove povlastice…[2]         .  




[1]  Fransis Dvornik, The Idea of Apostolicity in Byzantium, Cambridge, Harvard University 1958, 39.
[2]    Simeon Solunski, Dijalog protiv hereza, 23 PG 155, 120 ab.

Značaj raskola
       Kulturne i historijske razlike lako su mogle dovesti do bogoslovskih razmimoilaženja. Ali iz neslaganja se nisu morale razviti suprotnosti i isključivosti. Između Istoka i Zapada su postojale razlike, čak i teški konflikti, već u četvrtom stoljeću, no bez obzira na vječitu zategnutost odnosa, sve do XI. st. je postojala uzajamno priznata procedura za rješavanje poteškoća: sabor. Zajednički sabori, uglavnom na Istoku, koje je sazivao car i na kojima je rimskim legatima davano počasno mjesto, služili su kao posljednji sud, nadležan za rješavanje nastalih sporova. Tako je kriza, do koje je došlo u sporu patrijarha Fotija i pape Nikole I., okončan na posljednjem saboru 879. - 880., primjenom te procedure. Ovaj sabor je po rangiranju u Pravoslavnoj Crkvi, skoro na istom nivou kao raniji vaseljenski sabori.
      Germanski orijentirano reformirano papstvo XI. st., definitivno nije više bilo nastrojeno na ovakav vid sabornosti. Križari su mnogo učinili da se produbi antagonizam dviju kulturno različitih civilizacija Istoka i Zapada. I kada je papstvo poljuljano velikim zapadnim raskolom, a Vizantija, ugrožena od Turaka, najzad pristala da se održi unionistički sabor u Florentiji, bilo je suviše kasno da se stvori atmosfera uzajamnog poštovanja i povjerenja, u kojem je jedino moglo doći do autentično bogoslovskog dijaloga.

Priredio jeromonah Panteleimon.








P.S. ( dalje piše autor bloga)
Čitajući neke znamenite pravoslavne teologe 20.st. može se zamijetiti želja za ujedinjavanjem svih onih koji se nazivaju kršćanima.
I sama ta želja je plemenita (ta i sv.Marko Efeški putovao je u Firencu), ali prvi slijedeći korak je najčešće poguban.
On proizlazi iz jeresi kako je Crkva podijeljena, pa se treba ujediniti.
U Simbolu vjere jasno stoji kako je to krivovjerje.
Neki pravoslavni teolozi su tako bili pozivani i na Drugi vatikanski sabor RKC, i bilježili su pomake na bolje, ali RKC nije odstupila ni od filoque, ni od papizma, ni od drugih zabluda koji su iz njega proizašli.
Pokazalo se je kroz dvijetisućnu povijest, koliko mi je poznato, da je povratak velikih zajednica shizmatika i heretika u Crkvu nepoznat pojam.
Uvijek se je radilo o pojedincima ili malo većim grupama koji su se vraćali u Crkvu, nikad se nisu vratili cjelokupni patrijahati.
U sedmom stoljeću je Rimsko (vizantijsko) carstvo bilo oslabljeno s otpadanjem od Crkve brojnih monofizita (Kopti i slični), te su car i carigradski patrijarh ulagali napore da se oni ponovno vrate.
Tako je nađen kompromis da i dalje se ostane na pravoslavnom stavu-dogmi kako su u Hristu dvije naravi, ali da je u Njemu samo jedna volja i jedna energija, božanska.
To je bilo kao u uzrečici - vuk sit i sve ovce na broju.
Car je žestoko napao sve one koji su se usudili suprostaviti toj novoj čarobnoj formuli koja će ujediniti kršćane i carstvo pred velikim opasnostima od Perzijanca i dolazećih arapskih muhamedanaca.
Tako je sv.Maksimu Ispovijedniku odrezan jezik i ruka, a sv.rimski papa Martin je mučen i ubijen.
Ipak pravoslavlje je na kraju pobijedilo (vrlo vjerojatno i zbog krvi tih mučenika), osuđen je na ekumenskom saboru Crkve i monoteletizam i monoenergizam, također su anatemizirana dva patrijarha, carigradski i rimski, Sergije i Honorije koji su se usudili raditi kompromise, čitaj izdaju vjere, kako bi se 'ujedinili kršćani'.



Apropos sedevakantista (i sedeprivacionista) i njima sličnih tradicionalnih rimokatolika koji priznaju kako su heretici preuzeli rimsku episkopsku stolicu, oni su u pravu što odbijaju masonski ekumenizam u čije kolo su ušli moderni rimokatolici i neki (ustvari većina jer svi stari patrijahati su uključeni) tzv. pravoslavci.
Istinski pravoslavci i tradicionalni rimokatolici imaju tu barem zajednički stav iako nikad ne će zajednički sročiti izjavu (jasno je da je to zbog zablude papizma).
Crkva je jedna (i sveta, i saborna i apostolska) makar u njoj bio jedan episkop i šačica vjernika, Ona je Tijelo Kristovo koje ne može biti podijeljeno, ali da, oni koji su otpali ili potpuno novi potencijalni kršćani mogu se prisajediniti na taj sveti organizam i tako postati djeca Boga Oca preko Hrista (Glave) po Duhu Svetomu.
Tradicionalni rimokatolici (a vjerojatno i takvi anglikanci i ostali protestanti) bliži su povratku u Crkvu od modernih rimokatolika i protestanata, iako se ne ljube s pravoslavnima kako to čine moderni rimokatolici s modernim pravoslavcima, iako osuđuju blasfemične skupove svih religija u Asiziju na koje su došli i predstavnici tzv. pravoslavnih.
Trebaju samo uzeti vremena i malo truda (i biti istinoljubivi nadasve) te istražiti povijest Crkve prvog tisućljeća i sami će zaključiti kako je papizam izmišljotina za koju se nije znalo na ekumenskim koncilima Crkve, niti ima igdje temelja u nauci kršćanskih otaca.