nedjelja, 30. lipnja 2019.

Bog je čovjekoljubac, a ne diktator

Kad sam započeo s molitvenim životom kao pravoslavac, što slušajući svetu Liturgiju (i na grčkom jeziku, ne samo na crkvenoslavenskom), što moleći u zajednici Večernje, što osobno moleći ujutro i navečer molitve iz pravoslavnog molitvenika, kao bivši rimokatolik primjetio sam za mene neuobičajeno često spominjanje Gospoda Hrista (ili sv.Trojicu ili pojedinačne osobe sv.Trojice) kao čovjekoljubca (grčki filantrop).
Pitao sam se zašto te molitve koje su napisali u davna vremena kršćanski oci nisu prisutni u molitvenom životu rimokatolika s tim tako određujućim ili definirajućim atributom Boga.
Bog je Ljubav, kaže sv.Evanđelist Ivan nadahnut Svetim Duhom, ali konkretno to za nas ljude znači da nas Bog ljubi, da je On čovjekoljubac.
Evo po mojem zabludivom mišljenju razlog zašto takve molitve nisu prisutne na zapadu, zašto je zapad skrenuo od pravoslavlja.
Augustin koji se u Pravoslavlju smatra kršćanskim ocem, ali blaženim, ne kao svetac (jer je naučavao i zablude), je bio obraćenik s gnosticizma-manihejstva u kršćanstvo kojeg je krstio poznati i sveti kršćanski otac Ambrozije Milanski.
Bio je vješt govornik i pravnik te istaknuti manihejac, te je stoga dočekan u mjesnoj Crkvi kao veliki dobitak.
I zaista, ubrzo je s velikim entuzijazmom krenuo s kršćanskom apologetikom, isprva obračunavajući se s onim što je dobro poznavao, manihejstvo-gnosticizam.
Par riječi o toj zabludi.
Ista naučava kako postoji dualnost između dobra i zla, između duha i tijela, između Boga i demijurga (kojeg je stvorio Bog ili koji je nastao emanacijom Boga) koji je stvorio materijalni svijet.
Međutim, za ovo razmatranje treba naglasiti kako su gnostici-manihejci kao i njima slični stoici naučavali kako de facto slobodne ljudske volje nema, Bog je suveren i On odlučuje koga će prosvijetliti gnozom, a koga će ostaviti u slijepilu zlog materijalnog svijeta.
Dotadašnji kršćanski oci to jest Crkva čvrsto je stajala u obrani čovječje ljudske slobode i volje, tako je i Augustin u svojim prvim spisima odbacio manihejske ideje determinizma (sve je Bog unaprijed odredio što će biti).
I onda se pojavio Pelagije ili pelagijanizam s kojim se je brže bolje Augustin, koristeći svoje vještine, htio obračunati, i uspio je to učiniti na zapadu za cijelih tisuću godina.
Nakon svega pitam se - je li stvarno Pelagije tvrdio kako se čovjek može spasiti bez Božje milosti, ili je Augustin skočio na njega kad je ovaj tvrdio da je u ljudskom izboru ili moći činiti dobro, a odbaciti zlo.
To je temeljno pitanje, jer ako je ljudska narav toliko pokvarena nakon Adamovog pada da ne može ništa činiti nego zlo, u čemu je onda krivica ljudi kad oni samo čine ono što im je u naravi?
Ta smisao Božjeg zakona je - ovo su Božje zapovijedi čovječe, drži ih se i bit ćeš blagoslovljen, ne drži ih se i bit ćeš proklet.
Da znamo kako je nemoguće zbog tog pada obdržavati Zakon, kako ne možemo bez Božje milosti ispunjavati ga, ali barem možemo moliti Boga da nam da milost kako bi ga ispunjavali.
Augustin je povratkom na ideje determinizma manihejstva došao do zablude predestinacije po kojoj je Bog i prije nego što je stvorio svijet, odlučio stvoriti ljude koje je izabrao da ih spasi svojom milošću, i da stvori ljude koji ne će biti spašeni, nego će biti u vječnom ognju. 
Toma Akvinski je to dalje razvio, pa je 'filozofirao' kako Bog mora stvoriti ljude i anđele koji će biti prokleti kako bi tako dokazao da je On pravedan to jest taj koji kažnjava zlo, i da bi tako dokazao da je milosrdan, jer iako su svi zaslužili Pakao, On ipak nekima daje milost spasenja.
Svim tim filozofima i naučiteljima RKC je zajedničko što temelje svoju teologiju na poganskom razmišljanju o Bogu koji ne bi bio Bog ako ne bi sve determinirao, ako ne bi sve imao pod apsolutnom kontrolom.
Međutim to nije tradicija Pravoslavlja, na istoku predestinacija to jest polemika između Augustina i Pelagija nije postojala.
Sv.Ivan Zlatousti koji je bio suvremenik Augustinov (Augustin nije znao dobro grčki) odbacio je ideju gnosticizma-manihejstva kako slobodna ljudska volja ne postoji.
Još prije sv.Irinej (Grk koji je bio episkop u Galiji-sadašnjoj Francuskoj) rekao je kako gnosticima treba Bog koji poništava ljudsku volju, a pravi Bog je toliko veći od tog 'Boga' gnostika-manihejaca, tako da je On suveren usprkos čovječjoj slobodnoj volji koju nikad ne ukida.
K tome ljubav ne može postojati bez slobode izbora.
I tako sad dolazimo do poznate rečenice sv.Pavla Timoteju:
"Bog hoće da se svi ljudi spase."
Augustin je ovdje morao upotrijebiti fiškaliju (u koju sam ja povjerovao i u mnogo tekstova na blogu potvrđivao) kako ta rečenica ne bi glasila onako kako piše, da je Bog čovjekoljubac i žele spasenje svim ljudima, nego da Bog želi spasenje svim ljudima koji su Njegovi izabranici iz svih naroda i rasa.
To je po meni glavni razlog zašto papisti ne koriste u svojim molitvenicima molitve kršćanskih otaca u kojima se u svako toliko naglašava Božja filantropija, Božja ljubav prema svim ljudima, a ne samo prema nekima.
Dakako s tim je u neposrednoj vezi pitanje krštenja djece.
U papizmu, sve donedavno kad su papistički teolozi ipak shvatili da je po ovom pitanju Augustin bio u zabludi, naučava se kako je Adamov grijeh, ne samo posljedice koje priznaje Pravoslavlje, nasljedan.
To jest čim se dijete rodi ili začme, već je krivo pred Bogom.
Sve do Tome Akvinskog papisti su vjerovali da nekrštena djeca završavaju u Paklu, Akvinac je (a neki isto prije njega) stoga izmislio Limbo, dio Pakla rezerviran za tu djecu u kojem nema tjelesnih muka.
Kakav je to Bog koji kažnjava nekog vječnim mukama i drži ga krivim, iako taj nije po ničem se ogriješio o Boga to jest o Njegov zakon?
To je 'Bog' koji nije u Objavi, niti u nauku kršćanskih otaca i Crkve, nego je to 'Bog' teologa, filozofa i pravnika Augustina koji nije proučavao po tom pitanju nauk prethodnih kršćanskih otaca (malo opravdanje mu je što nije znao grčki), nego je stvorio u svom umu nekog 'Boga' koji će zadovoljiti njegovo razmišljanje o Bogu koje je evidentno inicirano od sekte manihejaca kojima je prethodno pripadao.
Da rezimiram:
- Bog stvarno želi spasenje svih ljudi, zato je Bog filantrop,
- Bog svima daje i nudi milost spasenja i pri tome poštuje ljudsku volju, a ne diktira kakva ta ljudska volja će biti jer onda više nje i nema,
- ne postoji Božja milost koju ljudska volja ne može odbiti (jer bi onda Bog bio diktator),
- Bog je suveren i drži sve pod kontrolom bez obzira što postoji slobodna ljudska volja,
- Bog ne optužuje i ne krivi potomke zbog grijeha predaka (ali potomci mogu naslijediti posljedice grijeha predaka),
- Adamov (istočni) grijeh se ne naslijeđuje, nego posljedice,
- nerođena i nekrštena djeca ne završavaju u Paklu,
- ne postoji 'bezgriješno začeće Bogorodice' u smislu kakvog drže papisti, jer inače ne postoji začeće koje bi krivicu dalo bilo kojem djetetu,
- RKC je po ovom pitanju evoluirala to jest približila se je (ne potpuno) nauci kršćanskih otaca to jest Crkve u posljednje vrijeme,
- tom činjenicom (prihvaćanje Augustinove zablude predestinacije, zatim ublažavanje, pa na kraju odbacivanje) dokazuje se kako RKC nije nipošto Crkva, nego jedan patrijahat koji je davno krenuo krivim putem i na kraju završio u shizmi (i dao Bog da se na kraju vrati u Crkvu).

Na koncu jedan video na kojeg mi je jedan čitatelj ukazao.
Protestantizam je djelomično nastao i kao reakcija nekih unutar RKC što je ista počela u to vrijeme odbacivati Augustinov nauk o predestinaciji.
Luther je bio augustinski monah, Calvin nije izmislio kalvinizam nego je reafirmirao Augustinov nauk o predestinaciji, kao što su to kasnije činili jansenisti.
Svi su oni djelomično u pravu, ali u cjelini su u krivu.
Jer stvarno je RKC prihvatila augustinizam, a onda ga išla odbacivati (a prava Crkva ne može naučavati zablude).
U videu protestanti reflektiraju o presudnom utjecaju Augustina na protestantizam kojeg osuđuju kao zabludu pozivajući se na kršćanske oce koji su prethodili Augustinu.
Jedino je čudnovato zašto i dalje onda ostaju 'u protestu' protiv RKC, umjesto da se vrate Crkvi kojoj su isti kršćanski oci pripadali i koja će postojati do konca svijeta i u vječnosti.



 


srijeda, 26. lipnja 2019.

Za susjeda Juru

Oni koji prate blog od početka i to pažljivo, znaju za mog susjeda Juru.
Jure je nekakav kvaziepiskop jehovih svjedoka na otoku Krku, i moj susjed (ne baš najbliži).
Saznao je pred nekoliko godina da više ne idem u mjesnu RKC crkvu, te se je onda dao na posao.
Uzaludno, jer nisam nikad čuo da je neki sedevakantist postao jehovin svjedok, a najmanje bih to očekivao od sebe :).
Tako sam znao ići baciti u podne smeće usred ljeta (dakle temperatura koja se približava onoj u kojoj će biti JS ako se ne odvrate od arijanizma), a Jure bi me zaskočio i krenuo misionariti kraj kontejnera za smeće.
Nakon toga bih ga pozvao na čašicu uzaludnog razgovora.
Inače Jure nije loše naravi, a bio bi preporođen kad bi odbacio arijanizam američkog tipa koji se krije pod nazivom jehovinih svjedoka.
Uzgred u pravilu JS nemaju pojma o povijesti Crkve i o povijesti hereza (problem je bio što i ja kao RKC sedevakantist nisam znao važne detalje povijesti Crkve prvog milenija) tako da najčešće prvi put čuju da postoji arijanizam kad im ga spomenete (što znači da korov JS teže uspijeva među obrazovanim ljudima).
Pa evo, ako kojim slučajem Jure prati blog, i ako zna engleski, onda neka otvori srce i posluša biblijske argumente koji bez ikakve sumnje ukazuju na istinu koju su sv.Trojica o Sebi objavila Crkvi.



Nevezano za Juru, Roosh je krenuo stopama pravoslavlja:


A na kraju ne samo za Juru, nego za sve nas - odlično predavanje o molitvi Očenaša:


I općenito o molitvi:




nedjelja, 23. lipnja 2019.

Mlada čudovišta

O.Trenham će ovaj tjedan organizirati prisezanje njegovog sina (šesti sin od osmero djece) na prisegu protiv mladenačkog čudovištva.
Čudna stvar, čudna prisega u obitelji čudnog svećenika (a netko će reć - čudan tekst od čudnog blogera).
Neki protestanti će reć da je Bog zabranio prisege.
Odgovor na to je - protestantska zabluda na koju ne treba previše trošiti vrijeme.
Koliko se sjećam, u životu sam dao tri prisege.
Prva, nevažeća, jer sam je podnio kao nezrelo dijete (mislim da su naši roditelji olako dali pristanak da njihova djeca daju prisegu), i bez prizivanja na Boga, je bila tzv. pionirska zakletva.
Paradoksalno, ta zakletva je slična zakletvi koju će dati 13-godišnji djačak-mladić protiv mladenačkog čudovištva, jer se u njoj (pionirskoj) priseže kako će se biti dobar, vrijedan, poslušan.
Ali s jednim velikom razlikom, u sustavu (anti)vrijednosti jugokomunističkog sustava biti dobrim, vrijednim, poslušnim, znači slijediti protubožju i protunaravnu komunističku ideologiju, jer dobar, poslušan i vrijedan pionir treba i svoj roditelje prokazati miliciji ako otkrije da su kontrarevolucionari (ne znam jel bilo takvih slučajeva u Jugoslaviji, ali u SSSR jest i to se je posebno ohrabrivalo, o tome pisalo i slavilo kao nešto dobro što treba naslijeđivati).
Što dakle o.Trentham misli postići ako mu djeca ulaskom u pubertet daju prisegu pozivajući se na Boga da će se boriti da ne postanu mladenačka (tinejdžerska) čudovišta?
Mogu samo pretpostaviti, a to je kako će dijete tim činom urezati sebi u um spoznaju kako sad napušta djetinjstvo te da mu predstoji velika borba, u kojoj ne će pobijediti bez Boga i pomoći roditelja, da ne postane čudovište nakon tog razdoblja. 
Tko se to bori s druge strane da dijete postane čudovište?
Ovaj svijet sa svim svojim sotonskim sjajem, sa svojom medijskom i kulturnom moći, sa svojim protukršćanskim zakonima i isto takvim dječjim pravobraniteljicama (tamo više nema muških) koji bi u nekim zemljama oteli dijete roditeljima zbog ovakve prisege, sa svom svojom sveprisutnošću od koje je teško naći sklonište i utočište.
U videu kojeg ću priložiti, o.Trenham navodi riječi sv.Ivana Zlatoustog o velikoj ulozi roditeljstva to jest odgajanja vlastite djece.
Roditelji nemaju važnijih poslova od tog, štoviše sudbina čovječanstva ovisi o tome da li roditelji taj svoj najvažniji posao obavljaju kako treba.
Sumrak i pad zapadne civilizacije koji je došao do stanja da je zapadnjaku svejedno ili štoviše raduje se što propada njegova civilizacija, posljedica je prvenstveno toga što su roditelji taj svoj najvažniji posao prepustili državi (školi) i medijima koji su u rukama čovjekoubojice od početka.
Pionirska zakletva i cijeli komunistički sustav nije ni približno bio toliko opasan za odgoj djece zato što u to vrijeme nije bilo tehnologije koja bi stvorila medije učinkovitima za stvaranje mladih čudovišta u mjeri kao današnji globalni liberalizam.
Što se može očekivati kad takva mlada čudovišta preuzmu poluge vlasti?
Samo ubrzano propadanje u čudovišni svijet koji ne će moći opstati, jer sve što se odvoji od Boga toliko radikalno ide u sigurnu smrt.
Nemam djece, i ne znam dal bih sad napisao na sreću ili na žalost.
Jer je izuzetno bolno vidjeti svoju djecu koja postaju čudovišta.
Da imam, vjerojatno bih postupao slično kao i o.Trenham, makar znao da slijede progoni roditelja koji ne daju žrtvovati svoje dijete molohu ovog svijeta.
Izuzetno je važno posvjestiti si istinu kako je Božja providnost uvijek na djelu, svugdje i u svim vremenima (pa i u ovim mladenačkih čudovišta), a roditelji koji su Bogu vjerni u najvažnojoj zadaći koju im je dao, to jest odgoju djece da postanu pravi kršćani, nikad ne će dobiti od Boga križ (roditeljstva) kojeg ne će moći nositi.
Bog je uvijek vjeran, i ako nam je On otac po Gospodu Isusu Hristu, onda će naša vjernost Njemu i u ovim teškim vremenima, biti nagrađena vijencem vječne slave. 


O.Trenham govori na Svjetskom kongresu obitelji u Gruziji o katastrofalnom stanju zapada glede sodomizma:


Odlično predavanje o bračnom životu i djevičanstvu.


subota, 15. lipnja 2019.

Gubljenje središta i povratak

Pred desetak godina kupio sam knjigu povjesničara umjetnosti Hansa Sedlmayra "Gubljenje središta".
Koliko se sjećam autor iznosi tezu kako je zapadna umjetnost postala disipativna i neatraktivna ljudima zato što je izgubila središte - Boga to jest kršćanstvo.
Prvo moram reć da sam prihvatio definiciju umjetnosti koju sam čuo od Jonathana Pageaua i koja nije nova niti je njegova, nego je od starih vremena - umjetnost je vještina, 'techne' (otuda i riječ tehnologija, prema tome ne treba bespotrebno mistificirati umjetnost) kako su govorili Grci, ili 'ars' (art) kako su govorili Latini, po kojoj neki kreator-umjetnik čini neki korisni predmet.
Ti predmeti nisu umjetnost, nego umjetnost je ono što čovjek ima u sebi (vještinu to jest sposobnost) da ih učini.
Dakle svaki predmet (ne mora biti to samo materijalni predmet) koji čovjek učini je djelo umjetnika jer odražava njegovu vještinu i njegov duh.
Umjetnik je slikar, skladatelj, glazbenik, ali i arhitekt, dizajner, stolar, zidar, kuhar, klesar ...
I ako umjetnik radi predmete koji su ljudima odbojni i nekorisni, u toj mjeri je on lošiji umjetnik.
Mogu li ljudima biti privlačni predmeti koji su Bogu odbojni?
Na žalost dobro znamo i po sebi kako je to moguće, ali isto znamo, ako smo ikad o tome razmatrali, da nas takvi predmeti ne uzvisuju, nego bacaju u demonsku dubinu, vode prema tjelesnoj i duhovnoj smrti.
Taj sotonski nadahnut duh umjetnika danas u svijetu je prevladavajući, tako da većini ljudi ono što je stvarno ružno, izgleda ljudima pervezno lijepo i atraktivno.
Kao što napomenuh i kao što je pisao autor knjige, kad takav duh prevladava kod umjetnika ili onih koji kupuju umjetničke predmete i dive im se, onda se događa raspad društva, raspad morala, raspad obitelji, raspad sela i grada koji više nemaju središte koje je uvijek bila crkva-katedrala s okolnim trgom.
Moderni gradovi nemaju više središta, sve je jednolično isto na koju god stranu grada otišli.
Sela više nisu sela, ili su pusta ili u njima žive farmeri koji nisu po svojoj suštini seljaci koji pripadaju selu.
Civilizacija kao i umjetnost izgubila je svoje središte i sad silom centrifuge čeka kad će se ogromnom brzinom zaustaviti sudarom na nekom apokaliptičnom zidu.
Jasno je da nakon toga nema ni života, ni civilizacije ni umjetnosti, jer sve to ima jedini izvor u Bogu koji je središte.
Kako onda da se vratimo ili povežemo ponovno sa središtem?
Kao civilizacija možemo jedino ako se prije toga narodi, a prije naroda obitelji, a prije obitelji kao osobe, očistimo od svega što nas odvaja od Središta.
I to tim redom, ako ne bude dovoljno osoba koje će to učiniti, onda nema spasa ni obitelji, ni narodu, ni civilizaciji.
Moramo pri tom stalno imati na pameti kako se Središte ne nalazi u duhovnom smislu na nekim nebeskim visinama, ili izvan stvorenog svijeta, ono se nalazi u samom središtu našeg bića, jer stvoreni smo na sliku i priliku Boga, to jest na sliku i priliku Gospoda Hrista.
Povratak Središtu znači maknuti sve velove, sve ovojnice* oko našeg srca koje zovemo strastima i željama, i u najdubljoj dubini našeg srca naći ćemo Boga.
Ne, to nije gnosticizam, to je nauk kršćanstva koji se ponajbolje ogleda u mističnoj molitvi hezihazma u kojoj kršćanin sebe čisti od svega što nije ta Božja iskra u njemu.
U tom smislu pogledajte odlično predavanje gore spomenutog Jonathana Pageaua:


* Kao što navodi predavač, Zmija se ne nalazi u središtu Edena, ona je omotana oko drveta spoznaje dobra i zla, ona nije to drvo, ona nije središte, ona je omotana oko središta kako bi ga sakrila.
Demoni ne mogu zauzeti to središte ljudskog srca koje pripada samo Bogu, oni mogu samo omotati se oko njega tako da čovjek izgubi središte svog srca, da izgubi Boga.

P.S. Nevezano (možda i nije nevezano) za temu dajem poveznicu na odlično predavanje o.Freemana - postati čovjekom u sekularnom svijetu:



Na koncu jedan video koji je nastao nakon teksta i koji govori o problemu moderne umjetnosti to jest smrti zapadne civilizacije:


ponedjeljak, 10. lipnja 2019.

Krivi prijevod Očenaša kod hrvatskih rimokatolika

O ovom sam već pisao.
Ponukan ovim videom na kojeg sam slučajno naišao (nije slučajno jer internetski mediji nas profiliraju pa nam serviraju ono što žele na temelju tog profila):


želim se s par riječi osvrnuti na, po meni krivi prijevod molitve Očenaša kod hrvatskih rimokatolika.
Prvo, latinska riječ od kojeg je došao krivi hrvatski prijevod je 'temptare' koja prema ovom poznatom riječniku znači 'iskušati', ali i 'napasti'.
Malo je čudno da jedna riječ ima takva divergentna značenja.
Vjerujem da u grčkom originalu ne postoji tako različito tumačenje.
Uglavnom, netko tko je vjerojatno davno, prevodio od latinskog "Pater noster", preveo je tu riječ na drugo značenje, ne na 'iskušati' nego 'napasti'.
Tako hrvatski rimokatolici mole:
"i ne uvedi nas u napast", dok je prema crkvenoslavenskom i u pravom značenju molitve "i ne uvedi nas u iskušenje'.
Bog iskušava, a ne napastuje.
Stoga je čak možda i razumljiv rimski papa Frane kad pokušava na krivi način spasiti dvojaki smisao riječi 'temptare'.
Možda je nekad stvarno ta riječ značila samo 'iskušati', ali onda je potrebno naglasiti da se radi o tom prvotnom smislu, ili upotrijebiti neku drugu riječ koja ne će imati dvosmislenost, a ne ispravljati Gospoda Hrista u molitvi s izmjenom 'ne ostavi nas u napasti' (ah da, papizam kaže kako je rimski papa Hristov vikar pa onda ima pravo mjenjati Hristove riječi).
Dok kod hrvatskog prijevoda se nikako ne može riječ 'napast' tumačiti nego krivo, pa je treba ispraviti s riječju 'iskušenje'.
Otac naš nebeski nas iskušava-testira, kako naglašava taj protestantski autor videa, da bismo vidjeli jesmo li ili nismo Njegova djeca, te da nakon pada ponovno ustanemo, ovaj put ponizniji i bez lažnog samopouzdanja da smo jaki, te stoga Ga molimo da nas više ne uvodi u iskušenje, nego neka nas izbavi od Zloga (u staroslavenskom od 'lukavoga').
I ovdje zlo ne znači općenito zlo, nego molimo Oca da nas izbavi od demona.
To je urgentnije nego da Ga molimo da nas izbavi od ljetnih vrućina ili klimatskih promjena.



nedjelja, 9. lipnja 2019.

Partikularnost i ispražnjenost

Dobih na blogu savjet jednog pravoslavca da mi je nekoristno što sam blog koji bi trebao biti o pravoslavlju, pretvorio u politički forum.
Vjerojatno je u pravu, tim više što ne živimo u kršćanskoj državi niti će ona više postojati, da bi bavljenje politikom kršćaninu imalo smisla.
Još je veći problem kad zbog uključivanja u 'svjetske probleme' sami sebe vidimo kao pravednike za Božju stvar, da drugima navještamo Evanđelje primjenjeno na politiku, i onda najčešće u tom oholom stavu zapustimo svoj duhovni život i padnemo u grijehe.
Nažalost to se je meni nejednom dogodilo.
Pravo otkriće povrh navedenog savjeta su dva videa koja sam ovih dana odgledao.
Prvi, iako ne i kronološki, je razgovor između Jonathana Pageaua i o.Stephana Freedmana.
Drugi je predavanje o.Freedmana za vrijeme Velikog posta 2015.
Dakle, što sam naučio iz toga.
Apstrakcije i kategorizacija stvari, pojava i ljudi je omiljena aktivnost filozofa, usudio bih se reći da to glavno područje, je u suštini gubljenje vremena, energije, traćenje života, ali i često odvođenje na stranputicu jer takvi ljudi se smatraju pametnijima od drugih, dok znamo, oholost vodi u grijeh, grijeh u smrt.
Ne postoji apstraktni čovjek, ne postoji apstraktni konj, ne postoji apstraktni hrast, sve što postoji, postoji kao unikatno Božje stvorenje, koje doduše ima sličnosti s nekim drugim stvorenjima, ali je zabluda iz toga filozofirati, kao što je započeo Platon, da postoji stvaran svijet apstraktnih ideja, ili formi kako je nazivao, ili ideja u umu Boga kako je nastavio Toma Akvinski.
Samo razmišljanje o tome što je u Božjem umu dovodi odmah u stranputicu.
Svrstavati Boga kao neko super Biće, kao neki neuzrokovani Uzrok, ili kao nepokrenuti Pokretač je u najblažem obliku bespotrebna razbibriga nekih ljudi da filozofiraju o Bogu.
Ne postoji ideja o Bogu, ne postoji apstrakcija koju zovemo Bogom, nego kao što sve što postoji, postoji individualno i unikatno, tako je Bog unikatan, i što je kršćanstvu otkrio sam Bog, Bog je trojedinost osoba, sveta Trojica.
Sam pojam osobnosti-osobe ili ako možemo povezati to s partikularnošću, 'izum' je kršćanstva, to jest to su sveta Trojica otkrila ljudima, i opet se ne radi tu o nekim apstraktnim ljudima, ili o ljudskoj rasi - humanizmu, nego konkretnim ljudima koje nazivamo kršćanskim ocima (jer u njih spadaju i apostoli).
Mi ne možemo imati odnos s apstraktnim ljudskim bićem, ne možemo imati odnos s ljudskom rasom ili s humanizmom, ali možemo imati odnos s konkretnim ljudskim bićem kojih nam je dao Bog da se s njima susrećemo.
I čim mi te ljude stavljamo u neke apstrakcije, bilo religiozne, rasne, nacionalne, staleške, sami sebe dovodimo u zabludu i krivo prosuđujemo konkretne ljude na temelju nekih nepostojećih apstrakcija.
Da, to je lakše nego im pristupiti i pokušati im se približiti, razumiti ih i na kraju zrcaliti se u njima.
Konačni cilj je u ljudima vidjeti pravog i potpunog čovjeka na čiju sliku i priliku je stvoren Adam, a to je vidjeti raspetog Bogočovjeka Gospoda Isusa Hrista.
Ako me neka apstrakcija spriječava u tome, odbaciti ću je.
Doduše postoji jezik simbola, ali niti simboli nisu apstrakcija, nego nešto nematerijalno što je Bog stvorio i s čime se Bog služi da bi mudri ljudi koji slušaju Njegov glas vidjeli višu istinu.
Ne postoji u simbolima nikakva viša istina koja bi bila izvan ili iznad Boga, kao što ne postoji logika ili matematika koja bi bila izvan Boga.
Opasnost ljudima koji se prepuste svijetu simbola, pa konačno i logike i matematike, je da se uzohole i onda postanu plijen inteligentnijih bića od sebe koje zovemo demonima i koji im spriječavaju da od šume vide stablo, od svijeta simbola konkretne ljude, od svijeta brojeva ne vide ljude oko sebe.
Vjerujem da je između ostalih i to razlog zašto je Bog zabranio Izraelcima, to jest kralju Davidu da radi popis stanovništva.
Znamo da je to David učinio i da je njega, to jest Izrael, Bog, i to ne apstraktni pojam, nego konkretni, i jedini Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, zbog toga kaznio.
Jer se na kraju konkretni ljudi pretvaraju u brojke.
Kako je tek danas kad svi imamo OIB, svoja korisnička imena koja nisu naša prava itd.
Svijet nije nikad bio otuđeniji od kad je matematika postala važnija od ljudi, a znamo da iza matematike je tehnologija koja, u to moramo biti sigurni, nije od Boga, nego od čovjekoubojice od početka.
Na koncu, Gospod Hrist kad nas uči kao što je učio apostole, onda govori u usporedbama, govori u ljudima koji mogu biti izmišljeni ili stvarne osobe, a nikad ne govori u apstrakcijama.
Nemoguće je zamisliti Gospoda kao profesora na nekoj katedri.
To bi nam trebao biti signal da koristimo čim jednostavniji jezik, da dajemo primjere iz života, da govorimo tako da nas čim više ljudi mogu razumiti, da se trudimo izbjegavati strane riječi.

Slijedeće o čemu je o.Stephen govorio je potreba da se ispraznimo.
Gospod Isus Hrist, naš savršeni uzor na čiju sliku i priliku raspetog čovjeka nas je stvorio, lišio je Sebe svega, zato što je prepustio sebe čovječjoj naravi, i to naravi očišćenoj od svake oholosti i ljage grijeha.
Nema nam drugog puta ako Ga želimo slijediti, osim da sami sebe ispraznimo od svega, od bolesti sjećanja i želja, te da tako noseći svoj križ, a jedino ga možemo nositi ako smo ispražnjeni, doživimo preobrazbu tako da više ne živimo mi, nego Hrist u nama.
Nije o.Stephan ništa novo rekao, ali isto tako na svetim Liturgijama ne čujemo ništa novo dok se čita isti dio svetog Evanđelja svake godine, ali ako smo se ispraznili od sebe, od svojih laži i strasti, to će nam biti kao da prvi puta čujemo.
Štoviše bit će nam kao da čujemo glas našeg Gospoda Isusa Hrista.
Ništa dakle nismo postigli na svom Putu, ako ispražnjeni ne osjetimo osobni doticaj s našim Gospodom, i ne odbacimo kao nepotrebna sva filozofiranja o Bogu kao Bitku i slično.

P.S. Napisao sam kako bi se trebali kloniti govoriti tuđice (da ispadnemo pametni), a u naslovu sam naveo tuđicu - 'partikularnost'.
To sam napisao jer mi nije padala na pamet naša riječ.
Ali sam se sad sjetio - 'osobitost-osobnost'.
I zato je zanimljiva naša riječ 'osoba'.
Da bi osoba bila osobom, ona mora imati osobnost, ona se mora razlikovati od drugih, ona mora biti unikatna, ona mora biti partikularna, a ne dio amorfne mase ili dio apstrakcije.
Srbi imaju za to riječ 'lice' (mislim da je tu korjen crkvenoslavenski).
Lice samo po sebi ističe osobnost, čovjek se razlikuje od drugog čovjeka prvenstveno po licu. 
Tražimo dakle u drugima osobitost, tražimo u njima osobu, jer onda možemo u međusobnom zrcaljenju lica ugledati Lice koje je druga božanska osoba, na čiju sliku i priliku smo stvoreni.
Ne da budemo klonovi, nego sinovi vječnog blaženstva koje se ogleda u gledanju tog savršenog Lica na kojeg ćemo i mi ličiti. 
I evo nas do odlične poveznice - biti licem-osobom znači sličiti na Lice, sličiti na sliku Božju, Gospod Hristos je prava i živa ikona po kojoj smo stvoreni da joj sličimo. 
I ne zaboravimo na kraju ono što naglašava o.Stephan, da je to ikona raspetog Hrista, da nismo stvoreni da kao telci u tovu uživamo u Edenskom vrtu, nego da se raspnemo od ljubavi (nema ljubavi bez križa-patnje) prije toga ispraznivši se od svega što nije Ljubav.


nedjelja, 2. lipnja 2019.

Najhrabriji predsjednički kandidat u RH

Zove se Goran Jurišić, objavio je kandidaturu u siječnju, ima YT kanal na kojem plasira svoje političke stavove i povijesne prosudbe.
U posljednjem videu obradio je pokojnog vođu Njemačke A.Hitlera kao i nacional-socijalizam (pravi prijevod bi trebao biti narodni socijalizam).
Zašto ga smatram najhrabrijim?
Zato što bilo gdje na zapadu, pa i kod nas, kad netko iznese stavove kao on, ili završi na optuženičkoj klupi to jest u zatvoru, ili ga strpaju u ludnicu, ili u najboljem slučaju onemoguće mu pristup medijima i izbace ga iz posla ako radi u državnoj upravi, nekom ministarstvu ili državnom poduzeću (a mogu utjecati da ga se izbaci iz privatnih tvrtki).
Jednom rječju osoba koja posumnja u službenu naraciju o posljednjem svjetskom ratu doživi ostracizam u gotovo svim državama svijeta.
Sama ta činjenica ukazuje kako se povijesna istina o ww2 ne smije istraživati, zato hajka na povjesničare koji su optuženi da su revizionisti (povjesničari moraju biti reviozinisti ako se žele baviti povjesnim istraživanjem, inače nisu povjesničari nego su propagandisti onih koji imaju vlast), istina se ne boji istraživanja, istina se ne boji laži, istina ne trpa istraživače u zatvore, istini ne treba policija i sudstvo da je brani od laži.

Drugo je pitanje bi li Goran Jurišić bio pravi vođa hrvatskog naroda odnosno predsjednik RH.
Prosječni birač u RH svjesno ili podsvjesno zna da bi u slučaju pobjede G.Jurišića na predsjedničkim izborima, RH bila smještena u sadašnjem stanju svijeta* na mjesto većeg neprijatelja 'mira' od primjerice Irana ili S.Koreje to jest bio bi u najmanju ruku napravljen embargo oko RH kao što je oko te dvije zemlje.
Zemlja kojoj je glavni prihod turizam to ne može izdržati.
Zemlja koja nema proizvodnje, pa niti one primarne - hrane u dostatnoj mjeri, to ne može izdržati.
Zemlja u kojoj ljudi nisu spremni trpjeti oskudicu radi istine (makar to i ne bila prava istina, nego se radi o volji da se žrtvuje radi istine), to ne može izdržati.
Stoga, ako se nešto sudbonosno i kataklizmički ne dogodi do tih izbora, G.Jurišić nema vjerojatnosti pobijediti na izborima.


* Zato se revizija povijesti ww2 i razdoblja prije tog rata smatra monstruoznim zločinom - tako da ne bi ljudi čitajući ili slušajući povjesničare (revizioniste) posumnjali u dobru volju i namjeru
 pobjednika rata koji sad upravljaju sa svijetom.

P.S.
Cijenim blogera "o dosta toga i što dublje" te s vremenom dajem poveznice na njegove tekstove.
Tako ću dati i ovu .
Zato što taj tekst ima sličnu tematiku kao i ovaj.
Većina onih koji su se borili protiv sila osovine bili su propagandom uvjereni da se bore za osobne i narodne slobode protiv poretka sila osovine koji ih želi pretvoriti u robove.
Upravo se je suprotno dogodilo, pobijedio je globalizam pod krinkom borbe za slobodu.
Djedovi su se borili da im djeca budu slobodna, a unuci i praunuci su im nakon pobjede koju su ostvarili djedovi, postali građani drugog reda u vlastitoj domovini.
Stoga globalisti, prividno paradoksalno, čim više odmiče vrijeme od svjetskog rata, to više pojačavaju ratnu propagandu protiv poraženih, onu istu ili modificiranu s kojom su prevarili djedove.