ponedjeljak, 14. rujna 2026.

Umro je legendarni hrvatski boksač Jure Čuvalo

Google na čijoj platformi je ovaj blog zabranio je tekst "Društvo nakaza" opet zbog političke nekorektnosti iliti govora mržnje.
Kako sve tekstove imam snimljeno na svom računalu, ako netko želi mogu mu proslijediti tekst.

Pred dva dana u 89 godini umro je legendarni hrvatski boksač Jure Čuvalo koji nije nikad u svojoj velikoj i dugoj boksačkoj karijeri bio u knock downu.



Bio je Rocky prije Rockya.


Evo što kaže AI o tome:


Muhammad Ali imao je golemo poštovanje prema Juri Čuvalu (u svijetu poznatom kao George Chuvalo) te ga je javno nazvao "najčvršćim čovjekom protiv kojeg se ikada borio". [1]
Njih dvojica odradili su dva legendarna meča u teškoj kategoriji – prvi 1966. u Torontu i drugi 1972. u Vancouveru. U oba je meča Ali pobijedio na bodove nakon jednoglasne odluke sudaca, ali Čuvala – sina hrvatskih iseljenika iz okolice Ljubuškog – nije uspio srušiti na pod. [1, 2, 3, 4]
Evo što je točno Ali govorio i kako je opisivao Čuvala:
  • O granitnoj izdržljivosti: Nakon njihovog prvog brutalnog okršaja od 15 rundi, Ali je izjavio: "On je najčvršći tip s kojim sam se ikada borio. Primao je moje najbolje udarce". Kasnije je dodao i slikovit opis: "Ta je glava bila najtvrđa stvar koju sam ikada udario". [1, 2]
  • O Čuvalovoj snazi: Ali je priznao da ga nitko, osim Joea Fraziera, nije udarao tako jako i nanosio mu toliko štete u predjelu tijela kao Čuvalo. [1]
  • Izvantelesni napor: Prvi meč bio je ujedno i prvi put da je Ali morao boksati punih 15 rundi. Borba je bila toliko iscrpljujuća za prvaka da je nakon meča završio u bolnici zbog unutrašnjeg krvarenja i mokrenja krvi. Čuvalo je to kasnije duhovito komentirao: "On je nakon meča završio u bolnici, a ja sam sa suprugom otišao na ples. Pa, tko je tu onda pobjednik?" [1, 2, 3, 4]
Čuvalo je tijekom cijele profesionalne karijere (93 borbe) ostao poznat po tome što nikada u životu nije bio srušen na pod, a Alijeve izjave zauvijek su ga zacementirale u povijesti boksa kao čovjeka s "najtvrđom bradom" svih vremena. [1, 2, 3]
Zanimaju li vas detalji o samim mečevima iz 1966. i 1972. godine ili biste željeli saznati više o životnoj priči i spomeniku koji je Juri Čuvalu podignut u Ljubuškom?
Priča o spomeniku Juri Čuvalu u Ljubuškom i njegovoj životnoj borbi protiv droge duboko je povezana, a nedavno je ponovno dospjela u središte javnosti nakon što je ova boksačka legenda preminula u Torontu na svoj 89. rođendan, 12. rujna 2026. godine. [1, 2]
Koliko je god bio nesalomljiv u ringu, život ga je izvan njega kaznio na najsuroviji mogući način, pretvorivši ga u simbola hrabrosti i humanitarnog rada. [1]

Strašna obiteljska tragedija
Nakon završetka veličanstvene boksačke karijere, Čuvalo je doživio pakao koji bi malo tko izdržao. Droga mu je doslovno uništila obitelj:
  • Trojica sinova (Jesse, George Jr. i Steven) borila su se s teškom ovisnošću o heroinu.
  • Najmlađi sin Jesse oduzeo si je život 1985. godine, George Jr. preminuo je od predoziranja 1993., a samo četiri dana nakon te tragedije, shrvana bolju, samoubojstvo je počinila i Čuvalova supruga Lynne.
  • Nekoliko godina kasnije, od predoziranja je preminuo i treći sin, Steven. [1]
U svojoj autobiografiji Čuvalo je tu bol opisao rečenicom koja slama srce: “Da zbrojite svaki udarac koji sam ikada primio i pomnožite ga s deset tisuća, to ne bi bilo ni blizu boli zbog gubitka trojice sinova i supruge.” [1]
Životna misija i borba protiv ovisnosti
Umjesto da potone, Jure je pronašao nadljudsku snagu i ostatak života posvetio spašavanju tuđih života. Postao je jedan od najvećih boraca protiv ovisnosti: [1, 2]
  • Predavanja diljem svijeta: Obišao je stotine škola i fakulteta u Kanadi, ali i na Balkanu, držeći potresna i izravna predavanja o opasnostima droge. [1, 2]
  • Orden Kanade: Zbog svog humanitarnog rada i neumorne borbe protiv poroka, dobio je najveće državno priznanje – Orden Kanade (Order of Canada). [1]
  • Posjet Ljubuškom 2009.: U prepunoj dvorani ljubuške Gimnazije održao je predavanje mladima, poručivši im: "Volio bih vjerovati da ćete se, ako ikad dođete u iskušenje uzimanja droga, sjetiti mene i onoga što su droge učinile mojoj obitelji". [1, 2]

Spomenik u Ljubuškom (2011.)
U znak golemog poštovanja prema njegovoj sportskoj veličini, ali i nevjerojatnoj životnoj borbi te privrženosti rodnom kraju njegovih roditelja (otac Stipan i majka Katica odselili su u Kanadu iz okolice Ljubuškog), u prosincu 2011. godine u Ljubuškom mu je podignut spomenik. [1]
  • Lokacija i izgled: Brončani spomenik u prirodnoj veličini, rad akademskog kipara Fabijana Tomića, postavljen je ispred Gradske sportske dvorane u Ljubuškom. Prikazuje Čuvala u prepoznatljivom boksačkom stavu. [1, 2]
  • Emotivno otvaranje: Spomenik su svečano otvorili sam George Chuvalo i proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović. Jure je tada, duboko ganut, kroz suze izjavio: "Dio mog srca i dio moje duše zauvijek će biti ovdje, u Ljubuškom". [1, 2]
  • Tajna hercegovačkog kamena: Na tom je otvaranju kroz šalu objasnio i tajnu svog uspjeha i činjenice da nikada nije pao u ringu, rekavši da su za to zaslužni njegov kratak vrat i "glava od hercegovačkog kamena". [1]
Nakon njegove smrti u rujnu 2026., upravo je ovaj spomenik postao mjesto gdje su čelnici grada i brojni građani položili vijence i zapalili svijeće, odajući počast čovjeku koji je bio jednako nesalomljiv u ringu kao i u najtežim životnim tragedijama. [1]
Filip Hrgović koji je iz istog kraja nastavlja priču o boksačima hercegovačkog krša (nije ni Mate Parlov daleko od njih) čije 'brade su kao stijene hercegovačke'.
Posebno treba istaknuti veliku obiteljsku tragediju Jura Čuvala koja mu je pokosila familiju, i nakon koje je on posvetio svoj život borbi protiv pošasti droge.
Ne znam da li je imao koliko krivice u tome što su mu tri sina umrla od droge, ali do kraja života je pretpostavljam, živio u pokajanju. Makar to naslućujemo po tome što je postao nakon boksačkog ringa, neumorni borac u spašavanju mladih.
I preminuo je točno na svoj rođendan.
Neka mu se Bog smiluje i daruje pokoj vječni!




Demo(n)kršćani

Kršćanin ne može biti pobornik demokracije.
Prvo, zato što vjerovanje u Boga znači vjerovanje u hijerarhiju, Sv.Pavao jasno kaže u poslanici Efežanima:
„Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime nosi svako očinstvo na nebu i na zemlji.”

To znači da u svakoj ljudskoj organskoj zajednici postoji netko tko je otac, netko tko odgovara Bogu za tu zajednicu i kojem je stoga Bog dao prava da upravlja tom zajednicom.

U narodu otac je kralj ili car, monarh.
U familiji je otac familije, u rodu također postoji netko tko je otac roda.

Demokracija znači negirati tu istinu dobijenu od Boga, demokracija znači živjeti od laži kako su svi ljudi jednaki, da nitko nema prava i odgovornosti biti ocem, niti da njegova djeca imaju dužnost pred Bogom slušati i poslušati ga.

Zašto bi netko gurao laž demokracije?
Zato da bude skriveni otac ili lažni otac umjesto pravog oca.
Otac nema razloga da laže svoju djecu, kralj nema razloga lagati i varati svoju djecu - narod, dok demokratski izabrani 'otac' od početka laže na demokratskim izborima i daje lažna obećanja kako bi ga ovi koji su mu povjerovali da su svi jednaki, dali četverogodišnju vlast da im bude 'demokratski otac'.

Vlast dolazi odozgor, od Boga, nikako od ispod.
I zato pravi kršćanski kralj se Boga boji i pazi kako vodi svoju djecu-narod, jer za to odgovora pred Carem svih careva, Gospodu Isusu Hristu.

I da se vratimo na sadašnje stanje očekivanja objave lažnog cara i lažnog oca svih naroda Antihrista.
19-to stoljeće bilo je stoljeće borbe između monarhija i demokracija-republika, u dva svjetska rata 20-tog stoljeća ideja monarhije je poražena. Premda u drugom veleratu antikomunističko-antiglobalistička strana nije bila posve monarhistička, jer nacional-socijalistički pokreti i države nisu bili otvoreni monarhisti, međutim održali su istinu kako svi ljudi nisu jednaki, da postoji organsko društvo i kako postoji hijerarhija koja jamči red, pravdu i odgovornost u organskom društvu.

I u tom porazu monarhističkih snaga, i pobjedi globalizma-liberalizma, pobjednici rata stvaraju na Zapadu demokršćanske stranke kako bi one kojima se nisu sviđali rezultati rata privukli malo pomalo, taktikom kuhanja žabe, na stranu globalizma i liberalizma.
To je jedini smisao postojanja demokršćanstva - prijevara dotad monarhističkih kršćana i onih s tradicionalnim nazorima.

Ne, oni koji su imali oči otvorene od početka znali su da će se tako završiti, demokracija i kršćanstvo su kao voda i vatra, ne idu zajedno.
Tako je 'voda' demokracije, liberalizma i globalizma uništila ili pogasila 'vatru' kršćanstva na Zapadu.
Iz tog teksta na poveznici:
Nedavna kontroverza oko njemačkog političara Jensa Spahna, donedavno parlamentarnog čelnika desnocentrističke Kršćanskodemokratske unije (CDU) u Bundestagu i čovjeka kojega se dugo smatralo mogućim budućim kancelarom, bila je znakovita. Spahn je podnio ostavku nakon što je otkriveno da su on i njegov istospolni partner angažirali američku surogat-majku, unatoč tome što pripadaju stranci koja se već dugo protivi prodoru tržišta u jedan od najtemeljnijih ljudskih odnosa: odnos između majke i njezina nerođenog djeteta.
Samo naivci se tomu mogu čuditi.

Dat ću jučerašni tekst o drifterima kao primjer.
Kad bi Hrvatskom vladao svetotajinski pomazani kršćanski monarh, što podrazumijeva da se Boga boji i odgovara pred Bogom za hrvatski narod, ne bi se niti moglo dogoditi da se do ovakve situacije dođe.
Jer kralj kao prvo ne bi dozvolio da njegovo kraljevstvo ne bude suvereno, već da mora slušati neke birokrate iz Brisela.
Demokracija uvijek ide ruku pod ruku s mafijom i skrivenim vladarima u sjeni, dok jedino kralj ne može trpjeti neku paralelnu vlast (dokaz je tomu suradnja sicilijanske mafije i SAD prilikom američkog iskrcavanja na Siciliju, jer prije toga mafije više praktično nije bilo, morala je biti u dubokoj ilegali ili u izbjeglištvu u SAD za vrijeme fašističke vlasti).
Drugo, kralj ne bi dozvolio da se u njegovom kraljevstvu niti hrane ne proizvodi za opstanak, to znači da bi se turizam morao drastično smanjiti na račun poljoprivrede.
Treće, kralj ne bi dozvolio da stranci, koji nisu njegova djeca-podanici, mogu imati u vlasništvu nekretnine, a kamoli da postanu vlasnici najvažnijih gospodarskih subjekata.
Četvrto, kralj ne bi nikad dozvolio da stranci koji dođu u njegovo kraljevstvo, bilo kao gosti-turisti ili kao radnici s privremenom dozvolom boravka, imaju ista ili veća prava od njegovih podanika.
To znači da bi se jako teško moglo dogoditi da strani drifteri dođu u Hrvatsku ilegalno organizirajući driftanje po prometnicama i ulicama hrvatskih gradova.
Ako bi netko bio toliko nerazuman da ide nešto tako organizirati, morao bi znati da će završiti na robiji, ne u zatvoru, nego na robiji.
Peto, ako bi nekako strani drifteri došli u neki grad i na neki rotor, iz tog grada više ne bi mogli izaći jer redastvo i eventualno vojska kralja ne bi imali milosti prema stranim uljezima.
I to bi bio prvi i posljednji drifting događaj.
Šesto, kralj ne bi dozvolio da se širi nemoral preko medija, a ovi drifteri su najčešće odgajani na video igricama u kojima je driftanje vozila sasvim normalno, a da ne govorimo kako je sasvim normalno u igricama ubijati i masakrirati ljude kao najgori zločinac.

Sedmo, što obezvrijeđuje sve prethodno, ne znam kako bi ovakva kršćanska kraljevina mogla opstati budući je sila moderne tehnologije koja vuče ljude u zlo poput magije, toliko jaka da se bez moderne tehnologije kraljevstvo ne bi moglo obraniti od vanjskih agresora.
To se je dogodilo Ruskom pravoslavnom carstvu.
Da bi se obranilo moralo je prihvatiti zapadnu tehnologiju, a sa zapadnom tehnologijom nužno je dolazila ideja liberalizma, demokracije i globalizma koji su na kraju iznutra uništili posljednje kršćansko carstvo.

Vratimo se u sadašnjost.
Zahvaljujući demokraciji, i kukavičjem jajetu demo(n)kršćanstva očekujemo sve više nereda, nemira, bezočnih razbojstava, spolnog i inog nemorala na javnim mjestima.

Jel itko od vas koji pratite blog vjeruje da nas demokracija može spasiti od javnog zla i bezakonja u koje smo već kročili?
Samo kršćanski monarh, i naravno volja većine naroda da ga prihvati, može uz Božju pomoć i blagoslov promijeniti kurs broda koji ide kao Titanic. 
Volje naroda nema, i teško da će je više ikad biti, kad nema kod naroda smirenja i poniznosti, demokracija je sve pogordila i učinila tako lakim plijenom 'lukavago'.