Pamćenje i tehnologija
Znao sam da sam imao na blogu sličan naslov i temu.
Od gotovo 400 naslova teško se je svih sjetiti, a kamoli znati što sam sve u njih stavio.
Sv. Augustin i sv.Toma Akvinski su imali takvo pamćenje da su znali sve tekstove kojih su napisali, vjerojatno su znali napamet i Bibliju, nisu trebali računalo kao ja da bih saznao što sam pisao pred dvije godine.
Augustin kad je pisao svoju završnu knjigu u kojoj je poput prve poznate "Ispovijesti" napisao zablude koje je imao u prethodnima, je te zablude znao napamet, nije trebao otiću u arhivu ili tražiti one kojima je poslao knjigu u rukopisu da mu je vrate kako bi još jednom ih analizirao.
Sigurno se u tom zaprepašćujućem sjećanju očituju posebni Božji darovi, ali vjerojatno se kod modernih ljudi očituje utjecaj tehnologije koja nam daje mogućnost čitati gotovo bezbroj podataka kojih većinom ne čitamo ili na brzinu prođemo tako da nam se niti ne vježba pamćenje niti ulazimo dublje u tekstove.
K tome nam ta tehnologija podmeće laž kako danas ljudi više i bolje znaju od predaka.
Jel znati koristiti 'pametni telefon' adekvatno znanju koje je omogućavalo precima da žive samostalno bez danas sveprisutne tehnologije, koji su znali što je važno, a što nevažno dok smo mi u moru manje više beskorisnih informacija koje ne možemo razvrstati nego nam to radi opet tehnologija to jest oni 'dobri ljudi' koji su nam je dali?
Nameće mi se misao kako danas znanstvenici i elita traži umjetnu inteligenciju samo zato što su postali bedastima pa računaju kako će im to pomoći da budu manje.
Rezultat je suprotan od očekivanja.
Posljednji blagdan i dogma koju je donijela Crkva (jer primjerice blagdan Krista Kralja donose 'pape' koji su vjerovali u masonsku laž kako su svi ljudi djeca Božja, ili dogmu o uznesenju Marijinu na Nebo, što je stvarno istina, ali ju je donio 'papa' koji je službeno izjavio da je moguće kako je život nastao evolucijom).
Dogma je donesena od posljednjeg pape Pia IX koji je svojim enciklikama zabio dogmatski čavao u lijes sekularizma i liberalizma koji je već tada praktično vladao Europom i zapadom.
Isto kao što Sotona vlada svijetom, ali je već odavno osuđen.
Dogma o Bezgrješnom začeću BDM je također osuda modernog doba, ovaj put po pitanju sveprisutne dijabolične mržnje prema nevinosti.
Ne, nije papa Pio IX izmislio dogmu kako bi se povratilo spolno i ino ćudoređe u društvu, nego je Bog odlučio da se dogma proglasi tada kad je najpotrebnija, u vremenima koja će prethoditi samom kraju svijeta i vremena kako bi ta istina o ljudskom stvoru i majci Boga koja je ostala čista i netaknuta od Sotone i bez ikakvih nagnuća na zlo, bila svjetionik Božji u zlim vremenima.
Znam jednog polukatolika/poluprotestanta koji kaže kako ta dogma ponizuje Mariju (kojoj se ne želi nikako moliti za zagovor, ali niti svecima) jer onda ona nema nikakve zasluge u borbi protiv grijeha i zla budući ona onda nije imala nikakvu požudu protiv koje bi se trebala boriti.
Ta bedastoća je slična tvrdnji kako križari nisu baš neki ratnici i junaci jer su imali dvije ruke i dvije noge, a da su bili kljasti i invalidi onda bi bili veći junaci.
Njegova primjedba i zabluda je ustvari pelagijanstvo jer pretpostavlja da ljudi sami po sebi nadvladavaju požude, pa slijedi lažni zaključak - onaj tko je imao veće požude kojih je nadvladao onda je taj veći svetac.
Istina je međutim kako niti jedan čovjek sam po sebi ne može se osloboditi sotonskih okova požude i grijeha, samo Bog po svojoj milosti, a On ju daje kome hoće i ako je nekom neda to nije nikakvo zlo od strane Boga, može čovjeka osloboditi tih okova.
Marija tako nije manje sveta zato što je od začeća puna Božje milosti tako da ju nije nikad dotakao Sotona i zlo, ona je samo dobila milost veću od svih stvorenja zajedno i to odmah na početku jer je Bog htio da se rodi od prečiste Djevice koje je starozavjetna Škrinja zavjetna samo slika.
Gledajući i razmišljajući o Mariji mi se moramo diviti Bogu koji ju je tako veličanstvenom i blaženom učinio.
I tko to može zamjeriti Bogu što je svoju majku obdario s tolikim darovima?
I ne samo to nego ju je dao katolicima za njihovu odnosno našu majku i kraljicu.
Već vidim tog poznanika kako kaže - pa da, to je poganska božica Ištar koju katolici štuju pod imenom Marije, kraljice Neba i Zemlje.
To je poznato protestanstko podmetanje kako se katolici klanjaju Mariji kao božici i time tobož oduzimaju Bogu čast koju ima, jednom riječju ti heretici tvrde kako smo mi idolopoklonici.
I pri tome imaju zdušnu podršku talmudista, muhamedanca, ateista i sotonista, svih onih koji nisu djeca Božja.
Osim o podmetanju-insinuaciji, ovdje se radi o zabludi kako ne postoji hijerarhija svetosti, kako svi sveci imaju isto blaženstvo, nešto poput nemoguće francuske revolucije na Nebu.
Sveto Pismo kao i tradicija uči nas da su anđeli stvoreni s različitim darovima i moćima te da su prema tome stupnjevani u nebeskim korovima.
Sam Isus Krist je rekao za sv.Ivana Krstitelja da nema većeg od žene rođenog (rekao je to za muškarca, jer je jasno kako je Njegova majka Marija uzvišenija od Ivana).
Stoga ideja kako su svi sveci jednaki u Raju je protubiblijska laž koja kao i svaka laž potiče od Sotone koji je od vrha te hijerarhije izbačen i sad se trudi uvjeriti ljude kako hijerarhije nema.
Što je posve prispodobivo s lisicom koja ne može doseći grožđe pa kaže kako je to grožđe kiselo i onda u to povjeruju budale.
Stoga ne samo da nije kontradiktorno što je Isus postavio svoju Majku kraljicom Neba i Zemlje (što nije božanski atribut, nego da je Marija iznad svih stvorenja koji to moraju priznati i koji će to priznati na Sudnjem danu), nego bi bilo nepravedno i nelogično da Bog to ne učini svojoj Majci.
On je to učinio još u vječnosti i kad je začeta bez istočnog grijeha, kad ju je napunio sa Svojom milosti.
Mogu protestanti svaki čas ponavljati kako je Isus njihov osobni spasitelj, ali oni ne poznaju Isusa koji iznad svih stvorenja ljubi svoju Majku, oni ne poznaju pravog Boga od pravog Boga, nestvorenog, rođenog od Djevice Marije i mučenog pod Poncijem Pilatom i koji je uskrsnuo treći dan i koji dolazi suditi žive i mrtve, te ne poznaju Njegovu Crkvu izvan koje nema spasenja, koja je općinstvo svetih čija je glava isti Bog Isus Krist i čija majka je kraljica Neba i Zemlje.
K tome protestanti svoj prijezir prema Majci Isusa Krista i majci Crkve pokazuju time što kažu kako Marija nije djevica, kako je imala još djece nakon Isusa.
Obično će vam nakon toga reć - pa nije grijeh imati djecu sa zakonitim mužem.
Naravno da je to istina, samo je i istina ono što je rekao Isus Krist za sebe i za sve djevce i djevice koji čuvaju svoju nevinost i čistoću radi Boga odnosno radi kraljevska nebeskog.
Oni su bliži Bogu nego drugi, oni su svoju nevinost čuvali radi Boga.
Oni su sličniji anđelima koji su okrenuti posve prema Bogu i kojih ljepota nekog stvora ne može začarati, nego ljudima koji se daju zavesti s ljepotom stvora pa biti i robom požude zbog toga.
Još su kršćanski oci poput sv.Ivana Zlatoustog pisali i obrazlagali kako je uzvišenije djevičanstvo od bračnog života, sv.Toma Akvinski usporedio je bračni život s nogama u tijelu kršćanstva, dočim je djevičanstvo usporedio s očima istog tijela.
Zato što su oči uzvišeniji organ od nogu, zato što oni čista srca Boga gledaju, ali nužne su i noge jer bez dobrih kršćanskih brakova nema dobrih budućih kršćana.
Sv.Pavao je pisao kako se djevci poput njega prvenstveno brinu za Božje, dočim ljudi u braku moraju se pored toga brinuti za svojeg supružnika i djecu, te je poručio kako bi volio da svi koji čitaju njegove poslanice budu kao on, ali ako ne mogu neka se žene da ne bi izgorili od bluda i tako ne bili niti djevci niti supružnici i roditelji.
I dakle zar Bog ne će jednog stvora napuniti milošću kako bi se u takvom stvoru začeo i rodio, a da taj stvor ne posveti i ne očuva svoju nevinost i čistoću do kraja svog zemaljskog života te da bude tako nalik anđelima, a ne ljudima koji su robovi požuda?
Protestanti dakle bogohule čim vrijeđaju ili ponizuju Bogorodicu i kad joj ne priznaju ono što joj je Bog učinio i na koje mjesto ju je stavio.
Intransigentnost
To je pojam za kojeg sam prvi put čuo kad sam 80-tih čitao knjigu V.Gotovca "Moj slučaj" u kojoj je autor prenio svjedočanstvo da se je Miroslav Krleža ljutio na njega zato što je intransigentan.
Mislim da je Krleža obožavao strane riječi, a prezirao i vjerojatno bio ljubomoran na 'intransigentne', na one koji vjeruju u načela i onda su zbog tih načela ljudi s kičmom, koji ne napuštaju načela pod nikakvu cijenu.
BDM je bila i jest intransigentna.
I takvi su svi sveci, samo onaj koji je svetiji taj je to u većoj mjeri.
Obično ljudi pretpostavljaju krivo da je Marija kao naša nebeska majka popustljiva, kako je nalik na M.Krležu koji je htio da V.Gotovac ne ide u zatvor, da se odreče hrvatskog nacionalizma i antikomunizma te da tako vlada lažni mir u lokvi zvanoj Jugoslavija.
Međutim niti prava majka nije popustljiva prema sinu koji srlja u propast. Ona je spreman kazniti sina makar i teško kako bi ga spasila.
Bog, Bogorodica,anđeli i sveci nisu nikad bili spremni na kompromis sa zlom, oni su bili uvijek netolerantni prema istom, oni su politički nekorektni i idu na živce svim ljudima koji su kao gore spomenuti 'veliki' hrvatski književnik i titoist.
Onaj tko je više svet, taj više prezire zlo i grijeh.
Zato u vječnosti nema nikakve sućuti prema demonima i prokletnicima u Paklu iako su im tamo možda najbliži zemaljski rođaci.
Jer sveci su oni koji se nanovo rađaju od vode i Duha, oni su djeca Božja, a to što su potomci Adamovi je sekundarno, oni su prvenstveno potomci novog Adama i nove Eve, Isusa i Marije.
Ljubiti Boga znači istovremeno beskompromisno mrziti zlo.
Od svih ljudskih bića i anđela Mariji je najodvratniji bio grijeh jer je ona bila milosti Božje puna.
Nitko ne može prezirati blud i nečistoću kao oni koji su sačuvali svoju nevinost radi Boga.
Netko će možda reć kako je sv.Marija Magdalena prezirala blud tim više jer je bila poznata javna bludnica.
Sigurno ga je prezirala, ali svatko tko se onečisti s bludom ili nekim drugim grijehom slab je na taj grijeh i grdno se boji i moli od Boga milost da ponovno ne padne u grijeh.
Tu je dakle prijezir povezan sa strahom, dok djevci mrze grijeh bez straha jer su čisti, možemo reć kako je njihova mržnja prema grijehu čišća.
Bog u svakom slučaju nije nikad učinio grijeh jer ne može protiv Sebe, i nitko ne mrzi grijeh kao On, i u tome je Bog beskonačan.
Bogorodica tu slijedi prva iza Boga.
Kako naglašava autor gore povezanog članka, ako smo na strani Boga, ako smo Marijini, ako smo katolici, onda moramo i mi postati intrasigentni prema zlu sve do cijene vlastitog života.
Sveto Pismo jasno kaže da onaj tko je prijatelj ovog propadljivog svijeta pod dominacijom Sotone ne može nasljedovati kraljevstvo nebesko.
Budimo svjesni što moramo kao kršćani činiti i koliko puta i zašto radimo kompromise sa ovim svijetom, s tijelom i sa Sotonom koje ne smijemo činiti.
Tražimo u tome zagovor Bogorodice te neka nam njezina svetost bude vodilja!
Misterij zla
Dakle, o ovom sam već pisao kako stoji u uvodu.
Nema misterije zašto postoji zlo kao nedostatak dobra i zašto istog Bog dopušta.
Misterij je u tome što čovjek ili demon ranjen grijehom ide kao pas na svoju bljuvotinu te svjestan pada i propasti ni ne želi se zaustaviti nego pada ravno do dna provalije.
Kod pobunjenih anđela je to bilo momentalno i nepovratno, kod ljudi to uzme životni vijek.
Nema u tome zdravog razuma i logike.
Možda je i rješenje misterija u jednostavnom odgovoru - svaki grijeh zamračuje um griješnika, zasljepljuje ga i ovaj djeluje kao duhovni samoubojica.
Pri tome on naizvan može pokazivati izvanrednu inteligenciju i razboritost, može oblikovati duge rečenice s puno stranih riječi kao M.Krleža ili biti glasoviti filozof, znanstvenik, humanist, vođa naroda i masa.
To je prispodobivo narkomanu koji je svjestan svog mizernog života i skore propasti, ali je i dalje bez zdravog razuma i ovisnik o drogi koja ga ubija duhovno i tjelesno.
Štoviše, svatko tko duže vrijeme ostane bez Boga koji je Um, uskoro izgubi zdravi razum (eto rime kao potvde) i onda kao noćni leptir leti prema svijeći koja će mu spržiti krila.
Ili sličan primjer iz svijeta insekata kad mužjak bogomoljke ili crne udovice bezglavo srlja u spolni odnos sa ženkom, a onda se mirno prepušta njoj da ga pojede.
I dok se svi čudimo takvoj bizarnosti koju je možda Bog dopustio kako bi nam to bila slika vlastite ludosti, malo tko je u tome spreman vidjeti sebe dok čini grijeh što znači bludi sa zloduhom i onda se prepušta zloduhu na milost i nemilost, a znamo da kod njih nema milosti.
Ne, ne možemo se odhrvati tom ludilu duhovnog samoubojstva bez dodira s Umom, bez Njegove milosti.
Vrijeme je Došašća i posta, ne zaboravimo svaki dan moliti Boga da se smiluje našoj nemoći.
Pretvoriti zlo u pepeo
Pokojni prof. de Oliviera u gore spomenutom povezanom članku napisao je kako je u starom kršćanskom pravu Portugala stajalo:
- zlo treba biti svedeno na pepeo vatrom.
Vjerojatno to nije bilo samo u Portugalu, jer lomače su bile u cijelom kršćanskom svijetu predviđene za okorjele heretike koji nisu htjeli odustati od širenja krivovjerja kao i za vještice, one ili oni koji izravno surađuju sa zlodusima.
Poanta članka je kako katolici slijedeći Bezgrješno začeće moraju biti u borbi protiv zla dok god zlo ne bude potpuno iskorjenjeno.
U našoj suvremenoj hrvatskoj povijesti vidimo kako toga općenito nedostaje ili ima u maloj mjeri.
Kršćani su bili spremni raditi kompromise i s masonima (pravaši su bili pristalice francuske revolucije ali i ostali hrvatski političari), i sa shizmaticima, i sa muhamedancima, i s komunistima, i s liberalima i globalistima odnosno sa svima koji nisu djeca Božja.
Zato se ne pitajmo zašto nema Božjeg blagoslova u našoj državi.
Vatikanska sekta ovih dana šalje signale kako ne samo da tolerira lažno ukazanje u Međugorju, nego da će mu dati legalni status u njihovoj sekti.
Mnogi se u Hrvatskoj raduju vjerujući kako to pobjeđuje BDM, a ne utvara koja je rekla da su sve religije isto drage njenom sinu.
Takvi me doista podjećaju na mužjake bogomoljke koji se utvaraju da se bore za Bogorodicu, dok ih proždire otac laži i čovjekoubojica od početka.
I ono što me je posebno dojmilo kad sam danas pročitao taj tekst prof. de Oliviera oko uništenja zla do pepela; tijelo pokojnog generala Praljka spaljeno je i pepeo je posut po groblju Mirogoju.
Već sam pisao kako hrvatski katolici ne smiju raditi kult junaka od samoubojice, da Praljak nije sličan Nikoli Šubić-Zrinskom koji je izvršio posljednji juriš ali se nije ubio iako je znao da će u tom jurišu biti ubijen.
Ako nije podmetnuto (što je teško za povjerovati jer ne će valjda Praljkova supruga i djeca sudjelovati u prijevari), Praljak je nekršćanski tražio svoje spaljivanje i razbacivanje pepela.
Ovdje je dilema vrlo jasna ali je mnogi ne žele ponovno vidjeti.
Jesmo li za Boga to jest na nezabludivi nauk Crkve, ili nam je više stalo do svoje države koju ćemo postaviti na nekršćanske temelje pa ćemo i samoubojice proglasiti junacima i kršćanima misleći kako će nam to osnažiti ili obraniti državu?
Ne zaboravimo, moramo biti intransigentni prema zlu kao Blažena Djevica Marija, inače gubimo zdravi razum i vječnost u 'misteriju zla'.






