Slavite Gospoda

Zbog primjedbe jednog papiste koji gornje pjevanje drži nešto poput njihovog NO pjevanja (iako je to razlika dan i noć), dajem i drugu verziju iste pjesme - psalma.
Vjerojatno će biti s njom egzorciran od demona papizma pa će mi se javiti na email s željom da se krsti.

Istinski pravoslavci i tradicionalni katolici, sličnosti i razlike

1. U nazivu su dali atribut istinski odnosno tradicionalni i time stavljaju do znanja da slijede pravoslavlje i rimokatolicizam onakvo kakvo je nekad bilo.
Implicira se time kako istovremeno postoje neistinski pravoslavci i neistinski rimokatolici.

2. Neki među istinskim pravoslavcima držali su i drže kako 'reformirani' episkopi to jest oni koji su prihvatili novi kalendar i ekumenizam imaju i dalje validnost i apostolsko naslijeđe (potencijalno ili možda aktualno nisam siguran) pa nisu ni išli na novo rukopolaganje episkopa (florinci) dok nije prigorilo (jer je umro njihov episkop Hrisostom) pa su to učinili s episkopima RZPC (Ruska Zagraničnaja Pravoslavna Crkva), dok su to drugi zanijekali te drže jasan stav kako 'reformirani' episkopi su shizmatici i heretici to jest ne pripadaju Crkvi (to je stav tzv. matejevaca).
Ovi drugi (matejevci kojima pripadam) su sami rukopoložili episkope (učinio je to najprije episkop Matej po kojem su dobili neformalno ime).
Formalno je time prekršio kanone Crkve jer je trebao biti nazočan još jedan episkop, međutim taj kanon nije stvar dogme, te se u izuzetnim prilikama može prekršiti kad zato ima opravdanja (jer nije bilo drugog episkopa nigdje).

Kod tradicionanih katolika situacija je slična i različita.
Oni koji se okupljaju oko svećeničkog bratsva SSPX kojeg je utemeljio pokojni episkop Lefebvre drže reformirane rimokatoličke episkope uključujući rimskog validnim-pravim episkopima, ali onima koji su prihvatili modernizam i ostale jeresi. Stoga su se razdijelili od njih. Oni su dakle slični (ne potpuno) florinskim istinskim pravoslavcima.
Nadalje, Lefebvre je zajedno s još nekim episkopima rukopoložio nove episkope kršeći tako propis RKC koji uvjetuje dozvolu rimskog episkopa za novo rukopoloženje.
On i SSPX to obrazlažu argumentom epikeje, to jest kad se formalnim kršenjem nekog propisa brani pravi smisao tog propisa (smisao propisa je rukopoloženje novog episkopa, a ako se ne može potpuno zadovoljiti forma, onda se opravdava smisao i bez potpunog zadovoljenja forme).
Razlika između rukopoloženja kojeg je dao episkop Matej i rukopoloženja koje je dao rimokatolički episkop Lefebvrea je ipak značajna.
Jer ovaj prvi nije imao drugog episkopa koji bi zajedno s njim rukopoložio novog episkopa, dok Lefebvre bi imao opravdanje epikeje samo kad ne bi bilo rimskog episkopa.
Međutim Lefebvre nije bio sedevakantist te stoga njegovo pozivanje na argument epikeje otpada. 

Treba reći isto tako da su florinci i matejevci bili ispočetka zajedno, to jest nisu se tako ni zvali nego samo istinski pravoslavci koji odbijaju novi kalendar i ekumenizam, ali su se podijelili po pitanju statusa episkopa i sinoda episkopa koji su prihvatili navedene hereze.
Slično je bilo i kod SSPX.
Lefebvre je prihvatio validnost rimokatoličkih episkopa uključujući rimskog koji su prihvatili modernističke novine koje je držao heretičnim.
Međutim, među svećenicima SSPX bilo je dosta onih koji su držali kako su jedino oni RKC, to jest da su rimokatolički episkopi prihvaćajući krivovjerje drugog vatikanskog koncila RKC otpali od RKC. Štoviše, zbog izmjene obreda svetih tajni nakon drugog vatikanskog koncila neki od njih drže kako u 'službenoj' RKC više nema validnih rukopoloženja episkopa.
Tako su devetorica tada mladih svećenika otpali od SSPX i formirali većinom u SAD svoje župe.
Oni su se pak opet podijelili na one koji su htjeli rukopoloženje novog episkopa (sličnost s matejevcima) i one koji to nisu (slično s florincima).
Ovi prvi (CMRI i slični) su dobili rukopoloženog episkopa od dvojbenog vijetnamskog episkopa Thuca*, dok su na kraju i ovi drugi tražili i dobili dvojbenog episkopa kad su vidjeli da im više nitko ne može zarediti nove svećenike.
Razlika između tih sedevakantističkih rimokatolika i istinskih pravoslavaca (matejevaca) što je episkop Matej bio pravi episkop s pravim apostolskim naslijeđem.

3. Istinski pravoslavci i tradicionalni katolici su uistinu započeli svoju 'pobunu' protiv episkopata koji je prihvatio heretične novine tako da su svećenici i monasi zajedno s laicima se suprostavili krivovjerju odbijajući poslušnost 'reformiranim' episkopima.
Dakle i u pravoslavlju i u RKC nitko se od episkopa nije pobunio kad su se dogodile heretične promjene.
S time da je istinsko pravoslavlje kao nastavak Crkve započelo pola stoljeća prije tradicionalnih katolika i bilo je kudi kamo masovnije.
Započelo je to 1923. kad je masonski heretični carigradski patrijarh Meletije Mataksakis sazvao skup koji nije bio ekumenski sabor Crkve s idejom prihvaćanja grgurijanskog kalendara kako bi svi kršćani zajedno slavili Uskrs.
Dakako da je to heretično budući heretici i shizmatici su otpadnici od Crkve, oni nisu kršćani.
Sinod Grčke PC krenuo je odmah u provedbu te je prihvatio grgurijanski kalendar.
Međutim pobožni narod kojeg su poveli monasi se je pobunio, a grčka država koja je tada i te kako bila pod utjecajem Engleza i masona vršila je represalije prema svima koji nisu htjeli prihvatiti novi kalendar.
Bilo je tu zatvaranja, mučenja i ubijanja.
Znakovito odnosno nebeski znakovito je što se je na nebu u Ateni pojavio veliki znak križa vjernicima koji su se držali starog kalendara, ali i to što se možda najveće čudo nakon zemaljskog života Gospoda Isusa Hrista, to jest čudo svetog Ognja (jasno očitovanje nestvorene Božje energije) na Hristovom grobu u Jeruzalemu i dalje događa po starom kalendaru.
Tek tridesetih godina prošlog stoljeća trojica grčkih episkopa su napustili grčku sinodu koja je prihvatila novi kalendar, pokajali se što su u istoj bili do tada, te je tako pokret istinskog pravoslavlja dobio vanjska obilježja Crkve, sinod episkopa.

Kod RKC isto tako pobunu protiv drugog vatikanskog koncila nisu započeli episkopi, štoviše poznati tradicionalni episkop Lefebvre potpisao je dokumente tog koncila, služio novu misu.
Pobunili su se neki svećenici i to još za vrijeme drugog vatikanskog koncila poput o.Gommara de Pauwa .
Tek koje desetljeće kasnije pobuni se je pridružio Lefebvre i tada pokret tradicionalnih rimokatolika dobiva na većoj brojnosti.

Razlika je u tome što su istinski pravoslavci bili kudikamo brojniji (kažu oko trećina svih Grka, a u Rusiji katakombna PC se može smatrati istinskom pravoslavnom Crkvom) i što su svoju vjernost Crkvi plaćali mučenjima, tamnicom i smrću.
Nadalje razlika je što su se episkopi istinske PC javno pokajali što su bili u heretičnom sinodu koji je donio novi kalendar i ekumenizam, dok se Lefebre nije nikad javno pokajao što je prihvatio potpisom drugo-vatikanske dokumente, što je služio novu misu kad je ona uvedena.

4. Istinski pravoslavci su se formalno pobunili na nešto što nije dogmatskog karaktera, a to je Crkveni kalendar.
Uistinu Crkva kako je prihvatila julijanski kalendar u jedno vrijeme, tako može i u drugo vrijeme prihvatiti drugi.
Međutim, kalendar Crkve mora važiti za cijelu Crkvu, ne može jedna mjesna Crkva imati julijanski, a druga mjesna Crkva gregurijanski ili neki treći kalendar.
Dakle, promjena kalendara može se prihvatiti samo na ekumenskom saboru Crkve, tako je i julijanski kalendar prihvaćen.
S druge strane ne postoji razlog zašto bi se odbacio dobro usklađeni julijanski kalendar s Crkvenim praznicima pogotovo s Uskrsom.
Ta i sam heretični carigradski patrijarh 1923. je htio uvesti novi kalendar ne zato što bi on bio bolji od julijanskog (jer nije), nego zato da bi se učinio preduvjet za stvaranje masonske svjetske religije, a to je da se PC ujedini najprije s RKC tako da se najprije usklade kalendari.
Konačno on to nije ni krio (naravno da je zatajio konačni cilj, ali nije ovaj prvi cilj ujedinjenja s RKC).

Tradicionalni rimokatolici su se pobunili formalno iz sličnog razloga, a to je ukidanje njihove tradicionalne latinske mise i prihvaćanje nove protestantizirane.
Misa-liturgija isto nije dogmatska stvar, ona nastaje kroz vrijeme i mjenja se.
Međutim, tradicionalni katolici su jasno vidjeli kako ta nova misa više nije bogocentrična nego je čovjekocentrična te samim time su je s pravom držali heretičnom ili barem sablažnjivom.
Svi smo vidjeli, ako ne uživo, onda na snimkama, kako ta novoredna misa poprima karakter cirkusa i tu su s pravom tradicionalni katolici prosvjedovali i odbili ići na takve mise.

Dakle, istinski pravoslavci i tradicionalni rimokatolici su se pobunili i formalni to jest površinski razlog nije bio dogmatske naravi, međutim s pravom su vidjeli kako su u dubini te izmjene heretične.

Razlika je u tome što su u Pravoslavlju te izmjene i formalno donesene na nedopušteni način, to jest izmjena je donesena bez odluke ekumenskog sabora Crkve, dok u RKC rimski papa ima formalno pravo mjenjati, ukidati i donositi nove misale.

5. Istinski pravoslavci, barem u Grčkoj, bili su najbrojniji tada kad je uveden novi kalendar, odnosno kako je vrijeme prolazilo u dvadesetim i tridesetim godinama 20.st. njihov broj je rastao.
Zbog represalija i podrške koju je državna vlast i sila dala novom kalendaru mnogi su odustajali i prepustili se oportunizmu jer teško je i naporno plivati uzvodno (ali samo tako se stiže do izvora).
Nadalje, kako napomenuh, uslijedile su shizme unutar same istinske Crkve.

Slično je bilo i s pokretom tradicionalnih katolika.
On se je omasovio kad mu je pristupio episkop Lefebvre koji je u 70-tim godinama prošlog stoljeća mogao održati mise na stadionu.
Danas je to već teže moguće.
Da, tradicionalni katolici su se pojavili negdje gdje ih nije bilo 70-tih, kao u našoj domovini na primjer, ali njihov broj je opao tamo gdje su izvorno nastali kao u Francuskoj ili u SAD. 

Ipak, po proroštvu Hristovom u posljednjim vremenima bit će malo vjere na Zemlji, što istovremeno znači da će Crkva biti najmalobrojnija kad Gospod drugi puta dođe.
I istinski pravoslavci i tradicionalni rimokatolici tako tumače svoje brojno stanje.

Zaključak:
Istinske pravoslavce i tradicionalne rimokatolike povezuje zelotizam, volja da se u slijeđenju Božje volje i istine revnuje i ide protiv većine ako je nužno.
Ne znam niti jednog istinskog pravoslavca koji je postao tradicionalni rimokatolik, ali sam puno puta pročitao kako je u SAD netko tko je pripadao pokretu tradicionalnih rimokatolika postao pravoslavcem.
Može se to reći i usporediti s Hristovom rečenicom - nisi ni vruć ni hladan, zato što si mlak ispljuniti ću te iz svojih usta.
Tradicionalni rimokatolici su protivnici ekumenizma (kao i istinski pravoslavci) i veći su papisti od sadašnjih papa, te drže pravoslavce hereticima i shizmaticima (a to ne drže moderni rimski pape).
Oni nisu mlaki kao većina modernih rimokatolika.
Zato su bliži pravoslavlju, pogotovo onom istinskom, iako su mu neprijateljski raspoloženi.
Ono što im nedostaje je objektivno i čistog srca proučiti povijest Crkve i spoznat će kako papizma nije nikad bilo niti će ga ikad biti u Crkvi.



* Dok sam bio sedevakantist išao sam na mise kod pokojnog slovačkog episkopa Oravca koji ima apostolsku liniju od tog problematičnog vijetnamskog episkopa.

Božanstvena Liturgija

Kao svježi pravoslavac naravno da ne mogu objektivno suditi nečije djelo o Božanstvenoj Liturgiji.
Ipak ću izreći svoj subjektivni sud - ovo što ćete gledati u privitku o temi je odlično.
Serija ima devet epizoda u trajanju od pola sata, dakle to je dugi film.
Oni koji se dosad nisu susretali s liturgijom sv.Joana Zlatoustog, biti će iznenađeni koliko duhovnog bogatstva ima u Liturgiji.
I više od toga, to je onaj biser o kojem je govorio Gospod Hrist kojeg čovjek nađe na njivi pa sve proda da bi se dočepao njive s neprocjenjivim blagom.
Kao bivšem rimokatoliku rečeno mi je kako trebam biti na Misi poput nekog tko pasivno (ali sućutno) promatra Muku Gospoda na Kalvariji.
Međutim prava sv.Liturgija je puno više od toga.
Iako u crkvama postoji ikonostas (a čut ćete objašnjenje kako ikonostas nije ograda nego most prema vječnom Božjem carstvu), laici kudikamo više sudjeluju u službi nego kod latinskog obreda.
Nije onda niti čudno što je u RKC u 19.st. započeo pokret liturgijske reforme.
Dakle radilo se je o nakani oživljavanja liturgije latinskog obreda ne prema tada važećem tridentinskom misalu, nego vraćanju u prvo tisućljeće.
Ipak ništa od toga nije bilo jer se je RKC ugledala na protestantizam, a ne na Pravoslavlje gdje Liturgija živi u kontinuitetu. 
Film je na srpskom jeziku, možda neke pojmove ne ćete odmah razumiti, ali u kontekstu, i ako se potrudite spoznati što je to Liturgija, znat ćete načelno o čemu se radi.

Mesopusna nedjelja

Jučer je bila mesopusna nedjelja.
I ona to doslovno znači - kršćani ne jedu više meso od danas do Uskrsa.
Međutim Veliki post (korizmeni) još ne počinje, jer kroz ovaj tjedan dozvoljeno je jest sir (i jaja odnosno nemesnu hranu), a slijedeća nedjelja je siropusna kad započinje post u kojem nema u hrani niti proizvoda od životinja (mlijeko i mliječni proizvodi kao i jaja).
Kod rimokatolika pak korizma opet ove godine započinje tjedan ranije protivno odredbi ekumenskog koncila u Nikeji prema kojoj Uskrs ne smije biti prije židovske pashe.
I dakako, u RKC mesopust znači oživljavanje drevnog poganstva, a ne nedjelja uoči Velikog posta u kojem Crkva polako uvodi kršćane preko lakšeg posta u strogi korizmeni post.
Prilično sam siguran kako je kršćanski, tada pravoslavni zapad u prvom tisućljeću branio ili zabranio poganske maskirane ludorije, i da je vjerojatno s pokrštavanjem novih barbarskih pogana taj običaj prešutno toleriran, inteziviran u srednjem vijeku nakon raskola (da imali su tada maškare pristup jednom u godini i crkvama), a sad su maškare postale dio tradicije rimokatolištva (to je vidljivo u državama poput Njemačke u kojima su se narodi podijelili na rimokatolike i protestante pa su maškare kao poganski običaj ostale samo kod rimokatolika).
Pa evo što ima o tome reći protestantsko-cionistički rimokatolik Elvis Duspara koji nije svjestan svojih zabluda protestantskog 'sola scriptura' oslanjanja na sv.Pismo u interpretaciji protivnoj nauci kršćanskih otaca i koncila (zato u svojoj oholosti se je dao na čitanje Biblije bez tumačenja Crkve pa vidi Boga Izraelovog koji je ustvari Gospod Isus Hrist kao demona kojeg štuju talmudisti i cionističku državu u Svetoj zemlji kao ispunjenje Božjih obećanja danih Abrahamu), ali u ovom slučaju osude poganskih maškara je u pravu:

P.S.
Jedan komentator mi zamjera kako nepravedno, on kaže dusparološki, napadam RKC.
Prvo, ja nisam rekao kako su maškare-fašnik-karneval službeni blagdan u papizmu.
Nego sam iznio istinu kako je RKC taj poganski običaj tolerirala još od ranog srednjeg vijeka, a zatim ga je tobož kristijanizirala tako da ne samo danas, nego stoljećima već rimokatolici smatraju kako je posve normalno ići na te skupove tim više što se eto one zovu mesopust koji je pred Velikim postom to jest korizmom.
'Logika' je vrlo jednostavna - budući mesopust završava dan prije RKC korizme, onda su poganske maškare usklađene s RKC, onda su one porimokatoličene.
Kako to da su onda kad je uspostavljeno kršćansko Rimsko carstvo i na zapadu i na istoku zabranjene slične poganske bakanalije i saturnalije?
Zato što je to carstvo imalo moć i volju da ih zabrani i zato ih više nije bilo, zato što je Crkva tada bila u simfoniji s državom te je i Crkva tražila da se zabrani poganstvo (i na istoku i na zapadu).
Ali upravo kad se je na zapadu počeo uspostavljati papizam koji znači ne samo uspostavu lažne vlasti rimskog biskupa nad svim biskupima i vjernicima, nego i vlast istog biskupa nad svakom zemaljskom vlasti, papizam počinje raditi komromise sa svima i svačime samo ako ti priznaju njihovu vrhovnu vlast.
Tako su 'kristijanizirali' novopridošle poganske narode tolerirajući im poganske običaje pa tako i običaj maskiranja i tjeranja zloduha.
Ako si ispovijedio kako je rimski biskup nezabludivi Hristov vikar na Zemlji, i ako si prekinuo maškare prije početka korizme, onda si mogao i dalje nastaviti s poganskim običajima.
Ne samo da je RKC imala moći maškare zabraniti, nego je ona imala apsolutnu moć na zapadu, rimski biskup znao je 'neposlušne' franačke careve ostavljati bosonoge na snijegu tri dana.
Dakle nikako ne stoji tvrdnja čitatelja kako maškare nemaju veze s RKC, jer da je RKC bila pravoslavna ne bi uopće maškara bilo na zapadu.
To što danas maškare podržavaju i organiziraju ateisti, to ne može sakriti činjenicu kako je RKC mogla, ali ih nije htjela zabraniti u povijesti.
RKC zbog svojeg papizma teži postati svjetska religija ovog svijeta, zato je izvodila unijaćenje pravoslavnih koji su i dalje mogli izgovarati Simbol vjere bez filioque i zadržati istočnu sv.Liturgiju, jedini uvjet je bio da priznaju kako je rimski papa Hristov vikar na Zemlji.
Isto tako je bilo i s poganskim običajem maškara.
Isto tako je i s globalnim ekumenističkim masonskim projektom, RKC nije važno dolazi li nešto od Boga ili od vraga ako to njihovog 'slatkog Hrista na Zemlji' ostavlja kao najvažnijeg čovjeka na zemlji.
Nije problem u RKC nastao s drugovatikanskim koncilom, korijen je od samog početka (od kraja prvog tisućljeća) kad se je rimski biskup počeo smatrati Bogom (to jest Njegovim zamjenikom sa svim ovlaštenjima), pa je počeo sve tolerirati uz uvjet da mu to prizna kako je on najvažniji i najglavniji sa svom božanskom moći.

P.S.S.
I još nešto mi je palo na pamet.
Prije početka RKC korizme, na utorak, pali se slamnata lutka kojoj se prije toga čita presuda za sva zla tijekom prošle godine.
Međutim ta lutka se zove Mesopust!!!
Mesopust je, kao što napisah, nedjelja (ustvari dvije jer ju slijedi siropusna nedjelja) prije Velikog posta kad se prekida s mesnom hranom.
Ovako sad ispada da je predkorizmeno, ili u RKC korizmeno, ne jedenje mesa - mesopust, krivo za sva zla i treba ga spaliti.
Ne znam kako to nije ni meni prije, kao ni rimokatolicima koji žele služiti Gospodu Hristu (bez obzira što su u zabludi papizma) palo na pamet. 

Ljudska prava

Nije ga nikad bilo, niti ga ima, niti će ga ikad biti.
Radi se o tobožnjem pravu na izražavanje mišljenja.
Pogledajmo kako to izgleda u 'zemlji hrabrih':

Vidimo kako neki crnac, po kapici rekli bismo pristaša predsjednika Trumpa, pokušava zalijepiti na stup u Berkleyu, poznatoj ljevičarsko-studentskoj četvrti, neki politički propagandni listić.
Očito se radi o poruci koja je desnijeg karaktera, jer tu se pojavio neki ljudski stvor, niti muško niti žensko, koji to uporno spriječava.
U naslovu videa se spominje sotonizam, vrlo je moguće kako je taj stvor sotonist.
Video ukazuje kako biti LGBTQ daje danas veće privilegije 'žrtve' nego biti crncem.
Međutim, gdje je nestala u toj zemlji hrabrih razvikana odredba ustava o slobodi izražavanja?
Jer malo je vjerojatno kako je sotonski stvor komunalni redar koji vrši neke mjesne odredbe o zabrani postavljanja listića na javne stupove.
Video odlično demonstrira kako je ustav SAD bio i ostao samo slovo na papiru.

Drugi slučaj.
Izbornik BiH nogometne vrste R.Prosinečki  izbacio je nogometaša O.Vranješa zato što isti ima pročetničku tetovažu.

I jedan i drugi slučaj dokazuju prvu rečenicu.
I da se krivo na zaključi, nisam nipošto za pravo na izražavanje mišljenja, nego samo pokazujem kako je vrlo licemjerno kad se to pravo promovira kao neka posebna vrijednost, dok ga se istovremeno onemogućuje.
Kao u onoj priči o H.Fordu koji je rekao da možete naručiti njegov automobil T koje god hoćete boje ako je ta boja crna.
Možete reći što god hoćete, napisati što god hoćete, zalijepiti plakat s bilo kojim sadržajem,  ako je taj sadržaj politički korektan.
I izgleda, barem prema prvoj priči, sotonizam je politički korektan.

Nitko nas ne može štititi osim Boga po bilo kojem 'pravu'.
Bog ne daje prava, nego obveze.
I sama činjenica što postoji Bog lišava bilo kojeg stvora drskosti da kaže sebi odnosno drugima kako ima neka prava.
Imaš prava?
Tko ti ih je dao?
Ustav.
Pa onda neka ti ta prava da ta hrpa papira.
Ne postoji niti pravo na život, jer Bog je dao život, održava ga i oduzima.
Samo jao si ga onom tko se pravi Bogom pa drugom čovjeku oduzima život.
Dakle, ne tražimo prava koja ne postoje, nego vršimo volju Božju i onda ćemo imati sve jer ćemo imati Boga.
Ne živimo u iluziji zvanoj ljudska prava jer će nas to skupo koštati.

Kao u Noino vrijeme

Samozvani rimski patrijarh Franjo, miljenik medija, masona i LGBTQ, i afroazijskih imigranata u Europu, objavio je kako živimo u vremenu prispodobivom vremenu Noe prije Općeg potopa.
Mislim da će se svaki kršćanin otvorenih očiju s time složiti.
Ali ne će s obrazloženjem 'papa' Franje.
Jer on veli kako postoji glad i neimaština, postoje djeca vojnici (koliko sam čitao oni znaju biti često svirepiji od odraslih, ali Franjo predmnijeva da zato što su djeca da su zato nevini).
Daleko od toga da nije zlo kad se hrana baca, a neki su gladni, ili kad djeca ratuju, međutim nikad nije bilo da nije bilo gladnih i siromašnih. Ta sam Gospod kaže u Evanđelju kako će siromašnih uvijek biti.
Prema tome 'Hristov vikar na Zemlji' govori nešto drugo od Hrista, za njega je zlo ono što je posljedica stvarnog zla, a ne ono pravo zlo.
Ili drugim riječima ili slikom, 'papa' kaže kako je izgon iz Edena zlo, i time prikriva pravo zlo koje je izgonom kažnjeno, to zlo jest kršenje Božjih zapovijedi.
Jer i glad, i bolesti, i neimaština i konačno sama smrt su posljedice grijeha, one nisu uzrok zla.
Također, svaki kršćanin zna da će te posljedice biti dok god Gospod drugi put ne dođe.
Tko bi pak govorio i navještao da će se na Zemlji ponovno postaviti raj prije toga, nije Hristov nego Antihristov, jer ovaj drugi će ljude prevariti kao Zmija Evu, raja ne će biti nego će biti samo još više nevolja.
To je dakle prva prevara tobožnjeg nasljednika sv.Petra.
Druga je iskrivljanje slike o Bogu.
Jer Franjo predstavlja Boga kao nekog sentimentalnog čovjeka, iako u istom tekstu kaže kako 'to nije sentimentalnost'.
Da, nije šija nego vrat.
I zanimljivo je da on kao tipičan modernist riječi sv.Pisma tumači doslovno tamo gdje se ne mogu tumačiti doslovno, a tamo gdje se moraju tumačiti doslovno, tamo ih tumači metaforički i iskrivljeno kako bi opravdao svoju masonsku agendu.
Tako Franjo kaže da se je Bog doslovno razljutio na ljude i požalio što ih je stvorio.
Jednom sam kao mali izrađivao neki jedrenjak kojeg sam planirao pustiti na jedrenje u obližnjoj lokvi.
Međutim nisam predvidio da jedrenjak mora imati nisko težište, pa mi se je stalno prevrtao.
Iako sam dosta vremena utrošio dok sam ga učinio i bio zadovoljan njegovim izgledom, bio sam tada toliko ljut da sam uzeo sjekiru i raskomadao ga.
Može li se takvo nezrelo ponašanje usporediti s odlukom Boga da uništi svijet Općim potopom?
A to upravo čini 'Hristov zamjenik', Bog je htio da Adam i njegovi potomci budu savršeni, a kad je vidio da je najprije Adam pao u grijeh, a kroz nekoliko naraštaja svi njegovi potomci osim Noine obitelji, onda se razljutio sam na sebe što je uopće išao stvarati Adama, pa je na kraju odlučio cijeli svijet potopiti.
Naravno, Franjo je svjestan kako je njegovo tumačenje Boga kao nezrelog djeteta nije baš privlačno ljudima kojima želi biti lažni prorok, pa kaže kako je Bog više patio što je odlučio otvoriti nebeske ustave vode od ljudi koji su se potopili zbog toga, i to zato što mu je bilo žao ljudi.
Pa zašto ih je onda potopio?
Da bi više patio od ljudi koje je potopio?
Meni nije bilo žao drvenog jedrenjaka kojeg sam dao na komadiće.
Posve je jasno da Franjin 'Bog' ne postoji, jer Bog je sveznajući i ne može ništa učiniti za čim bi poslije žalio.
Franjo se dakle silno trudi prikazati Boga kao da je On nemoćni, sentimentalni stvor.
U jednoj rečenici kaže kad Bog kažnjava ljude da ih onda udara svojim srcem koje onda više pati od onog kojeg udara.
Tko bi se takvog 'Boga' trebao bojati u skladu s istinom Objave kako je strah Božji početak mudrosti ili s rečenicom sv.Pavla kako je strašno pasti u ruke Boga živoga?
Bog ne može trpjeti, štoviše Boga ni ne možemo niti smijemo uspoređivati sa stvorenjima za koja znamo da trpe.
Bogu ne smijemo niti pripisivati, kako Franjo reče, osjećaje, jer ako nismo telci i ako imamo imalo životnog iskustva onda znamo kako osjećaji nas znaju zavesti i dovesti u zlo (jer laž je zlo i dovodi do drugog zla).
Osjećati nešto prema nekom ili prema nečem ne znači znati istinu o tome.
Bog pak sve zna, Bog stoga ne može imati osjećaje u stilu 'osjećam da je ovaj čovjek dobar pa ću ga uzveličati, ispuniti mu srce i biti blizak s njim'.
Ljubav nije osjećaj, nego je stvarno djelovanje prema nekom.
Prava ljubav (koja je kod Boga, a mi je trebamo naslijedovati) se ne može niti razočarati.
Razočaraju se oni koji samo misle da su ljubili (ili osjećaju da su ljubili), ali su imali samo osjećaj kojeg su nazivali ljubav.
'Vikar' pak pokazuje uobičajenu zabludu koja je kod mnogih na zapadu prisutna tako da Gospoda Hrista tumači kao ljudsku osobu, a što je ustvari nestorijanizam.
Hrist je čovjek po svojoj ljudskoj naravi i volji koju je dobio utjelovljenjem, ali On je nadasve i iznad svega Osoba koja postoji od vječnosti, On je božanska osoba s božanskom naravi.
U Hristu je patila, i to samo za vrijeme zemaljskog života (nažalost mnogi vjeruju da i sada Hrist pati, takvima gode laži koje izriče ovaj lažni prorok), Njegova ljudska narav.
Drugačije ne može biti, i zato se je Bog utjelovio, radi prinošenja žrtve za oproštenje ljudskih grijeha.
Tvrditi pak da Gospod Hrist i dalje pati znači de facto širiti ideju anatemiziranog carigradskog patrijarha Nestorija koji je u Hristu vidio dvije osobe.
Nešto ipak treba reći o Franjinom stalno ponavljanju pojma 'srce'.
Ideja da nas Bog ljubi zato što ima ljudsko srce raširili su na zapadu jezuiti u borbi protiv jansenista.
Tako se je napravio kult Isusovog srca, a kasnije je tome pridodano Marijino srce.
Dakako da je to novina koja nema temelja niti u Objavi niti u tradiciji kršćanskih otaca.
To se je događalo nakon renesanse i uoči francuske revolucije iza koje je uslijedilo moderno doba.
A to moderno doba obilježeno je nedostatkom straha Božjeg i sentimentalnom duhovnošću koju nam je Franjo u tom tekstu prilično dobro manifestirao.
Po mojem sudu to je priprema za dolazak Antihrista, koji će, dobro pogađate, igrati i dobiti svoju moć na ljudima putem sentimentalnosti.
Imamo ovdje lažnog proroka koji se poziva na Opći potop, negira postojanje ljudima nedokučive Božje suštine i sveznanja, Boga predstavlja kao sentimentalnog i nerazumnog (najprije stvori čovjeka a onda se pokaje) čovjeka, i negira ono istinsko zlo koje znači suprostavljanje Bogu odnosno Njegovim zapovijedima, dok zlo definira kao posljedice pravog zla.
Kako napisah na početku, jedino je u pravu da živimo u vremenima kao u dane Noine.

„A kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega“ (Matej 24,37)

'Hristov vikar na Zemlji' nas ne poziva da se pripremimo za taj dolazak, nego da stvaramo raj na zemlji boreći se protiv gladi i neimaštine i ostalih vjetrenjača. 
Kao u dane Noine, spasenje je samo u Arci, u Crkvi.
Ovaj lažni prorok ne može nikako biti u toj lađi spasenja, a kamoli da je u njoj kapetan.

P.S.
Kao što sam i pretpostavio, mnogi misle kako je ljubav osjećaj-emocija.
U tekstu sam obrazložio da to nisu isti pojmovi.
Kršćanin treba ljubiti, a ne osjećati da nekog ljubi.
Ljubav ima izvor u Bogu.
Božja suština o kojoj ništa ne možemo znati nije ista s Božjom energijom (djelovanjem) ali ona čini da ova druga ljubi, to jest Bog ne može odbaciti ljubav kao što to ljudi mogu.
Ljubav je čin volje, a volja nije ontološki pojam.
Stoga ono što Bog čini, kao u ovom slučaju ljubi, nije Božja suština, nego je energija koja jest Bog i koja je nestvorena (vječna) i beskonačna i koju mi i anđeli vidimo kao Boga.
Ako ljudi žele istinski ljubiti, onda moraju prestati slijediti svoj ego, svoje srce ili osjećaje kako se kaže, nego slijediti Ljubav koja je kod Boga.
Oduvijek je put odricanja od samog sebe, put askeze, bio jedini put za doći do Boga.

Stoga kad 'papa' Franjo se poziva na emocije ili na tobožje srce Boga, on vodi one koji ga slušaju u suprotnom smjeru.
Naveo sam u gornjem tekstu kako je to sentimentalno 'kršćanstvo' obilato naraslo s kultovima 'srca Isusova i srca Marijina' u 18.st. i koji impliciraju kako Bog nije toliko milosrdan i ne ljubi toliko koliko ljubi ljudsko srce (nije važno čije).
'Papa' Franjo propagira humanizam koristeći sentimentalne razloge tobožnje brige za siromašne.
Ne rade li isto i masoni koji često imaju propagandističke akcije pomoći siromašnima?
Svi smo mi, osim rijetkih izuzetaka, siromašni pravom ljubavlju za koju je Gospod rekao 'ako Me ljubite onda ćete držati Moje zapovijedi', a bogati u svom srcu, u svom egu tako da nam golicaju riječi 'Hristovog vikara' koji relativizira Božje zapovijedi i govori kako Bog silno pati kad kažnjava grješnike.
Ta i većina bi dala dobar dio svojeg imetka siromašnima ako bi to im omogućilo da i dalje uživaju kršeći Božje zapovijedi i usput tako kupe ulaznicu za Raj.
Ne sumnjam da je to i najćešći motiv bogatih zapadnjaka kad šalju materijalnu pomoć siromašnim zemljama (možemo usporediti moderne akcije prikupljanja pomoći za Afriku i slično sa srednjovjekovnom prodajom oprosta grijeha).
Umiriti ćemo si tragove nekadašnje kršćanske savijesti što živimo u grijehu tako da ćemo pomoći siromašne šaljući im čekove (u pravilu pomažu one koji su na drugoj strani svijeta, a potrebite oko sebe ne vide).
Onaj tko slijedi Hrista, taj će pomoći potrebitom bez velikih zvona, i bit će s njim u molitvi i fizički ako treba, znajući da to čini radi Hrista i radi svojeg pokajanja, ne radi toga da nastavi s grješnim životom uz alibi pomoći siromašnima. 

P.S.S.
I evo ilustrativnog primjera kako su emocije varljive i kako se iza njih krije zlo.
Prošle godine u Irskoj je održan referendum o legalizaciji čedomorstva.
Dvije trećine glasova su podržali kršenje Božje zapovijedi.
Mnoge žene su u ushitu i u ganuću plakale na trgovima slaveći pobjedu njihovog 'prava'.
Dobro da nije Irska bila potopljena od suza.
Dakle ludost je povoditi se za osjećajima ili vjerovati suzama.
Da, raskajana grešnica suzama je prala Isusove noge, ali Gospod je znao, jer je Bog, da su to suze pokajničke koje nisu odglumljene ili da su to sentimentalne suze Irkinja  koje se prolijevaju u emociji kako je konačno došla 'pravda' da mogu ubijati svoju djecu.

Bijeg od jednolične raznoličnosti

Živim u gradu kojeg, iako sam u njemu proveo većinu života, ne držim svojim, ne mogu se s njim identificirati, osjećam se kao tuđinac u  gradu koji se hvali kako u njemu tuđinaca nema.
I da, grad je 'europska prijestolnica kulture', valjda ove godine ili iduće, pa su se gradski oci potrudili grad obogatiti besmislenim parolama, u stilu 'volim grad koji teče', ili da bi zvučalo  'plemenito' na svjetskom imperijalnom jeziku 'port of diversity'.
Kamo može rijeka oteći ako ne u more? Samo postoji i mrtvo more.
Rijeka je imala čudnu povijest, najveći dio vremena bila je njemački grad.
Zvuči bizarno onima koji nisu upućeni u povijest.
Treba razlikovati Trsat (Sušak) od Rijeke, ova posljednja nije nikad bila u posjedu nekih hrvatskih plemića kao što je Trsat bio frankopanski grad, nego su gospodari Rijeke bili njemački plemići čiji se grobovi nalaze u nekadašnjem augustinskom, a sada dominikanskom samostanu u samom sredistu grada.
K tome Rijeka je bila posljednji grad na jugoistoku nekadašnjeg franačkog carstva (zato su gospodari Rijeke bili njemački plemići), južnije od Rijeke, ili preko puta Ričine bilo je hrvatsko kraljevstvo.
Rijeku stoga obilježava ta graničnost, mješanje raznih okolnih naroda i kultura.
Ali samo mješanje nije stvorilo neku novu riječku kulturu i identitet.
Premda je bilo dosta pokušaja u 19. i 20.st. (autonomaštvo), dok ove akcije gradskih vlasti (u simbiozi s gradskim kulturnim pregaocima) oko 'europske prijestolnice kulture' su najnoviji jalovi pokušaj da grad koji toliko teče nađe neko smirenje u moru, u svom potencijalnom identitetu.
Zašto je to jalovo?
Zato što kapitalizam, koji je buknuo u Rijeci i to svjetskih razmjera nakon što je austrijski car proglasio Rijeku slobodnim gradom (slobodnim od dotadašnjih njemačkih vlasnika) ne može stvoriti ništa novo s čime bi se ljudi-građani duže vremena identificirali.
Ljudi se mogu identificirati i uvijek se identificiraju s nečim nematerijalnim, s nekom tradicijom u običajima, plesovima, prehrani, odjevanju, pjevanju i nadasve u odnosu prema religiji, dočim se nitko ne može identificirati s torpedom ili s poduzetničkim duhom  nekakve polubescarinske zone, s odlično smještenom lukom koji je doveo do proizvodnje torpeda i drugih industrijskih proizvoda (Rothschildsi su tada napravili u Rijeci jednu od prvih rafinerija nafte).
I kao što se vidi, gradski oci upravo taj bivši i davnopočivajući poduzetnički internacionalni kapitalizam drže okosnicom riječke kulture.
Ako ništa drugo moramo im priznati da drugog izbora nisu ni imali.
Jer kult komunizma i titoizma  koji živi i dalje, ili i dalje teče u gradu koji teče, izgleda poput Musolinijevog brodića koji se je kasnije nazvao Galebom na kojem je orgijao onaj po kojem je titoizam dobio ime.
Brodić još nije potonuo, vezan je u riječkoj luci kao dragocijeni brod poput relikvije svetaca, i ako niste znali, EU rascvala imperija financira milijune kako bi se odgodilo ili potonuće ili odlazak u staro željezo.
Kao u najluđem nadrealizmu obistinila se je 'kletva' - Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.
Jer eto te kapitalističke zemlje brižno poput majke vode računa o brodiću faraona koji se je predstavljao vođom proletera.
Ipak to nije nadrealizam, vođe proletera bili su i ostali su braća u ložama s najbogatijim bankarima i kapitalistima.
Teoretski nemoguća (jer je teorija kriva) simfonija i simbioza međunarodnog kapitalizma i međunarodnog komunizma teče gradom koji teče.
Samo tko će, ako se još nije zombirao, biti ponosan što u tom gradu živi?
Normalni ljudi se znaju ponositi ako je u njihovom mjestu živio neki znameniti svetac, junak, vojskovođa, pjesnik, umjetnik, ali malo tko će se hvaliti što je u njegovom gradu bio neki veliki svjetski trgovac ili poduzetnik.
Nadalje, dva oca Rijeke (ili možda otac i majka?), kapitalizam i komunizam  neumoljivo potiču uništavanje različitosti.
Nije to specifikum Rijeke, svaki megapolis (grad koji je neprirodno i nabrzinu izrastao poput tumora) je kao moderna farma koja će na livadi s raznim cvijećem posaditi samo tulipane i to samo jedne boje i oblika.
Tako da se parolu 'luka različitosti' kojom je Rijeka postala 'europoska prijestolnica kulture' treba čitati:
- u našu luku dolazite kao različiti, ali kad prođete luku i uđete u grad onda ste jednolični tulipani.
Dok se tobož hvali različitost, ispod stola se ista gazi kako bi sve bilo jedna jednolična zgažena smjesa.
I kao što se može nazrijeti, Rijeka je samo paradigma, isti procesi se svugdje na krugu Zemaljskom događaju.
Dok sam se vozio u automobilu i čitao  parole (o kojima pišem) na gradskim autobusima (na kojima više izvana ne možete vidjeti živa lica putnika nego vidite samo merkantilističke ili političke poruke na neprozirnim prozorima - i to je apsurd, neprozirno prozirno) slušao sam radio na kojem je prenošen koncert neke jazz skupine.
Izvođači su bili vrsni, međutim sama muzika je bila bezobrazni sinkretizam, kako u čim kraćem vremenu izvesti čim više različitih glazbenih idioma iz različitih kulturnih tradicija.
To je bilo nakaradno kao što su i megapolisi nakaradni.
Sinkretizam se hrani od različitosti, ali ništa novo ne može stvoriti, sinkretizam je grobar onog što je dobro i  različito.
Očita je povezanost između 'luke različitosti' (megapolisa), sinkretizma u umjetnosti kao i u  religioznom  svijetu ideje monizma i panteizma.
Povezuje ih ideja kako je nekakav defekt u činjenici da postoji različitost, da je različitost zlo.
Nositelji te zablude znaju fiškalski  zavarati protivnike pa to što uništavaju različitost prikazuju kao borbu za različitost.
Primjerice borba za prava potlačene rase se na kraju svodi na nestajanje i te rase u novoj 'smeđoj' rasi koju lakše vlast kontrolira upravo radi toga što je mješana pa nema pravog identiteta.
Zombije je na kraju krajeva lakše kontrolirati nego ljude, jer ove prve vode prvenstveno najprimitivniji nagoni pa ako se ima sredstva voditi nagone onda se tako vodi cijeli zombi.
Različitost pak ne može postojati ako nije zaštićena od mješanja s nečim drugim što je različito.
U čaši možete, ako pažljivo ulijevate neka pića različite gustoće, imati jedno piće iznad drugog, ali ako ih izmiješate oni se više ne mogu razdvojiti.
Kapitalizam, komunizam, sinkretizam, panteizam-monizam drže kako se od više različitosti treba stvoriti samo jedna izmješana različitost, ili od 'mnogo' stvoriti 'jedno' tako da nestane 'mnogo' i ostane samo 'jedno'.
U naslovu i tekstu je kontradikcija jer ne može nešto biti istovremeno jednolično (ima jedno lice) i različito (ima više lica).
Međutim, uzimam pjesničku slobodu :).
Upravo da bih suprostavio kršćansku triadologiju (tri lica, a jedna suština) s jednim licem i mnogim suštinama.
Ulazimo u posljednja vremena u kojima će svijet imati jedno antihristovsko lice s mnogim verzijama i varijacijama, izgledati će kao različita lica, ali de facto biti će to lice Antihrista. 
Stvara se lažno jedinstvo i lažna različitost, zato za to opisati navodim apsurd.
Kršćanstvo je tome fundamentalno suprostavljeno i u samoj teologiji o sv.Trojici, troje ih je ali su jedno po svojoj suštini, ipak nisu isti, nego su različiti, dok su istovremeno nerazdvojivi.
Kao što Jay Dyer govori, istina koji put se ne smije gledati dijalektički budući je Bog jedan i istovremeno trojica, a to je najveća istina iz koje sve ostale proizlaze, pa i ove koje su dijalektičke.
Kršćanska eshatologija je suprotnost istočnom panteizmu-monizmu, stvorenja (anđeli i sveci) su uronjeni u beskonačnom moru Božanskih energija, ali nikad ne prestaje razlika između Boga i stvorenja kao i između samih stvorenja.
Blaženstvo ne nastaje kad nestane 'mnogo' i ostane samo 'jedno', jer i to 'jedno' (Bog) već ima u sebi 'mnogo' (sv.Trojica), blaženstvo podrazumijeva odnos, a za odnos je nužno 'mnogo' to jest raznoličnost.
Jednolična različitost je drugo ime za smrt.
Ta i drugi zakon termodinamike kojeg su znastvenici otkrili u 19.st. govori o toplinskoj smrti koju zatvoreni sustav postigne kad više nikakve temperaturne razlike nema među dijelovima sustava, kad se više nikakva promjena unutar sustava ne može dogoditi jer je nastupila maksimalna entropija.
Različitost je bogastvo i ljepota, a ne defekt i zlo.
Upravo je obrnuto, oni koji rade protiv različitosti a za stvaranje 'jednoga', oni rade zlo jer rade protiv Boga koji je sam u sebi  'mnogo'(Trojica) i koji je stvorio 'mnogo' i različito objavivši onima koje je stvorio na vrhuncu - i vidje Bog da je dobro.
Rijeka kao paradigma modernih gradova bez identiteta od 'mnogo' stvara 'jedno', a to 'jedno' je jadno, zato što je na ratnoj nozi s Bogom.
Po svoj prilici u Rijeku će se kao u 19.st. naseliti mnogi stranci (vjerojatno mnogi iz neeuropskih kultura i religija)  tako da Rijeka ne će imati identitet niti okolnog hrvatskog čakavskog stanovništva, niti talijanskog, niti bosanskog niti dalmatinskog niti slovenskog, nego će biti slično kao što su nekad riječki komunisti nazivali grad koji teče i reče o sebi - "jugoslavija u malom", a sada isti (komun)isti  za isti grad će reći - "svijet u malom".
To će biti svijet koji se je ujedinio protiv Boga.
Zato se ne mogu niti ću se identificirati s gradom koji otiče u 'mrtvo more'.

P.S.
Upravo pročitah da će u EU, to jest onda i u RH stupiti na snagu Direktiva Bolkestein.
Ako je vijest istinita onda se EU pretvara u centraliziranu državu u kojoj će središnja izvršna vlast imati mogućnost upravljati s onim što su od pamtivijeka imali pravo lokalne zajednice - komune - općine:

"Direktiva pokriva dosta širok raspon pitanja, od zakona o prostornom uređenju i urbanističko planiranje, mjere opskrbe stambenim objektima, opskrbu energijom i vodom, upravljanje otpadom i još mnogo toga."

Nekako bi bilo normalno za očekivati kako će se protiv te direktive pobuniti lokalni šerifi jer time gube važnu polugu svoje vlasti.
Međutim stvar tako ne funkcionira, lokalni šerifi su kao nekadašnji lokalni partijski funkcioneri (koji put su to iste osobe) koji su dobro znali kako njihova pozicija ne ovisi prvenstveno o 'bazi', nego o 'drugovima' na vrhu, to jest da svaku njihovu odluku mogu poništiti oni iznad njega.
Stoga ne očekujte kako će se gradski oci grada koji teče pobuniti što im vlada iz Brisela može poništiti njihovo lokalno muljanje, jer su oni duboko svjesni kako se vlast koju su nekad bespogovorno slušali preselila iz Beograda u Brisel (iako na vrhu te vidljive hijerarhije je skrivena antihristovska koja nema službenog sjedišta).
Praktično to znači kako će oni i dalje moći raditi isto, osim u slučaju kad dobiju signal iz Brisela da imaju novi diktat ili direktivu.
Poduzetnici, domaći ili strani, ako žele dobiti komadić torte lokalnih proračuna, kao u 'dobra stara' vremena morat će biti smjerni pripadnici loža koje lože odluke na svim razinama (javna je tajna kako u posljednjim desetljećima niti jedna tvrtka nije mogla dobiti javni posao ako nije 'dragovoljno' plaćala neke sportske klubove).
Usput, masonerija je u gradu koji teče bila izuzetno jaka u vremenima industrijsko-trgovačkog razvoja u 19.st. jer su tako strani industrijalci, veletrgovci i bankari imali sredstvo da nevidljivim nitima upravljaju s gradom.
Kako nam je moderna tehnologija svijet pretvorila u selo, ili bolje rečeno megapolis, to su onda te niti sada puno jače, brže i brojnije.
I tu leži odgovor na pitanje zašto niti jedan industrijalac ili općenito rečeno bogataš ne može imati tradicionalne nazore, ili odgovor na naizgled apsurdno pitanje kako to da najbogatiji ljudi podržavaju lijeve pokrete, stranke, političare, umjetnike, kad se ovi posljednji bore za jednakost svih ljudi u svemu, pa bi to značilo da bogataši financiraju one koji će ih lišeti bogatstva.
Bogataši su kao prvo svjesni da njihovo bogatstvo ovisi o njihovom statusu u očima stvarnih skrivenih upravljača svijeta, i ako ti upravljači imaju lijevu agendu koja maže masama oči da se bori za njihovu korist, uz cijenu da se isti odreknu tradicionalnih nazora i religije, onda bogataši nemaju drugog izbora nego podržavati takvu ljevicu.
Ali nisu tu niti mase nevine, jer i one znaju ili osjećaju kako postoji lijeva agenda u cijelom svijetu, u njihovom gradu, te ako žele imati dobar status u društvu onda moraju napustiti tradicionalne svjetonazore i moral, ako su ga uopće imali.
I eto nam odgovora zašto u gradu koji teče uvijek na izborima pobjeđuju lijeve opcije.
I tu je Rijeka paradigma, jer isti trend je u svim velikim gradovima.
Imamo onda i odgovor na pitanje zašto su sela nestala, jer ona su planski do toga dovedena, i ona su uništena radi lijeve agende budući je selo po svojoj definiciji sklono tradiciji.
Međutim, gradovi se hrane od sela, ne samo hranom nego i ljudima koji se sele iz sela (selo se seli, valjda se zato zove selo) u gradove, pa kad nestanu sela iz okolice grada, onda dolaze na red sela iz daljne okolice, kad se ona isprazne, dolaze sela iz drugih država i naroda, na kraju i drugih rasa.
Tako da svijetu dugoročno (za nekoliko desetljeća) prijeti smanjivanje pučanstva, iako trenutno isto raste.
Kad nestanu sela u Africi i Aziji, tada više ne će biti imigranata i tada će gradovi sami sebe pojesti.
Lijeva agenda je dakle protuživotna i zato je protiv Boga koji je život.
Svi gradovi teču, ali u mrtvo more.