Ustvari nije se tada kolebala samo Hrvatska, nego i Bugarska (vjerojatno i ostali ondašnji novi narodi).
I protivno mišljenju većine neupućenih, romansko stanovništvo dalmatinskih gradova u vrijeme knezova Trpimirovića, dakle prije uspostavljanja kraljevstva, bilo je sklono Carigradu, odnosno Rimskom carstvu, dok je stari Rim nakon pada bio pod jakim utjecajem Franaka (jer su svoju moćnu vojsku dali na raspolaganje rimskom papi kojeg su uskoro i birali umjesto samih Rimljana).
U povijesti novog vijeka za Rimsko carstvo se je uvriježilo ime Bizantsko carstvo, iako se stanovništvo tog carstva smatralo Rimljanima ili Romejima kako su se još nazivali, i nitko sve do tad (novog vijeka) nije Rimsko carstvo nazivao Bizantom (to je jasno zbog čega - jer se je njemačko-franačko carstvo proglasilo "Svetim rimskim carstvom njemačke krvi" te je zato trebalo negirati da je cijelo vrijeme postojalo Rimsko carstvo sa središtem u Carigradu).
Kako su germanska plemena i na kraju Franci osvojili sjevernu Italiju, a kasnije Normani i Siciliju, u Italiji su ostali neki gradovi koji su ipak i dalje ostali pod Rimskim carstvom, poput Ravene, Venecije, Barija i ostalih gradova.
Na našoj obali su to bili obalni dalmatinski gradovi uključujući i kvarnerske otoke, ali i Istru prije Franačkih osvajanja.
Hrvatski knezovi su sve do Zdeslava bili franački vazali, ali su imali i odnose s Carigradom kako bi imali suživot s tim gradovima (vjerojatno su kalkulirali da će lakše s Francima osvojiti te gradove).
Slabljenjem moći Franaka i dolaskom na vlast Rimskog cara Vasilija, djeda cara Konstantina Porfirogeneta koji nam je ostavio važnu povijesnu ispravu po kojoj znamo povijest tog razdoblja (O upravljanju Carstvom), došao je na vlast knez Zdeslav, sin kneza Trpimira, a koji je došao na vlast nakon kneza Domagoja (koji nije bio Trpimirović), i koji je prekinuo tradicionalno savezništvo s Francima i sklopio ga s Carigradom.
To se događa u 8-9 stoljeću, dakle prije raskola 1054.g., ali se već osjeća težnja starog Rima prema cezaropapizmu.
Nisam bez razloga na početku spomenuo Bugarsku koja povremeno dolazi, pogotovo u Panoniju, u sukob s hrvatskim knezovima koji su tada franački vazali (a Bugari su tada moćan narod koji ratuje i protiv Franaka na području Panonije)
Tada Carigrad i Rim (kao patrijahati) dolaze u sukob oko jurisdikcije, jer Rim šalje franačke misionare u Bugarsku, praktično u zaleđe Carigrada (u to vrijeme franački misionari žele latinizirati Moravsku državu, i Carigrad šalje svetu braću Ćirila i Metoda kako bi se stvorilo slavensko bogoslužje i pismo, ali je to palo u vodu kad su Mađari zauzeli Panoniju i bili oruđe latinizacije i ukidanja crkvenoslavenskog bogoslužja i pisma među zapadnim Slavenima).
Bugari tada kao i Hrvati, a kasnije i Srbi (Nemanjići) kalkuliraju i cijenkaju se tko će im, Rim ili Carigrad, dati državnu samostalnost.
Tako se je dogodilo da se je Bugarska odlučila prema Carigradu i dobila je tim potezom prvi patrijahat u Crkvi nakon povijesnih Rima, Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jereuzalema, a kan Mihajlo Boris dobio je titulu cara, doduše ne iste razine kao rimski car.
Navedeni knez Zdeslav Trpimirović je bio prvi hrvatski vladar koji je prekinuo savezništvo s Francima i okrenio se Carigradu.
Iako još nije bilo formalno raskola, ali sukob između Carigrada i Rima je tinjao, pogotovo nakon uvođenja novina u latinsku Liturgiju (korištenje beskvasnog kruha i prestanak pričešćivanja pod obje prilike), polako uvođenje hereze filioque i zahtijeva Rima da bude nadređen svim ostalim patrijahatima.
Neupućeni u povijest tog vremena se obično začude kad im se kaže da je romansko stanovništvo u gradovima bilo vjerno Rimskom carstvu, to jest Carigradu.
Knez Zdeslav je međutim uskoro (879.g) bio ubijen od hrvatskog plemstva koje se je odlučilo čvrsto povezati sa starim Rimom, odnosno s njemačkim carstvom.
To je izgleda bila sudbina svih zapadnih Slavena, jer je nakon cara Vasilija, ratova protiv Arapa i kasnije Turaka, Rimsko carstvo sve više slabilo i nije moglo više štititi svoje obalne posjede na Jadranu, ni s talijanske strane ni s naše strane i time spriječiti pad kršćana tog područja u herezu papizma.
Tako je na kraju nakon formalnog raskola i hrvatsko-slavensko stanovništvo kao i ono romansko iz dalmatinskih gradova prihvatilo cezaropapizam i otišlo u raskol prihvaćajući u potpunosti latinski obred i latinsko pismo (osim rijetkih popova glagoljaša).
Nakon više od tisućljeća i nakon što je bjelodano da je rimski patrijahat postao oruđe novog svjetskog poretka, ali i kad sve više i više gubi ugled i među samim rimokatolicima, došao je ponovno red da ispitamo taj sudbnosni i dalekosežni potez kad je hrvatsko plemstvo ubilo svog kneza vezujući se sa starim Rimom koji više nije imao samo ambiciju da bude patrijahat nad patrijahatima, nego da bude glavno središte moći na poznatom svijetu tražeći od svih vladara da mu se poklone i priznaju da su mu podanici.
Cezaropapizam sam po sebi vodi do Antihrista, to je još pisao sveti rimski papa Grgur Veliki (Dvojeslov) carigradskom patrijarhu koji se je uhvatio na istu sotonsku udicu oholosti - da se smatra biskupom nad svim biskupima.
Slijedeći korak je bilo stvaranje kulta nezabludivog Hristovog vikara kojih svih sudi, a njega ne može nitko, i koji ima vrhovnu vlast u Crkvi, kao i u svijetu.
Slika Josipa Horvata Međimurca: Smrt kneza Zdeslava
Poveznica na tekst M.Knezovića o knezu Zdeslavu i kako hrvatska javnost želi često sakriti veze hrvatskih vladara s Rimskim carstvom (kasnije ozloglašeno nazvanim Bizantom) te kako se sramotno nije htjela dati ulica hrvatskom knezu Zdeslavu, zato što je bio "pravoslavac" (iako je ubijen dva stoljeća prije raskola).
A kad se već nalazimo (u ovom tekstu) u vremenu monarhije, dobro je prisjetiti se kako je to bilo u demokraciji:
I dok zagrebački komunalni redari postaju komesari s ciljem da tuđu djecu preodgajaju u poslušnike vrlog novog svijeta, to jest da ih duhovno sodomiziraju, u Ukrajini se na ulicama i u organizaciji Crkve pokazuje da to oni ne će dozvoliti:
Dirljivo pismo Marina Miletića kojem je umrla žena.
Ipak, mislim da, bez obzira što je javna osoba, nije mudro svoju tugu prenositi u javnost, jer će mu se dogoditi da će ga zgaziti javne svinje pred kojima baca biserje.
Kako znam dosta njih koji su u posljednje vrijeme umrli, razmišljam nije li Gospod Hristos pozvao ih sada tako da ne bi bili izloženi onome što nas čeka u neposrednoj budućnosti?
Zli imperij rasti će u zlu, a fizički mu se ne ćemo moći suprostaviti, nego duhovno i uz cijenu progona, raznih patnji pa i možda mučeništva.
Već duže vrijeme traju trendovi koji su nezaustavljivi i nepovratni.
Jedan je miješanje stanovništva raznih etniciteta i rasa i nestajanje nacionalnih država.
Gubiti vrijeme i energiju na ponovno oživljavanje nacionalnih i suverenih država je uzaludno i štetno, i doprinijeti će samo mogućem novom ratu možda i svjetskom nakon kojeg definitivno više ne će biti niti traga nacionalnim i suverenim državama (a to je i bio vjerojatno glavni cilj i drugog svjetskog rata u kojem su formirani UN).
Kako je kršćanstvo niknulo u multietničkom i multirasnom neprijateljskom Rimskom carstvu, tako će i na kraju sve se događati u novom i antikrišćanskom i multietničkom i multirasnom Antihristovskom carstvu.
Prvo kršćanstvo bilo je globalno-ekumenističko (u smislu ekumene - Rimskog carstva, a ne u sadašnjem smislu te riječi), tako će biti i na kraju.
Ako poživimo i ako ostanemo kršćanima, moramo znati da među našom braćom kršćanima u neposrednoj blizini, u recimo katakombnoj parohiji, ne će biti samo oni koji su nam etnički i kulturno ili rasno bliski, nego će biti slično kao i u vrijeme sv.Pavla u kojem je govorio "nema više Grk ili židov".
Mnogi "naši" će izdati svoju vjeru (ili su je već izdali), a stranci će je prihvatiti.
Na kraju posvijestimo si da se sve ovo događa po Božjem dopuštenju to jest zato što je tako najbolje, što će se tako izvući najveće dobro iz zla kojeg vidimo.
Gora Preobraženja Gospodnjeg - Tabor vidi se u daljini 1915.g.
Ne zaboravimo da se na "tu planinu" moramo popesti za života tako da doživimo ono što su vidjela trojica svetih apostola, Hrista u nestvorenoj i vječnoj svjetlosti.
U vremenima apostazije mi se svejedno moramo deificirati i biti dionicima nestvorene Božje energije.
Tko izdrži do kraja i ostane vjeran Gospodu, doći će na vrh Tabora.