Eto nas pred danima kad nas upozoravaju, sredstvima javnog priopćavanja zabluda i laži, da postanemo i ostanemo odgovorni i na grobljima.
Znači držati se socijalne distance sa živim ljudima (uz preporuku nošenja brnjica), stavljajući cvijeće i svijeće na grobove mrtvih kako bi im bili čim bliže. S njima se ne mora držati pravilo socijalne distance.
Koliko su nam mrtvi stvarno udaljeni?
Duhovni svijet nije izvan fizičkog, nego u njemu. Jedini je problem što nam je nevidljiv (osim izuzetno i izuzetnima).
Da ne okolišam, mrtvi su u podzemlju, sveti su na Nebu.
Jedni su ispod, drugi su iznad nas, i u stvarnom i u prenesenom smislu.
I jedni i drugi su živi s obzirom da je Bog svima dao besmrtnu dušu (jer duše životinja nepovratno umiru).
Jedni su duhovno živi i sjedinjeni s Životom (preko dijela duše kojeg zovemo duhom), drugi su duhovno mrtvi ili u stanju niti smrti niti života (ubili su svoj duh u okorjelostima i grijesima bez pokajanja).
Za većinu njih ne znamo jesu li iznad ili ispod nas.
Pogotovo je ta spoznaja teška ako su nam bili bliski.
Misliti da je netko zauvijek duhovno umro, a da nam Bog nije dao o tome objavu, znak je da i taj 'mislioc' je već duhovno umro, pa ustvari želi nekom koga mrzi i tko je umro, da je zauvijek umro.
Možemo se i testirati po tom pitanju.
Obično ljudi predstavljaju oličenje najvećeg zla u A.Hitleru (zbog propagande koja ne prestaje od ww2), mi koji smo vodili ratove obično zamišljamo najvećeg zločinca u vođi naroda protiv kojeg smo ratovali.
Pa eto, ako smo Hrvati, i ako mislimo da je D.Mihajlović zauvijek umro i čeka na Sud po kojem će biti zauvijek u Paklu, onda ga mrzimo i time se odvajamo od Boga koji je život i koji želi da se svi ljudi spase (da, i Juda Iškariotski koji Ga je izdao).
Ako smo Srbi pa isto mislimo i želimo A.Paveliću, onda smo u istom jadnom stanju duše, to jest ubili smo svoj duh, svoju vezu s Životom.
Mržnja prema mrtvima nije ništa zloćudnija od mržnje prema živima, štoviše i gora je.
Jer mrtvi, bili oni sveci ili duhovno mrtvi ili poluživi u Podzemlju, nas po ničemu ne mogu ošteti i učiniti zlo.
Stoga je grozni zločin kad su se poslije 'oslobođenja' 1945. 'preoravala' groblja.
Da, grozni zločin je učinio J.B.Tito zapovijedajući ubijanja nakon svršetka rata, ali je u duhovnom smislu još veći zločin kad je zapovijedio 'preoravanje' groblja.
Međutim, niti njega se ne smije mrziti, nego željeti mu spasenje od Podzemlja, to jest nadati se da nije potpuno i nepovratno umro kao pobunjeni anđeli, nego da ima pokajanje.
Ovo razmišljanje nas vodi do pitanja 'čistilišta' o kojem sam već pisao na blogu.
Latini (RKC) su početkom drugog tisućljeća počeli krivo tumačiti sv.Pismo, tako sa su donijeli inovaciju - ideju Čistilišta, mjesta u kojem postoji oganj (tumačili su da je to stvarni fizički oganj, a ne metafora) koji čisti grijehe i posljedice grijeha dušama koje nisu umrle bez ispovijeđenih smrtnih grijeha, ali nisu dali za vrijeme zemaljskog života dovoljnu pokoru da se očiste bez tog ognja.
Evo dijela poslanice Pavla Korinćanima kojeg su iskoristili kao potkrijepu inovacije:
Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.
Iz ovoga bi trebalo biti jasno da se ne radi o fizičkom ognju, jer Pavao prije tog navoda daje usporedbu slame s ljudskim zlim činima, međutim slama gori u fizičkom ognju, dok niti duša niti ljudska djela ili grijesi ne mogu izgoriti u fizičkom ognju. Međutim RKC je to tako protumačila.
Kršćanski oci tumačili su da se radi o tome da će neke ljude i demone mučiti 'oganj', ali će se oni 'spasiti' jer ne će potpuno izgoriti odnosno prijeći u ništavilo.
Niti duša niti demon ne može patiti u fizičkom ognju, stoga je rimokatolička slika fizičkog ognja u Čistilištu i Paklu kriva.
Radi se o nestvorenoj Božjoj energiji koja je sveprisutna i koja daje život i sve blagodati koje postoje, ali ljudi koji su ostali robovi strasti mrze Boga i tako im prisustvo ognja - to jest nestvorene Božje energije (djelovanja) stvara muku.
Njih muči Božja ljubav tako da se metaforički može reći da su u jezeru ognjenom i u vječnom ognju.
Postavlja se pitanje - ako je Božja energija sveprisutna, zašto već i sada ne muči ljude i demone koji mrze Boga?
Pa tko je rekao da već ne muči.
Ljudi ogrezli u grijesima i strastima mrze i ne podnose druge ljude u kojima je Duh Sveti, oni bi ih najradije sve poubijali, ako već ne mogu natjerati ili privesti ih robovanju strastima i grijehu, da budu kao i oni bez Duha Svetoga.
Mora se ipak priznati kako Bog u svojoj providnosti ostaje skriven mnogima koji Ga sad mrze, ali to više ne će biti u vječnosti, i to će onda takvima biti poput jezera ognjenog iz kojeg se ne mogu izvući.
Bog pak nikad ne odustaje od toga da nas je stvorio slikom na Sebe, to jest nikad ne će silom ukidati našu slobodnu volju (jer onda više nismo ljudi nego programirani roboti), stoga je nestvorena Božja energija svuda prisutna (i tako održava svijet u postojanju i životu), a Bog želi da je svi prime i spase se, ali dok je čovjek rob strasti on to u stvarnosti ne želi i ne 'vidi' Boga to jest Božju energiju (jer Boga u Njegovoj suštini ne mogu vidjeti niti anđeli, Boga se može vidjeti samo u Njegovom djelovanju-energijama koje su nestvorene).
Stoga ne postoji oganj koji može očistiti dragovoljnog roba strastima.
Ako oganj (makar ga nazivali nestvorenom Božjom energijom) ima svojstvo čišćenja, onda bi se i demoni i ljudi u Paklu s vremenom očistili od strasti, to jest mržnje prema Bogu.
Time i otpada RKC tumačenje navedenog redka Korinćanima i time sam pojam Čistilišta i fizičkog ognja u Paklu.
Netko će (rimokatoličke pozadine) pitati - ako nema Čistilišta, zašto Crkva moli za mrtve?
Zato što molitve Crkve pomažu dušama u Podzemlju da izvrše pokajanje do kraja, da se očiste od strasti i robovanja njima (koje li ludosti u Muhamedovom tumačenju Raja - vječno robovanje strasti bluda i time je nehotimično pokazao kršćanima kako je mjesto kamo vjera Muhameda šalje je Pakao).
Dakako, nema smisla moliti za onog u Podzemlju koji nema nimalo pokajanja, koji je duhovno potpuno mrtav kao i demoni.
Ali ne znamo i nije nam otkriveno koji su to mrtvi za koje je besmisleno moliti, što znači da se možemo i moramo nadati za sve koje smo poznavali i za koje molimo i za koje bi trebali moliti ako još ne molimo.
Ako pak ispitivanjem svog srca (to ne mogu oni koji se već smatraju svetima, koji su u prelesti, koji ne vidi da su jadni griješnici i nedostojne sluge Gospoda Hrista) uvidimo da znamo za nekog mrtvog kojeg mrzimo, i za kojeg se 'nadamo' da je u Paklu, onda nam se moraju upaliti alarmi i najbolji lijek za ponovno oživljavanje našeg duha je molitva za tog kojeg smo mrzili.
I kao uvijek trebamo znati da molitva daje prvenstveno korist onome koji moli, a ne u istoj mjeri onome za kojeg se moli. Jer u iskrenoj molitvi naš duh se suobličuje Božjem, u takvoj molitvi onaj tko moli želi isto što želi i Bog i tako napreduje i u pokajanju, i u osvjetljenju, i u oboženju (jer ga prosvjetljuje i obožuje sam Bog s kojim komunicira u molitvi).
Na koncu poruka meni i svima koji čitaju, molimo za mrtve da bismo postali sveti i da bi mrtvi postali sveti.
Molimo tako da si posvjestimo i pojačamo bliskost s onima s kojima nas je smrt rastavila (jer slaba je molitva ako srce ne stoji iza nje), znajući da još malo, i mi ćemo imati potrebu da se za nas mrtve moli, ili ako smo se izliječili od strasti u zemaljskom životu, da molimo i dalje za naše bliske u Podzemlju, tako da na kraju vremena postignemo vječno zajedništvo s njima kakvog nikad nismo imali.
P.S. Općenito rimokatolici krivo gledaju na pokajanje i pokoru i to temeljem zabluda njihovih bogoslova. Tako se vjeruje da je Bog oštećen i povrijeđen zbog naših grijeha i onda traži, kao feudalna vlastela nekad (ta kriva teologija je i nastala u to vrijeme) dovoljnu naknadu za učinjenu povredu ugleda i časti.
Ne, Bog ne traži to, Bog želi da se ljudi spase tako da se oslobode ropstva strastima (i tako postanu slobodni za Njegovu ljubav i blagodat).
Pokora ili pokajanje nema drugog smisla nego tog navedenog.
Netko se uz Božju pomoć i čvrstu volju može momentalno osloboditi strasti (ali i dalje vodi pokajnički život), netko se može svaki tjedan ispovijedati, ići na hodočašća, činiti djela milosrđa, i nikad se ne osloboditi strasti (čim imalo ima želje za pokajanjem za takvog postoji nada, i za takve se obično moli jer su u Podzemlju, a ne mogu se sami osloboditi ropstva strastima iako bi to željeli).
Oganj tu ništa ne pomaže, zato ga i nema.