Bog je čovjekoljubac, a ne diktator

Kad sam započeo s molitvenim životom kao pravoslavac, što slušajući svetu Liturgiju (i na grčkom jeziku, ne samo na crkvenoslavenskom), što moleći u zajednici Večernje, što osobno moleći ujutro i navečer molitve iz pravoslavnog molitvenika, kao bivši rimokatolik primjetio sam za mene neuobičajeno često spominjanje Gospoda Hrista (ili sv.Trojicu ili pojedinačne osobe sv.Trojice) kao čovjekoljubca (grčki filantrop).
Pitao sam se zašto te molitve koje su napisali u davna vremena kršćanski oci nisu prisutni u molitvenom životu rimokatolika s tim tako određujućim ili definirajućim atributom Boga.
Bog je Ljubav, kaže sv.Evanđelist Ivan nadahnut Svetim Duhom, ali konkretno to za nas ljude znači da nas Bog ljubi, da je On čovjekoljubac.
Evo po mojem zabludivom mišljenju razlog zašto takve molitve nisu prisutne na zapadu, zašto je zapad skrenuo od pravoslavlja.
Augustin koji se u Pravoslavlju smatra kršćanskim ocem, ali blaženim, ne kao svetac (jer je naučavao i zablude), je bio obraćenik s gnosticizma-manihejstva u kršćanstvo kojeg je krstio poznati i sveti kršćanski otac Ambrozije Milanski.
Bio je vješt govornik i pravnik te istaknuti manihejac, te je stoga dočekan u mjesnoj Crkvi kao veliki dobitak.
I zaista, ubrzo je s velikim entuzijazmom krenuo s kršćanskom apologetikom, isprva obračunavajući se s onim što je dobro poznavao, manihejstvo-gnosticizam.
Par riječi o toj zabludi.
Ista naučava kako postoji dualnost između dobra i zla, između duha i tijela, između Boga i demijurga (kojeg je stvorio Bog ili koji je nastao emanacijom Boga) koji je stvorio materijalni svijet.
Međutim, za ovo razmatranje treba naglasiti kako su gnostici-manihejci kao i njima slični stoici naučavali kako de facto slobodne ljudske volje nema, Bog je suveren i On odlučuje koga će prosvijetliti gnozom, a koga će ostaviti u slijepilu zlog materijalnog svijeta.
Dotadašnji kršćanski oci to jest Crkva čvrsto je stajala u obrani čovječje ljudske slobode i volje, tako je i Augustin u svojim prvim spisima odbacio manihejske ideje determinizma (sve je Bog unaprijed odredio što će biti).
I onda se pojavio Pelagije ili pelagijanizam s kojim se je brže bolje Augustin, koristeći svoje vještine, htio obračunati, i uspio je to učiniti na zapadu za cijelih tisuću godina.
Nakon svega pitam se - je li stvarno Pelagije tvrdio kako se čovjek može spasiti bez Božje milosti, ili je Augustin skočio na njega kad je ovaj tvrdio da je u ljudskom izboru ili moći činiti dobro, a odbaciti zlo.
To je temeljno pitanje, jer ako je ljudska narav toliko pokvarena nakon Adamovog pada da ne može ništa činiti nego zlo, u čemu je onda krivica ljudi kad oni samo čine ono što im je u naravi?
Ta smisao Božjeg zakona je - ovo su Božje zapovijedi čovječe, drži ih se i bit ćeš blagoslovljen, ne drži ih se i bit ćeš proklet.
Da znamo kako je nemoguće zbog tog pada obdržavati Zakon, kako ne možemo bez Božje milosti ispunjavati ga, ali barem možemo moliti Boga da nam da milost kako bi ga ispunjavali.
Augustin je povratkom na ideje determinizma manihejstva došao do zablude predestinacije po kojoj je Bog i prije nego što je stvorio svijet, odlučio stvoriti ljude koje je izabrao da ih spasi svojom milošću, i da stvori ljude koji ne će biti spašeni, nego će biti u vječnom ognju. 
Toma Akvinski je to dalje razvio, pa je 'filozofirao' kako Bog mora stvoriti ljude i anđele koji će biti prokleti kako bi tako dokazao da je On pravedan to jest taj koji kažnjava zlo, i da bi tako dokazao da je milosrdan, jer iako su svi zaslužili Pakao, On ipak nekima daje milost spasenja.
Svim tim filozofima i naučiteljima RKC je zajedničko što temelje svoju teologiju na poganskom razmišljanju o Bogu koji ne bi bio Bog ako ne bi sve determinirao, ako ne bi sve imao pod apsolutnom kontrolom.
Međutim to nije tradicija Pravoslavlja, na istoku predestinacija to jest polemika između Augustina i Pelagija nije postojala.
Sv.Ivan Zlatousti koji je bio suvremenik Augustinov (Augustin nije znao dobro grčki) odbacio je ideju gnosticizma-manihejstva kako slobodna ljudska volja ne postoji.
Još prije sv.Irinej (Grk koji je bio episkop u Galiji-sadašnjoj Francuskoj) rekao je kako gnosticima treba Bog koji poništava ljudsku volju, a pravi Bog je toliko veći od tog 'Boga' gnostika-manihejaca, tako da je On suveren usprkos čovječjoj slobodnoj volji koju nikad ne ukida.
K tome ljubav ne može postojati bez slobode izbora.
I tako sad dolazimo do poznate rečenice sv.Pavla Timoteju:
"Bog hoće da se svi ljudi spase."
Augustin je ovdje morao upotrijebiti fiškaliju (u koju sam ja povjerovao i u mnogo tekstova na blogu potvrđivao) kako ta rečenica ne bi glasila onako kako piše, da je Bog čovjekoljubac i žele spasenje svim ljudima, nego da Bog želi spasenje svim ljudima koji su Njegovi izabranici iz svih naroda i rasa.
To je po meni glavni razlog zašto papisti ne koriste u svojim molitvenicima molitve kršćanskih otaca u kojima se u svako toliko naglašava Božja filantropija, Božja ljubav prema svim ljudima, a ne samo prema nekima.
Dakako s tim je u neposrednoj vezi pitanje krštenja djece.
U papizmu, sve donedavno kad su papistički teolozi ipak shvatili da je po ovom pitanju Augustin bio u zabludi, naučava se kako je Adamov grijeh, ne samo posljedice koje priznaje Pravoslavlje, nasljedan.
To jest čim se dijete rodi ili začme, već je krivo pred Bogom.
Sve do Tome Akvinskog papisti su vjerovali da nekrštena djeca završavaju u Paklu, Akvinac je (a neki isto prije njega) stoga izmislio Limbo, dio Pakla rezerviran za tu djecu u kojem nema tjelesnih muka.
Kakav je to Bog koji kažnjava nekog vječnim mukama i drži ga krivim, iako taj nije po ničem se ogriješio o Boga to jest o Njegov zakon?
To je 'Bog' koji nije u Objavi, niti u nauku kršćanskih otaca i Crkve, nego je to 'Bog' teologa, filozofa i pravnika Augustina koji nije proučavao po tom pitanju nauk prethodnih kršćanskih otaca (malo opravdanje mu je što nije znao grčki), nego je stvorio u svom umu nekog 'Boga' koji će zadovoljiti njegovo razmišljanje o Bogu koje je evidentno inicirano od sekte manihejaca kojima je prethodno pripadao.
Da rezimiram:
- Bog stvarno želi spasenje svih ljudi, zato je Bog filantrop,
- Bog svima daje i nudi milost spasenja i pri tome poštuje ljudsku volju, a ne diktira kakva ta ljudska volja će biti jer onda više nje i nema,
- ne postoji Božja milost koju ljudska volja ne može odbiti (jer bi onda Bog bio diktator),
- Bog je suveren i drži sve pod kontrolom bez obzira što postoji slobodna ljudska volja,
- Bog ne optužuje i ne krivi potomke zbog grijeha predaka (ali potomci mogu naslijediti posljedice grijeha predaka),
- Adamov (istočni) grijeh se ne naslijeđuje, nego posljedice,
- nerođena i nekrštena djeca ne završavaju u Paklu,
- ne postoji 'bezgriješno začeće Bogorodice' u smislu kakvog drže papisti, jer inače ne postoji začeće koje bi krivicu dalo bilo kojem djetetu,
- RKC je po ovom pitanju evoluirala to jest približila se je (ne potpuno) nauci kršćanskih otaca to jest Crkve u posljednje vrijeme,
- tom činjenicom (prihvaćanje Augustinove zablude predestinacije, zatim ublažavanje, pa na kraju odbacivanje) dokazuje se kako RKC nije nipošto Crkva, nego jedan patrijahat koji je davno krenuo krivim putem i na kraju završio u shizmi (i dao Bog da se na kraju vrati u Crkvu).

Na koncu jedan video na kojeg mi je jedan čitatelj ukazao.
Protestantizam je djelomično nastao i kao reakcija nekih unutar RKC što je ista počela u to vrijeme odbacivati Augustinov nauk o predestinaciji.
Luther je bio augustinski monah, Calvin nije izmislio kalvinizam nego je reafirmirao Augustinov nauk o predestinaciji, kao što su to kasnije činili jansenisti.
Svi su oni djelomično u pravu, ali u cjelini su u krivu.
Jer stvarno je RKC prihvatila augustinizam, a onda ga išla odbacivati (a prava Crkva ne može naučavati zablude).
U videu protestanti reflektiraju o presudnom utjecaju Augustina na protestantizam kojeg osuđuju kao zabludu pozivajući se na kršćanske oce koji su prethodili Augustinu.
Jedino je čudnovato zašto i dalje onda ostaju 'u protestu' protiv RKC, umjesto da se vrate Crkvi kojoj su isti kršćanski oci pripadali i koja će postojati do konca svijeta i u vječnosti.