140 godina Lesninskog manastira

Prošle dane bio sam u Francuskoj, Normandiji, selo Provemont.

Razlog je bio proslava 140 godina ženskog ruskog manastira Lesna koji je nošen vjetrovima geopolitičkih promjena od carske Rusije završio u tom selu.

Također ove godine je 100 godina od upokojenja osnivačice i prve igumanije manastira prepodobne Ekatarine koja se je upokojila u ondašnjoj kraljevini SHS nakon bijega pred judeoboljševicima.

1950.g. monahinje uspijevaju nekako dobiti privolu od jugokomunističkih vlasti (vršio se je i diplomatski pritisak) da otidu iz zemlje.

U nedjelju je bila glavna arhijerejska Liturgija od koje imate djelomični snimak:

Monahinje su u poznim godinama i s teškoćom održavaju impozantni manastir koji je bio nekad grofovski dovorac i imanje koje je čudom kupila Ruska zagranična PC budući je novac za kupovinu, kojeg nije bilo, dao anonimni Amerikanac.

Bogatog Amerikanca nikako više nisu mogli naći da mu zahvale nakon kupovine, čak ni u hotelu u kojem je odsjeo nisu više imali podatke o njemu (ktitor je dobro znao Hristove riječi - da ne zna ljevica što radi desnica).

U istom manastiru je nekoliko puta zasjedala sinoda RZPC.

Nakon što je RZPC odlučila se 2007.g. priključiti svjetskopravoslavnom i proboljševičkom Moskovskom patrijarhatu, monahinje su odlučile ne slijediti ih.

Trenutno su pod omoforom vladike Akakija.

Bilo je gostiju iz cijelog svijeta, na videu osim prelijepog pjevanja ruskih monahinja možete poslušati i odličan američki kor pjevača.

Moj glavni dojam ove proslave i cjelokupnog postojanja Lesninskog manastira je kako vjernost Bogu i Crkvi u teškim i 'bezizlaznim' vremenima uvijek prati Božji blagoslov, blagodat i providnost.

Ne postoje bezizlazne situacije za one koji ljube Boga.

Danas je Evanđelje iz Luke o iskušenjima Hristovim nakon krštenja u Jordanu kad je postio 40 dana u pustinji i iskušavao Ga je Đavao.

O tome najbolje je dati poveznicu na homiliju o.Stevena Allena.

Ne možemo nikako izbjeći borbu s đavolima.

Ako nema borbe, onda je to znak da smo njihovi.

Zemaljski život je besprekidna borba protiv tri glavna iskušenja, hedonizma - neugasive želje za uživanjem ovog svijeta , želje za vlasti nad ljudima i imanja ljudske slave, te naše ludosti kad se ne trudimo boriti protiv zla i đavola te očekujemo da će nam se i bez te borbe Bog smilovati.

Iskušenja dolaze uvijek od đavola koji znaju naše slabosti, znaju naše slabe točke i u nemalo slučajeva misli koje nam dolaze na pamet imaju demonsko podrijetlo.

Jako je važno da to znamo te da ih odmah odbacimo, ili kako je napisano u Psaltiru - da ih ubijemo kao djecu Babilona (slabi su kršćani koji čitaju Psaltir i misle da se radi o doslovnom ubijanju babilonske djece).

Moramo stražariti nad našim mislima, danonoćno, čak i u snu.

To je moguće samo uz neprekidnu molitvu, uvijek trebamo imati na pameti da je ovaj život prolazan, da su iskušenja dopuštena od Boga kako bismo se izvježbali u borbi protiv demona i konačno ih pobijedili te se tako posvetili uz Božju blagodat.

Križevi koje moramo nositi, bilo da smo ih sami birali, bilo da smo ih dobili od drugih bez naše volje, su naša ulaznica u carstvo Nebesko.

Ljubav je prazna riječ ako nije dokazana i utvrđena dragovoljnim nošenjem križa.

Izdržimo do kraja i dobit ćemo vječni vijenac slave od našeg Spasitelja.

Amin.

P.S.

Povezano sa zadnjom rečenicom, razgovor sa starim američkim svećenikom rusko-njemačkog podrijetla, s dijagnozom neizlječive smrtne bolesti, o svom životu, familiji, Crkvi, i u očekivanju smrti i vječnog života:

 Poduži razgovor, ali i vrlo dušekoristan.

Još jedan, ali kratki video pravoslavnog svećenika, doduše svjetski pravoslavnog.

Stavio sam ga ovdje zbog poruke koja je uvijek aktualna.

Kao vjernici-mirjani-laici dužni smo poštovati, pomagati i biti poslušni kleru. 

Međutim kad neki klerik javno nastupi sa nekršćanskim porukama, kao ta dvojica svećenika koji su se javno radovali zbog ubojstva C.Kirka, onda se ne smije zašutiti nego ispitati slučaj i ako se ti svećenici javno ne pokaju, onda ih izbaciti iz Crkve.

Ta po kanonima Crkve svećenici više ne mogu bogoslužiti ako i nehotimično ubiju nekog (recimo u prometnoj nesreći), a kamoli da se raduju da je netko ubijen koji nije bio neprijatelj Crkve.

Ovi svećenici su očigledno iz svjetskog pravoslavlja, ali moramo biti svjesni da se isto može dogoditi i kod nas istinski pravoslavnih.

Juda je otpao prvi, a sličnih njemu poslije bilo je mnogo i biti će do kraja svijeta.

Ne smijemo se sablazniti ako saznamo za takvo nešto, nego tada moramo reagirati pozivajući se na kanone šestog-sedmog sabora Crkve u Trulu-Carigradu koji je to pitanje regulirao, odnosno dao pravo, a rekao bih i obvezu, kršćanima-laicima da se mora rasvijetliti slučajevi nedostojnih i heretičkih klerika na razini sinode mjesne Crkve.

Sad nešto što je bilo u početku bloga prilično važna tema - neusklađenost ili bolje rečeno suprostavljenost moderne znanstveno-ateističke kozmologije sa biblijskom-kršćanskom.

Svi zdravih očiju i uma vide tu nepomirljivu suprostavljenost, ali ipak postoje kršćani koji ljube više ovaj svijet od Božje objave, te stoga to ne žele vidjeti, koji vjeruju da mogu sjediti na dvije stolice.

I što prvi put primjećujem je da o tome javno raspravljaju pravoslavni vjernici-laici:

Vjerujem da je i napuštanje biblijske kozmologije mnogih kršćana znak posljednjih vremena, odnosno velike i posljednje apostazije.