Mir Božji! Hristos se rodi!

Za ovu blagdansku priliku dati ću čitateljima tekst prebačen iz srpske ćirilice na latinicu koristeći AI (jer većina čitatelja ne zna ćirilicu).

Radi se o knjizi svetog Dimitrija Rostovskog: "Letopis - Istorija sveta od postanja do rođenja Hristovog" u prijevodu Mladena Stankovića.

Knjigu čitam i eto baš 'slučajno' danas, za Roždevstvo Hristovo pročitah te stranice koje snimih i poslah AI da mi uštedi trud.

U tom dijelu knjige sveti Dimitrije opisuje gradnju Babilonske kule i kaznu koju je ljudima koji su je gradili dao Bog.

...

time postajali su kao bez uma, jer ih je obuzeo strah usled nevidljivog dolaska Gospodnjeg, pa su prestrašeni jurili s vrha kule do dna. Istovremeno, po promislu Božijem počeo je da duva silan vetar, i nastalo je nevreme, koje je razorilo veći deo kule i ubilo mnoge od njenih najusrdnijih graditelja.

Tako su ljudi prekinuli svoje delo i shvatili negodovanje Božije. Tražili su onoga ko bi mogao razumeti šta drugi govori. Nakon toga prozvali su ono mesto i grad Vavilon, što znači „smutnja", jer tamo je Gospod smutio grešne ljude i pomešao njihove jezike. Takođe je i zemlja prozvana Vavilonija.

Posle ove smutnje i mešanja jezika, ljudi su se razišli po svetu, svak u svoj kraj koji mu je praotac Noje odredio. Simovo pleme, koje vodi poreklo od sinova i unuka Simovih, rasejalo se u istočnim zemljama po Aziji. Jafetovo pleme je zauzelo Evropu, zapadne i severne zemlje. A Hamovi potomci su se delom udaljili u južne zemlje Afrike, dok su delom ostali u Aziji, Simovom nasledstvu, u vreme Nevroda, koji se – kao bogoprotivnik, mada ga je obuzeo veliki stid jer se njegov plan nije ostvario i započeto delo je propalo – ipak nije udaljio odatle, nego je sa svojim najbližim srodnicima ostao tamo, živeći u gradu Vavilonu, i izgnanši Sitovo pleme iz te vavilonske zemlje.

Gospod ne samo da je pomešao ljudske jezike, nego je i lepotu ljudskog lika u mnogo čemu promenio, i jedva da im je ostavio sličnost sa ljudima. Jer od tih graditelja kule, pometenih gnevom Božijim, proisteklo je svakojako nakazno potomstvo, kao izrodi ljudske prirode, napola zveri, napola ljudi, o kojima ćemo sada ponešto i reći.

Kao prvo, na različitim mestima po gorama i u pustinjama pojavila su se bića nalik ljudima, koja se zovu šumski ljudi ili satiri, a žive sa zverima, nagi, kosmati, s kozijim nogama i roščićima na glavi. Toliko su brzi, da satira ne može da stigne nijedna životinja, sem kada je bolestan ili kad ostari.

Zatim kentauri, koji imaju ljudsku glavu i prsa, a ostatkom tela nalik su konju, s konjskim nogama i repom.

O oba ova čovekolika bića napisano je u žitiju prepodobnog Pavla Tivejskog. Jedanput je Antonije Veliki pošao u pustinju kako bi pronašao ugodnika Božijeg Pavla. Bilo je podne i velika žega pa je starac iznemogao telom, ali bio je bodar duhom i nije se vratio s puta koji je preduzeo. Pošto nije znao kuda tačno treba da ide, krepio se govoreći: „Verujem Bogu da će mi pokazati slugu Svoga, koga mi je obećao pokazati". Posle nekog vremena ugledao je čoveka nalik konju, koga jelinski pesnici nazivaju kentaurom.

Videvši ga, starac se osenio spasonosnim znamenjem krsta i smelo je upitao: „Slušaj, gde živi sluga Božiji?" Zver se pokloni na ove reči svetoga i, pošto nije mogla da govori, rukom mu pokaza u kom pravcu treba ići do sluge Božijeg, pa se velikom brzinom udalji od svetog Antonija. Starac se zadivi prizorom ove zveri i pođe gde mu je pokazano.

Došavši na neko kamenito mesto starac ugleda drugu zver, koja je bila dopola nalik čoveku, dok je ostatak njenog tela bio životinjski – kozije noge i rogovi na glavi. Starac se zaprepasti pred bićem koje vidi, ali ga, budući naoružan nepokolebljivom verom, bez straha upita: „Ko si ti?" 

Zver mu pruži plod urme kao zalog mira govoreći: „Ja sam jedan od smrtnika što žive u pustinji, koje ljudi pomračeni zabludom nazivaju satirima i poštuju ih kao jedno od svojih božanstava; poslan sam u ime svoga stada da te zamolim da se pomoliš za nas zajedničkom Vladiki, Koga smo, kada je došao u svet, prepoznali, jer po svoj zemlji izađe glas Njegov (upor. Ps. 18,5)".

Dok je zver ovo govorila, lice umornog pustinjaka oblile suze radosnice. Obradovao se slavi Hristovoj i propasti satanskoj, i ujedno zadivio tome kako je uspeo da razume reči satira. Udarivši štapom o zemlju prepodobni reče: „Teško tebi, grade Aleksandrijo, jer umesto Boga poštuješ čudovišta! Teško tebi, grade bludni, u koji su se sabrali demoni čitavog sveta! Kakav ćeš odgovor dati, kada i zveri ispovedaju silu Hristovu, a ti šumska strašila poštuješ kao bogove?" Dok je sveti ovo govorio, zver uteče u pustinju.
Što se tiče ove zveri, neka niko ne misli da to nije tačno, jer je u vreme cara Konstancija takva čovekolika zver, koja se zove satir, bila živa dovedena u Aleksandriju na veliko zaprepašćenje čitavog naroda. A kada je izdahnula, njeno su telo, da ne istruli, usolili solju i poslali caru u Antiohiju, da bi preko njega bilo poznato i drugima.
Androgini, ili hermafroditi – svaki od njih ima obe prirode, i mušku i žensku; grudi su im – desna muška, a leva ženska.
Arimaspi imaju samo jedno oko na sred čela i neprekidno se bore s grifonima oko bisera i zlata; ono što grifoni iskopaju u gorama, ovi arimaspi im nasilno otimaju.
Astomi žive u dalekim oblastima Indije, uopšte nemaju usta, ništa ne jedu i ne piju, žive samo od toga što kroz nozdrve udišu mirise povrća. Udisanje tog mirisa služi im kao hrana.
Tanefi imaju tako velike uši, da im pokrivaju čitavo telo.
Nevri – ponekad se privremeno pretvaraju u vuka i proždiru čoveka koga uhvate.
Pigmeji to su vrlo mali ljudi, visine svega jednog lakta; žive u planinama Indije; nisu dugovečni: njihove žene rađaju s pet godina, a sa osam su već stare. Ovi pigmeji jašu na ovnovima ili jarčevima i gađaju iz malih lukova. Zbog hrane su stalno u ratu sa ždralovima, jer ždralovi jedu ono što pigmeji poseju. Zato pigmeji s proleća sabiraju veliku vojsku i s oružjem polaze na obalu mora Okeana, blizu koga se nalazi njihova zemlja, tamo traže gnezda ždralova i jedu njihova jaja i ptiće, kako se ždralovi ne bi umnožili i savladali ih.
Kiklopi antički pesnik Vergilije kaže da žive na Siciliji, (i) pod planinom Etna. Za njih se (kao i za Arimaspe) kaže da imaju samo jedno oko i to na čelu.
Mantikori žive u Indiji i imaju samo glavu i lice čoveka, a ostatak tela im je lavovski.
U tim zemljama Indije postoje i mnoga druga čovekolika čudovišta, koja nemaju ni glave ni vrata, jer im se oči nalaze na ramenima, a usta na prsima.
Tamo se u pustinjama može pronaći još jedno čovekoliko čudovište ono se naziva kinokefal. Glava mu je pseća, i ispušta strašan škrgut zuba.
Ihkočkodan ili pitik samo donekle liči na čoveka.
I mnoga druga slična čovekolika čudovišta mogu se pronaći pod kapom nebeskom; po rečima zapadnog učitelja Avgustina, ona, kao i mi, potiču od praoca Noja, ali su u vreme gradnje kule, smućena gnevom Božijim, izgubila lepotu ljudskog lika i um. Od toga doba ova bića više nisu bili potpuni ljudi, već napola zveri i čudovišta. I u tome nema ničeg čudnog, pošto se i kasnije dogodilo nešto slično: jer se Navuhodonosor ...

Satiri nisu izmišljotina, to su ljudi i njihovi potomci koje je Bog kaznio zbog gradnje Babilonske kule na način da ih je preobrazio u čudovišta, pola ljudi pola životinje.

I sad najzanimljivije, taj satir kojeg je sreo sveti Antun Pustinjak (ili Antun Egipatski pod drugim imenom, pravoslavci kod nas ga zovu Antonijem Velikim) govorio je ljudskim jezikom kojeg je razumio svetac, i satir je znao da je Antun veliki svetac i velik u Božjoj blagodati.

Te ga je zamolio da se pomoli za njega i njegove (satire) jer su prepoznali da se je Bog utjelovio pred nekoliko stoljeća (kad se je taj razgovor vodio prošlo je toliko od rođenja Hristovog) i spremni su pokloniti Mu se kao svome vladiki-vladaru-caru.

Svecu su od uzbuđenje suze potekle vidjevši da čudovišta znaju tko je Hristos, da su u pokajanju te su spremni pokloniti se Božiću kao i Njegova presveta Majka, očuh Josip, pastiri, anđeli, trojica mudraca s istoka.

Jesmo li spremni pokloniti se i klanjati Mu se u vječnosti kao i anđeli?

Ili su nas pretekla čudovišta?

Poklonimo Mu se do poda i ne gledajmo u Njemu nemoćno djetešce, nego Vladiku sveg stvorenog!

P.S.

Homilija o.Stevena Allena o Roždestvu Hristovom.

Mogao bih sad nizati video snimke u kojima se vidi da su narativi o dobrim momcima koji su pobjedili u drugom veleratu nepovratno otišli, ne treba biti genije za shvatiti da je današnje katastrofalno stanje Zapada izravno povezano s tim 'dobrim momcima', globalistima, pobjednicima posljednjeg svjetskog rata.

A da nije dobro samo na Zapadu, govori i ova informacija iz Kine.

Do 2100 g. (ne vjerujem da će svijet do tada trajati) Kina će izgubiti pola svojeg stanovništva.

Treba znati da ne će tada ostati pola mladih Kineza, nego staro stanovništvo koje ne može trend okrenuti, ali niti brinuti se o sebi.

Što reć nego da to već je sada na Zapadu i kod nas.

Gledah neki dan kad sam bio u gostima (jer nikada ne gledam doma TV) emisiju HRT "Dobro jutro Hrvatska" koju vode oni koji su je vodili i pred 20 godina, ondašnji sredovječni ljudi, a današnji starci.

Žene ofarbane i zategnutih bora, ali nije teško otkriti da kao i uvijek na taj način skrivaju svoje stare godine i glume da su mlađe i izazovnije.

U emisiji (liberalnog radioaktivnog zračenja) prilog je bio o 'neotuđivim ljudskim pravima invalidne djece' kako bi gledatelji dobili dojam kako smo mi pravedno i milosrdno društvo. Dočim u normalnom organskom društvu o toj djeci se brine njihov rod i ljudi dobre volje koji od srca i zbog Hrista pomažu tu djecu, a ne da se protukršćanska država lažno brine o istoj djeci iz svog proračuna te da onda postoje plaćenici od države koji se o toj djeci brinu. Djeca pak lako otkriju (pa i ona mentalno zaostala) kad se netko bez plaće i interesa, a iz ljubavi brine o njima, a kad to netko radi zbog interesa.

Na taj načim dekadentno društvo nastoji sakriti istinu kako umiremo i nestajemo. 

Moderno društvo se šminka i prikazuje onakvim kakvim nije. Isto kao i žene (prave žene se ne šminkaju jer ove slabog morala samim šminkanjem priznaju da se bave glumom, zavođenjem i pretvaranjem u nešto što nisu, nekad su se samo prostitutke šminkale).

Kakva prava! Kad je Bog ikad dao ljudima nekakva prava!?

Dao je zapovijedi, i rekao birajte život ili smrt!

Ako budete poslušni zapovijedima, onda ćete imati Božji blagoslov i život.

Ako budete pobunjenici protiv Boga i Njegovih zapovijedi, onda imate smrt.

Radi se o tome da su ljudi ozakonili protivljenje Božjim zapovijedima, štoviše kršenje Božjih zapovijedi se u modernom društvu smatra poželjnim i vrlinom.

Što može uslijediti u naopakom društvu nego naopaka situacija, da umjesto života ima smrt?

Ako se nešto ne preokrene, emisija protubožjeg liberalizma na državnoj TV, može se slobodno preimenovati u "Laku noć Hrvatska" i emitirati se i dalje ujutro. 

I na engleskom jeziku, jer više nitko od stanovnika RH ne će znati hrvatski jezik.

Pa što mi je trebalo da pokvarim tekst o Roždevstvu Hristovom ovim crnilom?

Tako da jasnije (u kontrastu ili chiaroscuro) prikažem taj veliki blagdan Života.

Oni koji su postili za Božić, oni su se radovali Božiću i mogli su ga roditi u svom srcu.

I nije važno da li su mladi ili stari, jer u ljudskom srcu je vječni Mladenac, i takav čovjek se raduje budućem vječnom životu u nebeskom Jeruzalemu.

Takav zna da ovaj svijet, baš zato što je u pobuni protiv Boga, mora umrijeti i ne želi se vezivati za njega.

Takav zna da je bezumno slaviti Božić prije Božića na "adventima" i prezire te događaje koje hotimično žele uništiti Božićni post i iščekivanje mladog Sunca Pravde u zimi ovog svijeta.

Moderno društvo se silno trudi da i dalje traje zima i mrak, društvo koristi umjetna svjetla elektromagnetizma kako bi sakrili 'sveta od sveta' (Svjetlo od Svjetla kako se izgovara u Simbolu vjere o Gospodu Isusu Hristu).

Ali Svjetlo se je rodilo i nikakvi Herodi ovog svijeta Ga ne mogu pogasiti.

I kako je naglasio vladika Akakije u homiliji, daje nam Mir koji ovaj svijet ne može dati.

Štoviše, taj istinski Mir bori se protiv lažnog mira ovog svijeta.

U toj borbi moramo sudjelovati htjeli ili ne htjeli.

Pretrpimo dakle braćo i sestre još malo nevolja prolaznog života i svijeta, čeka nas nakon toga naš Vladika nad vladikama s vijencem vječne slave priređenim u vječnosti za naše glave ako ustrajemo do kraja u vjeri, nadi i ljubavi!