Razoružanje

Nastavljam s prenošenjem na blog nekih naslova u knjizi.
Ovaj naslov je u prvom poglavlju:

Poslanica sv.Pavla Efežanima u šestom poglavlju:

Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima davlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.

Mnogi kršćani su mnogo puta ove redke čitali, ali se pitam jesmo li ih stvarno primjenili? Prvo se ovdje moramo pitati iskreno kao da smo na krštenju - želimo li se oduprijeti lukavstvima đavla? 
Najlakše je usnama odgovoriti potvrdno ili s površinskim trenutnim mišljenjem na kojeg ćemo zaboraviti prvom prigodom kad nas đavao preko neke požude dovede ponovno u pobunu protiv Boga.

Tko se osim otvorenih sotonista ne bi htio oduprijeti odvratnom paklenom stvorenju koji smrdi po sumporu i nečistoći i izgleda ružnije i zlokobnije od bilo kojeg zemaljskog čudovišta? 
Međutim Pavao ovdje kaže da se trebamo oduprijeti lukavstvima oca laži. Ne kaže se uzalud kako je put prema Paklu popločen s dobrim namjerama, ili u skladu s ovim tekstom, popločen s lukavstvima đavlovim koje tumačimo kao dobre namjere prema nama.

Treba ozbiljno shvatiti sv.Pavla, mi se ne možemo suprostaviti lukavstvima čovjekoubojice od početka vlastitim snagama i vlastitim oružjem. 
Ranjeni smo istočnim grijehom po kojem smo duhovno slijepi i laki plijen zloduha. 
Štoviše živimo u svijetu s kojim upravljaju Božji i naši neprijatelji koji se silno trude lukavo predstaviti demonske zamke kao neko naše osobno dobro. 

Možemo li biti u nekom primirju s onima koji nisu od krvi i mesa, ali upravljaju s onima koji su od krvi i mesa, koji imaju moć upravljanja nad svijetom kako bi nas sa sobom povukli u podzemlje? 
Primirje s ovakvim neprijateljem znači kapitulaciju. Koja nije izvana ponižavajuća, nego je glamurna i blještava, obilna u vremenitim užicima kako poraženi ne bi vidio do posljednjeg trenutka provaliju u koju je
vođen. 

Bez Boga odnosno bez jake prisnosti s Njim koja nam daje potrebnu snagu, naš najgore mogući poraz je neizbježan.
Kako pak se jačati u Gospodinu kako nam kaže Pavao kad ne osjećamo Njegovu nazočnost i blizinu? 
Jedno je biti ’efežaninom’ koji samo čita poslanicu i ne može ju sprovesti u djelo, a drugo je živjeti istu riječ Božju. 

Budimo sigurni da nije problem niti u Bogu niti u poslanici, nego u nama. 
Jer zarobljenik se ne može boriti, on je zarobljen. Boga ne osjećamo u blizini zato što su u našoj blizini demoni čiji smo zarobljenici. 

I najvažnije pitanje - želimo li stvarno biti oslobođeni? 
Jer ako želimo, onda nužno mrzimo grijeh, sav lažni sjaj svijeta i sve đavolske lukavštine koje nam potiču vremenitu ugodu koja je lanac s kojim smo okovani.

I da bude zbunjenost naša još i veća, sv.Pavao nam kaže kako Bog daje milost ne samo moći se osloboditi okova grijeha, nego i daje milost htjeti se tih okova riješiti. 

Stoga, ako ste zarobljenici đavlovi, ali se želite osloboditi, onda znajte kako to u vama već djeluje milost Božja. 
Ali nikako ne smijete stati samo na tome, nego usrdno moliti Boga da vam dadne milost oslobođenja i nakon toga ustrajno moliti do smrti kako bi vas Bog po svojoj milosti održao u tom stanju slobode djece Božje.

Bez traženja lažnog opravdanja, moramo konstatirati kako živimo u težim vremenima za kršćanina nego što su živjeli Efežani.
Oni još nisu imali sastavljeno sv.Pismo i vjerojatno niti Evanđelje u pisanom obliku, ali su imali živog sv.Petra i sv.Pavla, ali i druge apostole. 
Imali su živo Evandelje i vodili su ih oni koji su bili spremni životom svjedočiti za riječi koje su osobno čuli od Gospodina Isusa Krista. 
Imali su k tome braću i sestre u Kristu oko sebe s kojima su dijelili dobro i zlo i s kojima su često zajedno odlazili u mučeništvo, u rađaonicu novog vječnog i slavnog života.

Mi toga više nemamo, i nemojmo se pretvarati da imamo jer time sami sebe zavaravamo.
Gdje su danas pravovjerni nasljednici apostola koji se nisu predali i prodali upravljačima ovog mračnog svijeta? 
Gdje se nalazi biskupija u kojoj biskup ima istu vjeru apostola? 
Gdje se nalazi biskupija u kojoj biskup zapovijeda svojem stadu da se bori do smrti za vjeru u Krista i Istinu koju krši svaka država svijeta? 
Ako bi i postojala takva biskupija i biskup, kako to da je onda isti biskup u zajedništvu s apostatama iz Vatikana? 
Ako pak nije u zajedništvu, onda je biskup bez biskupije, biskup bez povjerenog mu stada.
 
Ako je sv.Pavlu svijet tada izgledao mračan, kako li je tek sada svijet u mrklom mraku kad se legaliziraju i prakticiraju perverzije koje su i onda bile poganima mrske i kojih su zabranjivali?

Međutim, sv.Pavao je proročki vidio naše vrijeme i to je napisao Timoteju u drugoj poslanici, treće poglavlje:

A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici,
goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni!

Nadam se da ćemo sve više biti oni koji bi se poput sv.Timoteja trebali kloniti ovih, nego oni od kojih bi se sv.Pavao, sv.Timotej i svi sveci klonili.

Sigurno je kako još ima kršćana u svijetu jer bi inače već bio Sud ovom svijetu. 
Kršćani ne mogu postojati izvan vojujuće Crkve, prema tome i Crkva postoji. 
Drugovatikanska sekta nije nipošto Crkva jer Crkvu vrata paklena prema Kristovom obećanju ne mogu nadvladati. 

Vrata Paklena su laži, to jest krivovjerje. 
To Crkva oduvijek naučava i što bi to inače moglo biti kad je knez ovog mračnog svijeta nazvan od Krista ocem laži? 
Ne trebam ići u posebno obrazlaganje i navođenje dokaza kako ta sekta naučava krivovjerje.
Svatko danas tko ima pristupa internetu može naići na pregršt dokaza. 

Po meni je najepohalniji dokaz fotografija antipape Woytile tzv. Ivana Pavla II, na kojoj isti ljubi knjigu laži kuran kojeg je dobio kao dar od jednog muhamedanskog vjerskog vođe. 

Čovjek koji ljubi istinu, ne može poljubiti knjigu laži u kojoj između ostalog piše kako Isus Krist nije bio na križu i nije Bog. 
I nije Woytila iskočio s tim svojim činom izdaje Krista, davno prije toga se u Vatikanu naučava kako su svi ljudi djeca Božja te kako se ljudi mogu spasiti vjerovali ili ne vjerovali u bilo što. 
Takav prijezir prema Istini morao je prije ili kasnije dovesti do Judinog poljubca.


Što reć na milijardu sljedbenika lažne vatikanske sekte koji kažu da vjeruju u Isusa Krista, i istovremeno su u praktičnom zajedništvu sa cijelim mračnim svijetom, koji su u zajedništvu s onima koji negiraju Isusa Krista te ljube laž?
 
Na dvije stolice se ne može sjediti. 
Netko će reć da se može ako je stražnjica dovoljno velika. 
Samo stolica Istine i stolica laži su na suprotnim stranama svijeta. 
Tako veliku stražnjicu niti ti licemjeri drugovatikanski nemaju.
 
I što nam je činiti ako želimo slijediti Istinu, biti oslobođeni po Njoj i živjeti u Njoj u vremenima kad Crkva, koja je stup i temelj istine na Zemlji, više nema vanjska obilježa, više nema hijerahije klera, više nema u svojem posjedu veličanstvene katedrale i bazilike, pa sve do skromnih župnih crkvi i župnih stanova?

Po mojem sudu ponovno živimo u vremenima katakombi, ali ovaj put bez klera. 
Što je neopisivo teže i vjerojatno ne može dugo trajati nego će biti blizu Sud vremenu i ovom mračnom svijetu. 

Možemo živjeti u laži kako je vatikanska sekta Kristova sveta i nezabludiva Zaručnica. 
Samo laž nas ne vodi nikamo doli do mjesta gdje je otac laži. 

Nikako ne smijemo razmišljati kako je istina teška ili preteška za prihvatiti pa ćemo radije pretvarati se kako je Woytila bio katolik i pravi papa. 

Osobno sam doživio veliko duhovno oslobođenje kad sam formalno sebi i svima oko sebe obznanio kako ovi koje sam dotad držao papama to nisu, niti su Crkva oni koji drže tu djecu Sotone Kristovim vikarima na Zemlji. 
Istina izgleda bolna za one koji žive u laži, ali ona oslobađa.

Kako sam već ovdje pisao, cilj knjige je pokušati saznati i objasniti kako su kršćani od mučenika koji su radosno odlazili u svoju smrt ili koji su isto tako odlazili na neizvjesno hodočašće u Jeruzalem tijekom križarskih ratova, postali oni koji su na granici apostazije zato što nemaju hrabrosti suprostaviti se laži i to bez straha od mučeništva i uzimanja mača u ruke.
 
Odgovor je u uvodnom tekstu iz poslanice Efežanima. Kršćanima je s vremenom kopnila hrabrost i revnost za Istinu zato što nisu bili ’ojačani u Gospodinu i u silnoj snazi Njegovoj’ pa su lako postali plijen lukavstvima đavolskim. 
Razoružali su se, odbacili su od sebe božansko oružje koje im je jamčilo pobjedu. 

U slijedećim poglavljima obrađivati ću pojedine zamke ili pojedina grmlja u koja su kršćani uzalud bacili svoje koplje i tako ostali razoružani.


P.S. Pokušao sam ispraviti naše dijakritike na blogu, d -> đ, ali ako negdje vidite da to nije, znajte kako je u knjizi ispravno napisano.
Dakako da je ovo radna verzija i ima pravopisnih i inih grešaka.