Kao u Noino vrijeme

Samozvani rimski patrijarh Franjo, miljenik medija, masona i LGBTQ, i afroazijskih imigranata u Europu, objavio je kako živimo u vremenu prispodobivom vremenu Noe prije Općeg potopa.
Mislim da će se svaki kršćanin otvorenih očiju s time složiti.
Ali ne će s obrazloženjem 'papa' Franje.
Jer on veli kako postoji glad i neimaština, postoje djeca vojnici (koliko sam čitao oni znaju biti često svirepiji od odraslih, ali Franjo predmnijeva da zato što su djeca da su zato nevini).
Daleko od toga da nije zlo kad se hrana baca, a neki su gladni, ili kad djeca ratuju, međutim nikad nije bilo da nije bilo gladnih i siromašnih. Ta sam Gospod kaže u Evanđelju kako će siromašnih uvijek biti.
Prema tome 'Hristov vikar na Zemlji' govori nešto drugo od Hrista, za njega je zlo ono što je posljedica stvarnog zla, a ne ono pravo zlo.
Ili drugim riječima ili slikom, 'papa' kaže kako je izgon iz Edena zlo, i time prikriva pravo zlo koje je izgonom kažnjeno, to zlo jest kršenje Božjih zapovijedi.
Jer i glad, i bolesti, i neimaština i konačno sama smrt su posljedice grijeha, one nisu uzrok zla.
Također, svaki kršćanin zna da će te posljedice biti dok god Gospod drugi put ne dođe.
Tko bi pak govorio i navještao da će se na Zemlji ponovno postaviti raj prije toga, nije Hristov nego Antihristov, jer ovaj drugi će ljude prevariti kao Zmija Evu, raja ne će biti nego će biti samo još više nevolja.
To je dakle prva prevara tobožnjeg nasljednika sv.Petra.
Druga je iskrivljanje slike o Bogu.
Jer Franjo predstavlja Boga kao nekog sentimentalnog čovjeka, iako u istom tekstu kaže kako 'to nije sentimentalnost'.
Da, nije šija nego vrat.
I zanimljivo je da on kao tipičan modernist riječi sv.Pisma tumači doslovno tamo gdje se ne mogu tumačiti doslovno, a tamo gdje se moraju tumačiti doslovno, tamo ih tumači metaforički i iskrivljeno kako bi opravdao svoju masonsku agendu.
Tako Franjo kaže da se je Bog doslovno razljutio na ljude i požalio što ih je stvorio.
Jednom sam kao mali izrađivao neki jedrenjak kojeg sam planirao pustiti na jedrenje u obližnjoj lokvi.
Međutim nisam predvidio da jedrenjak mora imati nisko težište, pa mi se je stalno prevrtao.
Iako sam dosta vremena utrošio dok sam ga učinio i bio zadovoljan njegovim izgledom, bio sam tada toliko ljut da sam uzeo sjekiru i raskomadao ga.
Može li se takvo nezrelo ponašanje usporediti s odlukom Boga da uništi svijet Općim potopom?
A to upravo čini 'Hristov zamjenik', Bog je htio da Adam i njegovi potomci budu savršeni, a kad je vidio da je najprije Adam pao u grijeh, a kroz nekoliko naraštaja svi njegovi potomci osim Noine obitelji, onda se razljutio sam na sebe što je uopće išao stvarati Adama, pa je na kraju odlučio cijeli svijet potopiti.
Naravno, Franjo je svjestan kako je njegovo tumačenje Boga kao nezrelog djeteta nije baš privlačno ljudima kojima želi biti lažni prorok, pa kaže kako je Bog više patio što je odlučio otvoriti nebeske ustave vode od ljudi koji su se potopili zbog toga, i to zato što mu je bilo žao ljudi.
Pa zašto ih je onda potopio?
Da bi više patio od ljudi koje je potopio?
Meni nije bilo žao drvenog jedrenjaka kojeg sam dao na komadiće.
Posve je jasno da Franjin 'Bog' ne postoji, jer Bog je sveznajući i ne može ništa učiniti za čim bi poslije žalio.
Franjo se dakle silno trudi prikazati Boga kao da je On nemoćni, sentimentalni stvor.
U jednoj rečenici kaže kad Bog kažnjava ljude da ih onda udara svojim srcem koje onda više pati od onog kojeg udara.
Tko bi se takvog 'Boga' trebao bojati u skladu s istinom Objave kako je strah Božji početak mudrosti ili s rečenicom sv.Pavla kako je strašno pasti u ruke Boga živoga?
Bog ne može trpjeti, štoviše Boga ni ne možemo niti smijemo uspoređivati sa stvorenjima za koja znamo da trpe.
Bogu ne smijemo niti pripisivati, kako Franjo reče, osjećaje, jer ako nismo telci i ako imamo imalo životnog iskustva onda znamo kako osjećaji nas znaju zavesti i dovesti u zlo (jer laž je zlo i dovodi do drugog zla).
Osjećati nešto prema nekom ili prema nečem ne znači znati istinu o tome.
Bog pak sve zna, Bog stoga ne može imati osjećaje u stilu 'osjećam da je ovaj čovjek dobar pa ću ga uzveličati, ispuniti mu srce i biti blizak s njim'.
Ljubav nije osjećaj, nego je stvarno djelovanje prema nekom.
Prava ljubav (koja je kod Boga, a mi je trebamo naslijedovati) se ne može niti razočarati.
Razočaraju se oni koji samo misle da su ljubili (ili osjećaju da su ljubili), ali su imali samo osjećaj kojeg su nazivali ljubav.
'Vikar' pak pokazuje uobičajenu zabludu koja je kod mnogih na zapadu prisutna tako da Gospoda Hrista tumači kao ljudsku osobu, a što je ustvari nestorijanizam.
Hrist je čovjek po svojoj ljudskoj naravi i volji koju je dobio utjelovljenjem, ali On je nadasve i iznad svega Osoba koja postoji od vječnosti, On je božanska osoba s božanskom naravi.
U Hristu je patila, i to samo za vrijeme zemaljskog života (nažalost mnogi vjeruju da i sada Hrist pati, takvima gode laži koje izriče ovaj lažni prorok), Njegova ljudska narav.
Drugačije ne može biti, i zato se je Bog utjelovio, radi prinošenja žrtve za oproštenje ljudskih grijeha.
Tvrditi pak da Gospod Hrist i dalje pati znači de facto širiti ideju anatemiziranog carigradskog patrijarha Nestorija koji je u Hristu vidio dvije osobe.
Nešto ipak treba reći o Franjinom stalno ponavljanju pojma 'srce'.
Ideja da nas Bog ljubi zato što ima ljudsko srce raširili su na zapadu jezuiti u borbi protiv jansenista.
Tako se je napravio kult Isusovog srca, a kasnije je tome pridodano Marijino srce.
Dakako da je to novina koja nema temelja niti u Objavi niti u tradiciji kršćanskih otaca.
To se je događalo nakon renesanse i uoči francuske revolucije iza koje je uslijedilo moderno doba.
A to moderno doba obilježeno je nedostatkom straha Božjeg i sentimentalnom duhovnošću koju nam je Franjo u tom tekstu prilično dobro manifestirao.
Po mojem sudu to je priprema za dolazak Antihrista, koji će, dobro pogađate, igrati i dobiti svoju moć na ljudima putem sentimentalnosti.
Imamo ovdje lažnog proroka koji se poziva na Opći potop, negira postojanje ljudima nedokučive Božje suštine i sveznanja, Boga predstavlja kao sentimentalnog i nerazumnog (najprije stvori čovjeka a onda se pokaje) čovjeka, i negira ono istinsko zlo koje znači suprostavljanje Bogu odnosno Njegovim zapovijedima, dok zlo definira kao posljedice pravog zla.
Kako napisah na početku, jedino je u pravu da živimo u vremenima kao u dane Noine.

„A kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega“ (Matej 24,37)

'Hristov vikar na Zemlji' nas ne poziva da se pripremimo za taj dolazak, nego da stvaramo raj na zemlji boreći se protiv gladi i neimaštine i ostalih vjetrenjača. 
Kao u dane Noine, spasenje je samo u Arci, u Crkvi.
Ovaj lažni prorok ne može nikako biti u toj lađi spasenja, a kamoli da je u njoj kapetan.

P.S.
Kao što sam i pretpostavio, mnogi misle kako je ljubav osjećaj-emocija.
U tekstu sam obrazložio da to nisu isti pojmovi.
Kršćanin treba ljubiti, a ne osjećati da nekog ljubi.
Ljubav ima izvor u Bogu.
Božja suština o kojoj ništa ne možemo znati nije ista s Božjom energijom (djelovanjem) ali ona čini da ova druga ljubi, to jest Bog ne može odbaciti ljubav kao što to ljudi mogu.
Ljubav je čin volje, a volja nije ontološki pojam.
Stoga ono što Bog čini, kao u ovom slučaju ljubi, nije Božja suština, nego je energija koja jest Bog i koja je nestvorena (vječna) i beskonačna i koju mi i anđeli vidimo kao Boga.
Ako ljudi žele istinski ljubiti, onda moraju prestati slijediti svoj ego, svoje srce ili osjećaje kako se kaže, nego slijediti Ljubav koja je kod Boga.
Oduvijek je put odricanja od samog sebe, put askeze, bio jedini put za doći do Boga.

Stoga kad 'papa' Franjo se poziva na emocije ili na tobožje srce Boga, on vodi one koji ga slušaju u suprotnom smjeru.
Naveo sam u gornjem tekstu kako je to sentimentalno 'kršćanstvo' obilato naraslo s kultovima 'srca Isusova i srca Marijina' u 18.st. i koji impliciraju kako Bog nije toliko milosrdan i ne ljubi toliko koliko ljubi ljudsko srce (nije važno čije).
'Papa' Franjo propagira humanizam koristeći sentimentalne razloge tobožnje brige za siromašne.
Ne rade li isto i masoni koji često imaju propagandističke akcije pomoći siromašnima?
Svi smo mi, osim rijetkih izuzetaka, siromašni pravom ljubavlju za koju je Gospod rekao 'ako Me ljubite onda ćete držati Moje zapovijedi', a bogati u svom srcu, u svom egu tako da nam golicaju riječi 'Hristovog vikara' koji relativizira Božje zapovijedi i govori kako Bog silno pati kad kažnjava grješnike.
Ta i većina bi dala dobar dio svojeg imetka siromašnima ako bi to im omogućilo da i dalje uživaju kršeći Božje zapovijedi i usput tako kupe ulaznicu za Raj.
Ne sumnjam da je to i najćešći motiv bogatih zapadnjaka kad šalju materijalnu pomoć siromašnim zemljama (možemo usporediti moderne akcije prikupljanja pomoći za Afriku i slično sa srednjovjekovnom prodajom oprosta grijeha).
Umiriti ćemo si tragove nekadašnje kršćanske savijesti što živimo u grijehu tako da ćemo pomoći siromašne šaljući im čekove (u pravilu pomažu one koji su na drugoj strani svijeta, a potrebite oko sebe ne vide).
Onaj tko slijedi Hrista, taj će pomoći potrebitom bez velikih zvona, i bit će s njim u molitvi i fizički ako treba, znajući da to čini radi Hrista i radi svojeg pokajanja, ne radi toga da nastavi s grješnim životom uz alibi pomoći siromašnima. 

P.S.S.
I evo ilustrativnog primjera kako su emocije varljive i kako se iza njih krije zlo.
Prošle godine u Irskoj je održan referendum o legalizaciji čedomorstva.
Dvije trećine glasova su podržali kršenje Božje zapovijedi.
Mnoge žene su u ushitu i u ganuću plakale na trgovima slaveći pobjedu njihovog 'prava'.
Dobro da nije Irska bila potopljena od suza.
Dakle ludost je povoditi se za osjećajima ili vjerovati suzama.
Da, raskajana grešnica suzama je prala Isusove noge, ali Gospod je znao, jer je Bog, da su to suze pokajničke koje nisu odglumljene ili da su to sentimentalne suze Irkinja  koje se prolijevaju u emociji kako je konačno došla 'pravda' da mogu ubijati svoju djecu.