nedjelja, 3. veljače 2019.

Plastika

Pedesetgodišnjaci, ako su odrasli na 'rocku' u bivšoj državi, znaju za ovu pjesmu:



VIS "Idoli" iz Beograda su bili malo različitiji od drugih (čak i za vrijeme punka i novog vala), pisali su pjesme koje nisu bile samo ljubavni jadi adolescenata.
Napisali su i antikomunističku pjesmu "Maljčiki" zbog čega je reagirao prosvjedom sovjetski veleposlanik, a čini se da je o njoj raspravljao partijski vrh države, samo nisu imali petlje je skroz zabraniti.



Eto, ugasili su se visoke peći i nema više dima iz industrijskih dimnjaka.
Ali se to ne bi moglo reći za plastiku (radim u tvrtki koja proizvodi plastiku).
Pjesma kaže - ja nosim plastično odijelo, plastika je moja hrana ...
Onda nije čudno da se plastika nalazi i u ljudskom izmetu.


Možete preskočiti druge dvije crne tablete, usredotočite se na crnu tabletu plastike.
Dakle, u nekoliko desetljeća broj spermatozoida muškaraca na zapadu pao je za pola, ali on i dalje pada.
Očito se približava granici kada se više ljudi ne će moći razmnožavati spolno, a pitanje je dal će se moći i 'bespolno' u laboratoriju.
Plastika dokazano loše utječe na muške hormone, smanjuje se testosteron, kako napisah drastično opada kvaliteta sjemena, i ne samo da izvanjski muškarci više ne liče na svoje predke, nego se to odražava i u psihičkom neodrastanju mladih muškaraca, pa sve do povećane tendencije prema homoseksualizmu i želji za mjenjanjem spola.
Plastika nas svugdje okružuje, nju nosimo, nju jedemo, nju dišemo, teško da se može nabrojiti više od 10% proizvoda koje kupujemo, a da isti nemaju u sebi ugrađeno nešto od plastike.
Voda koju pijemo dolazi od plastičnih cijevi, ili ako ne pijemo vodu iz vodovoda, onda opet kupujemo vodu iz plastičnih boca koja se opet tranportira kroz plastične cijevi.
Većina hrane koju jedemo ima doticaj s plastikom.
Je li vrijedilo živjeti lagodnije pedeset godina, kad kroz narednih pedeset možda više i ne će biti života, ili će to biti život nedostojan čovjeka?
Zašto su ljudi tako prokleto naivni kad im znanstvenici obećavaju lagodan život bogova, kad se oduvijek zna da nema kruha bez motike, to jest nema zdrave hrane bez ljudskog znoja i truda?
I pitanje je dal se može uopće ovo kolektivno ludilo zaustaviti osim nekom svjetskom kataklizmom kad će trebati sve krenuti ispočetka?
I nisam siguran da ne bi i taj novi početak završio kao sadašnji završetak.
Da, problem je u posrnuloj čovjekovoj naravi nakon Adamovog grijeha koja se ne može uzdići od duhovno smrtnog stanja bez Božje pomoći, bez ljudskog pobožanstvljenja, bez života u izobilju kako kaže Gospod Hrist i kojeg još nazivamo životom nestvorenih Božjih energija.
Dakle, zalud se rade video uratci koji alarmiraju ljude da smo pred ponorom propasti, ako se ne zna uzrok zašto smo na tom krivom putu i kako možemo odabrati drugi put koji jedini vodi tamo gdje ljudsko srce želi biti, a ne vode ga tamo sigurno zanstvenici u službi svjetskih veletrgovaca i bankara, iza kojih se ustvari nalazi čovjekoubojica od početka i otac laži.
Čovječanstvo se cjelokupno ne će spasiti od propasti, na nama je da se potrudimo i to jako oko svojeg vlastitog spasenja i oko spasenja naših najbližih i naših prijatelja.
Ovo i pišem zato što sam prijatelj onima koji čitaju.
Ta ne upućujem čitatelje prema sebi, nego prema Gospodu Hristu i Crkvi koja je Njegovo mistično tijelo.
Ako nam je Hrist glava, a mi udovi tijela, zar Njegovo tijelo može biti onečišćeno plastikom ili bilo kojim toksinima?
Naravno da se ovo ne odnosi na naše sadašnje propadljivo tijelo koje je još ovdje koje desetljeće ili još i manje, i koje je stvarno zatrovano plastikom.
Još je gore stanje ako smo robovi grijeha, ali ne očajavajmo, Gospod nam je ostavio Njegovu Crkvu po čijem svetotajinskom životu se možemo vječno i nepovratno izliječiti i živjeti božanskim životom u izobilju.
Ovaj svijet je izobilje smeća, plastike (umjetno izazvani elektromagnetski valovi preko kojih mediji vladaju i duhovno truju ljude, također biološki uništavaju život na Zemlji i možemo ih smatrati toksinima) i grijeha, nema razloga da se vežemo za njega kad je on na izmaku, kad je propadljiv, kad mu vrijeme istječe, kad i doslovno, a kamoli duhovno, smrdi.
Utječimo se u svojoj nemoći Bogorodici.

Presveta Bogorodice spasi nas!



Broj komentara: 12:

  1. Plastik is fantastik.

    Samanta

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ti si plastični papist koji svaki drugi dan ima novo plastično ime na blogu.

      Izbriši
    2. Nisam ja papistica, ja sam plavuša. Imaš li ti bračnu drugaricu?

      Samanta

      Izbriši
  2. KAKO ŠIZMATIK POSTAJE HERETIK

    Primjer. dr Justin Popović

    U odnosima između pravoslavaca i katolika, pitanje Pape je doista vrhunskog značaja: za katolike, Papi pripada – u njegovoj službi vrhovnog učitelja i upravitelja vjernika – prerogativ da kontrolira svaki dio života Crkve1. Papa može – kada o nekom vjerskom ili moralnom pitanju progovara „ex cathedra“, dakle u vrlo svečanoj i vrlo rijetko korištenoj formi – proglašavati dogme2. Pri tome može u stvarima vjere proglašavati čak i one dogme o kojima još nije raspravljao koncil. Tu je ovlast, tako, koristio Papa Pio XII., proglasivši 1950. godine dogmu da je Marija tijelom uznesena u Nebo3 (zbog čega Crkva nema niti jedne jedine relikvije njenog tijela, niti je tijekom dvadeset stoljeća zabilježen neki izvještaj da su takve relikvije igdje čuvane; zapravo se blagdan Marijinog Uznesenja slavi već mnogo stoljeća i na Zapadu, i na Istoku – samo nije „ex cathedra“ bio proglašen dogmom)4.

    Pogled na prigovore pravoslavaca na ovo naše katoličko poimanje uloge biskupa Rima možemo dobiti u jednom izvoru: u književnoj ostavštini Justina Popovića, duhovnika manastira Ćelije (ranije, profesora bogoslovije u Beogradu, dok ga komunističke vlasti nisu odatle uklonile), kojega je Srpska pravoslavna crkva proglasila svetim 2010. godine.

    Justin Popović, značajni pravoslavni "svetosavski" teolog progovara o ovoj temi (o kojoj je poslije dosta pisao) u djelu „O suštini pravoslavne aksiologije i kriteriologije“5. U tom "Pristupnom predavanju dr-a Justina Popovića, univerzitetskog docenta, održanom na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu 16. januara 1935.", mladi (22 godine) i daroviti Justin Popović iznosi mišljenje, da je glavna zabluda kršćanskog Zapada, što je u renesansnom humanizmu stavljen čovjek u centar – ali ne Bogočovjek Isus Krist. Iz takve zablude, misli Popović, proizlazi i dogma o nezabludivosti Pape, te naposljetku i protestantizam – kao svojevrsna dogma o nezabludivosti svakog pojedinog kršćanina koji tumači Sveto Pismo.

    Kada bi ovo što Aba Justin govori bilo točno, onda bismo mi katolici (sa Papom na čelu) bili heretici.

    OdgovoriIzbriši
  3. Katolici, ipak, nisu heretici. Misliti da možda jesu, potrebno je međutim savjesti svakog pravoslavca – u suprotnom bi on morao zaključiti da je on u raskolu od „jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve“. A znamo da kršćanin ne smije biti u raskolu.

    Žitije svetog oca našeg Lava, pape Rimskog

    Evo, kako piše Aba Justin Ćelijski u žitiju sv. Pape Lava I.15, Pape čiji je pontifikat trajao od 440 do 461. godine: „U vreme Lavova episkopovanja pojaviše se, posle Nestorijeve jeresi, bestidni bogohulnici: Evtihije, arhimandrit carigradski, i Dioskor, patrijarh aleksandrijski. Oni su dve prirode u Gospodu našem Hristu, božansku i čovečansku, stapali u jednu. I ovom svojom jeresi izazvaše silnu pometnju u Crkvi Božjoj. A sazvaše u Efesu svoj bezakoni sabor (449 g.), na kome nepravedno osudiše i ubiše svetog Flavijana, patrijarha carigradskog, zaštitnika Pravoslavlja. I mnoga zla činjahu pravovernima.

    Tada sveti Lav papa pokaza veliku revnost, da bi utišao i uklonio pometnju, izazvanu od jeretika u Crkvi. On pisa prvo caru Teodosiju, zatim caru Markijanu, da ustroje Vaseljenski sabor. I u vreme cara Markijana i Pulherije sastade se 451. godine u Halkidonu sveti Četvrti Vaselenski Sabor … Na Sabor nije mogao lično doći presveti papa Lav, jedno zbog starosti i daljine puta… sveti Lav posla svoje izaslanike: episkopa Pashazija i Lukencija, i prezvitere Bonifacija i Vasilija. I kad na Saboru nastade veliki spor, i velike nesuglasice kod mnogih, sveti Oci narediše da se pročita poslanica ovog svetog Lava, episkopa rimskog, upućena ranijem patrijarhu Carigradskom svetom Flavijanu…Kada ova poslanica svetog Lava pape bi na Četvrtom Vaseljenskom Saboru pročitana, svi sveti Oci povikaše: Apostol Petar govori kroz usta Lava! Ipak, Sveti Oci saborski proveriše ovu poslanicu, i nađoše da se ona slaže sa učenjem svetog Kirila Aleksandrijskog. Tako sveti Sabor potvrdi ovu poslanicu svetog Lava, posramivši jeretike, i tražaše da je svi potpišu, što i bi.


    OdgovoriIzbriši
  4. Ali ne samo tada, nego i docnije ova poslanica, koja utvrđuje Pravoslavlje a zapušuje usta jereticima, beše u velikom poštovanju kod svetih Otaca…

    Pošto presveti papa Lav zađe u duboku starost, i približi se svojoj končini, on bi obavešten da su mu gresi oprošteni. Jer je četrdeset dana proveo u postu i molitvi na grobu svetog apostola Petra, moleći svetog apostola da umoli Boga da mu grehe oprosti. I pošto se navrši četrdeset dana, javi mu se sveti apostol Petar, i reče: Molih za tebe, i oprošteni su ti svi gresi osim grehova u rukopolaganju sveštenika, jer ćeš o tome odgovarati da li si po zakonu i dostojne rukopolagao, ili nisi.

    Posle ovog obaveštenja sveti Lav udvostruči svoje molitve, pošćenje i milostinje, skrušenim srcem vapijući, dok ne bi izvešten da su mu i ti gresi oprošteni. I pošto se tako, kao što treba, pripremi za odlazak, on predade svoju svetu dušu u ruke Božje, i pridruži se k svetim ranijim velikim jerarsima i učiteljima, pretstavši s njima prestolu Hrista Boga našeg, slavljenog i obožavanog sa Ocem i Svetim Duhom vavek.“

    Lijepo, nema šta. Onaj podebljani dio naglasio je autor ovoga članka. Ali je znao i aba Justin što piše (izvorni tekst „žitija“ sadrži reference na vrlo ozbiljne izvore, koje je taj vrsni teolog konzultirao). A znali su i oci IV. ekumenskog koncila u Kalcedonu 451. godine što govore, kada su uzviknuli „kroz Leona, Petar je progovorio!“16.

    Da li nam to Justin Popović na ovaj način potvrđuje koje je mjesto Pape u Crkvi? U svakom slučaju potvrđuje, kakvu je ulogu imao sv. Papa Leon I. sredinom V. stoljeća.

    Naposljetku valja nam znati također, kako je Aleksandrijski patrijarh Dioskur, zbog činjenice da rimski biskup osuđuje sabor kojim je predsjedao u Efezu odlučio ekskomunicirati samog sv. Papu Leona. Taj njegov čin opisuju zaključci kalcedonskog koncila ovako: „u nastavku svih njegovih drugih zlodjela on je proširio svoju ludost protiv onoga kome je povjerena briga za Vinograd Spasiteljev“17 . Doiskur je osoba koja je do danas kamen spoticanja u odnosima sa Koptima; oni tog začetnika svojega raskola štuju kao sveca 18 19.

    Što nedostaje „žitiju“

    Može se uočiti da nije spomenuo J. Popović kako je "razbojnički sabor" u Efezu bio sazvan na posve uredan način: predložili su ga carigradski patrijarh sv. Flavijan i bizantski car; Papa sv. Lav I. se sa sazivanjem bio suglasio i poslao na njega svojega legata. Aleksandrijski patrijarh je predsjedao saboru, izbjegao pročitati poslanicu sv. Pape Lava I., a sv. patrijarh Flavijan i papin legat sv. Hilarije bili su nadglasani. Papa sv. Lav I. je odmah proglasio nevažećim zaključke "razbojničkog koncila" (na kojem su, inače, monofiziti potpomognuti vojskom prijetili prisutnim biskupima smrću), te je otpočeo aktivnosti radi sazivanja novog (Kalcedonskog) koncila.

    Nije to Justin Popović propustio napomenuti sa nekom zlom namjerom, naprosto je možda mislio da nije važno za jedno "žitije".

    Ima još jedna važna stvar koja nedostaje: ne spominje se u žitiju Lava I. činjenica da je taj sveti Papa odbio potvrditi Kanon 28 Kalcedonskog koncila. Taj je kanon htio propisati, da bude da patrijaršijska stolica u Carigradu ("Novom Rimu") bude stavljena u isti rang sa Rimom (te bismo onda zapravo imali dvojicu Papa).20 21

    Kako zapravo pomiriti činjenicu, da je Leon I. svetac – čiji su „lik i djelo“ na dobrom glasu kod pravoslavaca sve do danas) – i da je odbio potvrditi jedan važan zaključaka (tj. kanon) posve validnog koncila? Možda na način, da je Leon I. imao prerogativ tako učiniti, i da zaključci koncila postaju obvezni tek kada ih potvrdi Papa. Slično kao što sve do danas zakoni koje donose parlamentima u modernim monarhijama vrijede, tek nakon što ih supotpiše monarh?

    A dobro, ne mora ta teologija baš u jedno „žitije“. Valjda je negdje drugdje Justin razriješio to teološko pitanje.
    Jer, nije on okolišao da napadne katolička naučavanja o ulozi Pape kao nepravovjerna

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. @Unknown:
      "Ima još jedna važna stvar koja nedostaje: ne spominje se u žitiju Lava I. činjenica da je taj sveti Papa odbio potvrditi Kanon 28 Kalcedonskog koncila. Taj je kanon htio propisati, da bude da patrijaršijska stolica u Carigradu ("Novom Rimu") bude stavljena u isti rang sa Rimom (te bismo onda zapravo imali dvojicu Papa).20 21"

      Već su postojala dvojica papa, rimski i aleksandrijski.
      Očito mistificirate to ime (papa) kad to ništa drugo ne znači nego otac(duhovni).
      Pa svaki svećenik ima tu titulu.
      Dakako, opet ponavljate grešku pa mislite krivo kako je rimski biskup imao viši položaj, da je bio nadređen svim biskupima.
      Svaki biskup je ustvari sv.Petar u svojoj biskupiji, ako je neka biskupija veća onda se ona proglasi na saboru Crkve metropolijom-nadbiskupijom, ali opet nadbiskup nema vlasti nad drugim biskupima.
      Patrijahati su nastali odlukom nikejskog sabora Crkve prema kojem je utvrđeno 4 patrijahata, jer su to bili najveći i najznačajniji gradovi Rimskog carstva (Rim, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), dočim je kasnije tome pridodan Carigrad kao nova prijestolnica Carstva.
      Ali ponavljam, niti biskup koji je patrijarh nema vlasti nad drugim biskupima.
      Radilo se je tada samo o prvenstvu u časti, nikako o vlasti.
      Carigrad je tada htio, kao drugi Rim i prijestolnica cara, postati prvi u toj časti, i to nije bilo ništa doktrinalno-teološko nego čisto pragmatično (ikonomija) pitanje.
      Papisti su to pitanje shvatili kao pitanje teologije, kao da je Gospod Hrist odredio u vječnosti da Crkva mora imati središte u Rimu (prvom), dok do nikejskog sabora niti jedan grad nije smatran kao središtem kršćanstva (ako bi se neki grad trebao smatrati središtem onda bi to trebao biti najprije Jeruzalem).
      K tome, ako Rim bude nepovratno uništen ili osvojen od nekršćana, zar onda time pada sva Crkva jer više nema svoje središte?
      Dakle u zabludi ste, Crkva ne počiva na niti jednom gradu, na niti jednom biskupu, nego na Gospodu Hristu koji je glava Crkve.
      Staviti umjesto Hrista, njegovog tobožnjeg samozvanog i nezabludivog zamjenika iz grada na Tiberu, je opasno zastranjenje koje je dovelo do pada zapada.

      Izbriši
  5. @Unknown
    Vaše reazmišljanje ima samo jednu manu - nelogično je.
    Jer ako su kršćanski oci ekumenskog sabora Crkve u Halkidonu oduševljeno prihvatili poslanicu svetog rimskog pape Lava riječima - 'kroz usta pape Lava progovara sv.Petar' to nikako ne potvrđuje zabludu papizma kako je rimski biskup nasljednik sv.Petra, kako k tome ima vlast nad svim biskupima i zemaljskim vlastima i na kraju kako je nezabludivi Hristov zamjenik na Zemlji.
    Jer ako je sveti rimski papa Lav imao odlučujuću poslanicu u Halkidonu koja je opovrgla monofizitizam, zar se iz toga može izvući zaključak da će i ubuduće svaka poslanica rimskih papa biti nezabludiva?
    Kad bi tako bilo onda car ne bi niti sazivao ekumenske sabore Crkve, nego bi samo zatražio od 'nezabludivog' rimskog pape da napiše što je pravoslavno, a što je krivovjerje, i stvar je riješena.
    Međutim nakon Halikidona uslijedio je drugi (treći Carigradski) ekumenski sabor Crkve koji je osudio rimskog papu Honorija i carigradskog patrijarha Sergija kao heretike.
    Po toj krivoj logici papista, u Carigradu se je trebalo samo pročitati pismo rimskog pape Honorija koji je podržao krivovjerje monoteletizma, saborski oci bi ponovili - kroz usta Honorija progovorio je sv.Petar, i stup i temelj istine - Crkva počela bi naučavati zabludu monoteletizma.
    Ili drugi primjer, ako sv.Petar progovara kroz riječi rimskog biskupa, onda je apostolski prvak lažljivac, jer kroz svetog rimskog papu Leona (Lava) progovorio je kako je monofizitizam zabluda, a onda je kroz Franju (Bergoglia) progovorio kako su monofiziti kršćanski mučenici (povodom masakra egipatskih kopta od strane isilovaca u Libiji).
    Dakle, izvući zaključak po primjeru svetih rimskih papa (od kojih su mnogi bili mučenici i imaju veliku slavu u Crkvi) kako su svi rimski pape sveti, i k tome da su nezabludivi te stoga imaju vlast nad svim drugim biskupima, nad carom i kraljevima, je logička, povijesna i teološka zabluda koja je dovela cijeli kršćanski zapad (osim rijetkih izuzetaka) u shizmu i krivovjerje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Usput treba dodati, kako su na desetine rimskih papa nakon anateme Honorija koje je donio sabor Crkve, istu ponavljali pa se navodi kako je anatema Honorija bila sastavni dio prisege rimskih papa kroz dugo razdoblje (anatemu je prvi prihvatio tada živući rimski papa nakon sabora).
      I to je šah mat protiv hereze papizma, jer ako rimski papa Honorije nije bio heretik, to jest ekumenski sabor Crkve ga je nepravedno anatemizirao, onda su na desetine rimskih papa, jadnog i nedužnog Honorija anatemizirali.
      Kako mogu anatemizirati pravovjernog kršćanina ako su nezabludivi?

      Izbriši
  6. E moj Emile , preci ti se okrecu u grobu. Vise ne mozes izmoliti Ispovjest vjere Hrvata rimokatolika.
    Robelarije

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nisan izdao ni pretke ni vjeru.
      Prvo, nisam prestao biti Hrvatom.
      Drugo nisam prestao biti kršćaninom, štoviše postao sam krščaninom.
      Preci nisu znali ono što ja znam o zabludi papizma, jer da su znali, zasigurno bi odbacili papizam kao i ja.

      Izbriši
    2. Neka nama tebe i Pantelejmona.

      Mario

      Izbriši

Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.