Berba pamuka i berba maslina

Jučer sam cijeli dan bio u berbi maslina.

S obzirom da radim kancelarijski posao (odnosno nisam u kondiciji) i s obzirom na godine, bio sam prilično umoran navečer.

Više me je dakako umorilo piljenje grana i nošenje maslina nego samo branje maslina.

Duševno je to bilo ipak zadovoljstvo znajući da se sabiru plodovi ljudskog rada i Božjeg blagoslova nad trudom čovječjim, kao i da se berba radi u dobrom društvu.

Apropos tjelesnog napora treba se reći da branje maslina nije težak posao, kudikamo je teže kopati, kositi travu (s kosom, a ne strojno) i raditi uobičajene ratarske poslove koje su radili naši preci.

K tome koristimo i električne tresilice (ali i dalje ručno beremo) te puno brže oberemo masline nego oni.

Ako tome dodamo činjenicu da više nitko ne radi maslinovo ulje u tošu, pokretanom snagom magaraca (koji okreću veliki kamen koji melje masline) i sa stiskanjem takvih na vijčanoj preši koju okreću ljudi kako bi se iscijedilo ulje, nego se to sada radi strojno, onda je evidentan 'napredak'.

O tom napredku u nastavku teksta.

S druge strane kruga Zemaljskog postojalo je ručno branje pamuka kojeg su većinom radili crnci.

Slijedi snimak vjerojatno posljednjih berača pamuka u prošlom stoljeću:

Strojno branje pamuka ostavilo ih je besposlenima i mnogi, ako ne i većina, otišli su u sjeverne gradove SAD.

Gledajući njihovo branje pamuka vrlo lako se da zaključiti kako taj posao nije nimalo teži nego branje maslina.

Ne znam zašto se je, ustvari znam, ostavio dojam u medijima kako je to najteži posao kojeg su radili samo crnci.

Od tog vremena crnci više većinom ne žive na selu, nego u velegradovima, i u mnogim slučajeva više ne žive od tjelesnog rada, nego su u industriji zabave i sporta ili na teret socijalne države.

I čine najveći broj zločina, nekoliko puta više od ostalog stanovništva.

To je 'napredak' koji im je donio John Deer kao simbol industrijske revolucije.

I još jedno i možda najvažnije odnosno najgore, rasturio je crnačke familije i bračni moral.

Shodno tome djeca su najčešće izvanbračna, muža i oca je zamjenila socijalna država, majka je samohrana te nije nimalo bolja od oca -države.

I tako se perpetuira 'napredak'.

U onom videu primjećujemo bijelog zemljoposjednika koji se hvali s John Deer strojevima i kemikalijama koji mu povećavaju profit, i više ne će morati imati posla sa crnim beračima pamuka.

Drugi bijelac vidi blagodat 'napredka' u tomu što će mnogi crnci otići na sjever iz doline Missisipija pa će im biti bolje s manjim brojem crnaca.

Dakle što je 'napredak' za jedne i druge, i za crnce i za bijelce?

Čim veće smanjenje tjelesnog napora i rada, a čim više jeftinih materijalnih dobara za uživanje, makar oni više ne bili prirodni i ručno proizvedeni, makar bili dugoročno štetni zbog neorganskog načina proizvodnje.

Što je to nego pobuna protiv Boga koji je kao pedagošku kaznu Adamu rekao da će u znoju lica svojeg jesti kruh?

Mi ljudi ćemo to preokrenuti uz pomoć strojeva i kemikalija, ne ćemo se više znojiti pri branju pamuka i maslina (postoje strojevi koji tresu čitavo drvo masline i sve masline sabiru kao kombajni žitarice), i tako ćemo skinuti sa nas Adamovo prokletstvo i opet ćemo biti bogovi.

Ništa od tog se nije dogodilo, znojimo se i dalje, ne radi tjelesnog rada, nego radi autoimunih bolesti, anksioznosti, otuđenosti od svih, živimo u strahu od samoće jer smo napustili organsko društvo koje ne može egzistirati zajedno s John Deerom.

U drugima više ne vidimo ljude nego OIB brojeve, ili uskoro digitalne ID, vidimo u njima sredstvo, kao nekada bijeli robovlasnici crnce, da bi imali čim više koristi-profita od njih.

Nekad su i bogati zemljoposjednici štovali Dan Gospodnji, Vaskresenije kako kažu Rusi, a sad nositelji ID digitalnih brojeva drže svaki dan istim, danom uz čim manje tjelesnog napora (osim onog u teretanama i uz jogging staze), a uz čim veći hedonizam.

I duboko u sebi svjesni su da su 'promašili ceo fudbal', da su nesretni, da samo glume pred drugima da su sretni i zadovoljni.

Kao što sam nedavno čuo, u našem jeziku pridjev 'sretan' i imenica 'sreća' dolaze od glagola 'sretati'.

Što znači da slavenski pojam 'sreća' nema bliskosti s latinskom božicom-demonom Fortunom, ali nažalost malo to ljudi zna i drže se da je sreća naklonost demona Fortune.

Sretan je čovjek koji sreće drugog čovjeka kojeg drži kao i sebe slikom i prilikom Boga, jer tako sreće samog Boga.

Sreća nije dobiti na lutriji, sreća je sretati i biti s Bogom.

Dok odbacivati Božju pedagošku kaznu fizičkog rada koristeći strojeve i sve ono što označava industrijsku revoluciju znači otići u suprotnom smjeru od sretanja s Bogom.

P.S.

Zanimljiva izlaganja dr.Matthew Raphael Johnsona,

o pravoslavnoj Rumunjskoj u 20.st.,

i o Bugarskoj.

U svijetu ekumenizma, na istoku i zapadu, ništa novo: