Gnjev može biti vrlina, tolerancija nikad

Mislim da ne trebam na ovom blogu ponavljati i tumačiti da postoji sveti gnjev koji je pokazao Hristos kad je uzeo bič, izbičevao trgovce u Hramu, prevrnuo im stolove s novcem i istjerao ih iz Hrama.

I mnogi proroci su pokazali isti sveti gnjev.

Bogočovjek će isti sveti gnjev, samo na razini cjelokupne Tvorevine pokazat kad dođe u slavi suditi žive i mrtve.

Zašto bi pisalo u Bibliji da će tada narodi proplakati, da će mnogi željeti da ih zemlja proguta, ako se ne radi o strašnom i najstrašnijem gnjevu Boga prema zlu i zlima?

Zato je strah Božji početak mudrosti, a vjerovati kako će Bog zauvijek biti tolerantan na zlo i dopuštati ga, je početak ludosti.

Kad ne bi Bog bio strašni Sudac čiji gnjev prema zlima nikad ne će prestati, bila bi ludost bojati se Boga.

Naravno da smo mi grješnici većinom gnjevni kad ne bismo trebali biti i onda nas taj gnjev nažalost dovodi u kršenje Božje zapovijedi - ne ubij, koja ne podrazumijeva samo tjelesno ubojstvo, nego i ono gore - duhovno, kao i rušenje nečijeg ugleda među ljudima samo zato što je taj izazvao naš ego i onda smo postali gnjevni na njega te želimo ga uništiti, ako ne tjelesno, onda uništiti njegov ugled.

Sveti gnjev je suprotan, sveti gnjev nema veze s našim egom, nego znači revnovanje-zelotizam za Božju pravdu, svetost i istinu kad god je netko javno zaniječe, bilo djelima, bilo riječima, bilo propustom.

Primjerice, pisao sam nedavno kako se je za vrijeme rimokatoličke Mise u središtu RKC, na oltaru sv.Petra ispod kojeg je sveto tijelo apostolskog prvaka, netko javno pomokrio kako bi se narugao svetinji.

Biti tolerantan na takav bogohulnički čin, a svi na toj Misi su to bili, znači izdati Hrista.

Nažalost mi smo samo gledali na videu kako je netko od stražara, sa zakašnjenjem i uz brižno i tolerantno postupanje prema bogohulniku da se ne bi narušila 'sveta tolerancija' koju propovijeda RKC od drugog vatikanskog koncila, pokušavao nagovoriti ovog da prestane tako da je ovaj nastavio mokriti i uz stražara.

Da je bilo prave vjere među vjernicima oni bi trčali svi prema tom rugaču i bez imalo nježnosti ga izbacili iz crkve i vezali ga da mu se sudi.

U Bibliji za takve čine bila je predviđena smrtna kazna.

Kad je jedan Izraelac pri prenošenju Svetinje nad svetinjama u volovskoj zaprezi prema Jeruzalemu samo htio dotaknuti Škrinju jer se je bojao da će se prevrnuti, na licu mjesta je umro.

Slično je bilo kad je neki židov dotakao škrinju u kojoj se je prenosila usnula Bogorodica (čija je Škrinja zavjetna samo Njezina slika ili tip), anđeo mu je odrezao ruku (to se vidi na ikoni Uspenija Bogorodice).

I ne treba puno više navoditi primjera da bi se zaključilo kako kršćani nikako ne smiju biti tolerantni kad netko javno bogohuli, javno negira Božje zapovijedi ili se ruga svetinjima.

Isti sveti gnjev se mora pokazati kad netko čini evidentnu nepravdu prema kršćanima i općenito prema bližnjima.

Biti tolerantan na nepravdu znači biti nepravedan i takvog čeka strašna kazna na Strašnom sudu ako se ne pokaje i ako ne počne pokazivati sveti gnjev onda kad ga se mora pokazati.

Pogledajte slijedeći vrlo koristan video Matta Walsha koji je uzburkao leftarde (i mnoge lažne kršćane) istinom kako tolerancija ne može nikad biti vrlinom nego je ona samo ravnodušnost ili nečinjenje ničega, kukavičko nezamjeranje, dok gnjev može  biti opravdan, svet i nužan kad se reagira na one koji ruše svetinje što uključuje i svetost braka i kršćanski odgoj djece i koji ulaze u vrtiće i škole kako bi odveli djecu u Pakao (trebali bismo dakle biti gnjevni na državu i gradske vlasti koje to ne samo dopuštaju, nego i financiraju - na EU naravno da moramo biti gnjevni jer od tamo se širi zlo).

Ako nismo ničim pokazali naš gnjev prema sodomizaciji društva, javnom širenju nemorala i prema svim poznatim perverzijama modernog društva, onda nas takva tolerancija može koštati vječnog blaženstva jer će takvi čuti - niste Me priznali pred ljudima jer ste se bojali njihove reakcije pa ste sebe samozavarali kako je takva tolerancija vrlina, Ja vas ne priznajem svojima pred anđelima.

Ovi koji čine javno bezakonje čine ga zbog toga što su mlaki kršćani, koji su nekad bili u većini, bili tolerantni prema njima.

Takvi su obično imali šuplji i lažni argument kad se je počelo tolerirati sodomizam, kad ta perverzija više nije bila zakonski kažnjiva - mene se ne tiče što oni čine između svojih četiri zida, samo da to ne rade na ulici.

Dok je sa suprotne strane istog zida bio mlaki i tolerantni kršćanin koji ne vjeruje da kad se negdje događa zlo koje je odvratno u očima Božjim, da se tu naseljavaju demoni kojima zid između ništa ne znači.

Uskoro su ovi preuzeli ulice i vlast na gradskoj i državnoj razini tako da unuke tog mlakog i tolerantnog kršćanina sada 'obrađuju' u državnim školama i uz to plaćeni iz državnog proračuna u koji ovaj tolerantni uplaćuje poreze.

Biti tolerantan na tobož malo zlo, znači da izjednačavamo dobro i zlo, a za takve Biblija jasno kaže u Izaiji, peto poglavlje:

20 Jao onima koji zlo dobrom nazivaju,
a dobro zlom,
koji od tame svjetlost prave,
a od svjetlosti tamu,
koji gorko slatkim čine,
a slatko gorkim.

Nadalje Gospod govori u Evanđelju po Luki:

»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. 3 

To je odgovor onima koji kažu - ako ne pokažemo toleranciju narod i društvo će se podijeliti, a to nije dobro. 

Da je jedinstvo naroda ili čovječanstva dobro, onda Hristos ne bi rekao da je došao donijeti mač podjela.

Tko se bude držao jedinstva s Božjim neprijateljima i bio tolerantan prema njima, završit će s njima.

I da ne ostanem nedorečen.

Dugotrpeljivost je prevažna kršćanska vrlina koju imaju smireni-ponizni ljudi, ali tolerancija koju sam gore opisao nije dugotrpeljivost.

Dugotrpeljiv čovjek aktivno trpi tuđe neprijateljstvo koje je prema njemu okrenuto, i ne čini to zbog straha od suočavanja s neprijateljem, nego zato što ga ljubi pa mu se ne ustručava reći istinu koju ovaj odbacuje, ali se ne osvećuje i zna da preko trpljenja neprijateljstva on postaje svetiji i sličniji Bogočovjeku koji je uzor dugotrpeljivosti. I tako može spasiti neprijatelja i od njega učiniti vječnog prijatelja i dionika vječne Božje slave.

Dok tolerancija znači kukavičluk u suprostavljanju nepravdi i zlu i ravnodušnost prema onima koji čine nepravdu i prema onima koji trpe nepravdu, osim ako se ta nepravda njima osobno ne nanosi.

Tolerancija je ravnodušnost i prema dobru i prema zlu kako se ne bi morao tolerantan čovjek nekome zamjerati i time bi bio narušen njegov osobni, bezbrižni i komformistički život.

Tolerantni su oni koje je Gospod nazvao mlakima, niti vrućima niti studenima i koje će izbaciti iz usta svojih.

Isti sveti apostol Pavao poziva kršćane da budu dugotrpeljivi, a na drugom mjestu zapovijeda im da iz svoje crkve-zajednice izbace neraskajane teške grješnike, da s takvima nemaju ništa zajedničko, da s njima ne sjednu ni za isti stol.

Kako se je moglo dogoditi da moderni kršćani ne razlikuju dugotrpeljivost i politički korektnu toleranciju na javno manifestiranje zla?

Zato što više ljube ovaj propadljivi svijet nego Boga i vječni život s Bogom.

Odmah na prvu reći ćemo kako nam je Bog na prvom mjestu, a kad to treba pokazati djelima, onda stavljamo ovaj svijet na prvo mjesto.

I to onda nazivamo tolerancijom na koju nas Bog poziva kako bi sebe tobož opravdali.

A ustvari sebe prevarili i bili radost našim pravim neprijateljima, demonima.

Ako smo dosad sebe zavaravali, ne činimo to više.

Jer vrijeme je kratko i ističe.

Na kraju ponovit ću navodnu izjavu Aristotela.

Navodnu zato što se mnogi koji uživaju kao žabe u bari život modernih vremena, trude dokazati kako nije njegova.

Pa i da nije, svejedno je istinita.

Tolerancija i apatija su posljednje vrline umirućeg društva.

Vrline stavite u navodnike.

P.S.

Za one koji znaju ćirilicu, prijevod pisma arhiepiskopa Averkija iz SAD naslova "Žalosna sudbina suvremene omladine".

Tekst je star 50 godina, situacija je žalosnija nego onda.

O.Steven Allen razgovarao je 2 sata s đakonom Nektarijem o svom svećeničkom putu.

Zasad dajem samo ovaj kratki odsječak u kojem o.Steven objašnjava zabludu mnogih tradicionalnijih nazora, i mnogih pravoslavnih konverita, o tome kako je sadašnja Rusija alternativa bolesnom Zapadu: