Diptih ili una cum

Diptih je ploča na kojoj su na jednoj strani bila upisana imena papa, patrijarha i biskupa raznih crkvi, a na drugoj imena istih koji su umrli.
Tradicija diptiha je vrlo stara, kršćanski oci poput sv.Ciprijana je spominju.
Diptih je bio izrađen od drva, metala, slonove kosti, a kad je lista bila predugačka bio je izrađen od papira.
Za vrijeme svete Mise imena su se čitala kako bi se očitovalo zajedništvo živih i umrlih kršćana, kako bi se molilo Boga za žive pastire Crkve i kako bi se molilo zagovor umrlih svetih pastira. Dijelom je tradicija ostala na Misi kad se na njoj izgovaraju imena apostola i prvih papa, kao i kad se spominju lokalni živući biskup i papa što se označava latinskim izrazom Una Cum - 'zajedno s'.
Odnosno kad se moli Boga za zaštitu i mir Crkve zajedno sa Božjim slugom papom, lokalnim biskupom i svim pravovjernim ispovjednicima katoličke i apostolske vjere.
Razlika u odnosu na prvu Crkvu je u što su se na diptisima nalazila konkretna imena patrijarha i ostalih biskupa. Bez sumnje da su prvi kršćani bolje poznavali imena prinčeva Crkve nego moderni kršćani, jer su ta imena slušali na svakoj Misi.
Kako su diptisi označavali zajedništvo - komuniju kršćana u ovom i u prekogrobnom životu, onda je svaka hereza ili shizma bila označena na diptisima tako da su se imena biskupa, patrijarha ili papa koji su sebe izbacili iz Crkve svojim krivovjerjem ili raskolništvom, bila brisana iz diptiha.
I nije se samo radilo o živim biskupima, nego su se iz diptiha brisala imena pokojnih ako se je saznalo da su bili heretici ili shizmatici.
Tko je to brisao imena i dodavao nova? Lokalni biskup kao pastir Crkve na nekom području.
Krivovjerja i raskolništva ima od samog osnutka Crkve, njih spominju biblijski pisci i kršćanski oci, a sv.Pavao kaže kako su oni u planu Božjem da bi se očitovala ili istaknula istina odnosno pravovjerje u odnosu na laži.
Ono što pak ističe naše vrijeme je hladnoća ili indiferentnost prema istini i Istini.
Prvi kršćani su bili doslovno spremni na mučeništvo, progonstvo samo radi jedne riječi koja bi bila poluistina ili zabluda jer su čvrsto vjerovali kako nema kompromisa između istine i laži, kako nema mira između Kristovih koji su za Istinu i onih koju su istinu kontaminirali da bi se lakše prilagodili ovom svijetu.
Pogledajmo primjer 'filioque' ili drugi primjer istobitnosti Sina i Oca. Samo jedna riječ dovoljna je bila da se izbace heretici iz diptiha odnosno iz Crkve.
Kad su poluarijanci izmišljali formule vjere koji nisu bili sami po sebi krivovjerni, nego nisu sadržavali istinu o istobitnosti Oca i Sina, pravovjerni kršćani su takve izbacivali iz diptiha jer njihova formula vjere nije sadržavala potpunu istinu o sv.Trojstvu. Koja suprotnost s današnjim vremenom u kojem se stalno traži zajednički nazivnik svih ljudi, kad se pokušava oformiti zajednička formula vjerovanja koja će zadovoljiti sve ljude i religije!
Zatim velika razlika koja održava istu ljubav prema istini, je što su se imena brisala iz diptiha prije službenog Crkvenog suđenja heretiku, imena heretika su izbačena iz diptiha kod pravovjernih biskupa i kršćana prije nego što se je sastao koncil Crkve i osudio heretika i herezu.
Budući biskup Euzebije je javno i promptno prosvjedovao i optužio patrijarha Nestorija za krivovjerje, i svi su pravovjerni biskupi na čelu s papom pohvalili Euzebija, a nisu se držali lažne biskupske kolegijalnosti i ubitačne slijepe poslušnosti autoritetima po kojoj laik nema pravo osuditi biskupa, nego to mogu samo drugi biskupi i papa.
Dogma Crkve je kako se i mrtvi heretici moraju osuditi i izbaciti iz diptiha, iz zajedništva Crkve.
Papa sv.Lav Veliki na kalcedonskom koncilu Crkve anatemizirao je mišljenje kako se heretici ne trebaju osuditi nakon smrti.
Biskup Teodor iz Mopssuestie bio je nestorijanac prije Nestorija i nakon smrti je izbačen iz diptiha.
Antipapa heretik Honorije je umro 638., a 681. treći carigradski koncil Crkve ga je osudio kao heretika i naložio da ga se izbaci iz diptiha.
I to je učinjeno zato što je na koncilu pročitano pismo pape Honorija carigradskom patrijarhu i heretiku Sergiju u kojem on nije jasno osudio heretičke prijedloge Sergija koje su smjerale na stvaranje kompromisnog vjerovanja sa hereticima monoteletistima.
Sjetimo se da danas novoredna sekta službeno pregovara sa hereticima protestantima i shizmaticima kako bi se našlo kompromisno rješenje ili kompromisna formula vjere, a papa Honorije je osuđen zbog privatnog pisma u kojem nije jasno osudio želju i prijedlog za kompromisom sa hereticima.
I nije bio samo papa Honorije koji je kao papa proglašen heretikom i izbačen sa diptiha i nitko nije sve do modernog doba (od renesanse nadalje) bio skandaliziran s činjenicom da je neki papa bio osuđen kao heretik i izbačen sa vrhovne stolice.
Nakon pape Honorija, pape su davale zakletvu prilikom krunjenja. 
U njoj budući papa anatemizira vječnim prokletstvom papu Honorija i carigradskog patrijarha Sergija, zajedno s ostalim hereticima.
Zatim se zaklinje da će budno stražariti nad svetim kanonima i odlukama prijašnjih papa i Crkve te priziva na sebe vječno prokletstvo i najstroži Božji sud bez ikakve milosti ako nešto učini protiv ili ne zaštiti pravovjerje.
Dodaje kako se zaklinje na ekskomunikaciju svakog tko se usprotivi pravovjerju, uključujući samog sebe ako se usudi išta izmijeniti ili dodati pravovjerju.
Papina zakletva sadržavala je ispovjedanje vjere svih prijašnjih ekumenskih koncila Crkve i osudu svih hereza i heretika koje su osudili isti koncili.
Zakletva se je davala od petog do jedanaestog stoljeća u kojem je koindiciralo vraćanje poganstva u Europu tako da su se u crkvama počeli pojavljivati poganski umjetnički motivi i golotinja, kao i da se je revitalizirala dotad proskribirana antička poganska filozofija.
U šesnaestom stoljeću pape su izbacili iz Rimskog brevijara osudu heretika Honorija. Očito se je već tada stvarao suvremeni novoredni kult o tome da su pape nepogriješivi ili da ne mogu biti i postati hereticima, ili da ako postanu hereticima nitko ih ne smije i ne može osuditi što su heretici i izbaciti iz diptiha.
Drugi vatikanski koncil nije odjedanput nastao, prije toga su uvjerili kršćane laike kako moraju biti slijepo poslušni svojim biskupima i papi te da papa ne može učiniti ništa što bi bilo protivno vjeri i pravovjerju, odnosno kršćani moraju slijepo slijediti one koji se zovu biskupima i papi makar ih vodili u Pakao.
I jedan sedevakantistički biskup kojeg sam poznavao, pokušavao me je uvjeriti kako je papa Honorije bio pravovjeran, što implicira da je treći koncil u Carigradu bio krivovjeran koji ga je osudio kao i desetine papa koji su ga u papinoj zakletvi osuđivali kao heretika.
Dakle, potpuna je povjesna laž kako nije bilo papa heretika, kako oni nisu bili osuđeni kao heretici i izbačeni sa stolice za vrijeme života ili posthumno, i kako je stanje u Crkvi bilo idilično sve do drugovatikanskog koncila.
U prvoj Crkvi je bilo normalno da neki biskup izbaci drugog biskupa ili papu iz diptiha i bez da je isti bio formalno osuđen na sudu da je heretik.
Naravno da je trebalo uslijediti formalno suđenje u kojem je trebao isti biti osuđen kao heretik ili oslobođen optužbe, ali izbacivanje iz diptiha odnosno iz zajedništva nije smatrano nemoralnim ili heretičnim prije formalnog suda.
Primjerice, da je u ona vremena postojao internet, svi biskupi ili laici koju su vidjeli kako Woytila ljubi na fotografiji kuran, momentalno bi ga izbacili sa diptiha, odnosno ne bi ga čitali u sv.Misi, ne bi bili 'una cum' s njim.
Pretpostavimo da je fotografija lažna te da Woytila nije poljubio kuran.
Na sudu Crkve bi se to dokazalo, on bi bio oslobođen optužbe da je apostat i njegovo ime bi bilo vraćeno na diptihe širom Crkve.
Međutim nitko ne bi osudio one koje su ga prije toga izbacili s diptiha, štoviše osuđeni bi bili oni koji su vidjeli fotografiju te se nisu skandalizirali i nisu Woytilu izbacili iz zajedništva Crkve.
Jer ne osuditi krivovjerje odnosno ostati i dalje u zajedništvu s heretikom znači biti izvan Crkve u krivovjerju.
Prije velike istočne shizme iz 1054. postojala je manja koja je trajala pedesetak godina. Bila je zato što carigradski patrijarsi nisu izbacili iz diptiha jednog umrlog shizmatičkog patrijarha.
Papa je ispravno inzistirao da se shizmatik mora izbaciti iz diptiha, te su svi istočni patrijarsi i biskupi bili izbačeni iz zajedništva Crkve što nisu postupili pravovjerno, nego što iz sentimentalnih motiva prema pokojnom patrijarhu, a što iz motiva da budu neovisni od Rima, držali su istog shizmatičkog patrijarha na diptisima.
Shizmu je prekinuo pravovjerni bizantski car koji je naložio izbacivanje.

Što dakle možemo zaključiti iz ovog povjesnog pregleda?
1. pravovjerje nema cijenu, odnosno cijena pravovjerja je beskonačna - vječnost, jer izvan Crkve nema spasenja, a Crkvi pripadaju samo pravovjerni katolici 

2. svi kršćani su dužni osuditi krivovjerje i raskolništvo neovisno od toga odakle dolazi

3.pravedna i jedino opravdana zemaljska kazna za krivovjerje i raskolništvo je ekskomunikacija, ne biti više u zajedništvu s hereticima i shizmaticima

4. neosuditi krivojerje i raskolništvo znači izbaciti sebe iz Crkve izvan koje nema spasenja odnosno biti u zajedništvu s hereticima i shizmaticima

5. svi ljudi mogu postati hereticima i shizmaticima, niti jedan biskup ili papa nije oslobođen od mogućnosti da to postane

6. suditi i osuditi nekog heretika koji je formalno na biskupskoj i papinskoj stolici ne znači suditi biskupa ili biskupsku stolicu, nego čovjeka koji je zbog krivovjerja tu stolicu izgubio

7. činjenica da se biskupi i pape ispovijedaju znači da ih drugi ljudi-ispovjednici sude odnosno prosuđuju njihove grijehe i određuju kaznu-pokoru, tako da je i time dokazana apsurdnost teze da se biskupe ili pape ne smije suditi i osuditi

8. u povijesti je bilo papa koji su osuđeni kao heretici ili za vrijeme života ili poslije smrti

9. novoredni kult slijepog slijeđenja heretika koji je nelegitimno na biskupskoj ili papinskoj stolici započeo je pred mnogo stoljeća kad se više heretici (živi ili mrtvi) nisu izbacivali iz diptiha-una cum, koncili Crkve više nisu pojedinačno ekskomunicirali vođe krivovjerja nego su samo općenito osudili krivojerje, izbačeno je spominjanje da su neki pape u prošlosti bili heretici i stvaran je osjećaj kod katolika da osuditi heretika koji je na mjestu pape znači biti neposlušan Crkvi i biti nepravovjeran (primjerice za vrijeme Pia X je donešen zakon Crkve koji se protivi pravovjerju, tako da su heretici kardinali i dalje ostajali na svojim stolicama jer se je tobož u ime 'dobre namjere' da se ne spriječi konklava kardinala, reklo neizravno da je ona važeća makar kardinali bili hereticima, kao da je važnije imati bilo koga na stolici sv.Petra nego da stolica bude prazna dok se ne istjeraju heretici sa konklave)

10. osuditi heretika na bilo kojoj stolici se nalazio se mora čim on javno manifestira krivovjerje, odnosno ako ga izrazi riječima, djelima ili propustima

11. osuda krivovjerja mora biti javna i dosljedna, odnosno pravovjerni kršćanin mora braći kršćanima reći kako zbog krivovjerja više nije u zajedništvu s nekim heretikom, to jest ne može se privatno osuditi heretika, a javno biti u zajedništvu s istim

12. osuda može biti kriva, ali ako je u dobroj vjeri, onda ona nije grijehom i onaj tko je krivu osudu donio mora javno reći da je pogriješio u osudi i ponovno ući u zajedništvo s tom osobom koju je prethodno osudio

13. ako je neki kršćanin i dalje u zajedništvu s heretikom zato što mu nije poznato njegovo javno manifestiranje krivovjerja , on time nije u grijehu odnosno u herezi zajedništva s heretikom

14. kršćanin je pak dužan, pogotovo u današnje vrijeme opće apostaze, tražiti od onih koji se identificiraju da su kršćani, da osude krivovjerje i da nisu u zajedništvu s krivovjercima (npr. s novorednom sektom)

15. poznata teza kako se mora biti u zajedništvu s hereticima u novorednoj sekti zbog toga što je Isus Krist obećao da ju vrata paklena ne će nadvladati, je u potpunoj suprotnosti sa značenjem tog obećanja, jer vrata paklena su krivovjerja, odnosno Gospodin je obećao da će do konca svijeta postojati Crkva koja počiva na sv.Petru i koja ne će biti kontaminirana krivovjerjem.
Ako je novoredna sekta prava Crkva, onda nas je Gospodin prevario, a Bog ne može lagati - što znači da Isus nije Bog.
Drugim riječima, ako je Isus Bog, onda Bergoglio nije Njegov zemaljski vikar i oni koji su u zajedništvu s Bergoglijem nisu Kristovi, nisu kršćani.

16. to znači da je uvijek bilo i bit će biskupa i vjernika koji će osuditi krivojerje i krivovjernike, što znači isto da je bilo katolika u prošlosti koji su formalno bili u zajedništvu s hereticima zato što nisu znali da su ovi javno manifestirali krivovjerje

17. takva opravdana isprika danas ima sve manju težinu jer moderna sredstva priopćavanja većini katolika daje mogućnost da se informiraju i nema nikakvog opravdanja ako se netko ne želi informirati o pravovjerju i krivovjerju, odnosno kad i kako su moderni pape i biskupi postali heretici

18. tradicionalne sv.Mise koje daju svećenici SSPX i sličnih bratovština su 'una cum' sa svjetski poznatim apostatom Bergoglijem, što znači da su svi u bratstvu u zajedništvu s apostatom - znači da su i oni heretici i apostate, ali su to i oni koji idu na njihove sv.Mise. Moguće opravdanje je da žive negdje gdje nema pristupa ni TV, ni radiju, ni tisku, ni internetu te da tako nisu nikad čuli, pročitali ili vidjeli javno manifestiranje krivovjerja kod Bergoglija.

Neke povjesne podatke iz ovog teksta sam dobio od knjige R.J.M.Ibranya: "Non-Catholics Cannot Hold Offices in the Catholic Church".