Smrt ateista

Poznanik ateist nazvao me je za Uskrs na mobitel. 
Obično mi čestita Božić i Uskrs. 
Kako nisam imao kod sebe tu spravu koja je zamjenila ljudski naravni kontakt i razgovor, nazvao sam ga sutradan.
Ponadao sam se da je odustao od ludosti ateizma pa sam ga upitao - vjeruješ li stvarno da je Isus uskrsnuo? 
Odgovor je i ovaj put bio negativan. 
Rekao je da 'slavi' Uskrs radi tradicije.
I onda mi je rekao da mi ima poručiti tužne vijesti.
Trojica ljudi koje smo poznavali na poslu su iznenada umrli i već su pokopani (ne čitam dnevne novine i ne živim više u Rijeci).
Za jednog nisam siguran, ali dvoje od njih su bili ateisti, vrlo vjerojatno je bio i taj treći.
Čudna je smrt i čudan je sprovod ateista.
Cijeli svoj zemaljski život bježe od pomisli na smrt, spremni su se baviti sa svim i svačim, putovati nakraj svijeta, iščekivati dugovječnost ili čak vječnost od medicine, znanosti, suvremene okultne tehnologije i transhumanizma, tražiti slavu od ljudi za koje vjeruju da danas jesu sutra nisu kao i oni, vezati se uz neki hobi, umjetnost, stil u glazbi ili u modi, ili se posvetiti radoholičarstvu, ili nekom sportu i sportskom navijanju ili se baviti nekom humanitarnom djelatnosti ili skupljanjem umjetničkih artifakata ili se jednostavno opijati alkoholom ili uzimati drogu ili biti robom neke druge požude, kako se ne bi ni na trenutak um ostavio slobodnim za promišljanje o neizbježnosti smrti.
Čak će se baviti s filozofijom kako ne bi razmišljali o tome koji je smisao filozofije koji se opet vrti oko smrti.
Zašto se ateisti boje smrti ako su uvjereni da je nakon smrti kraj?
Zato što u svojoj dubini ne vjeruju kako je sa smrću sve gotovo.
Zbog tog istog razloga malo ateista počini samoubojstvo, a trebali bi se svaki dan ubijati kad im nešto ne krene kako su zamišljali, kad padnu u depresiju od koje se ne znaju kako izvući, kad osjete bol za koju ne znaju hoće li ikad prestati, kad se razočaraju u sebe, u bliske ljude i sve druge.
Čemu produžavati agoniju kad ih ionako smrt čeka nakon koje će biti kao da nisu nikad ni postojali?
Koje desetljeće sjećati će ih se njihovi najbliži i prijatelji, poznanici će biti na sprovodu i ubrzo će ih zaboraviti, a mrtvi prije njih i poslije njih koji su ih znali, nemaju više života, a onda ni sjećanja o njima. 
Nemaju niti razloga ne ubiti se kad im je teško zato što neki drugi ljudi ovise o njima, jer i ovi će prije ili kasnije umrijeti kao da nisu nikad živjeli.
Dakle, ateisti znaju kako sami sebe vuku za nos cijeli život te se zato boje smrti.
Jer dobro znaju u svojoj nutrini kako su stvoreni te da postoji nestvoreni i svemogući Stvoritelj kojem moraju položiti račune za svoj život koji im je Stvoritelj dao.
I oni sofisticiraniji ateisti koji znaju da mora postojati vječnost i Bog, opet traže nojevsku rupu zavaravajući sebe kako Bog nije osoba koja može suditi njihov život i kazniti ih vječnom kaznom.
Bog je takvima samo neuzrokovani uzrok, druge uloge osim da zapali Veliki prasak, On nema. 
Bog je, zavaravaju se drugi, samo Sila kao iz pogansko-panteističko-okultnog filmskog serijala "Rat zvijezda".
Sve istočne religije i filozofije su duševne tehnike kako sebe uvjeriti da se čovjek ne mora bojati smrti, pa čak i ponovne reinkarnacije tisuću puta u dolini suza. 
Jer i tisuća tisuća je konačan broj, i biti milijardu godina pečen na vatri je opet ništa prema vječnosti.
Pokojna žena ateistkinja koja je samnom bila nekoliko godina u istoj kancelariji upravo se je grozila pomisli na smrt i uvijek me je upozoravala da ne govorim o smrti pred njom dok sam je na taj način htio razuvjeriti u ludost ateizma. 
Iako je imala doktorat, nedostajala joj je zdravoseljačka logika, kao što to nedostaje mnogima koji pola života studiraju i skupljaju kao hrčci znanje od kojeg nemaju suštinske koristi, nego štoviše štete zato što to pravo znanje nije, nego ogromna kolekcija manje više nepotrebnih informacija koje su tu da skrivaju golu istinu s kojom se moramo suočiti prije ili kasnije.
Nakon smrti je prekasno.
Pokojnica je i napisala roman kojeg je, izgleda bezuspješno, nekoliko godina pokušavala objaviti.
Iako me je cijenila, nije mi htjela dati rukopis na čitanje znajući da se svjetonazorski razlikujemo.
Evidentno je to bio roman s autobiografskim crtama o tužnoj i neispunjenoj ljubavi, kakvi su skoro svi 'ljubići'. 
I ako se malo osvrnete na pop glazbu, pa i na onu tobož narodnu, slavonsku i dalmatinsku, gotovo uvijek se radi o istom - o duševnoj boli koju uzrokuje neuzvraćena ili nesavršena ljubav. 
Mogu razumijet da takvu 'umjetnost' stvaraju, slušaju, gledaju ili čitaju dvadesetgodišnjaci, ali kad to rade ljudi koji su prešli pola stoljeća života, onda takvi nisu shvatili sami sebe, to jest da nisu nikad sazreli, da nisu nikad progledali kako je svaka ljubav koja ne izvire od Boga i Njemu se ne vraća, nesavršena, tužna i jednostavno nije prava ljubav. 
Takvi ljudi su poput noćnih leptira koji lete na lažno noćno svjetlo koje će im spržiti krila a da pravog svjetla ne će nikad vidjeti.
Ateisti nas optužuju kako se nadamo nečem što ne vidimo i što nismo nikad vidjeli, a oni traže smisao u nečem što vide i što će po njima, prije ili kasnije nestati. To je jednostavno ludost i bezumlje.
Čemu pjevati ili pisati o izgubljenoj ljubavi kad je to jednako čeprkanju po rani koja zbog toga nikad ne može zarasti i koja će na kraju ubiti cijeli organizam?
Čemu se veseliti letu na Mjesec ili na Mars kad nas ovdje na krugu Zemaljskom zglobovi bole i godine pritišću, a smrt dahće za vratom?
Čemu pisati doktorske disertacije o umjetnoj 'dubokoj' inteligenciji i učenju koje će usavršiti upravljanje poduzećem i racionalizirati troškove svakakvih vrsta, ako nemamo zdravoseljačke inteligencije koja u svem vidljivom i nevidljivom vidi prst Božji te u skladu s tom temeljnom istinom nastoji usuglasiti svoj osobni život te ga tako uz pomoć Božju usavršiti i minimalizirati sve nepotrebne i štetne 'troškove' koje nazivamo požudama i grijesima?
Živimo u ljudima neprijateljskoj tehnološkoj civilizaciji koja ima za cilj spriječiti ljudima misao o smrti. 
Smrt je i službeno stavljena izvan zakona po kojem se zabranjuje drevni i tradicionalni običaj držanja dragog pokojnika u kući i pred pogledom njegovih bližnjih dok ga se sutradan ne isprati do crkve i groblja. Pravdaju to epidemiološko-higijenskim razlozima, iako nisam nikad čuo da se je neka bolest ili epidemija zbog toga raširila.
I tako dok isti ljudi gledaju tisuće tuđih smrti na ekranima, bile one odglumljene ili prave, istovremeno se zabranjuje biti s dragim mrtvacem i moliti se za njega pred njim.
Zato što nam smrt dragih osoba, pogotovo kad ih vidimo bezživotnima, postavlja pitanje - kad je naš red i što ako ovo nije kraj, što ako moramo za svaki svoj čin, misao ili propust odgovarati nekom tko je Presvet i kojem je odvratna naša opačina iako se mi smatramo uzornim građanima koji eventualno smatraju svojim najvećim grijehom krivo parkiranje automobila.
Sprovodi ateista su dobra prilika da se odustane od ateizma.
Jer su oni potpuno besmisleni kao i ateizam.
Ako ne postoji duša, nego se samo neki atomi slučajno zateknu u ljudskom tijelu određeno vrijeme, zašto se opterećivati nekim falšim obredom koji slabo imitira kršćanski sprovod?
Atomi su se pregrupirali opet slučajno i besmisleno, zašto od toga 'praviti frku' i nositi tužno lice i svečano crno odijelo i držati govor sjećanja na nakupinu atoma koja se raspada i prijelazi u neku drugu nakupinu.
Sprovodi ateista dokaz su da ateisti sami sebi ne vjeruju, i da opet nemaju dovoljno poniznosti priznati se Bogu grješnicima. 
I znamo zašto. 
Zato što ljube krive propadljive stvari kojih se ne žele odreći i biti tako slobodnima za pravu ljubav,  za Boga.
Nisam bio u kontaktu duže vrijeme s tim pokojnicima.
Nadam se da su prije smrti našli smisao, da su priznali svoje grijehe pred Bogom, obratili se i tako da su imali dobru i blaženu smrt, rođenje za novi vječni život.
Amen.