Veliki tjedan

U Velikom smo tjednu.
Dajem poveznice na prošlogodišnje tekstove o Križnom putu:
1. Isusa osuđuju na smrt
2. Isus prima na se križ
3. Isus pada prvi put pod križem
4. Isus susreće svoju svetu Majku
5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
6. Veronika pruža Isusu rubac
7. Isus pada drugi put pod križem
8. Isus susreće jeruzalemske žene
9. Isus pada treći put pod križem
10. Isusa svlače
11. Isusa pribijaju na križ
12. Isus umire na križu
13. Isusa skidaju s križa
14. Isusa polažu u grob

Meditirajmo o Putu križa jer to je jedini put spasenja.
To znači da moramo uzeti svoj križ i slijediti Ga po istom putu i imati stalno pred očima činjenicu kako je On nevin išao, a mi krivi, te da je naš križ neusporedivo lakši nego Njegov koji nosi teret svih grijeha svijeta, uključujući i teret naših grijeha.
Također moramo znati da nas naš križ ne otkupljuje i ne spašava, nego Njegov. 
Naš križ, ako budemo spašeni u što se moramo nadati, nas posvećuje (i oslobađa Čistilišnih muka) u mjeri koliko je sličan Isusovom križu.
Nemoguće je imati vjeru u Isusa Krista koja je nezasluženi dar i po kojoj smo opravdani i spašeni, ako nemamo želju nositi križ za Njim. To nam je i zapovijedio, te ako u nama nema volje u nošenju križa, to znači da ni nemamo niti prave vjere koja spašava.
Čim veći križ, to znači veću ljubav u onom tko križ nosi i s time isti ima veću svetost i blaženstvo u vječnosti.
Ali otkupiti se i spasiti se s našim križom ne možemo.
Jer mi nismo bezgrješni jaganjci kako bi mogli sami sebe ili nekog drugog otkupiti i nismo Bog kao što On jest, da bi mogli Bogu dati dostojnu žrtvu pokajnicu.
To je i rečeno u poznatoj buli "Cantate Domino" koju moderni 'katolici' odbacuju - ako bi netko otišao na križ, bio raspet i umro na križu radi Krista, a ne bi imao pravu vjeru - bilo bi mu uzalud.
Jer vjera koja spašava podrazumijeva vjerovati i biti u Crkvi izvan koje nema spasenja.
Podsjećam vas stoga u ovom Velikom tjednu i na feljton o lažnom ukazanju u Fatimi koji ide prema završetku i u kojem se navodi fatimska zabluda kako katolici trebaju prinijeti sebe kao žrtvu za spasenje drugih ljudi te se tom zabludom obeskrjepljuje jedina i istinska Žrtva Božjeg Jaganjca koju želimo doživjeti ovaj tjedan i koja se nekrvno ponavlja na valjanim sv.Misama već dva milenija.

Presveti Spasitelju i Otkupitelju!
Nikad ne ću oćutiti na sebi bol koju si radi mene grješnika primio dragovoljno da biš me otkupio.
Jer ja sam krhko i konačno biće koje bježi od bola i muke i koje kad i ne bježi, ne može podnijeti bol i žrtvu dostatnu da me izmiri s Bogom kojeg sam uvrijedio.
Ne želim biti rob Sotonin i rob ovoga svijeta, ali moja volja je preslaba da bi nadvladao zamke nečastivog.
Ojačaj me svojom milošću!
Daj mi milost da nikad ne zaboravim što si za mene jadnika učinio i da mi tako omrznu svi grijesi, a moj križ postane sladak kao što je Tebi bilo sveto drvo križa kojeg si cijelim zemaljskim životom žudio uzeti da biš nas spasio!
Neka mi to stalno bude pred očima dok Te ne ugledam ili u slavi kad drugi puta dođeš ili u trenutku moje smrti!
Amen.

Sjetimo se i naše i Spasiteljeve Majke.
Tko više ljubi, njega više boli bol drage osobe.
Marija je stoga, osim Isusa, najviše patila na Putu križa.
Ali Ona je i patila i mnogo ranije, od trenutka kad joj je prorečeno što će se dogoditi s Njezinim Djetetom i kako će joj mač probosti srce.
Sv.Bernard tako kaže kako je vojnikovo koplje koje je otvorilo Isusovo srce iz kojeg je potekla krv i voda, ranilo Marijinu dušu.
Jer Isusova duša više nije bila u mrtvom svetom Tijelu.
Sv.Ambrozije je rekao kako Marija nije bila pred križem i s dubokom boli gledala Sinovljeve rane čekajući da Sin umre, nego da se svijet spasi.
Njezin "neka mi bude" označio je početak spasenja ljudi.
Bog je čekao dok Marija nije rekla DA i onda se utjelovio.
Njezina šutnja pred križom kad joj se Sin obratio riječima: "Ženo, evo ti sina!" značio je opet Njezin DA s kojim je Sina vratila Bogu Ocu na nebeski oltar kako bi spasenje bilo završeno.
I time je postala naša Majka, majka Crkve.

Marijo koja si zbog mojih grijeha otrpjela tu bol!
Moli se Sinu za mene dok god budem u ovoj dolini suza!
Amen.

U Velikom tjednu dogodio se je jedan čudesan događaj koji je navijestio buduće uništenje Jeruzalema, ali i Bludnice iz Otkrivenja.
Bilo je to drugi dan nakon Cvjetnice, nakon slavnog ulaska Isusa na magaretu u Jeruzalem.

Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje.  Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama.  Tada reče smokvi: "Nitko nikada više ne jeo s tebe!" (Marko 11)

Ujutro se vraćao u grad i ogladnje.  Ugleda smokvu kraj puta i priđe k njoj, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća pa joj kaže: "Ne bilo više ploda s tebe dovijeka!" I smokva umah usahnu. (Matej 21)

Ovaj tekst me je ustvari mučio radi pitanja zašto je Isus išao prema smokvi koja ne daje plod u to vrijeme, a ipak ju je prokleo.
Mi koji živimo uz more znamo kako postoje dvije kategorije smokava (i ostalog voća), voće koje rodi jednom na godinu, i voće koje rodi više puta. 
Ovo drugo voće zovemo petrovke, zato što rode prvi puta u vrijeme blagdana sv.Petra u lipnju.
Smokva petrovka istovremeno na proljeće pusti i lišće i nezreli plod, recimo sad su ti plodovi u mojem vrtu veličine jajeta.
Stoga, ako je ta smokva bila bez plodova u travnju, onda je sigurno da ih ne će imati ni u lipnju, a s obzirom na zemljopisni položaj Svete zemlje na jugu, onda bi ta smokva, da nije bila jalova, trebala dati plod još u svibnju te roditi više od dva puta na godinu. 
Ali, kako se je Isus mogao zasititi od nezrelih smokava koje bi mu učinile zasigurno zdravstveni problem da ih je jeo?
Prvo, moramo razumijeti kako to Isus nije uradio zato što je bio gladan pa je po svaku cijenu htio jesti. Dobro znamo kako je postio četrdeset dana te mu jedno jutro bez hrane ne bi nimalo smetalo.
Prokletstvo nad jalovom smokvom učinio je radi apostola i nas koji čitamo Evanđelje.
Jalova smokva slika je farizeja i saduceja, odnosno ondašnjeg Izraela koji nije donio plod koji je trebao donijeti Bogu to jest Isusu Kristu. Štoviše, židovi su izvršili najgori i najveći mogući zločin, deicid, ubojstvo Mesije koji je i Bog i čovjek.
Obično moderni katolici koji su u službi židovskog novog svjetskog poretka na ovo odgovore - nije istina, svi smo mi krivi radi toga što je Isus završio na križu, svaki naš grijeh uzrok je toga.
Ali to je velika zabluda koja je najčešće motivirana strahom pred nikad moćnijim židovima kojima se 'katolici' i protestanti cionisti žele svidjeti.
Posve sam svjestan kako je Isus Krist trpio radi mojih grijeha.
Ali ja nikad ne bih Isusa ćuškao, ponižavao i tražio da se razapne te da ja i moj narod nosi krivicu deicida.
Zamislimo sliku da se neki čovjek nalazi na plaži na kojoj je obavijest da se ne ulazi u more, jer tamo ima mnoštvo morskih pasa. Ipak, taj čovjek na svoju odgovornost i krivicu ode u more i okruže ga morski psi te vidi da mu nema spasa.
I onda se pojavi neki drugi čovjek koji je spreman skočiti u more kako bi njega morski psi rastrgali, te kako bi ovaj prvi čovjek dobio priliku i vrijeme izaći iz mora na sigurnu plažu.
Snosi li ovaj spašeni čovjek krivicu zato što se je ovaj drugi žrtvovao radi njega?
Sigurno, jer je bio bahat i ušao je u more iako je pisalo da to ne čini. Ali taj čovjek ne snosi krivicu ubojstva, jer je njegov spasitelj dragovoljno skočio u more da ga spasi.
I sad zamislimo trećeg čovjeka koji spasitelja, koji ionako želi skočiti u more radi spašavanja, gurne u more iz čiste mržnje prema njemu kako bi ga morski psi ubili.
Taj treći čovjek nosi krivnju ubojstva spasitelja.
Moderni katolici i protestanti cionisti kažu da ovaj treći čovjek koji je ubojica nema veću krivnju nego ovaj prvi radi kojeg se je spasitelj žrtvovao. Možemo dodati kako je to zbog toga zato što taj treći čovjek koji je ubojica, ima moći da ih 'namlati', pa je to razlog zašto ne žele svjedočiti istinu o ubojstvu spasitelja.
Nisu li takvi 'kršćani' zapravo prikazani u slici jalove smokve koja ne donosi ploda?
Izvana imaju naličje kršćana, ali ne donose ploda jer se žele svidjeti ovom besplodnom, antikristovskom svijetu.
Jesam li i ja jalova smokva koja će uskoro uvenuti zbog Isusovog prokletstva?
Ne dao Bog! 
Dragi čitatelji!
Iskoristimo ovo zlo vrijeme dolaska Antikrista da donesemo plod naše vjere u Krista. 
Odbacimo od sebe, kao na svojem krštenju, svu jalovu i sotonsku ljepotu prolaznog svijeta. 
Bez sumnje, onda ćemo uzeti na sebe mržnju ovog svijeta koja će se materijalizirati kroz neki vid mučeništva. 
Ako je svijet Isusa mrzio, a nas ljubi, onda nismo Kristovi.
Uzmimo križ svoj i krenimo za Kristom da bismo donijeli plod koji On od nas očekuje!
Amen.
I na koncu da citiram iz knjige W.M.Christie "The Baren Fig Tree" koji je živio u Palestini za vrijeme britanske okupacije:

"the facts connected with the fig tree are these. Toward the end of March the leaves begin to appear, and in about a week the foliage coating is complete. Coincident with [this], and sometimes even before, there appears quite a crop of small knobs, not the real figs, but a kind of early forerunner. They grown to the size of green almonds, in which condition they are eaten by peasants and others when hungry. When they come to their own indefinite maturity they drop off." These precursors of the true fig are called taqsh  in Palestinian Arabic. Their appearance is a harbinger of the fully formed appearance of the true fig some six weeks later. So, as Mark says, the time for figs had not yet come. But if the leaves appear without any taqsh,  that is a sign that there will be no figs. Since Jesus found "nothing but leaves" - leaves without any taqsh- he knew that "it was an absolutely hopeless, fruitless fig tree"

Kod nas se za takve plodove koji rano sazriju, a nikad ne dostignu punu veličinu i slast nazivaju zadulci.
Isus je dakle mogao zasititi se na toj smokvi da nije ona bila jalova.
Donosimo plod Isusu, makar to bio i nesavršeni plod.
Bitno je da imamo dobru volju služiti Mu.