Partikularnost i ispražnjenost

Dobih na blogu savjet jednog pravoslavca da mi je nekoristno što sam blog koji bi trebao biti o pravoslavlju, pretvorio u politički forum.
Vjerojatno je u pravu, tim više što ne živimo u kršćanskoj državi niti će ona više postojati, da bi bavljenje politikom kršćaninu imalo smisla.
Još je veći problem kad zbog uključivanja u 'svjetske probleme' sami sebe vidimo kao pravednike za Božju stvar, da drugima navještamo Evanđelje primjenjeno na politiku, i onda najčešće u tom oholom stavu zapustimo svoj duhovni život i padnemo u grijehe.
Nažalost to se je meni nejednom dogodilo.
Pravo otkriće povrh navedenog savjeta su dva videa koja sam ovih dana odgledao.
Prvi, iako ne i kronološki, je razgovor između Jonathana Pageaua i o.Stephana Freedmana.
Drugi je predavanje o.Freedmana za vrijeme Velikog posta 2015.
Dakle, što sam naučio iz toga.
Apstrakcije i kategorizacija stvari, pojava i ljudi je omiljena aktivnost filozofa, usudio bih se reći da to glavno područje, je u suštini gubljenje vremena, energije, traćenje života, ali i često odvođenje na stranputicu jer takvi ljudi se smatraju pametnijima od drugih, dok znamo, oholost vodi u grijeh, grijeh u smrt.
Ne postoji apstraktni čovjek, ne postoji apstraktni konj, ne postoji apstraktni hrast, sve što postoji, postoji kao unikatno Božje stvorenje, koje doduše ima sličnosti s nekim drugim stvorenjima, ali je zabluda iz toga filozofirati, kao što je započeo Platon, da postoji stvaran svijet apstraktnih ideja, ili formi kako je nazivao, ili ideja u umu Boga kako je nastavio Toma Akvinski.
Samo razmišljanje o tome što je u Božjem umu dovodi odmah u stranputicu.
Svrstavati Boga kao neko super Biće, kao neki neuzrokovani Uzrok, ili kao nepokrenuti Pokretač je u najblažem obliku bespotrebna razbibriga nekih ljudi da filozofiraju o Bogu.
Ne postoji ideja o Bogu, ne postoji apstrakcija koju zovemo Bogom, nego kao što sve što postoji, postoji individualno i unikatno, tako je Bog unikatan, i što je kršćanstvu otkrio sam Bog, Bog je trojedinost osoba, sveta Trojica.
Sam pojam osobnosti-osobe ili ako možemo povezati to s partikularnošću, 'izum' je kršćanstva, to jest to su sveta Trojica otkrila ljudima, i opet se ne radi tu o nekim apstraktnim ljudima, ili o ljudskoj rasi - humanizmu, nego konkretnim ljudima koje nazivamo kršćanskim ocima (jer u njih spadaju i apostoli).
Mi ne možemo imati odnos s apstraktnim ljudskim bićem, ne možemo imati odnos s ljudskom rasom ili s humanizmom, ali možemo imati odnos s konkretnim ljudskim bićem kojih nam je dao Bog da se s njima susrećemo.
I čim mi te ljude stavljamo u neke apstrakcije, bilo religiozne, rasne, nacionalne, staleške, sami sebe dovodimo u zabludu i krivo prosuđujemo konkretne ljude na temelju nekih nepostojećih apstrakcija.
Da, to je lakše nego im pristupiti i pokušati im se približiti, razumiti ih i na kraju zrcaliti se u njima.
Konačni cilj je u ljudima vidjeti pravog i potpunog čovjeka na čiju sliku i priliku je stvoren Adam, a to je vidjeti raspetog Bogočovjeka Gospoda Isusa Hrista.
Ako me neka apstrakcija spriječava u tome, odbaciti ću je.
Doduše postoji jezik simbola, ali niti simboli nisu apstrakcija, nego nešto nematerijalno što je Bog stvorio i s čime se Bog služi da bi mudri ljudi koji slušaju Njegov glas vidjeli višu istinu.
Ne postoji u simbolima nikakva viša istina koja bi bila izvan ili iznad Boga, kao što ne postoji logika ili matematika koja bi bila izvan Boga.
Opasnost ljudima koji se prepuste svijetu simbola, pa konačno i logike i matematike, je da se uzohole i onda postanu plijen inteligentnijih bića od sebe koje zovemo demonima i koji im spriječavaju da od šume vide stablo, od svijeta simbola konkretne ljude, od svijeta brojeva ne vide ljude oko sebe.
Vjerujem da je između ostalih i to razlog zašto je Bog zabranio Izraelcima, to jest kralju Davidu da radi popis stanovništva.
Znamo da je to David učinio i da je njega, to jest Izrael, Bog, i to ne apstraktni pojam, nego konkretni, i jedini Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, zbog toga kaznio.
Jer se na kraju konkretni ljudi pretvaraju u brojke.
Kako je tek danas kad svi imamo OIB, svoja korisnička imena koja nisu naša prava itd.
Svijet nije nikad bio otuđeniji od kad je matematika postala važnija od ljudi, a znamo da iza matematike je tehnologija koja, u to moramo biti sigurni, nije od Boga, nego od čovjekoubojice od početka.
Na koncu, Gospod Hrist kad nas uči kao što je učio apostole, onda govori u usporedbama, govori u ljudima koji mogu biti izmišljeni ili stvarne osobe, a nikad ne govori u apstrakcijama.
Nemoguće je zamisliti Gospoda kao profesora na nekoj katedri.
To bi nam trebao biti signal da koristimo čim jednostavniji jezik, da dajemo primjere iz života, da govorimo tako da nas čim više ljudi mogu razumiti, da se trudimo izbjegavati strane riječi.

Slijedeće o čemu je o.Stephen govorio je potreba da se ispraznimo.
Gospod Isus Hrist, naš savršeni uzor na čiju sliku i priliku raspetog čovjeka nas je stvorio, lišio je Sebe svega, zato što je prepustio sebe čovječjoj naravi, i to naravi očišćenoj od svake oholosti i ljage grijeha.
Nema nam drugog puta ako Ga želimo slijediti, osim da sami sebe ispraznimo od svega, od bolesti sjećanja i želja, te da tako noseći svoj križ, a jedino ga možemo nositi ako smo ispražnjeni, doživimo preobrazbu tako da više ne živimo mi, nego Hrist u nama.
Nije o.Stephan ništa novo rekao, ali isto tako na svetim Liturgijama ne čujemo ništa novo dok se čita isti dio svetog Evanđelja svake godine, ali ako smo se ispraznili od sebe, od svojih laži i strasti, to će nam biti kao da prvi puta čujemo.
Štoviše bit će nam kao da čujemo glas našeg Gospoda Isusa Hrista.
Ništa dakle nismo postigli na svom Putu, ako ispražnjeni ne osjetimo osobni doticaj s našim Gospodom, i ne odbacimo kao nepotrebna sva filozofiranja o Bogu kao Bitku i slično.

P.S. Napisao sam kako bi se trebali kloniti govoriti tuđice (da ispadnemo pametni), a u naslovu sam naveo tuđicu - 'partikularnost'.
To sam napisao jer mi nije padala na pamet naša riječ.
Ali sam se sad sjetio - 'osobitost-osobnost'.
I zato je zanimljiva naša riječ 'osoba'.
Da bi osoba bila osobom, ona mora imati osobnost, ona se mora razlikovati od drugih, ona mora biti unikatna, ona mora biti partikularna, a ne dio amorfne mase ili dio apstrakcije.
Srbi imaju za to riječ 'lice' (mislim da je tu korjen crkvenoslavenski).
Lice samo po sebi ističe osobnost, čovjek se razlikuje od drugog čovjeka prvenstveno po licu. 
Tražimo dakle u drugima osobitost, tražimo u njima osobu, jer onda možemo u međusobnom zrcaljenju lica ugledati Lice koje je druga božanska osoba, na čiju sliku i priliku smo stvoreni.
Ne da budemo klonovi, nego sinovi vječnog blaženstva koje se ogleda u gledanju tog savršenog Lica na kojeg ćemo i mi ličiti. 
I evo nas do odlične poveznice - biti licem-osobom znači sličiti na Lice, sličiti na sliku Božju, Gospod Hristos je prava i živa ikona po kojoj smo stvoreni da joj sličimo. 
I ne zaboravimo na kraju ono što naglašava o.Stephan, da je to ikona raspetog Hrista, da nismo stvoreni da kao telci u tovu uživamo u Edenskom vrtu, nego da se raspnemo od ljubavi (nema ljubavi bez križa-patnje) prije toga ispraznivši se od svega što nije Ljubav.