Betlehemski pastiri i poklonstvo

Danas je zadnja nedjelja Došašća. Prvi dolazak Kristov na Zemlju proslavit ćemo u ovom tjednu. Protekli tjedan bile su zimske kvatre.
Potpuno sam to zanemario, kao da nisam spreman za Kristov dolazak.
Dragi čitatelju, to isto pitanje morate i sebi postaviti - jeste li spremni za dolazak Mesije?
Mistično proslavljamo Njegov dolazak u anonimnosti betlehemske štalice.
Zimska je hladna noć, buduća majka i otac uzalud traže normalno ljudsko konačište, magarac i vol griju svojim dahom novorođeno djetešce, siromašni pastiri po okolnim brdima čuvaju stada.
Obično nas meditacija o tome dovodi u stanje sućuti, a ne strahopoštovanja prema Mesiji.
A trebali bismo osjećati jedno i drugo, trebali bismo biti kao pastiri koji se nisu samo radovali na riječ anđela o rođenju Mesije, i koji su sigurno bili zapanjeni na kakav se je to ponizan način dogodilo da je njihov Otkupitelj siromašan kao i oni, nego su Mu se došli pokloniti. 
Time je njihovo poklonstvo bilo veće, jer pokloniti se silnom kralju kojem se svi klanjaju i nije nekakvo poklonstvo ako se usporedi s klanjanjem tek rođenom djetetu koji je izvana toliko nemoćan da ne ovisi samo o svojoj siromašnoj majci, nego i o skromnim životinjama koje Ga griju. 
Pastiri su se poklonili nekom koji izgleda nemoćniji nego oni sami.
Možda bi trebalo prethodno raspraviti što znači pokloniti se nekom. Razlog gubljenju tog pojma vjerojatno je iz razdoblja liberalnog 19.st. (a vjerojatno još iz renesanse) kad su se (malo)građani klanjali ženama koje su obožavali. Znate već ono - ljubim ruke milostiva, moj naklon i sl.
Tako su izgubili svoju muževnost, jer su postali slabići zbog svoje navezanosti na žene, a žene koje su obožavali prestali su biti prave žene i majke.
Ali nisu niti postale božice, nego sličnije prostitutkama koje iskorištavaju svoju ženstvenost kako bi stekle iz nje koristi.
Da se ne gubimo previše* u tom još nerazčišćenom problemu, trebamo samo naglasiti da se je tada izgubilo značenje poklonstva.
Jer pravo poklonstvo je rezervirano samo prema Bogu.
Pokloniti se nekom znači priznati mu da ima vlast nad nama, priznati mu da je on naš gospodin-gospodar kojeg bezrezervno slušamo.
Bog zbog Sebe ne može trpjeti nekog tko Mu se ne želi pokloniti, jer samim tim činom taj se drži jednak Bogu. 
U vječnosti svi se klanjaju Bogu, oni u Raju iz ljubavi, oni u Paklu iz jezivog straha pred Bogom.
Utjelovivši se i rodivši se u betlehemskoj štalici Bog se sakrio u beskonačnoj poniznosti i na taj način 'prisilio' ljude da Mu se predaju iz ljubavi, gotovo bi mogli reć kako Bog traži od nas sućut kako bi Mu se dragovoljno poklonili dok još imamo vremena, dok anđeo Otkrivenja ne kaže - kraj je vremena, ili dok nam taj kraj ne dođe sa smrću.
Onaj tko je sve stvorio, pred kojim dršću svi nebeski anđeoski korovi, od ljudi koji su Ga uvrijedili silnim grijesima traži suosjećanje i poklonstvo, što su dvije naizgled suprostavljene stvari.
Zamislite se u situaciji pred dvije tisuće godina u ulozi betlehemskih pastira.
I netko vam kaže da se je u obližnjoj štalici rodio Mesija i kaže vam da idete tamo na poklonstvo.
Nitko normalan to ne bi učinio, nitko normalan se ne klanja nekom koji je nemoćniji od njega, odnosno nitko normalan ne bi poslušao tog glasnika Mesije, već bi pomislio kako se radi o nekom lakrdijašu.
Pastiri su se poklonili zato što su bili Božji izabranici koji čine stvari koje su drugim ljudima lude ili barem nenormalne.
Zato je pastirima Bog iz štalice poslao kao glasnika svojeg anđela, sjetimo se da sama riječ anđeo označava Božjeg glasnika.
I nitko ne može silnog anđela Svesilnog nazvati lakrdijašem, nego strepi pred njim.
Vjerujem k tome da to nije bila jedina Božja milost koju su dobili pastiri, vjerujem da ih je Bog vodio cijelog života kao što vodi sve svoje izabranike.
Zbog toga su se oni mogli duboko pokloniti i istovremeno visoko podignuti s djetešcem koji će za trideset i tri godine kasnije raširiti ruke na križu da bi ih podigao ili pridigao kod Sebe u vječni zagrljaj.
To je paradoks Božjeg utjelovljenja koji je šokirao Lucifera i izazvao katastrofalno 'non serviam' i lavinu zla.
Bog traži ljubav kao i svi mi, samo On ju daje beskonačno kakav On i jest, i traži od nas bezuvjetnu i najveću ljubav koju možemo dati.
Zato prividno izgleda nemoćan kako bi ta ljubav bila čista odnosno bez računice.
Živimo u vremenima kad je Došašće velika trgovačka akcija i kad država i svi njezini moćnici, računajući i upravljače nad medijima, žele stvoriti umjetnu i besmislenu radost kako bi se prikrila prava radost koja je u spoznaji misterija betlehemske štalice.
Oni se trude, nažalost većinom i uspijevaju, čovječanstvo odvratiti od radosti betlehemskih pastira.
Jer radost pastira ima temelj u Bogopoklonstvu, kao što je, nama nezamisliva, radost i blaženstvo anđela i svetaca u klanjanju Bogu.
Tko želi osjetiti pravu radost mora se potpuno odvojiti od lažne radosti koju ovaj antikristovski svijet daje. Mi nemamo radosti sami po sebi da bi kao Bog mogli biti beskonačno sretni u spoznaji Sebe, niti nam i jedan živi stvor, a kamoli neki materijalni božićni poklon ili božićna akcijska rasprodaja može biti Išta drugo osim surogata radosti.
Na koncu, pastiri i mudraci koji su se poklonili mladome Kralju bili su siromašni duhom, što znači da su znali kako nemaju sreću u sebi, kako su potrebiti Boga, kako su siromašni dok ih Bog ne obogati.
Stoga, u nekoliko preostalih dana pred dolazak Mesije, oslobodimo se svih balasta koji su naši grijesi, i griješnih navada kao i zlog sirenskog zova onih 'koji su ukrali Božić' snimajući ujedno filmove o Božiću istog naziva, kako bismo bili siromašni poput betlehemskih pastira i kako bi se zajedno s njima i sa svom anđeoskom vojskom, i sa sv.Josipom i Bogorodicom, poklonili do zemlje Božiću i osjetili djelić nebeske vječne radosti.

To vam iz dubine svog srca želim!

* Druga stvar koja je u naše jeziku uništila pojam poklonstva su - 'pokloni' koji se krivo uporabljuju umjesto riječi 'dar' - 'darovi'.
Najbolje bi se to moglo ilustrirati na definiranju Božjeg milosrđa kao nezasluženog dara nekim ljudima. Reć pak da Bog daje nezasluženi poklon nekim ljudima je blasfemično, Bog se ne može nikome pokloniti jer nikog nema većeg od Njega. Stoga kad dajemo dar osobi koju ljubimo ili joj želimo iskazati poštovanje, ne kvarimo si to dobro raspoloženje uporabljujući krivu riječ za dar.