Pravovjerje

Zdrav razum nije dovoljan, ali je nužan da bismo bili kršćani.
Nešto nam više treba za spasenje, a to se zove vjera.
Ne bilo kakva vjera, prava vjera nam je potrebna za postići smisao života.
Kršćani često brkaju vjeru i nadu. Ne možemo primjerice vjerovati u svoje spasenje. Njemu se možemo samo nadati, dočim nada je jalova ako joj ne prethodi prava vjera.
Ne možemo se nadati u nebeske vječne orgije kad je vjera u iste lažna vjera lažnog proroka Muhameda na osnovu obećanja lažnog boga odnosno demona.
Nada koja se ne temelji na istini je samozavaravanje.
Kako sam rekao na početku, činiti ono što trebamo činiti za postići smisao ne ovisi o nama, nego ovisi o vjeri do koje se ne dolazi koristeći zdravo razumsko promišljanje, vjera je dar Onog koji ju daje komu želi s ciljem kako bi ta osoba bila upoznata s nadrazumskom istinom, kako bi uskladila svoj život s istom, kako bi se nadala pravom spasenju i kako bi u sebi rasplamsala pravu ljubav koja je već sudioništvo u vječnom spasenju.
Jedna od najčešćih modernih zabluda se temelji na lažnoj vjeri kako su neki ljudski čini izraz čiste ljubavi kojoj nije nužna prava vjera.
Osvrnimo se oko sebe i vidit ćemo ili čut ćemo mnoge komentare u stilu - pogledaj kako je ta osoba nesebična, kako pomaže druge ne tražeći ništa zauzvrat, zar će takvoj osobi koja nije kršćanin Bog zatvoriti vrata Raja i baciti je u Pakao?
U čemu je to razmišljanje protukršćansko odnosno lažno?
Prvo, u tome što se tom izjavom sudi Bogu, odnosno ucjenjuje se Boga lažnim milosrđem, Bogu se neizravno kaže - ako takvu osobu ne nagradiš vječnim blaženstvom, onda si Bože nepravedan.
Suditi Bogu je prvi grijeh kojeg je napravio Lucifer i koji je znak oholosti, i osoba koja tobož pokazuje sućut drugim ljudima tako da im 'otvara vrata Raja' time pokazuje svoj bunt protiv Boga odnosno želi zauzeti mjesto Boga.
Drugo u čemu je takav sud zabluda je negiranje vjerske istine kako su svi ljudi grješni pred Bogom, kako su svi ljudi bez izuzetka zaslužili Pakao i kako niti jedan njihov čin, ma kako nama izgledao altruističan, ne može skinuti tu krivnju pred Bogom.
Korijeni te zablude su vrlo duboki zato što negiraju postojanje istočnog grijeha, kako sam pisao prethodno, traducianizam je logično objašnjenje za prihvaćanje dogme o istočnom grijehu.
Koliko god nam naše srce tvrdilo da je svako dijete nedužno pred Bogom, to je zabluda koja ima dalekosežne posljedice gubitka prave vjere i u konačnici spasenja.
Mi smo krivi pred Bogom štogod činili, naše srce je zlo, mi smo nedostojni Boga i ne možemo stati pred Njega i ostati živima kako su u to čvrsto vjerovali Izraelci.
Mi se moramo nanovo roditi kako bismo bili prihvatljivi Bogu, mi se moramo krstiti onako kako je rekao Isus Krist Nikodemu da bismo postali djeca Božja i kako bismo bili dionici nebeskog kraljevstva. Ako ostanemo samo djeca svojih roditelja, zauvijek ćemo biti izgubljenima. Mi se u cilju našeg spasenja moramo nakalemiti na Kristov trs, moramo postati članovi Njegovog mističnog tijela - Crkve kako bismo izbjegli pravednu vječnu osudu brišući svoju stvarnu krivnju s Krvlju prolivenom na Kalvariji.
Eto, to je glavni razlog zašto se ne može spasiti neki nekršćanin a koji radi velika djela milosrđa. On ne vjeruje u Isusa Krista, on ne vjeruje kako mora pripadati Kristovom tijelu kako bi bio spašen. Mi ne znamo hoće li takvom čovjeku Gospodin pokazati milost pred smrt tako da isti povjeruje u Njega i krsti se, ali moramo čvrsto vjerovati i to javno svjedočiti kako takvom čovjeku nema spasenja izvan Crkve. Lažna ljubav odnosno obzir prema ovom svijetu dovode kršćanina do otpada od vjere, a što znači otpad od Crkve izvan koje nema spasenja.
Prosječnom modernom kršćaninu je neshvatljivo s kojim žarom i revnosti su se kršćanski oci borili protiv krivovjerja.
To je zato što su naši suvremenici izgubili kršćansku perspektivu koja istinu vjere stavlja kao preduvjet spasenja, takvima je pravovjerje sekundarna stvar, a možda je drže i nebitnom.
Njima je važna samo lažna i izvanjska ljubav koja je najčešće jeftini sentimentalizam kao sredstvo za prikupljanje pažnje i priznanja drugih ljudi. Možda je najbolji svjetski egzemplar te moderne beskonačne šupljine i nedostatka pravojerja i prave ljubavi, Bergoglio.

Dragi čitatelju!
Ako stvarno želiš spasenje svoje duše, onda najprije provjeri svoje temelje.
Ako oni ne počivaju na istini, odnosno pravovjerju, cijela naša duhovna zgrada, ma kako nam izgledala veličanstvena, ma kako se svakodnevno molili ili postili ili išli na hodočašća, ma kako činili dobra djela milosrđa, ma kako drugi o nama pričali kako smo pravi kršćani, makar imali karizme čudotvorstva ili neke druge, pretvoriti će se samo u veliku ruševinu.
Danas, više nego ikad, pravovjerje je odbačeno. Zato se svijet bliži otvorenom poklonstvu ocu laži, odnosno vladavini Antikrista.
Pravovjerje je kao ona njiva o kojoj prispodobu daje Gospodin, njiva na kojoj se nalazi zakopano blago, a to je vječno nebesko kraljevstvo. Moramo biti spremni sve prodati kako bismo došli u posjed njive pravovjerja. I ono što nam je najdraže od Božjih stvorenja manje vrijedi od pravovjerja. Dakle naši najbliži manje vrijede od istine koja nas vodi do Boga.
Na svom blogu često se vrtim oko istih motiva ili osuđujem ista krivojerja, pa ću ih i ovaj put iznijeti:

• nevjera u stvarnost istočnog grijeha, odnosno da su svi Adamovi potomci krivi pred Bogom, da su zli čim se začmu

• nevjera da postoje Božji izabranici koje je Bog u vječnosti izabrao za spasenje u moru izgubljenih Adamovih potomaka i kojima daje milost tijekom života kako bi to spasenje postigli (drugim riječima to je negiranje nauka Crkve o predestinaciji svetaca)

• nevjera kako Bog nije suveren i apsolutni gospodar svega, odnosno zabluda kako se nešto događa što Bog ne želi ili nešto što nije dopustio, zabluda kako se Bogu događaju iznenađenja

• nevjera u istinu vjere kako se sva stvorenja moraju klanjati Bogu to jest Kristu Kralju, to je zabluda liberalizma po kojoj ljudi imaju pravo ne pokloniti se Bogu, ne vjerovati u Njega, kršiti Njegove zapovijedi, stvoriti državu koja će biti liberalna i sekularna ili otvoreno protukršćanska (po toj zabludi sotonisti imaju pravo bogohuliti bacajući krv na kip BDM što se je dogodilo ovog Božića u Oklahomi)

• nevjera u dogmu kako izvan Crkve nema spasenja, odnosno vjera u zabludu kako se ljudi mogu spasiti po svojim dobrim djelima bez vjere u Krista i bez pripadanja Crkvi, ili kako su ljudi opravdani pred Bogom ako im nitko nije nikad navjestio Evanđelje (to je ustvari posljedica krivojerja po kojem ne postoje Božji izabranici, nauk sv.Augustina o Božjem milosrđu i izabranju jednostavno ne prolazi kod modernih kršćana, koji su to samo po imenu). 

 Iz ovih nabrojenih zabluda proizlaze sve ostale.
Zabluda npr. kako kršćani imaju pravo ne buniti se protiv javnih perverzija ili npr. legalizacije protunaravnih sodomitskih brakova, ili glasati na izborima za protukršćanske političare i stranke proizlazi iz zablude liberalizma.
Ista stvar je po pitanju abortusa ili javnog spolnog ili inog nemorala. Ljudi nemaju pravo ne samo na nemoral, nego nemaju pravo na ništa, jer sve pravo proizlazi od Boga.
Kršćanin pita Boga što mi je činiti, a ne što imam pravo činiti.
Ali tako je sa svim ljudima. Ako netko nije kršćanin, to ga ne opravdava u nekršćanskom ponašanju.
Muhamedanci npr. nemaju pravo klanjati se lažnom bogu i pozivati se na lažnog proroka, nitko nema pravo vjerovati u laž i činiti zlo. Druga je stvar što kršćanska država može muhamedancima dozvoliti da privatno vjeruju u kuran i privatno se klanjaju prema onom meteoritu u Arabiji. Pred Bogom koji je istina oni to pravo nemaju, i ako se netko predstavlja kršćaninom, i u ime Isusa Krista kaže muhamedancima da imaju na to pravo, onda je taj učinio javnu apostaziju i bit će dublje u Paklu nego ti idolopoklonici. Što reć tek za moderne 'pape' koji skinu cipele s muhamedancima i okrenu se put meteorita u klanjanju?
Pročitajmo što su Makabejci učinili svećenicima koji su izdali Boga. Oni koji to sve znaju, a gotovo da nema nikog tko to danas ne zna, nemaju nikakvog opravdanja što su u zajedništvu s takvim apostatama i koje još drže nasljednicima sv.Petra.
Pogledajmo dakle i provjerimo svoje temelje, ne ustručavajmo se srušiti* do kraja zgradu koja počiva na laži, jer ona će prije ili kasnije biti ruševinom.
Krenimo iz početka.
Iz pravovjerja.

* Malo razjašnjenje vezano uz komentar poštovanog Petra. Pišem u tekstu o našoj osobnoj duhovnoj 'zgradi', ne o Crkvi. Poruka je dakle - ako nam Bog dadne milosti te uvidimo kako naša vjera nije čista nego je kontaminirana različitim krivovjerjima, preispitajmo ili porušimo cijelu duhovnu nadogradnju koja počiva na krivim temeljima.
Primjerice, ako nismo vjerovali u stvarnost istočnog grijeha, onda krštenje nismo uzimali ozbiljno, što se može najbolje ogledati u praksi većine kršćanskih roditelja koji odlažu krštenje svojeg djeteta, jer oni stvarno (krivo)vjeruju kako je njihovo nekršteno dijete ujedno i dijete Božje, pa čemu žurba za krštenjem. 
Ako smo imali krivovjerje liberalizma, onda moramo potpuno promijeniti dosadadašnji svoj odnos prema državi, društvu, prema javnim grijesima.
Tada moramo 'srušiti' sve ono što nam se je dosad činilo dobro.