Ad Beatissimi Apostolorum

Naslov je to prve enciklike pape Benedikta XV kojeg neki smatraju prvim modernim antipapom u nizu.
U prijevodu (ako se ne varam) enciklika glasi - prema blaženim apostolima.
Što nije pravi naslov, osim ako se ne doda - prema 'blaženim' apostolima humanizma uz podnaslov - prema novorednoj sekti.
Engleski tekst enciklike se nalazi ovdje.
Imam noviji hrvatski prijevod poznatog Denzigera u elektronskom obliku, ali tamo je samo naveden datum enciklike bez sadržaja.
Giacomo della Chiesa uzeo je ime Benedikt XV kad je u rujnu 1914. okrunjen za papu.

Bio je povezan s notornim Rampollom koji je zamalo izabran za papu na konklavi 1903. kad je austrijski car preko krakovskog nadbiskupa uložio veto na izbor, jer je imao dokaze kako je Rampolla mason.
Rampolla je inače bio 'predsjednik vlade' Vatikana za vrijeme pape Lava XIII što upućuje na činjenicu kako su se masoni u 19.st. uspjeli popeti do najviših položaja Crkve. 
Naravno, Rampolla, da je i bio izabran, ne bi bio papom, jer mason ne može biti papom kad ni nije katolikom kao što ni heretik ne može biti papom kad ni nije katolikom.
Stoga je začuđujuće što je papa Pio X 1907. posvetio ga za nadbiskupa znajući (pretpostavljam da je trebao znati) njegovu povezanost s Rampollom.

 
U ljeto 1914., dakle mjesec dana prije ustoličenja Benedikta XV buknuo je strašni prvi svjetski rat koji će prouzrokovati milijune ubijenih, ubijenu Austro-Ugarsku kršćansku monarhiju (i našu nesreću s Jugoslavijama i širenjem balkanizma u dotadašnju katoličku Hrvatsku), kao i ubijenu carsku Rusiju umjesto koje će nastati opasna prva komunistička država. 
Stoga je za blagdan Svih svetih 1914. Benedikt XV objavio encikliku koja će imati u podnaslovu apel za mirom.
Evo početka enciklike:

Raised by the inscrutable counsel of Divine Providence without any merit of our own to the Chair of the Prince of the Apostles, we hearkened to those words of Christ Our Lord addressed to Peter, "Feed my lambs, feed my sheep" (John xxii. 15-17) as spoken to Ourselves, and at once with affectionate love we cast our eyes over the flock committed to our care - a numberless flock indeed, comprising in different ways the whole human race. For the whole of mankind was freed from the slavery of sin by the shedding of the blood of Jesus Christ as their ransom, and there is no one who is excluded from the benefit of this Redemption: hence the Divine Pastor has one part of the human race already happily sheltered within the fold, the others He declares He will lovingly urge to enter therein: "and other sheep I have, that are not of this fold; them also must I bring, and they shall hear my voice" 

Dotad smo imali pape kojima je prvenstvena briga bila vječno dobro Crkve to jest spasenje katolika i kako nevjernike privući u istu izvan koje nema spasenja.
Sad imamo papu koji kaže kako je njegovo stado kojeg mu je povjerio Isus Krist čitavo čovječanstvo. Primjetimo kako on kaže kako mu je 'na druge načine' povjereno cjelokupno čovječanstvo na pastirsku brigu, kako bi pokušao na dvosmisleni modernistički način reć - ali ja nisam rekao kako izvan Crkve ima spasenja.
Isto tako živući antipapa Frane suze roni pred kamerama zbog slabih plaća radnika, zbog iskorištavanja radnika od 'kapitalista' (iako je gore iskorištavanje radnika od strane ljevičarskih država za koje se zalaže), zbog nerazumnijevanja svijeta prema sodomitima, zbog nepravde prema ženama (siguran sam da bi htio imati svećenice u svojoj sekti, samo mislim da kalkulira koliko može biti radikalan da ne izazove pobunu), zbog teških prilika muhamedanaca koji dolaze osvajati Europu i zapad te zbog čega Frane traži rušenje svih zidova kako bi čim lakše 'jadni' muhamedanci proširili kalifat.
Međutim u slijedećoj rečenici enciklike Benedikt XV je skinuo svoju krinku.
Jer kaže isto ono što je 70-tak godina kasnije rekao drugi antipapa Ivan Pavao II, kako je Isusovom žrtvom oslobođeno čovječanstvo od ropstva grijehu i kako niti jedan čovjek nije isključen od tog oslobođenja.
Koja humanistička iluzija!
Ta niti kršćani najčešće nisu oslobođeni od ropstva grijehu, jer oslobođeni su samo oni kršćani koji postanu svecima, slobodnima od đavolskih napasti i požuda uz Božje milosrđe, a kako će to biti ostatak čovječanstva koji nije niti kršten za oproštenje grijeha niti se želi krstiti odnosno osloboditi ropstva grijehu!
Dalje Benedikt XV nastavlja:

We make no secret, Venerable Brethren, that the first sentiment we felt in our heart, prompted certainly by the goodness of God, was the inexpressible yearning of a loving desire for the salvation of all mankind, and in assuming the Pontificate our sincere wish was that of Our Lord Jesus Christ Himself, when about to die on the Cross: "Holy Father, keep them in Thy name, whom Thou hast given me" (John xvii. 11).

Ne može se željeti dobro nekome koga se ne poznaje, bilo izravno ili neizravno.
Ta u Evanđelju stoji kako će Gospodin kao Sudac reći nekima koji su se smatrali Njegovima odnosno kršćanima - odlazite od Mene, ne poznajem vas.
Kako može Sveznajući nekog ne poznavati?
Zato što poznavati znači biti intiman s nekim.
Spasenje je intimna stvar između Boga koji daje milost spasenja onima koje poznaje od vječnosti jer ih je izabrao.
Iako je tri godine gotovo svakodnevno bio Juda Iškariotski s Isusom, oni se nisu poznavali, jer kao što u sv.Pismu stoji da se muž i žena upoznaju tad kad prvi puta stupe u intimne odnose, tako je i to poznavanje o kojem govori Isus intiman i osoban odnos između Isusa Krista i ljudske duše pojedinih ljudi, to jest svetaca. 
Ne možemo ljubiti nekog kog ne poznajemo, a onaj tko kaže da ljubi čovječanstvo ne zna što je ljubav, onaj tko kaže da želi spasenje svih ljudi ne zna što je žarka želja za spasenjem voljene osobe.
Mi naravno ne možemo i ne smijemo imati ništa protiv spasenja svih ljudi, ali kad kažemo da ljubimo sve i da se molimo za spasenje svih onda zavaravamo sami sebe i gubimo mogućnost da spoznamo i pokažemo pravu ljubav i pravu molitvu.
Benedikt XV ovdje podmeće Isusu Kristu riječi koje On nije rekao.
Jer Isus je molio u velikosvećeničkoj molitvi za one koje Mu je Otac dao, koje je Otac privukao k Njemu, i ne samo dok je hodao Zemljom nego do kraja vijeka, za takve je Isus molio, a nipošto za cjelokupno čovječanstvo i za spasenje svih ljudi. 
Štoviše Isus je u istoj molitvi rekao kako ne moli za ovaj svijet.
Vidimo da Benedikt XV pokušava poručiti suprotno i kako je on taj tko se brine za čovječanstvo. 
U najboljoj maniri humanista ili masona.
Enciklika nastavlja:

But as soon as we were able from the height of Apostolic dignity to survey at a glance the course of human affairs, our eyes were met by the sad conditions of human society, and we could not but be filled with bitter sorrow. For what could prevent the soul of the common Father of all being most deeply distressed by the spectacle presented by Europe, nay, by the whole world, perhaps the saddest and most mournful spectacle of which there is any record.

Iskreno, ne znam dal Benedict XV ovdje govori o sebi kao 'Ocu' čovječanstva što je povezano s prethodnim tekstom kako mu je Isus povjerio cijelokupno čovječanstvo na brigu te je stoga duboko uznemiren zbog rata, ili želi reći kako je Bog Otac isto duboko uznemiren zbog rata.
Mi koji smo katolici i koji ovo čitamo, trebamo u oba slučaja biti uznemireni.
Jer ako se je Benedict XV smatrao ocem čovječanstva, onda on nikako nije bio papom, nego nekim umišljenim humanistom koji želi da ga isto čovječanstvo počne smatrati svojem ocem. 
Prvo što pada na pamet u tom slučaju je Antikrist.
Ako je pak htio reć kako je Bog duboko uznemiren zbog prvog svjetskog rata, onda on daje lažnu sliku Boga koji nije sveznajući, svemogući, nepromjenjivi, Onaj tko je savršeno blažen i bez trunke žalosti ili uznemirenosti, nego Ga stalno i iznova šokiraju i žaloste događaji na Zemlji.
Taj velerat je najvjerojatnije bio Božja kazna zbog jadnog stanja Crkve odnosno kršćanstva u Europi u to vrijeme i u prethodnom stoljeću, a nikako Bog ne može biti iznenađen, a kamoli duboko uznemiren zbog rata.
Malo preskačem tekst koji opisuje ratne strahote:

Who would imagine as we see them thus filled with hatred of one another, that they are all of one common stock, all of the same nature, all members of the same human society? Who would recognize brothers, whose Father is in Heaven?

Izgleda kako je Benedikt XV ipak odlučio da ne će biti Ocem čovječanstva.
Međutim, on opet ne može bez iznošenja krivovjernih humanističkih zabluda, odnosno negiranja istočnog grijeha.
Bog nije otac svim ljudima, jer dijete Božje se postane tek s krštenjem, a k tome mnogi kršćani odbace kasnije u životu Oca i postanu opet dragovoljni robovi odnosno djeca Sotone. 
Taj rat mogao je biti bratoubilački, odnosno među djecom Božjom, samo između katolika, a dobro znamo kako su u tom ratu bili i heretici, shizmatici i pogani-muhamedanci kao i ateisti.

Our Lord Jesus Christ came down from Heaven for the very purpose of restoring amongst men the Kingdom of Peace, which the envy of the devil had destroyed, and it was His will that it should rest on no other foundation than that of brotherly love. These are His own oft-repeated words: "A new commandment I give unto you: That you love one another (John xiv. 34); "This is my commandment that you love one another" (John xv. 12); "These things I command you, that you love one another" (John xv. 17); as though His one office and purpose was to bring men to mutual love. He used every kind of argument to bring about that effect.

Biblija nam izričito kaže kako je Gospodin došao na svijet kako bi uništio djela đavolska.

Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska.(1 Iv 3:8)

Nadalje nam je rekao kako nije došao donijeti mir, nego mač.
I nigdje Biblija ne spominje Kraljevstvo Mira, nego Kraljevstvo Nebesko.
Zašto Benedikt XV podmeće Isusu kako je došao donijeti mir na Zemlju, odnosno kraljevstvo mira?
 Zar nije bio svjestan da su mnogi katolici umirali u tom ratu s mirom u srcu kojeg samo Bog može dati?
To je zato što je njihovo kraljevstvo bilo nebesko, a ne zemaljsko oko kojeg se tako žustro Benedikt XV brine.
I kome je to Isus Krist zapovijedio da ljube jedni druge?
Zar je to zapovijedio ateistima koji Ga negiraju?
Zar je to zapovijedio muhamedancima koji mrze križ i kažu kako On nije Bog i da nije umro na križu?
Zašto Benedikt XV tako jasnu poruku i zapovijed koju je Isus dao svojim apostolima, učenicima odnosno kršćanima prevodi kako je tu zapovijed dao svim ljudima? 
Zato što je della Chiesa bio humanist, a takva je i novoredna sekta koja samo izvanjski ponekad kaže kako su joj na srcu nebeske stvari, dok je posvema uronjena u bivstvovanje na krugu Zemaljskom kao da će Zemlja vječno trajati i kao da će cjelokupno čovječanstvo biti spašeno.
U daljnjem tekstu Benedikt XV navodi pravovjerne stvari, poput kritike buntovničkog duha koji se protivi bilo kakvom autoritetu, zatim kritike države koja u školstvu želi izbaciti kršćanstvo, kritike siromašnijih u društvu koji žele nasilno preuzeti bogatstvo drugih ljudi zbog svoje pohlepe ...
Kad ne bi tog ostalog pravovjernog teksta bilo, nekima bi zazvonilo zvono za uzbunu. 
Ovako kad ima red pravovjerja, pa red krivovjerja, neupućeni katolici žele preskočiti to što nije pravovjerno jer rezoniraju - kako može papa pisati nešto što se protivi nauci Crkve. Ne, to ne može biti.
I tako je sve više katolika počelo ne samo ignorirati krivovjerje, nego su ga na kraju i prihvatili. 
Iako je samo toleriranje krivojerja već krivovjerje.
Od Rampolle do Roncallija (Ivana XXIII) imamo tako niz antipapa koji su bili svi osobni poznanici, ako ne i prijatelji. Jedino je Pio X uskočio zahvaljujući intervenciji posljednjeg austrijskog cara.
Ova enciklika je bila uvod u drugovatikansku revoluciju i nastanak novoredne sekte. 
Ideje francuske revolucije odnosno humanizma nastanile su se u mnogim klericima 19.st., a u 20-tom sjele su u Petrovu stolicu za koju možemo s velikom vjerojatnošću reć kako će ostati prazna do konca vremena.

P.S. "Traditio in Action" objavio je ovaj tekst o svjetskom euharistijskom kongresu 1960. u Minhenu.

Tekst odnosno navedeni kongres samo je još jedan dokaz kako je krivovjerje i apostazija započela prije drugog vatikanskog koncila te da taj koncil za većinu katolika nije bio šok kao što nije bio šok milijunima katolika masovna misa sa stolom umjesto s oltarom u Minhenu te godine. Pitajte malo starije dal su bili šokirani s novom misom koja je uslijedila nakon tog heretičkog koncila. Jako, jako mali broj katolika je tad vidio da te novine nemaju veze sa Crkvom jer su većina malo po malo dobijali doze modernizma godinama ranije (nije se na biskupe drugog vatikana odjednom spustio 'dim Sotonin' od kupole crkve sv.Petra).
To nas ne smije iznenaditi kad vidimo kako je heretična enciklika Benedikta XV prošla pola stoljeća ranije, i koliko mi je poznato, bez značajnijeg suprostavljanja.
Dakle ideja kako je Misa okupljanje kršćana oko stola i sjećanje na Posljednju večeru (što je krivo, jer Isus je na Veliki četvrtak anticipirao Žrtvu Velikog petka te se Misa okreće oko kalvarijske žrtve na Veliki petak, a ne okupljanja apostola s Isusom oko stola na Veliki četvrtak) je barem živjela kod milijuna katolika deset godina prije nego što se je izvela prva novoredna misa.
U tekstu je citirano nešto što je jako povezano s krivovjerjem humanizma o čemu pišem u ovom tekstu.
Pročitajmo dakle što je Vatikan pisao 1967. o Misi, dvije godine prije prve novoredne mise:

“In the celebration of the Eucharist, a sense of community should be fostered so that all will feel united to their brothers and sisters in the communion of the local and universal Church, and even in a certain way with all humanity.”

Nije dakle teško prepoznati tu krivovjernu humanističku crvenu nit od Benedikta XV 1914. pa do novoredne sekte koja želi izjednačiti Crkvu sa cjelokupnim čovječanstvom.
Slijedeći antipapa Benedikt XVI koji je 1960. bio samo nadobudni svećenik i teolog Ratzinger napisao je tada kako je kongres u Minhenu bio revolucija u Crkvi i priprema za Vatikan II. 
Naravno, kad je napisao 'revolucija' onda to nije bila osuda događaja, nego oduševljenje (uistinu su naivni 'tradicionalni' novoredni katolici kad u njemu vide onog koji se zalaže za tradicionalni nauk Crkve jer on nije nikad odbacio i osudio heretičke knjige koje je pisao).
Ali prava revolucija protiv koje nije uslijedila adekvatna reakcija-kontrarevolucija je bila 1914. ne s početkom svjetskog rata, nego s objavom "Ad Beatissimi Apostolorum". 

P.S.S. Situs "Our Lady's Resistance" kojeg sam već spominjao u blogu preveo je ovaj članak.