Živio je u drugoj polovici 19 st. i prvoj polovici 20.st., što znači da je bio aktivnim sudionikom podizanja SAD na razinu Velike Britanije to jest velesila koje ratuju diljem kruga Zemaljskog radi svojih interesa.
Nakon umirovljenja uključio se je u politički život u SAD.
Tu nije briljirao kao u vojnoj karijeri, i uskoro je postao blizak socijalistima i 'antifašistima' odnosno postao je veliki protivnik ratova.
U tom cilju napisao je knjižicu-pamflet "War Is a Racket" koju bismo mogli prevesti "Rat je raketarenje".
"Raketarenje" nije hrvatska riječ, ali je ovdje stavljena zato što ta riječ asocira na organizirani kriminal kojeg obično povezujemo sa sicilijanskom kriminalom organizacijom - mafijom.
Raketarenje je iznuđivanje novaca ili bilo kakve druge materijalne ili nematerijane koristi od ljudi (a na višoj razini država ili naroda) kojih se na to prisiljava prijetnjama, zastrašivanjem i konačnici s nasiljem ako planirane žrtve iznuđivanja ne uzmu ovo prethodno zaozbiljno.
Drugim riječima, banditi-mafijaši uzimaju od ljudi 'porez za zaštitu' - plati nam zaštitu od nasilja koje ćemo nad tobom izvršiti ako nam 'porez' ne platiš.
Mnoge 'zaštitarske tvrtke' su samo legalna ispostava kriminalaca, kao što su i mnoge velesile samo organizirani kriminal na svjetskoj sceni.
Prva dva rata koje je SAD vodio nakon neovisnosti od Velike Britanije su ratovi protiv sjevernoafričkih muhamedanskih pirata koji su tražili od SAD-a i drugih država da im plaćaju danak ili porez za zaštitu ako žele da oni ne napadaju njihove brodove dok plove Sredozemljem.
SAD to nije želio i zato su išli u rat protiv pirata nakon kojeg više nisu trebali plaćati raketarenje.
To je bilo početkom 19.st., ali u drugoj polovini istog stoljeća SAD je od žrtve raketarenja postao raketaš koji je tako preuzeo španjolske kolonije na Atlantiku i Pacifiku, koji je ratovao u Kini protiv kineskih nacionalista koji su se htjeli osloboditi stranih raketara (bokserski ustanak) i u kojima je Smedley Butler kao američki marinac sudjelovao.
Na wikipediji na koju sam dao poveznicu na početku teksta možete pročitati o mnoštvu ratova, bitaka u kojima je on sudjelovao i zbog čega je dobio najviša američka ratna odlikovanja.
Očito nešto se je prelomilo u njemu nakon umirovljenja pa je postao pacifistom koji je napisao knjigu kako je služio kao oruđe raketarima, odnosno kako su američki ratovi, osim onog za neovisnost i građanskog, bili u korist ratnih profitera, banaka, trgovaca i ratne industrije, a na štetu drugih ljudi širem svijeta, pa i na štetu samih vojnika koje raketari šalju kao kaznu ili prijetnju.
Zanimljivo je kako S.Butler piše kako u to vrijeme američka ratna mornarica izaziva Japan s pomorskom blokadom, to jest ponaša se kao gangster koji vrši nasilje nad jednom državom dok ne dobije ustupke od te države (a ustupak koji se je tražio od Japana je da sile Antante uključujući SAD trebaju biti jedini gospodari Kine, nema se tu što Japan uključivati u njihovo gospodstvo nad Kinom).
To vam, ako niste dosad znali, može dati malo drugačiju sliku od one iz holivudskih filmova i politički korektne histografije o dobrim SAD i zlom Japanu koji je iz čista mira i kukavički napao Pearl Harbour.
Rat kao konačna faza raketarenja vjerojatno je stara kao i čovječanstvo.
Sjetimo se kako su nas u školi učili o hrabrim Neretljanima ili o našem knezu Domagoju kojeg su Mlečani nazivali 'najgorim knezom Hrvata' i koji su se bavili s istim zanatom kao današnji somalijski gusari ili sjevernoafrički u 19.st.
Što je to nego raketarenje?
Plati nam godišnji danak za prolaz kroz Jadran, ili ćemo ti napadati brodove i pljačkati ih, a mornare prodavati kao robove.
Može li se reći kako je onda svaki kralj ili knez samo najjači raketar koji onda cijelom svojem kraljevstvu naplaćuje zaštitu kroz vid poreza?
Nipošto.
Jer pravi kralj je, u suprotnosti što tvrdi prosvjetiteljska historiografija, otac naroda ili vođa naroda koji narod vodi i koji je spreman položiti svoj život radi svog naroda.
Kralj u većini slučajeva potječe od naroda kao što je kralj David bio Izraelac koji je poveo svoj narod u borbi protiv Filistejaca.
Zemaljska vlast uvijek postoji, samo je pitanje hoće li biti od naroda za narod, od naroda za osobnu korist, od drugog naroda za dobro naroda ili od drugog naroda za zlo.
Prva vlast su narodni kraljevi koje praktično narod izabere za svojeg vođu i čija djeca dobijaju nasljedstvom istu priviligiju i obvezu.
Najpoznatiji primjer kojeg sam spomenuo je kralj David.
Kao što je otac spreman dati život radi svoje djece, tako je i pravi kralj spreman dati svoj život radi dobra naroda nad kojim kraljuje.
Druga zemaljska vlast je poput kumova mafije koji se ne osjećaju istinskim pripadnicima naroda, nego imaju svoj klan-mafiju-stranku preko koje vladaju nad narodom kako bi zadovoljili tako svoju požudu za moći i najčešće hedonizam koji se može realizirati preko velikih prihoda koje se dobijaju raketarenjem, što su u ovom slučaju porezi države.
U ove 'mafijaše' spadaju gotovo svi pripadnici političkih stranaka u demokratskoj državi i kojima je prvenstveno cilj zadobiti vlast i pripadajuće prihode države kako bi se najprije zadovoljila vrhuška stranke-mafije, zatim ostali pripadnici stranke i na kraju što ostane.
Treća vlast su pravedni kraljevi koji ne potječu od naroda, ali su spremni služiti narodu kao narodni kraljevi.
Hrvati su nakon narodne loze kraljeva imali kraljeve strane krvi i mnogi od njih su bili dobri kraljevi spremni da daju život za narod nad kojim kraljuju.
Četvrti su loša kombinacija drugih i trećih, stranci koji su paraziti na tijelu jednog naroda i koji obnašaju vrhovnu vlast.
Dakle ono što razlikuje dobre vladare od loših ili zlih je spremnost da se vladar žrtvuje, uključujući cijenu vlastitog života, u korist ili radi pravog dobra svojih podanika.
Pri tome dobar vladar je spreman, kao i dobri otac, biti privremeno nepopularan ili omrznut u narodu, ako je to radi dobra kojeg taj narod ne može prepoznati kao što dijete često trenutno ne vidi dobro na koje ga otac navodi.
A koje je to dobro ako ne potječe od apsolutnog dobra kojeg zovemo Bogom?
Stoga su razumni ljudi prošlih stoljeća znali i vjerovali kako pravi kralj ne može biti robom trenutnih hireva naroda, i kako dobri kralj ne može biti apsolut kakvi su bili prosvjetiteljski kraljevi modernog vijeka, nego mora biti podanik ili sluga Kristov.
Pravi zemaljski kralj se smatra najprije vazalom Krista i Crkve, a tek onda kraljem svojih podanika.
I to daje sigurnost narodu-podanicima kako kralj ne će postati zlim tiraninom koji ne vidi nikog iznad sebe i svojih uskogrudnih zemaljskih ciljeva ili požuda.
Stoga se možemo vratiti našem knezu Domagoju kojeg je narod slijedio iako je to značilo slijediti ga u gusarenju.
Trenutačna korist je bila vidljiva - opljačkano bogatstvo mletačkih brodova ili danak koji su plaćali Mlečani da ne bi bili opljačkani i koji nije sigurno samo knez koristio nego se dijelio i podanicima.
Međutim, nema dobra niti blagoslova od gusarenja ili bilo kojeg na nepravdi i zlu stečenog bogatstva. Zlo uvijek gubi, pitanje je samo vremena kad će ga dobro nadvladati i kad će ga pravda kazniti.
Smedley Butler je u krivu kad kaže kako su jedini korist od ratova ili američkog raketarenja imali samo bankari, trgovci i industrijalci, jer materijalnu korist imao je i on kao profesionalni vojnik raketarenja, ali i onaj radnik u tvornici industrijalaca koji je dobio veću plaću i bolji standard jer je živio i radio u državi koja raketarenjem i ratovima izvlači korist iz čitavog svijeta.
Svi državljani SAD imaju neizravne koristi što je dolar svjetski novac za kojeg se prodaje nafta i kojeg SAD može tiskati bez pokrića u zlatu ili nekom drugom materijalnom sredstvu plaćanja i tako se pljačkaju svi ostali narodi svijeta koji su prisiljeni prodavati svoju robu i usluge za dolare.
Naravno da najviše koristi od svjetskog raketarenja i tiskanja dolara bez pokrića imaju bankari, ali se ta na nepravdi stečena dobit dijeli do posljednjeg državljanina države koja se bavi raketarenjem, izravno ili neizravno.
Ako se zemaljska vlast bavi raketarenjem drugih država i naroda, onda i dobit, ali i zasluženu kaznu, dobit će cijeli narod koji ima takvu vlast i protiv koje se nije pobunio.
U konačnici svi smo krivi pred Bogom i zaslužujemo vječnu kaznu.
Ako vjerujemo u Krista uistinu, onda nas je On otkupio od robovanja Sotoni, odnosno od vječne propasti.
Uistinu vjerovati u Krista znači potpuno Mu se predati kao našem Gospodinu i pravom i vječnom Kralju.
Praktično to znači da kršćani ne mogu nikako biti u izravnoj ili neizravnoj službi Sotone, odnosno raketara. Kršćanin ne može imati zemaljskog kneza ili kralja ili predsjednika vlade ili republike koji ne će biti sluga Kristov, ili koji će otvoreno negirati dobro i naravni zakon koji dolazi od Boga.
Nije dakle problem u međunarodnom raketarenju što najviše koristi imaju bankari kojima život nikad nije ugrožen u ratovima, a puno manju korist imaju drugi građani.
Problem je u otimanju bogatstava drugih naroda putem korištenja mehanizama međunarodne trgovine (to praktično znači da se države prisljavaju da moraju skroz otvoriti granice za uvoz robe i da prestanu podržavati i privilegirati vlastite poduzetnike te dopustiti strane investicije koje znače u konačnici da stranci postaju vlasnicima gospodarstva zemlje) uz koje bezuvjetno ide prijetnja korištenjem vojne sile ili embarga, kao i u korištenju istih kako bi se drugim narodima nametnuo javni nemoral kroz vid širenja demokracije i ljudskih prava.
Iza svakog raketarenja krije se otac laži i čovjekoubojica od početka.
I kad je Al Capone raketario, ili 'dečki iz Knežije' ili naš knez Domagoj ili kad su raketarili Mlečani ili kad raketari SAD ili bilo koja druga država.
Čim netko ne priznaje vrhovnu i stvarnu vlast Kristovu, taj se trudi biti raketarem bez obzira uspijeva li mu to ili ne.
I na koncu, nisu samo ratovi za narodno oslobođenje izuzeti od raketarenja (iako ima takvih ratova koji se mogu opisati kao 'sjaši Murta, izjaši Kurta', kad jedan narod ustane za svoju slobodu i istovremeno želi biti gospodarem nad drugim narodom), pravi pravedni ratovi su oni koji se vode bez osobne materijalne koristi ratnika, a radi pravde odnosno radi Krista. Križarski ratovi su neizmjerno pravedniji nego američki rat za nezavisnost od Velike Britanije ili za nezavisnost bilo kojeg drugog naroda.
Američki rat se ni ne može smatrati borbom za slobodu naroda, nego više kao rat jedne kolonije protiv središnje vlasti, primjerice kao da su Rimljani iz Britanije ustali protiv vlasti Rima nad njima.
Sve moderne države, uključujući našu, ne priznaju Krista Kralja.
Kršćani nemaju niti jedan pravi razlog da bi se borili za takve nekršćanske države, čak i kad ih napadaju džihadisti.
Ne postoji dilema birajmo između sotonista (koje razotkrivaju posljednji 'iscureni dokumenti' kao one koji su na vrhu vlasti SAD-a, ali vjerojatno i u drugim državama) i muhamedanaca.
Ne služimo niti jednima niti drugima, čekajmo vjerno Krista Kralja.
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.