Ne volim računala

Neki dan sam naišao na članak istoimenog naslova.
Moj naraštaj, i onaj malo stariji od mene, bio je prvi koji se je susreo s osobnim računalom u mladim danima, bilo da je to bio Commodore, Amiga, Atari, Sinclair Spectrum, Apple Macintosh ili IBM PC koji je na kraju uz Apple ostao jedino osobno stolno računalo.
Dakako postojala su računala i ranije, i to velika i papreno skupa.
Baš zato ih nije nitko imao kod kuće sve do početka 80-tih kad su se pojavila osobna računala prihvatljive cijene.
U zemljama bivšeg komunističkog istoka samo djeca crvene buržoazije su tada mogli nabaviti PC sa zapada, iako su se sklapala i neka domaća osobna računala manje više iz uvezenih zapadnih komponenti.
Devedesetih se je dogodila 'demokratizacija' osobnih računala tako da su mnoge obitelji već imali kod kuće računalo.
Zašto je moj naraštaj bio uzbuđen s računalima?
Ne zbog igrica ili gledanje i slušanje medija za što se danas najviše koristi osobna računala i tableti, nego radi toga što smo imali ambiciju programirati računalo. 
Klinci su tada čitali specijalizirane časopise, jer ovakvog interneta nije bilo, ne bi li saznali kako isprogramirati dragocijenu kutiju koja je mrtva bez programa, jer operacijski sustavi kakve danas poznajemo nisu postojali.
Netko je učio Basic, netko Forth, netko asemblersko programiranje, netko Pascal, netko C. 
Sjećam se kad sam nekako nabavio desetak disketa kako bih instalirao Borlandov Turbo C++ i kako sam programirao rješavanje rešetkastih nosača putem konačnih elemenata, ili kad sam koristeći Paradox bazu podataka napisao program za naplatu kablovske TV koja je isto započela u to vrijeme u nekim gradovima.
Međutim, problem s programiranjem je sličan kao s matematikom.
Zanimljivo je dok se suočavate s novim izazovom koji traži promišljanje, istraživanje, lutanje i na kraju, ali ne i uvijek, dobijete rješenje koje smatrate optimalnim dok ne pronađete bolje kod drugih.
Kad u matematici svladate rješavanje sustava linearnih jednadžbi, onda vam postane dosadno ih riješavati. 
Jer nema nikakve ljepote u postupku, nego je samo izazov naučiti postupak. Tako je isto i u programiranju.
Stolar može uživati svaki put kad njegove ruke i alat stvore stolicu, makar ona bila uvijek ista, ali programer ne može s užitkom pisati jedan te isti programski kod.
K tome je stolica opipljiva, vidljiva i izravno korisna, a program nije.
Netko će reć, pa neka programeri rješavaju sve složenije i složenije probleme. Tako će im posao biti zanimljiv.
Ima jako puno dobrih stolara koji ne moraju biti genijalci i umjetnici. 
Ali među programerima ima malo genijalaca koji probijaju granice. 
Stolar koji radi šablonski više može uživati u svom radu i proizvodu nego programer koji radi šablonski.
K tome velika većina programskih problema je riješena, stare ideje od pred nekoliko desetljeća se ponovno revitaliziraju, novih revolucionarnih promjena i ideja nema. 
Recimo ideja Weba odnosno HTML jezika stara je nekoliko desetljeća. 
Gotovo svi algoritmi za programiranje su stvoreni kroz to vrijeme. 
Kod umjetne inteligencije nema ništa novo, machine learning po kojem računalo može prepoznati vaš rukopis ili vas na fotografiji ili vaš glas preko mikrofona je isto stari algoritam, a novo je jedino bolji hardware. Koji usput ima svoje limite i teško je očekivati da će performanse rasti kao do sada.
Sve ovo što sam dosad nabrojio nije dovoljan razlog da nekadašnji klinci oduševljeni s računalima izjave - pukla je ljubav između mene i računala. 
Glavni razlog je pitanje - čemu uopće služe računala?
Jel se svijet usrećio ili nije s računalima?
Računala ne mogu stvoriti ili kreirati neku novu ideju, novi projekt, novo umjetničko djelo ma kako bili nadareni programeri računala i ma kako bila napredna tehnologija.
Ali računala su uništila mnoge tradicionalne zanate i poslove.
Mnogi će reć - ali to su bili dosadni i nehumani poslovi.
Zar? Jeste li ikad bili kod javnog bilježnika i ako jeste, jeste li primjetili kako oni jako dobro naplaćuju pravne šablone tako da koristeći računalo samo izmijene nekoliko riječi u unaprijed snimljenom obrascu?
A jeste li ikad vidjeli stare javnobilježničke dokumente koji su pisani krasopisom? 
I što mislite jel onaj stari javni bilježnik znao manje ili više pravne struke od modernog, jel bio više ili manje usredotočen na svoj posao i uživao u istom i kome se je više potkradala griješka u dokumentu?
Netko će reć - da, to je lijepo bilo, ali gdje bi danas stigli kad bi se opet uzelo guščje pero i tinta?
Kamo to idemo da nam se žuri? 
Jel idemo nekamo gdje je dobro, pa je opravdana naša žurba?
Čega to ima dobrog u tome što se tisuće i tisuće zemljišnih čestica prodaju strancima ili onima koji ne će stvarno kulturno i civilizacijski živjeti u naseljima u kojima kupuju nekretnine, pa je potrebna informatička tehnologija da se čim brže rade te transakcije kupoprodaje?
Ili programi za tehničko crtanje bez kojih se danas ne može zamisliti arhitektonski ili inžinjerski uredi.
Zar se danas rade ljepše zgrade nego nekad kad je arhitekt bio majstor za crtanje perpspektive, a danas to rade automatski računalni programi?
Zar se danas rade ljepša i bolja odijela nego nekad bez računala?
Ljepše i bolje cipele? Namještaj? Hrana? Kuće?
Bez sumnje računala su pojeftinila proizvodnju, ali tako da se je višestruko povećao broj onih koji ništa korisno ne stvaraju, koji su zaposleni u državnim uredima, institutima, zavodima, školama.
Također tjelesni napor je jako smanjen. 
Tako da su prosječni ljudi manje snažni nego njihovi preci, a često i bolesniji jer rade za računalom, umjesto na zraku i u pokretu.
Slobodno vrijeme ljudi je isto povećano.
Ali ga opet ljudi koriste najčešće opet sjedeći pred TV-om ili nekim računalom na kojem se prikazuju idiotski filmovi i slična glazba ili video igrice ili pornografija, i s kojima se komunicira u izmišljenim društvenim mrežama umjesto da se fizički posjeti poznanike i prijatelje te da ih se gleda licem u lice kao nekad.
U skoroj budućnosti ne će više biti poštara, nitko više ne će pisati pisma, a pakete će dostavljati dronovi.
Već desetak godina postoje roboti kućni ljubimci, a nije teško zamisliti da će slični čistiti kuće i davati seksualne usluge.
U SAD-u se uvelike razvijaju automobili bez ljudskog upravljanja.
Jasno je kako će istovremeno doći i takvi kamioni, brodovi, zrakoplovi. I civilni i vojni. Postojati će i roboti vojnici kojima ne će teći krv kad budu ranjeni, odnosno biti će superiorni ljudima vojnicima.
Poljoprivredni strojevi na oranicama i voćnacima već danas mogu biti bez ljudi.
Svi uredski poslovi se mogu zamijeniti s računalima. Također i tvornice.
Jedino radno mjesto koje će ostati otvoreno za ljude je programiranje računala i dizajniranje proizvoda. Što znači da će 9/10 ljudi biti bez posla, višak koji nikom ne treba. 
Koji će smisao takvi ljudi naći u životu kad je bitna odrednica čovjeka kreativan rad?
Hoće li država skroz legalizirati droge tako da višak ljudi bude 'zabavljen' u modernom stilu 'kruha i igara'- 'droge i video igrica' - tako da ne digne pobunu?
A tko će sa svom tom silnom vojskom računala i robota upravljati?
Nikako vi u vašoj kući ili kako je to moj naraštaj mislio kad se je pojavilo kućno osobno računalo.
Svjetski kamatarski financijski sustav praktično je nezamisliv bez postojanja računala, također i svugdje prošireni sustav špijuniranja građana, pohranjivanja svih mogućih podataka o ljudima od kojih su još neki naivni pa misle da su zaštićeni jer imaju svoje lozinke dok se logiraju na računalo ili na mrežu ili neki server.
Globalizacija i računala idu zajedno kao prst i nokat.
Otkriće elektromagnetizma o kojem sam već pisao, i čije dijete je i informatička tehnologija postalo je oružje za masovno porobljavanje čovječanstva.
Fundamentalni razlog tome je istočni grijeh.
Čovjek je biće koje je pod ropstvom Sotone, osim ako ga Bog po svojem milosrđu tog ropstva ne oslobodi i drži slobodnog po istom milosrđu.
Čim je veća i moćnija tehnologija ljudima na raspolaganju, to će prije od Zemlje učiniti Pakao.
Iako elita misli da je moćna zbog tehnologije s kojom raspolaže, ona je tu u zabludi. 
Jer elektromagnetizam kao 'veličanstveni dar' Pakla ljudima nije bio radi toga da ih učini moćnima, nego da ih učini još većim robovima, i elita je tu u ropstvu. 
Ali i samom činjenicom da je nešto krhkije čim je složenije, može se reć kako je lažni san o ljudskoj sreći uz pomoć tehnologije, koja sve više liči na plod drveta spoznaje dobra i zla, pred bolnim buđenjem.
Stoga je jasno zašto su neki pedesetgodišnjaci, kad su otvorili oči nakon desetljeća (samo)obmane, rekli kako više ne vole računala u koja su nekad bili 'zaljubljeni'.