Želja za krštenjem i krštenje željom

Želja za krštenjem i krštenje željom  nisu iste stvari.
Ja mogu željeti obilat i sladokusan ručak, ali ta želja me ne će zasititi i nahraniti.
Kao što znamo, nakon Isusovog uznesenja na Nebo kad je zapovijedio apostolima:

I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro."  (Marko 16)

spasenja nema bez krštenja i vjere u Isusa Krista.
Što se je dogodilo nakon toga ako je netko umro?
Ako se je krstio i uzvjerovao, onda se je spasio, ako nije onda je osuđen na Pakao.
Ovo pišem radi pojašnjenja onima koji vjeruju da se ljudi spašavaju radi opravdanja što do njih nisu nikad došli apostoli-misionari navješćujući im evanđelje.
Jer takvi, ako uopće razmišljaju o toj Isusovoj zapovijedi, možda misle da su tu spomenute samo dvije kategorije ljudi, oni koji su povjerovali apostolima i oni koji nisu. Ostaje po njima treća kategorija onih koji nisu nikad čuli za Isusovu rečenicu prije uznesenja na Nebo.
I to bi se moglo tako tumačiti da nije Isus prije rekao Nikodemu odnosno svima koji čitaju Bibliju:

Odgovori mu Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!" Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?" Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: 'Treba da se rodite nanovo, odozgor.' Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha." (Ivan 3)

Dakle krštenje je rađanje nanovo odozgor i nitko tko se ne krsti ne može biti dijete Božje, ne može biti spašen.
Tko nije nikad čuo za Evanđelje nema grijeha što nije uzvjerovao u Evanđelje, ali će biti osuđen zbog svojih drugih grijeha na vječnu kaznu i nema čovjeka odnosno potomka Adamovog, osim Isusa i Marije, koji nije rođen s istočnim grijehom i koji stoga ne nosi krivicu pred Bogom.
Primjetimo da Isus ne spominje samo rađanje u vodi to jest krštenje vodom, nego i rađanje u Duhu.
Obično se to tumači kao sakrament krizme kad biskup polaže ruke i sveto ulje-krizmu na krizmanika, a običaj je bio sve do modernog vijeka da svaki krštenik, bio on malo dijete ili odrastao čovjek, dobije i sakrament krizme.
Tako je još uvijek kod istočnih kršćana.
Međutim, ako je taj sakrament rađanje u Duhu kako čitamo u Djelima apostolskim kad su neki krstili vodom, a onda su zatim apostoli na iste polagali ruke, onda se postavlja pitanje što je s djecom koja su se krstila vodom, ali još nisu primila darove Duha Svetoga?
Po mojem skromnom mišljenju neopravdano je djecu krstiti samo u vodi, a ne i u Duhu makar se to danas odnosno proteklih sto i nešto godina opravdava razlogom kako djeca najprije trebaju primiti nauk Crkve, a tek onda se krizmati (a rezultat te 'mudre' promjene je sasvim suprotan od očekivanja, obično djeca nakon krizme napuste Crkvu, a ne da tada dobiju darove Duha Svetoga koji ih učvršćuju u vjeri).
Zašto se netko postavio pametnijim od Isusa, apostola i tradicije Crkve pa je odložio sakrament krizme onima koji se krste kao djeca?
Nisam provjerio povijest te promjene, ali vrlo je moguće da je ta promjena nastupila onda kad je Crkva ostala bez pape.
I još nešto što moguće zvuči kao ozbiljna primjedba Isusova na olako ili krivo krštenje i krizmu; oni koji se krste i krizmaju imati će darove Duha Svetoga koji su vidljivi, poput navedenog da će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati (to radi jedna protestantska sekta kako bi 'dokazali' da su nanovo rođeni), otrovi im ne će naškoditi.
Znam da nam tumače kako su to bili darovi Duha Svetoga za prva vremena Crkve kad je trebalo svjedočiti čudima kako je Isus uskrsnuo te kako je Bog i Spasitelj, a da kasnije kad se je Crkva raširila svijetom to više nije bilo potrebno.
Slažem se s tim mišljenjem, ali nekakva promjena se mora manifestirati u onom koji se krsti u vodi i Duhu, darovi Duha Svetoga moraju biti primljeni u krizmaniku ako je to bio pravi sakrament.
Isus nam kaže kako se ne može sakriti grad na gori ili da svijeća ne će svjetliti u mraku.
Svaki novokrštenik-krizmanik mora biti grad na gori, ili se nije krstio-krizmao, nego je bio kako se kod nas kaže, na svojim krstitkama, a ne na krštenju vodom i Duhom.
Neki nam povjesničari objašnjavaju kako je car Konstantin odlagao svoje krštenje gotovo do smrti te to tumače kako nije bio pravi kršćanin sve do tada, nego je kršćanstvo iskoristio za svoje političke ciljeve.
U pravu su ako se car Konstantin nije krstio sve do pred smrt (iako mislim da je to povijesni mit jer je nemoguće zamisliti da car Konstantin saziva i predsjeda poznatim Nicejskim saborom Crkve, a da nije bio tada kršćanin).
Međutim u toj priči se hotimično ili nehotimično pokazuje kako su kršćani tada stvarno vjerovali da se s krštenjem čovjek nanovo rađa, postaje djetetom Božjim kojem je grijeh stran i mrzak.
Otuda strah tom izmišljenom Konstantinu da se krsti jer nije vjerovao kako će moći živjeti bez grijeha nakon krštenja, a koliko sam upućen u to vrijeme su kršćani, ako bi učinili grijeh, javno ga ispovijedali braći kršćanima.
Zamislimo nelagodu najmoćnijeg čovjeka na svijetu kako mora javno ispovijedati kako je imao bludne misli ili kako je stvarno učinio preljub.
Morali bi dakle dobro razmisliti ako olako osuđujemo one poput cara Konstantina koji su odlagali svoje krštenje, dal se mi stvarno razlikujemo od nekrštenika pa su nam grijesi mrski i dal pokazujemo dovoljnu pokoru zbog istih grijeha jer ljubimo Boga kao najveće dobro.
Bez sumnje prvi kršćani su mnogo ozbiljnije vjerovali u sakramente, pogotovo prvi i najvažniji sakrament krštenja nego kršćani u moderno doba.
Stoga se može tako objasniti nedostatak darova Duha Svetoga.
Mlaka vjera je razlog tome, a koji put se ne radi uopće u vjeri, nego u zadovoljenju običaja i želji da se ne bude crna ovca u kršćanskom društvu.
Jel se stvarno krstio onaj koji se krsti radi toga da bi bio uzoran građanin ili da bi napredovao u društvu poput lažnih židovskih konvertita maranosa u Španjolskoj?
Nisu se krstili jer bez vjere sakramenti su samo uranjenje u krstionicu ili polaganje ulja krizme na čelo i kako kaže Isus, onda nema popratnih znakova vjere.
I dok se smijemo protestantima pentekostalcima koji plešu sa zmijama otrovnicama ili ih s pravom kritiziramo da rade predstavu od kršćanstva te da čine grijeh protiv Duha Svetoga dok sebe dovode bespotrebno u opasnost tražeći da ih Bog spasi od ujeda zmija, zapitajmo se imamo li mi prave vjere zbog koje ćemo svjedočiti životom?

Vjera očito nije recitiranje Vjerovanja, vjera je nezasluženi dar Božji s kojim se pobjeđuje svijet i sva Sotonina zavođenja.
Vjera je jača od smrti i straha od smrti.
Ako nemamo takvu vjeru, onda molimo za nju.
Ako ju imamo, onda molimo Boga da nam svaki čas daje vjeru do naše smrti kad vjere više ne će biti jer ćemo Ga gledati licem u Lice.
Dal prije ide vjera kao dar Božji ili krštenje iako krštenik u sakramentu moli od Crkve da mu isprosi od Boga vjeru?
Ako se riječi doslovno tumače onda katekumen nema vjere prije krštenja.
Međutim ako je riječ o pravom krštenju onda je već Duh Sveti probudio u katekumenu ili roditeljima djeteta želju za krštenjem.
Sad dolazimo do dileme da li ta želja koja dolazi kao dar od Boga već postiže efekt krštenja prije samog krštenja, odnosno dal je katekumen koji ima stvarnu i od Boga nadahnutu želju za krštenjem spašen to jest kršten prije nego se krsti u vodi?
Koliko sam upoznat, nema dogmatske definicije Crkve koja bi to potvrđivala, koncil u Trentu je anatemizirao stav kako za krštenje nije nužna voda, odnosno da su Isusove riječi Nikodemu samo metafora, i definirao je kako nema spasenja bez krštenja vodom i/ili želje za krštenjem.
U toj izjavi leži problem, točnije radi li se o riječi 'i' pa je za krštenje osim vode nužna želja za krštenjem, ili o 'ili' pa je za krštenje dovoljna i samo prava želja za krštenjem.
Katekizmi su od Trenta nadalje tumačili kako je dovoljna za spasenje samo želja za krštenjem, ali se je to mišljenje dalje razvijalo prema Origenovoj herezi apokastaze po kojoj se na kraju svi ljudi i pali anđeli spašavaju što je de facto nauk novoredne sekte kojeg najbolje promovira Bergoglio.
Osobno držim, nakon ponovnog razmatranja ovog pitanja, kako je moguće i drugo tumačenje, ali da se mora jako paziti pri tumačenju jer se radi o skliskom terenu koje začas dovede do krivovjerja o općem spasenju.
Zato što svaka želja za krštenjem nije istovjetna, ako to postoji, krštenju željom.
Kako sam napisao, želja za krštenjem mora dolaziti od Boga kao dar i mora u Božjem izabraniku uzrokovati volju da žrtvuje svoj život radi Isusa Krista.
Želja mora biti podsticana ljubavlju prema Isusu, a ne strahom od Pakla, a kamoli željom da se zadovolji običaje ili da se napreduje u društvu.
I ako takav katekumen umre prije krštenja, onda je moguće da je spašen to jest da su mu izbrisani svi grijesi.
Međutim pri tome Crkva mora biti oprezna kako se ne bi kod ljudi stvorio dojam da će se spasiti na smrtnoj postelji ili u trenutku smrti ili samim time što su katekumeni.
Ta sv.Augustin baš piše kako nas ne smije iznenaditi da neki katekumen za kojeg svi drže da je dobar čovjek umre iznenada i završi u Paklu, a neki notorni razbojnik bude spašen jer se krsti prije smrti.
To je napisao da naglasi kako se spašavaju samo Božji izabranici te da nitko od ljudi ne zna dal je osobno Božji izabranik ili da zna jesu li drugi ljudi Božji izabranici ili nisu.
Na koncu dajem video o.Jenkinsa koji govori o krštenju željom, ali koliko mi se čini on drži da je de fide to nauk Crkve, što bi tek trebao razriješiti budući papa ako ga bude.
Apostazija u Crkvi započela je davno prije drugog vatikanskog koncila u što ne vjeruje taj svećenik.
Važno je spoznati kako uzvjerovati pravom vjerom u Isusa Krista znači spremnost na žrtvovanje svog života radi Njega.
Ako netko misli da je na to spreman, ne bi li se prije toga trebao riješiti griješnih navada i požuda jer je to kudikamo lakše nego stvarno otići u mučeništvo?
I ne radi se o pravom mučeništvu ako nema prave vjere i ljubavi prema Kristu, a to znači mržnji prema grijehu.
Molimo Boga da nam daruje sve ono što nam nedostaje da to stanje postignemo čim prije.

P.S.
Ako je za krštenje (kao i za sve druge sakramente) nužna vjera krštenika, a kod male djece tu se radi o vjeri njihovih roditelja, jel valjano krštenje djece čiji roditelji nisu kršćani ili su to samo po imenu, a prave vjere nemaju?
Sjećam se da u Denzigeru piše kako je papa strogo zabranio albanskim svećenicima krštavanje muslimanske djece kojih su roditelji dovodili k njima jer su vjerovali da će djeca ozdraviti kad se krste ili će krštenje otjerati uroke.
Ima li tu koje razlike kad roditelji nisu muhamedanci nego oni koji organiziraju 'krstitke' jer je to običaj?
Vjerujem da bi se odrasli koji su se tako krstili u djetinjstvu trebali uvjetno ponovno krstiti.
Isti slučaj je s sakramentom krizme nakon kojeg većina krizmanika napusti Crkvu.
Zar netko vjeruje kako je dar Duha Svetoga napustiti Crkvu i izgubiti vjeru?
Danas je pak kudikamo teže dobiti taj sakrament kad ima malo pravih biskupa, ali bi kršćani trebali svejedno tražiti prigodu da se ponovno uvjetno krizmaju ako su se prvi put krizmali bez vjere ili od nevaljano zaređenog biskupa.