Jubilej nade i džeparenje

Rimski pokojni apostat Ivan Pavao II najavio je pred 20-tak godina ovogodišnji "Jubilej nade".

Pozvani su svi (nisam se raspitao, ali ne bih se iznenadio da se odazovu ili da su se prijavili neki Svjetski pravoslavci) na hodočašće 'nade' u Rim.

Pa su tako i tradicionalni rimokatolici iz organizacije SSPX i koji su ustvari jedini pravi papisti uz sedevakantiste, prijavili se da će doći na hodočašće nade u Rim.

Nada je varljiva ako nije prava, pa ih je tako Vatikan skinuo s popisa skupina koji hodočaste.

Tako su na hodočašću nade saznali kako nemaju nade.

Ali se ne predaju jer su gordi i ne žele otvoriti oči pred činjenicom kako papizam nije nikad postojao u Crkvi.

Tako da osjećam istovremeno sućut prema njima tim više što sam i ja bio u tom stanju, i istovremeno ljutnju jer ne žele vidjeti toliko očitu istinu.

Naravno da su dobrodošli nadobudni rimokatolici sodomiti.

"Sveti otac" za koga se toliko usrdno tradicionalni rimokatolici mole, a sumnjam da se ovi sodomiti mole za papu Lava, otkantao ih je, ili jezikom kralja savane, otjerao ih je kao hijene.

Ovi će se svejedno i dalje moliti za njega i držati ga nezabludivim Hristovim vikarom na Zemlji.

Znam da osim tradicionalnih rimokatolika, malo ostalih stvarno u tu opasnu herezu vjeruje, zato napisah da su tradicionalni rimokatolici posljednji pravi papisti.

Moderni pape od Pia IX, koji je bio zarobljenik Garibaldinaca u drugoj polovini 19.st. pa se zbog toga i nije mogao završiti Prvi vatikanski sabor RKC, duboko su svjesni da je nestalo ili da nestaje kraljeva i političara koji bi bili papisti i koji bi dali poslušnost lažnom Hristovom vikaru.

Sukladno je i moć rimskog pape nad rimokatolicima padala.

I onda su zaključili što činiti u skladu s poslovicom - onog kojeg ne možeš pobijediti, njemu se priključi.

Tako je Vatikan u 20.st. postao gotovo najveći pobornik novog svjetskog poretka, demokracije (a protiv monarhizma i patrijarhalizma) odnosno globalizma i protivnik suverenosti država i naroda (doduše protiv toga su uvijek bili rimski pape jer su se držali moćnijima od država i naroda), pa sve do pristajanja uz agendu sodomizma i feminizma i njihovog promoviranja.

Naravno da to vide i tradicionalni rimokatolici, i bacat će drvlje i kamenje na biskupe poput riječkog Uznića Mate, ali ako bi Mate postao papa, odjednom bi umuknuli jer je po njihovoj najdubljoj vjeri Bogočovjek izabrao za svog nezabludivog vikara Matu.

I ne pada im na pamet da je to blasfemija prema Bogočovjeku jer Ga se time neizravno optužuje da je za svog zamjenika izabrao niškoristi heretika kojeg su oni sve do tog hipotetskog izbora za papu žestoko osuđivali i prozivali.

Mislim da se slično događa i sa Svjetskim pravoslavcima.

Oni kažu, koji put i javno, kako je njihov vladika ili patrijarh heretik, ali ne usude se prekinuti općenje s njim i tako postaju heretici jer heretik je onaj laik-mirjanin i bez da deklarira neku herezu, ako je njegov vladika javni heretik.

Dakle događa se veliko otimanje duša od Crkve, to jest onih koji se zovu kršćanima i koji kažu da pripadaju Crkvi, ali ne mogu zamisliti da je Crkva praktično u katakombama i bez velebnih hramova.

Takvi kao da ludo i besmisleno razmišljaju - bolje biti i s heretikom u velebnom hramu, nego sa siromašnim svetim episkopom u katakombi.

Premda samo što se nije pocijepala hramska zavjesa od vrha do dna.

I eto kad smo već kod lažnih nada i otimanja, onda mogu ovo gornje povezati s činjenicom da u zemlji gdje se nalazi papa Lav ima tradicionalno problema s džeparenjem, ali i da se od sloma komunizma odnosno rušenja berlinskog zida tim 'časnim' poslom bave najviše balkanski cigani, najčešće Rumunjski ili iz područja bivše države. Ima ih puno i u drugim zemljama trulog Zapada.

Svojevremeno je Emir Kusturica prikazao ih u jednom filmu (može li se postaviti takvim 'umjetnicima' pitanje - zašto ste zlo prikazivali kao dobro, i mislite li da trebate zbog toga odgovarati?) kao romantične junake koji odlaze na 'pečalbu' u Italiju (još za vrijeme komunizma).

Pa evo sad slijedećeg svjedočenja o vrlo čestim i organiziranim džeparenjima u Italiji, ovdje je bilo u Veneciji:

Na YT ima pregršt snimaka cigana i ciganki kako kradu naivne turiste po zemljama EU:

Ono gore je bilo više od džeparenja, ono je bilo razbojništvo.

Bolesni Zapad tolerira takav kriminal jer se boji da bude u suprotnom optužen da je rasistički.

Naravno, onda su tu dnovinari, NGO udruge i slični probisvijeti koji upozoravaju na rasizam ako se itko pokušava braniti od njih, ili kako su ih pred desetak godina istjerali iz Škabrnje.

Ovo ustvari zorno pokazuje kako se milijunske mase individua Zapada ne mogu suprostaviti organiziranom i najčešće krvno-organskom povezanom kriminalu.

Na državu, odnosno na policiju se ne može računati.

Opstati će samo oni koji se budu od-individualizirali i postali opet normalni ljudi organskog društva kojeg je uništilo prosvjetiteljstvo-kapitalizam-komunizam-liberalizam.

Iste stvari u Madridu, ovdje su se neki organizirali kao vigilanti protiv džepara:

I u Rimu ima vigilanta:

Nick Fuentes postaje sve popularniji u SAD, što je zvučalo nemoguće pred pola godine (još uvijek ne može izravno na YT pa drugi kanali prenose njegove govore, u dolnjem videu je to crnac koji priznaje da su bijelci sve više i s razlogom frustrirani što im se posljednjih desetljeća događa, a to je nasilje uz optužbu da su rasisti ako se odluče braniti).

I otvoreno govori o onome što se drugi ustručavaju.

Na slijedećem videu govori implicitno o projektu EU prema Kalergijevom planu iz 1925.

U SAD ustav brani slobodu govora, u EU također ustavi to brane, ali države to nikad ne poštuju, pa bi govor Fuentesa u EU bio zabranjen, a možda bi bio i u zatvoru zbog 'govora mržnje'.

Jel se stvarno još netko pita zašto ovakvi ljudi, kojima je sasvim normalno krasti i lagati u oči druge ljude i glumiti žrtvu kad su uhvaćeni u džeparenju, nisu mogli imati nekad državljanstvo i da su se držali pod kontrolom?

I ovdje se stvarno ne radi o boji kože (jer ove djevojčice nisu puno tamnije boje kože od ovih od kojih kradu), nego o načinu života koji je parazitski i pljačkaški prema domicilnom stanovništvu.

Tradicionalni rimokatolici koji su došli iz SAD (tamo ih ima najviše) na hodočašće nade u Rim, odžepareni su više od ove Amerikanke iz videa koja je na kraju dobila svoju ukradenu putovnicu i nekoliko šavova na glavi.

Oni pak su ostali s lažnom nadom iako su dobro odžepareni od onih kojih drže svojim pastirima.

I kao što zemlje Zapada brane i oslobađaju krivice i odgovornosti poznatu glazbeno-plesnu indijsku manjinu, a na štetu poštenih domorodaca i njihovih gostiju-turista, tako u RKC se brinu o sodomitima, a ponižavaju i pljuju na one koji se stvarno za njih mole.

Je li to nepravda ili nešto drugo?

Mislim da se i u jednom i u drugom slučaju radi o Božjoj kazni zbog prevelike apostazije koja sve više raste kako se bliži kraj svijeta i vremena.

P.S.

Evo jedne vrlo dušokorisne poveznice:
"Što je zaista smirenje i zašto ga svijet danas toliko pogrješno shvaća?" .

Premda može biti tu i problem leksički, ipak smatram, ustvari čvrsto vjerujem da se radi o dva pojma, ustvari tri.

Dakle ne radi se o istoznačnicama, poniznost i smirenje.

Oboženja nema bez smirenja, smirenja nema bez poniženja.

Poniženje može biti potpuno duhovno beskorisno, ako se nema za cilj smirenje, a smirenje ima svoj smisao u oboženju.

Poniziti se može mazohist, ili netko tko glumi poniznost kako bi stekao nečiju sućut.

Onaj tko se ponižava može biti duhovno i duševno bolestan čovjek koji mrzi samog sebe ili ima kompleks manje vrijednosti.

Onaj tko ima preveliku tremu taj bi se mogao okarakterizirati kao ponizan, ali to je (samo)zavaravanje. Takav ima samo silnu želju svidjeti se drugim ljudima i zato ima tremu ili pretjerani strah da u tome ne će uspjeti. 

To nije prava poniznost.

Prava poniznost kako rekoh ima motiv smirenje.

Što je onda smirenje?

Smirenje je poniznost nadopunjena spoznajom vlastite ništavnosti pred Bogom i s nadom i vjerom da će nam Bog, zato što smo Mu priznali našu slabost i našu molbu da nas pomiluje, dati blagodat koja nam nedostaje da postanemo savršeni, ali ne po sebi, nego po Božjoj blagodati.

To je cilj života, oboženje, postati dijete Božje.

Smiren čovjek ne da se zbuniti kad ga ljudi grde i ponizuju, jer ima Boga u sebi.

Onaj tko se samo ponizuje i još nema smirenje, takav teško izlazi na kraj s ljudima koji mu čine nešto nažao, takav može moliti za svoje neprijatelje, ali ne zato što je Hristos zapovijedio da se za njih molimo, nego iz straha pred svojim neprijateljima.

Smiren čovjek ne zna za strah ljudski, ali je pun straha Božjeg te se jako boji da ga ne bi Bog napustio zbog grijeha koji bi ga onečistili.

Zato i dok je smiren ili je već obožen ima pokajanje do smrti.

Ponizan čovjek bez smirenja stalno pada u jedne te iste grijehe, smiren čovjek je nadvladao ili nadvladava svoje slabosti jer je čvrst i odlučan Hristov vojnik.

Pavao nam savjetuje - neprekidno se molite.

I kad nam takva molitva ne bude više teret i tlaka, nego više ne možemo zamisliti svoj život bez razgovora s Bogom, onda smo dobili smirenje i na putu smo oboženja.

Dakle krenimo prema svojem cilju uz naš svakodnevni trud i neprekidnu pažnju da ne padnemo, i uz Božju blagodat bez koje ne možemo doći do svog cilja.

Đakon Nektarije pod omoforom mitropolita Dimitrija čije homilije često dajem na blog, objavio je tekst o pripremanju grčkih novokalendaraca na uniju s Rimom.

Iz teksta se ne vidi da li se i oni pripremaju na 'hodočašće nade' u Rim, ali to i nije toliko važno budući su davno otpali od Crkve.

Ustvari bilo bi dobro da idu, tako da neki koji su u Svjetskom pravoslavlju shvate da nemaju nade ako ne potraže istinski pravoslavnu Crkvu.