Libido Dominandi

"Libido Dominandi" je knjiga E.Michaela Jonesa iz 2000.g.
Puni naziv knjige je "Libido dominandi - seksualno oslobođenje i politička kontrola".

Naziv je Jones uzeo iz Augustinove "Božje države" u kojoj sv.Augustin spominje 'libido dominandi' prevedeno na naš jezik - požudu ili želju za vladanjem nad drugim ljudima.
U drugoj knjizi "De Doctrina Christiana", Augustin je objasnio kako ova požuda, kao i sve ostale, proizlazi iz oholosti koja ne želi prihvatiti istinu kako su po naravi svi ljudi jednaki.
Ljudska narav je jednaka u idiotu i genijalcu, u crncu i bijelcu, u siromahu i bogatašu.
Niti jedan čovjek nema zbog svoje naravi Bogom dano pravo da vlada nad drugima.
Međutim, Bog daje nekima u životu vlast da upravljaju, ali ta vlast se može lako oduzeti, ona nije po svojoj prirodi vječna i nepromjenjiva.
Vlast muža nad ženom je naravna, ali nije vječna.
Kao što nam je poznato, Augustin je podijelio ljudsku povijest, pojedinačnu i ukupnu, na dva grada ili države.
Grad Čovjeka ili Zemaljski Grad koji ljubi sebe do toga da izgubi ljubav prema Bogu, i Božji Grad ili Nebeski Grad (kraljevstvo) u kojem čovjek ljubi Boga do toga da izgubi ljubav prema sebi.
Prava sloboda i ispunjenje čovjeka je biti u Božjem Gradu, dok u Gradu Čovjeka isti ima onoliko zlih gospodara koliko ima požuda.
U Božjem Gradu Bog je kralj i ljudi kraljuju s Njim, dok u Gradu Čovjeka ljudi nisu kraljevi nego robovi požuda koje ih uništavaju.
Svi se rađamo u tom zemaljskom, posrnulom Gradu Čovjeka, a po milosti Božjoj možemo, ako smo Božji izabranici od vječnosti, postati i ostati državljanima Božjeg nebeskog Grada.
Dakle, presudno je nadvladati po Božjoj milosti naše požude.
Tjelesna požuda, o kojoj sam pisao, je najraširenija i za mnoge najopasnija.
E.M.Jones u svojoj knjizi obrazlaže tezu kako su oni koji su raširili požar pornografije i spolnog hedonizma u posljednja dva stoljeća, to učinili radi toga da kontroliraju ljude koji su postali robovi tjelesne požude.
Nešto slično kao moto kasnog Rimskog poganskog carstva - dajte ljudima kruha i igara kako bi bili zabedačeni i tako lakše upravljani od vlasti.
Međutim, s požudama nitko ne može upravljati, nitko ne može širiti pornografiju i spolnu razuzdanost, a da i sam ne postane robom iste tjelesne požude. 
Kao što po Augustinu zlo odnosno grijeh nema bitak, nego je nedostatak dobra kojeg ima bitak jer je od Boga koji je Bitak, tako isto možemo reći kako 'igranje' s požudama kako bi se tobož tako kontroliralo ljude koji postanu robovi požuda, je jalov posao kao kod onog koji bi otrovao jedini izvor vode iz kojeg će i on, prije ili kasnije, morati piti.
Niti Sotona ne može upravljati s požudama, jer i on je vječni rob požude oholosti.
On je vješt u širenju požara požuda i ima mnoge ljude pod svojom kontrolom koji su na vlasti i imaju jak utjecaj na čovječanstvo
te tako šire duhovnu zarazu koja nikad nije u ovakvoj mjeri zabilježena u ljudskoj povijesti (osim ako pretpostavimo da je bilo slično uoči Općeg potopa). 
Mislim da je jedan od glavnih razloga tome suvremena tehnologija koja sve više liči na edenski plod s drveta spoznaje dobra i zla.
U konačnici, Sotona dovodi svoje robove požuda u Pakao (ustvari on je samo tužitelj protiv robova požuda na Božjem sudu) u kojem on nije slobodan, a kamoli kralj, već je najvećma mučen.
Točnije rečeno, Sotona ne baca ljude u Pakao, nego ih na vječnu kaznu osuđuje Bog, zato nam je naš Gospodin Isus Krist rekao da se ne bojimo onih koji mogu ubiti tijelo, nego Onog koji može ubiti i baciti čovjeka u Pakao.
Tako da je teza E.M.Jones o onima koji su širili ideje seksualnog oslobođenja i koji izravno ili neizravno upravljaju s
pornografijom i svom industrijom zabave koja se vrti oko poticanja spolne požude, kako bi tako držali pod kontrolom mase ljudi, samo polovično točna.
Jer nesretni robovi požuda ustvari ne robuju nikom tko stvarno postoji, nego robuju nebitku.
I ne mogu nikog drugog krivit zbog svog stanja, nego sami sebe.
Oni koji su im davali mamce požuda i sami su prije uhvaćeni i postali robovi kad su uzeli mamac s udice.
Sotona je prvi sam sebe upecao i postao robom nebitka i nakon toga strmoglavo pada u bezdan dok se trudi kako bi i drugi anđeli i ljudi pali s njim.
Seksualno oslobođenje o kojem su pisali panegirike filozofi uoči francuske revolucije, bilo je ustvari mizerno stanje markiza de Sada
koji je bio utamničen u Bastilji uoči napada na tu tvrđavu kao početak revolucije koja je obilježila vrijeme od onda do sada.
Markiz je izašao iz tamnice u kojoj je imao 600 knjiga i pokućstvo o kojem su zavidili oni koji su napali Bastilju, i u kojoj je pisao
pornografsko štivo najgore vrste, ali njegov izlazak iz tamnice nije mu donio pravu slobodu. 
A još manje slobodu čovječanstvu, jer duh koji je pušten iz razbijene boce francuske revolucije i seksualnog oslobođenja je bio zloduh.
Jones radi zanimljive usporedbe. Tako recimo citira jednu rečenicu de Sada s kojom bi se posve složio sv.Augustin.
Zvuči paradoksalno, ali nije. Jer revolucija koja je inicirana od onih koji se klanjaju Sotoni, je izokrenula stvari naopačke.
Pa tako ovaj piše kako je u nepomičnom stanju mirovanja čovjek koji se boji Boga, koji je religiozan.
A oni koji su odbacili Boga su u stalnom pokretu, u stalnom traženju.
Dok je kod sv.Augustina i normalnih ljudi stanje mirovanja Božansko i ljudima poželjno stanje jer Bog je uvijek isti, a čovjek teži svojim bićem da se smiri u Bogu, dotim revolucionari drže to stanje jadnim, a veličaju stanje ljudi koji su stalno u pokretu, koji nemaju mira.
Jones to lijepo pokazuje prateći u knjizi živote seksualnih i revolucionarnih emancipatora koji su bili poznati književnici, engleski i francuski.
Za njih se je moglo reći da su bili preteče onih koji koriste tjelesnu požudu kako bi kontrolirali druge ljude.
Ali svi su od njih imali mizerne živote, pune preljuba, abortusa, razočaranja, uspješnih i bezuspješnih samoubojstava bliske rodbine ali i njih samih.
I vrlo vjerojatno nisu ni pretpostavljali kakav kaos i teror će izazvati revolucija.
Tjelesna požuda puštena s lanca uskoro dovodi do razvoda i abortusa, a pojedinačna ubojstva dovode do stanja opijenosti s nasiljem i masovnim ubijanjem te mučenjem.
Gnjusne stvari o kojima je maštao i pisao de Sade, sad ne više markiz, nego Građanin de Sade, počeli su se događati na pariškim trgovima, samo u punoj većoj mjeri.
Prije giljotine ili 'običnog' klanja, muškarcima i ženama rezali su se spolovila i grudi, jednoj princezi su čak nakon toga, na odrezanoj glavi radili frizuru.
Mnoge glave su 'nedužni' građani dalje nosili na bajunetama ili kopljima kao svoje trofeje ili suvenire.
Izraz 'revolucija jede svoju djecu' nastao je tada kad je ludilo terora postalo takvo da su revolucionari međusobno jedni druge počeli giljotinirati.
Francuska je bila u stanju anarhije i raspada, što bi se i dogodilo da se nije pojavio neveliki mladi general iz Korzike.
Slično je bilo 120 godina kasnije nakon boljševičke revolucije kad su revolucionari u svom demonskom žaru abolirali brak i spolni moral, a na ulicama sprovodili crveni teror s kojim su se javno hvalili. 
Staljin je ipak ublažio revolucionarno ludilo Lenjina i Trockog (ustvari židova koji su planirali i izveli revoluciju), inače bi revolucija pojela ne samo svoju djecu, nego svu djecu i Rusije više ne bi bilo.
Dakle, da se nije dogodila 'kontrarevolucija', u navodnicima zato što se nakon pada Napoleona nije uspostavilo predrevolucionarno stanje,
iako je bilo u 19.st. u Francuskoj mnoštvo kršćanskih monarhista, revolucija bi samu sebe pojela da se je uspjela raširiti cijelim svijetom.
To je zato, ponavljam, zato što zlo nema bitak, ništavilo ne postoji. 
Kad se društvo prepusti požudama - zlu, pitanje je samo vremena kad će to društvo nestati.
Devetnaesto stoljeće je u svom početku skršilo udarnu šaku francuske revolucije, ali su liberalne ideje, koje su nedopustivo nicale i klijale uoči revolucije u Francuskoj, ubrzano bile raširene po cijeloj Europi. 
K tome je došla industrijska revolucija koja je seljake odvukla u gradove koji su bili kudikamo bolji inkubatori revolucije od sela.
Bilo je dakako ideološke ali i one prave borbe između revolucionara i kontrarevolucionara, ali trend je bio u korist revolucije.
Stubokom se stvari u korist revolucije mjenjaju nakon drugog velerata. 
Vrhunac je bio u revolucionarnim 60-tim prošlog stoljeća u kojima je oživjela seksualna raspuštenost viđena u francuskoj i boljševičkoj revoluciji. 
Ubrzo je uslijedila legalizacija pornografije, razvoda braka, abortusa. Sodomizam se je onda počeo tolerirati, a vidimo da su sada sodomiti, feministice i muhamedanski imigranti  postali suvremeni jakobinci - stjegonoše i izvršitelji revolucije.
Dugo odgađani (zbog kontrarevolucionarnih aktivnosti u međuvremenu) plodovi revolucije pred dva stoljeća pokazuju nam pravo lice.
Demografsko uništenje zapada i nesposobnost istog da se obrani od muhamedanske najezde, iako je zapad, dok nije umirao od revolucije osvojao cijeli svijet, govore da je zapad došao do posljednje faze seksualne i ine revolucije - do smrti, do ništavila.
Augustin je ponovno bio u pravu. 
Zemaljska ljudska država teži svojoj smrti u mjeri u kojoj ignorira Boga.
Kad se čovjek i društvo 'oslobode' Boga koji je život i koji daje život, onda se nalazimo pred vratima apokalipse.
Spolna požuda je jedina požuda od koje kršćanin mora bježati, odnosno nikad joj se ne prepustiti.
Možemo popiti čašu vina da ne budemo pijani, ali ako želimo biti slobodni od spolne požude onda ne možemo ni trenutak pustiti 'očima' da se 'napasaju' pa makar to bilo gledanje reklama u kojima je vrlo važno da zgodne žene, po mogućnosti u kratkim suknjama i razrezima na prsima, reklamiraju recimo motornu pilu.
Francuska uoči revolucije već je bila na sličan način kontaminirana.
Moda je bila ruglo, muškarci i žene s perikama, nije bilo minica, ali su bili razrezi i isticanje ženskih grudiju, dok su muškarci nosili pripijene 'tajice'.
Pomama za raskošnim životom i hedonizmom bila je evidentna u aristokraciji koja je uvijek bila vođa naroda.
Zar je onda čudno što se je narod u revoluciji poveo za pozivom na seksualno 'oslobođenje' i zadovoljavanje ostalih požuda, pa i one iz naslova - libido dominandi?
Kako je aristokracija mogla obraniti kršćansku monarhiju, kad su mnogi aristokrati postali vodeći masoni, kad je konačno de Sade bio aristokrat?
Kako je revolucija mogla biti onemogućena kad su filozofi-ideolozi revolucije gotovo neometano izdavali svoje otrov knjige i često bili sponzorirani od bogatih aristokrata?
Dostojevski u "Demonima" daje sliku ruskih aristokrata koji šire ideje liberalizma i revolucije i tako unaprijed plaćaju svoje grobare.
Poznati francuski kontrarevolucionar Barruel u svojoj "Povijesti jakobinizma" (koja je u mnogočemu izvor podataka i misli kod Jonesa) piše kako je francuska revolucija prvenstveno Božja kazna Francuskoj koja je dragovoljno postala klijalište revolucionarnih, antikršćanskih misli i djela.
Očito je kad se želimo osloboditi od Boga, kao što je francuska aristokracija zavoljela hedonizam i grijeh, pa je postala indiferentna prema Bogu i kršćanstvu,  ili je se stavila u službu Božjih neprijatelja, onda Bog stvarno miče svoje zaštitničke ruke od nezahvalnika koji Ga se žele riješiti.
I umjesto Boga koji im obećaje vječno sukraljevanje i koji je radi spasenja ljudi bio na križu, pojavljuje se otac laži i čovjekoubojica od početka koji znade jako dobro posrnulu ljudsku narav nakon istočnog grijeha kako bi ljude po pozlaćenim pločicama požuda čim prije doveo do paklenih vratiju i rekao Bogu - ovi nisu ništa suštinski bolji od mene.
Velike kontrarevolucije vjerojatno više nikada ne će biti. 
Drugi dolazak Isusa Krista će biti i konačna kontrarevolucija, odnosno konačno uništenje zemaljske Države Čovjeka.
Jedna od zabluda protestantizma, kao i novoredne sekte, je kako je kršćanstvo samo intimna stvar između kršćanina i Boga, to jest kako je bila greška svetog cara Konstantina što je uspostavio kršćansku državu, kao i svih kasnijih kršćanskih vladara i Crkve koja je smatrala normalnim i pozitivnim da na području gdje su kršćani većina i utjecajni, zakoni i vlast u državi budu kršćanski.
I onda se konzervativniji protestanti i novoredni katolici bune protiv sodomizma, abortusa, sotonizma na 'uspješan' način na koji se i čovjek bori protiv svoje sjene. 
Jer tko će onemogućiti to društveno zlo ako ne kršćanska država koje su se oni odrekli?
Kako su takvi isto protivnici križara i inkvizicije, onda je jedino logično objašnjenje kako oni očekuju da će se umjesto njih Bog boriti protiv sotonista ili poslati u borbu anđele. Najžalosnije da pri tome ne vide kako zbog svojih zabluda i kukavičluka smatraju sebe iznad Boga, jer oni ne žele prljati svoje ruke u borbi protiv Božjih neprijatelja, a od Boga to traže. 
Za takve se nadam da će čim prije shvatiti kako još ne pripadaju Božjem Gradu, jer nitko ne može biti kršćaninom na krugu Zemaljskom ako ne pripada vojujućoj zemaljskoj Crkvi. Koja nije samo po nazivu vojujuća.
Postojanje kršćanske države ipso facto opravdava postojanje inkvizicije koja je osuđenike zbog širenja laži to jest krivovjerja prepuštala zemaljskom sudu, kao što su opravdani križari koji se odazivaju na poziv pape na obranu kršćanske zemlje od napada nevjernika i da se okupirane kršćanske zemlje oslobode.
Kršćani ne mogu dopustiti da laž prođe bez da joj se suprostave u ime Istine. 
Ne postoji pravo na laž niti u Paklu, a kamoli u zemaljskoj državi koja je kršćanska i kojoj je prvenstveni cilj da njezini državljani još na Zemlji, i u čim većem broju, postanu državljani Božje vječne države.
U mnogočemu francusko kraljevstvo napustilo je tih predrevolucionarnih godina slavu svojih slavnih kršćanskih kraljeva i križara.
Ta još u 16.st. je kralj Franjo sklopio pakt s muhamedanskim Turcima, a Francuska je pomagala nizozemske i njemačke protestante u borbi protiv svetog Rimskog carstva koje je htjelo skršiti protestantsku pobunu i revoluciju.
Zboga napada iz Francuske, poznati vojskovođa Eugen Savojski koji je pobjedonosno došao do Skopja, morao se vratiti i tako su se Turci ponovno vratili te se je u Srbiji i Bosni dogodila velika seoba naroda prema zapadu, odnosno sjeveru na područje Ugarske i Hrvatske.
Nije dakle francusko kraljevstvo imalo samo grijeh propusta što je toleriralo hedonizam i širenje antikršćanske ideologije, nego su bili posrijedi i drugi grijesi koje stoljeće još stariji.
Na koncu želim naglasiti obvezu nas koji se smatramo građanima Božjeg grada da se moramo boriti svim svojim silama i uz nužnu Božju milost protiv nama neprijateljskog Grada Čovjeka.
Kao što kaže sv.Pavao, u tom neprijateljskom gradu pravi gospodari su demoni i naša je duhovna bitka protiv njih.
Ali demoni imaju svoje ljudske robove koji sudjeluju u istoj borbi, samo na ljudski način koji je nama vidljiviji, iako može biti za neupućene skriven.
Laž o seksualnom oslobođenju je jedna od najvećih laži u koju upada najveći broj ljudi.
Jedno je kad padamo zbog slabosti svoje volje odnosno tijela, a drugo je kad taj pad želimo racionalizirati i opravdati, ili čak sebi prikazati kao oslobođenje.
Ljudi neprijateljskog grada već dva stoljeća vrše propagandu, danas sve uspješniju jer im od ruke ide tehnologija koja je vragomdana za pornografiju, kao i strahovit utjecaj pop kulture u kojoj su oni više nego dominatni, također ista stvar je u medijima i u 'umjetnosti', kako je prepuštanje svakojakim spolnim užicima pravo svakog čovjeka i put prema sreći.
Ako je to možda teško bilo previdjeti pred sto godina, danas svatko zdravog razuma vidi kako je zapad poharan i spaljen najprije od seksualne revolucije, a da su nakon toga došli muhamedanci u zemlje koje se više nisu mogle braniti kad su svi njihovi stanovnici ili većina bilo robovi 'spolnog oslobođenja'.
Ljudi koje je vodio libido dominandi dovedeni su u jamu iz koje teško da ima izlaska.
Libido dominandi - požuda za vladanjem, ne očituje se samo kod onih koji koriste spolnu požudu da bi upravljali s onima koji su robovi spolne požude.
Jer jalova spolnost, a to je svaka nedopuštena spolnost koja ne smjera na začeće, je masturbatorska, odnosno ljudi koje se toj požudi prepuste, vide druge ljude samo kao sredstva za postizanje sladostrašća.
A što je to nego imati vlast nad drugim čovjekom koji služi tom griješnom cilju?
Završit ću s jednom rečenicom iz Jonesove knjige iako ne znam tko je autor.
Mnogi budalaši (slobodno nabrojati suvremene hrvatske redatelje) lako i bez posebnog napora napune kazalište publikom, ali jako malo ima genijalaca poput sv.Ivana Zlatoustog koji će uvjeriti ljude da napuste kazalište.
Drugim riječima - lako je ljude pod posljedicima istočnog grijeha uvjeriti kako im je nužno seksualno oslobođenje, ali je teško iste ljude uvjeriti kako su robovi spolne požude. 
Argument protiv kazališta iznosio je i sv.Augustin (koji je prije obraćenja volio kazalište), napisavši kako niti u poganskom Rimskom carstvu, glumci nisu mogli biti punopravnim građanima. Imali su status sličan kao prostitutke, ali je ustvari kazalište opasnije, jer kroz vid umjetnosti ubacuje drame koje se gotovo uvijek vrte oko manje ili više prikrivene spolne požude, preljuba i sličnih poroka. Nije teško zamisliti kako ljudi koji su ovisnici o takvim dramama, ili danas TV sapunicima, istu 'dramu' naprave u svom životu.


Neka u našim srcima vlada Krist Kralj!
Onda će biti iz srdaca izbačeni svi tirani koji nas drže u ropstvu preko kratkotrajnih užitaka.
Kršćanska tajna je u napuštanju sebe kako bi se kraljevalo s Kristom.
Amen.