Slijedeća ili aktualna faza humanizma je zoofilija

Pogledajte ovu video-vijest:

Dakle, žena od 63 godine u SAD-u napadnuta je od medvjedice, ali je preživjela s teškim ozljedama. Presudilo je, po toj vijesti, što je žena, nakon ozljeda i kad joj je prijetila neposredna smrt od novih ozljeda, uspjela šakom udariti nekoliko puta medvjedicu koja je tad otišla od nje i opet se vraćala. Žena je tada glumila da je mrtva te kad se je medvjedica odmakla pozvala je mobitelom policiju.
Medvjedica je imala troje jednogodišnjih mladunaca oko sebe, te se pretpostavlja da je zbog toga napala ovu ženu.
Policija je medvjedicu ubila (što je normalno, kad bilo koja divlja životinja napadne čovjeka, onda je to siguran znak da će ponoviti isto), a mladunce uspavala i valjda prenijela na novu lokaciju.
Kako vijest nije da je pas ugrizao čovjeka, nego da je čovjek ugrizao psa, tako je i ovo osvanulo u medijima i na videu. Jer je žena, vjerojatno ne jako, udarila medvjedicu u očajničkom nastojanju da ju otjera od sebe.
Ako pratite moje pisanje, onda znate kako za mene nije vijest za staviti na blog niti da je žena nokautirala medvjedicu, izbila joj sve zube i odrezale pandže.
Vijest su ustvari komentari na video koje možete pročitati na youtube.
Preciznije, nisu to vijesti jer znam u kakvom je očajnom stanju čovječanstvo, više je to dijagnoza do kuda je čovječanstvo odnosno humanizam odlutao od Boga, od naravnog zakona i zdravog razuma.
Ljudi su postali toliko bezosjećajni prema patnjama drugog čovjeka da čitamo komentare kako je žena kriva što je uopće došla u blizinu medvjedice za čiju sudbinu humanisti liju suze jer je ona tobož bila u pravu što je štitila svoje mladunce.
Nemojte se iznenaditi ako države, jedna za drugom, budu nakon pravobraniteljice za djecu i žene dodali i pravobraniteljicu za jadne životinje koje trpe agresiju već stoljećima od nasrtljivih barbara zvanih ljudi.
Kao u onom vicu kad je sudac prekinuo utakmicu između Ličana i medvjeda zbog grube igre Ličana. Međutim ovo više nije vic, gradski ljudi koji vide životinje samo preko ekrana stvarno vjeruju kako su ljudi na selima grubi prema životinjama, bilo domaćim bilo divljim, i da nisu papci-konformisti takvi kritičari, išli bi u šumu kao gerilci boriti se sa divljim životinjama rame uz rame protiv normalnih, naravnih ljudi.
Krenulo se je isprva s idejom srušimo oltar i kralja s prijestolja kako bi na prijestolje zasjeo čovjek. 
Koji čovjek? 
Formalno onaj imaginarni ili apstraktni,  ali u konkretnom slučaju lijevi pobunjenik protiv Boga, morala, tradicije, vjere i obitelji koji će se obračunati, uz pomoć demona čiji je inače rob, sa zaostalim tradicionalistima kako bi mu osvanula zlatna zora novog doba čovječanstva.
Zato se ne čudimo što takvi ljudi imaju sućuti prema životinjama, ali ne i prema desničarima, prema onima koji se boje Boga i drže se naravnog morala. 
Europske šume, nekad davno bile su pune vukova.
Nije li to bilo idilično vrijeme? 
Zamislite čopor vukova kao u 'znanstveno'-popularnim slikopisima Davida Attenborougha (koji je humanist naprednijeg tipa - to znači onaj tko smatra čovječanstvo prijetnju 'majci Zemlji' te ga treba, ako ništa drugo, onda značajno brojčano smanjiti) kako moćno i skladno trče proplancima Europe.
Ne nije bilo idilično, jer vukovi su ubijali i ovce i ljude u toj mjeri da bi mnoga područja Europe ostala nenaseljena i većine ljevičara i zoofila danas ne bi bilo, jer ne bi bilo niti njihovih predaka koji su živjeli zato što više vukova nije bilo.
Humanisti bježeći od Boga za kojeg kažu da su ga tobož ubili (kao u drugom vicu kad komesar objašnjava nadobudnom seljaku da nema Boga, a ovaj odgovara - hvala Bogu nema više Boga), bježe u gradove i u nečovječnu tehnologiju koja ih ne čini sretnim, nego naprotiv, te dobiju veliku ljubav prema životinjima ili općenito prema prirodi od koje su pobjegli.
Ali nauštrb normalnog suosjećanja s drugim ljudima, a pogotovo prema seljacima koji nisu napr(e)dni kao oni.
I kao što će komunist sve učiniti za radnika osim da bude radnik, tako i humanisti zoofili ljube i sve bi učinili za divlje životinje, ali nikako da se maknu od grada i izađu u susret tim bićima koje vole. 
Ah da, vole kućne ljubimce koji su im surogati za druge ljude kojima bi trebali pokazati brigu i suosjećajnost.
I u tome je pokazatelj kamo se kreće humanizam. 
U zoofiliju u kojoj životinje postaju tim duševno bolesnim ljudima osobe s kojima pričaju, svaki dan šetaju, rade im frizure i ostavljaju imetak nakon smrti. 
Posebno duševno bolesni humanisti bludniče sa 'ljubimcima'.
Vidimo kako ljudsko društvo sve više ili sve dublje pada od kad je pomislilo da će biti slobodno ako idealizira Adamove potomke negirajući istočni grijeh i tobož oslobađajući se 'tiranije' Boga i Crkve.
Problem u humanizmu je prvenstveno u činjenici da postoje u konačnici samo dva gospodara kojem može čovjek služiti, a nikako da čovjek može sam sebi biti gospodarem.
Augustin je to izrekao - ili Božja država ili ljudska u kojoj ne kraljuje čovjek, nego nad njim kraljuju poroci čije niti drži Sotona.
Stoga čitati ove žalopojke nad sudbinom medvjedice, u kojima se ignorira patnja jedva spašene žene i ne daje nimalo solidarnosti s njom, znači vidjeti znakove vremena da su mnogi ljudi zbog svoje lažne slobode postali jadni robovi Sotone koji se s njima poigrava i ponižava ih iz duboke mržnje tako da ih je uvjerio da su manje vrijedni od životinja.
Na koncu, nemoguće je s takvim ljudima stvoriti zajednicu ili državu.
Ne može postojati društvo u kojem ljudi privilegiraju životinje u odnosu na ljude.
Ljudi može biti desetine milijarda, ali ako se ovaj trend nastavi, to će na kraju biti desetine milijarda vukova samotnjaka u ljudskom obličju kojih bi, kad bi mogli, i normalni vukovi prezirali i izbacili iz čopora. 
Od takvih ne može postojati ni društvo, ni obitelj, ni rod, ni narod, a u konačnici niti Crkva.
Moramo biti svjesni kao kršćani da sve više ima ljudi s kojima se, kako nam je rekao sv.Pavao, ni sjedit za stol ne može.
Neki dan sam naišao na zanimljivo tumačenje zašto u grčkoj demokraciji ili sve do pred stotinu godina nisu mnogi državljani imali pravo izlaska na izbore niti da budu izabrani, nego su primjerice u grčkim gradovima to imali samo oni koji su bili ratnici. 
Zato što građanski rat vode ratnici i gube glave zbog istog, a građanski rat nastaje kad se znatan dio državljana ne miri s trenutnom vlašću i ide oružjem u prevrat. 
I nitko ne će ići u rat protiv deseterostruko jačeg protivnika (osim ako se ne radi o svetom ratu u kojem se računa da Bog odlučuje, a ne broj vojnika i moć oružja), te su demokratski izbori način da se izbjegne građanski rat koji je najizgledniji kad je društvo (odnosno potencijalni i aktualni ratnici) duboko ideološki podijeljeno i kad obje strane imaju podjednak broj ratnika na raspolaganju.
Postavlja se pitanje koliko još u državama ima ljudi naravnog zakona i morala, a koliko humanista koji žele zatrti ostatke naravnosti ili koliko ih ima i s jedne i s druge strane koji su spremni ići u rat zbog svojih načela. 
Postojeći izbori i izborni zakoni nam ne daju tu sliku.
Pokreti koji ostvare vlast pobjedom u građanskom ratu imaju, kolikogod to izgledalo modernom čovjeku paradoksalno, veći 'legitimitet' nego da su na vlast došli demokratskim izborima u kojima imaju pravo glasa oni koji nikad ne će biti ratnici.
Što kaže ona domoljubna pjesma 90-tih, što se krvlju brani (ili osvoji) ne pušta se lako*. 
Kao kršćani ne smijemo se miriti ili uklopiti u društvo ili državu koja ima protukršćanske ili protunaravne zakone. Moramo biti spremni boriti se za Krista Kralja makar bili u manjini.
Kako sam već pisao , lažne ili heretične ideje o jedinstvu čovječanstva i o humanizmu od pred stotinjak godina, sada izgledaju kao karikature.
Kad se ljudi ponadaju da će stvoriti idilu bez Boga u ime cjelokupnog čovječanstva, onda se nikad bolje ne obistinjuje izreka da je čovjek čovjeku vuk. 
Niti to mnogi danas ne mogu razumijeti, jer drže vuka boljim od čovjeka, pa je takvima ideal da čovjek čovjeku bude vuk. 
S takvima ni za stol.

* Osim u našem hrvatskom slučaju kad su (smo) hrvatski nacionalisti dobili rat oružjem, a onda vlast prepustili bivšim jugokomunistima, ali mislim da je ovdje problem u neprecizno definiranom ratu koji nije bio ni građanski ni međunarodni nego nešto između. Da je bio građanski onda bi se svi 'bivši' pacifizirali, ili ono što se kaže - lustrirali. Lustracije ne može biti zato što ondašnja vlast nije bila lustrirana nego su u njoj bili i hrvatski nacionalisti i jugokomunisti koje je velikosrpski nacionalizam 80-tih stjerao silom prilika u hrvatski tor. Povjesnu krivnju zbog toga svakako ima pokojni predsjednik Tuđman koji je radio 'drveno željezo', mislio je da može hrvatske jugokomuniste kakav je on nekad bio, pozivom na nacionalno pomirenje uvjeriti da postanu domoljubi. Poznato je kako je on intervenirao 90-tih da se ne promijeni ime zagrebačkog trga koje nosi ime zločinca J.B.T. kad se je ta promijena mogla dogoditi zbog rata i nacionalne euforije. Sad je to više nemoguće jer kako vrijeme odmiče to sve više stanovništva u državi u kojoj ljevičari kontroliraju školstvo i medije, postaje anacionalno, defetističko i spremno na novi svjetski poredak.