Rimokatolici su izgubili pojam pravde, milosti i praštanja

Odmah da nadopunim izjavu, nisu svi.

Mislim da se radi o većini koja slijedi postdrugovatikanske pape u heretičkom nauku kako smrtna kazna nije u skladu s kršćanstvom odnosno Evanđeljem.

Nadam se kako vam je poznato nešto što se na engleskom zove 'virtue signaling':

To je javno pokazivanje ili signaliziranje drugima kako smo puni vrlina.

Izvrstan primjer toga što inače zovemo licemjerstvom i farizejštinom je bio pokojni rimski papa Frane koji je svugdje gdje su bile kamere signalizirao kako je on najskromniji čovjek na svijetu.

Onaj tko je uistinu skroman nikad to ne signalizira drugima, pogotovo ako se radi o kršćanskoj skromnosti ili smirenju i pogotovo ne pred kamerama.

Takav upravo čini obrnuto, kad bi ga netko pohvalio da je skroman, on bi tvrdio da nije.

Jer mu nije stalo do pohvale ljudi i slave od ljudi znajući da ta slava 'udara u glavu' i vodi u oholost i onda u druge grijehe.

Demonstrirat ću to u komentarima ovog teksta u kojem udovica ubijenog C.Kirka javno na sprovodu svojeg muža govori kako je oprostila njegovom ubojici.        

Prvo, opraštanje nije čin između onog koji oprašta i medija, nego između onog koji oprašta i onog kojem se oprašta.

Dakle to je bio show virtual signaling udovice koja je već i prije imala eskapade pred mikrofonom i kamerama nakon ubojstva.

Onaj tko stvarno žaluje taj se povlači u samoću i tišinu, a ne saziva izravno ili neizravno TV kamere i novinare kako bi prikazao svoju žalost.

Ili svoje velikodušno opraštanje.

Drugo, opraštanje nije jednostrani čin u kojem ne sudjeluje osoba koja je učinila neku štetu drugoj osobi.

Na niti jednom sudu, a pogotovo ne na onom posljednjem Strašnom, ne oprašta se bez pokajanja koje predmnijeva iskrenu molbu zločinca da mu se oprosti.

To je conditio sine qua non opraštanja.

Nema oprosta zločincu-grješniku koji se ne kaje zbog svog zločina.

U onim komentarima nadobudni rimokatolici, pogotovo lik-ica imenom Jadranka kaže da su kršćani dužni opraštati kao što je Hrist molio Oca na križu za one koji Ga raspeše.

Ali zaboravlja da je dodao Hristos - jer ne znaju što čine.

Za one koji su znali da ubijaju Sina Božjeg i Mesiju, nema oprosta.

Ti su nepopravljivo zli, oni griješe protiv Duha Svetoga, takvi su potpuno demonoliki i dijele sudbinu demona.

Što znači ljubiti svojeg neprijatelja što imamo kao pretešku, ali nužnu, zapovijed od Gospoda?

To znači da svojem osobnom neprijatelju moramo željeti dobro.

Kako može željeti dobro svojem mučitelju psihički bolesnik od stokholmskog sindroma koji se ulaguje zločincu jer ga se toliko pretjerano boji da je sebe natjerao da povjeruje kako je zločinac svetac i anđeo?

Jel netko ljubi svojeg neprijatelja tako da mu pred kamerama kaže da mu oprašta, a ovaj  nije ni tražio oprost, nego to kaže samo da više nema posla s njim?

Ima jedan odličan srpski film o temi opraštanja:

Čovjek koji je izgubio u ratu svoju familiju u zločinu i postao nakon toga monah ne može naći smirenje dok nije stvarno od srca oprostio onima koji su mu ubili najmilije.

Da, on im je rekao izvanjski da im oprašta, ali samo radi toga da ih se riješi i da mu više ne dolaze na pamet i pred oči.

Međutim zločinac koji mu je ubio obitelj ima sina dječaka koji je dobio leukemiju i familija vjeruje da je to kazna radi zločina oca koji je isto izgubio život u ratu. Djed dolazi sa smrtno bolesnim unukom kod monaha moleći ga da im oprosti, ali monah grubo odgovara da im je već oprostio i neka nestanu ispred njegovih očiju.

Monah tada shvati kako ne će imati mira dok im stvarno od srca ne oprosti, i na koncu zavoli tog dječaka i ode kod njega u bolnicu kao da odlazi kod svog ubijenog sina.

Dakle lako je reći ustima opraštam ti, još je lakše poručiti to pred kamerama i napisati to u komentaru.

Ali je teško, a jedino kršćanski, zavoliti neprijatelja.

To znači moliti se Bogu za njegovo preobraćenje, da mu Bog prosvijetli um da bi uvidio svoj zločin, zatražio najprije od Boga oproštenje, a onda i od onih kojima je učinio nažao.

Može to trajati godinama, često se godinama treba moliti Bogu za svoje neprijatelje kako bi postali prijatelji i braća po Hristu.

Događa se nerijetko da neprijatelj za kojeg se moli jednostavno odbija sve znakove Božjeg milosrđa i nikad se ne obrati.

Mi moramo, ako smo kršćani, i dalje moliti (ali od srca) za neprijatelje, jer ta molitva prvenstveno izgrađuje onog koji moli za druge.

To je prava kršćanska ljubav uz velike žrtve, jer ljubavi nema bez žrtve.

Ljubav nije duševna bolest stockholmskog sindroma ili virtue signaling pred kamerama ili pisanje komentara s 'dubokim kršćanskim porukama'.

Ljubiti neprijatelja znači željeti mu pokajanje odnosno vječni život u Hristu i s Hristom.

Kako će ovaj steći pokajanje ako smo brže bolje rekli mu da mu opraštamo samo da ga se riješimo, a ovaj tada dobije krila da još više čini zločina jer ga se pravedno ne kažnjava?

Raskajanom ubojici se može oprostiti, ali smrtna kazna treba biti izvršena da ne bi društvo postalo bezakonje, da ne bi oni skloni gnjevu, mržnji i nasilju pomislili da mogu ubiti, a da će odležati par godina u zatvoru i onda će lijepo na slobodu deklarirajući ustima da se kaju zbog zločina, a ubijenog kojeg su mrzili više nema.

Ne postupaju kršćanski niti razumno oni koji oslobađaju ubojicu od smrtne kazne ili ga još oslobode zatvora, i tako dozvoljavaju ubojici da još ubija.

Zar ne vide ti slijepci kako je najveći problem Zapada bezakonje koje dovodi do opće nesigurnosti?

Što će vam obilje materijalnih dobara u gradovima u kojima ne možete slobodno šetati od kriminalaca koji nisu u zatvorima jer ih suci (u pravilu sutkinje) 'kršćanski' oslobađaju kazne?

Što će vam materijalna dobra kad stalno živite u strahu da će vam netko provaliti u kuću i uzeti ih, a usput možda i vaš život?

To je ludost golema pseudokršćana koji boluju od farizejštine koju kako napisah zovemo na engleskom virtue signaling.

Ne, ne ljube ti lažni kršćani zločince, oni su ih otpisali već, oni vjeruju da su oni nepopravljivi te da je gubljenje vremena moliti se za njihovo obraćenje, a i zamorno je.

Lakše je to riješiti jednim nastupom pred kamerama ili s pisanjem na socijalnim mrežama kako bi signalizirali svoje lažne vrline.

I često su upravo žene koje boluju od virtue signaling.

To je uočio još Orwell i napisao u "1984", a zasigurno je to iskustvo imao pripadanjem komunističkoj partiji kad su drugarice pripadnost kompartiji vidjeli kao signal ostalima kako su napredne i vrle i vrele.

To su također demonstrirale prošlo desetljeće mnoge žene na Zapadu slaveći i tražeći rušenje granica za ilegalne imigrante signalizirajući kako one imaju veliko srce za sve jadne ljude svijeta.

Taština nad taštinama, sve je taština kod modernih ljudi koji su prilagodili kršćanski nauk svojim dimnim signalima.

Oni ne mogu pojmiti ono što je izjavio sveti Filaret Moskovski i što je nauk svih kršćanskih otaca - neprijatelja svojeg ljubi, neprijatelja otečestva (domovine, ali i familije) uništi*, a neprijatelja Hristova se gnušaj.

Pustiti dokazane i hladnokrvne ubojice, k tomu neraskajane, na životu uz virtue signaling opraštanja, znači biti sudionikom i pomagačem budućih zločina i ubojstava.

To moderni farizeji koji su zovu kršćanima ne mogu shvatiti jer su zauzeti sa svojim PR - public relations.

Eto trudio sam koristiti se anglicizmima kako bi me ovi moderni shvatili, ali nemam prevelike nade.

* Patriotizam odnosno zaštita svoje familije je kršćanska vrlina. Izdajice i oni koji ne brane svoje najmilije ne mogu ući u carstvo Nebesko.

Međutim, treba biti svjestan da patriotizam, ali i zaštita svoje familije, ima vrlo tanku granicu kad se od obrane prijelazi u napad i zločin.

Znači nema opravdanja patriotizam i obrana familije kad ovi ugrožavaju druge narode i druge familije.

P.S.

Evo jednog rimokatolika koji nije pobrkao praštanje-milosrđe i pravdu.

Matt Walsh:

Prvo oko videa, ovo opraštanje ubojici svog muža pred kamerama i mikrofonom uz specijalne svjetlosne i ine efekte, je nedostojno i lakrdija.

Ali o tome sam već gore pisao.

Dodat ću kako i neki istaknuti svjetski pravoslavci, između ostalih i jedan mitropolit Moskovskog patrijarhata, drže pokojnika mučenikom premda je ovaj bio protestant i nije mogao nikako biti svjedokom vjere.

To je samo potvrda da se rimokatolici, protestanti i svjetski pravoslavci odlično slažu očekujući Antihrista.

Grijeh je kršenje Božje zapovijedi i zaslužuje vječnu kaznu.

Zašto vječnu pitaju se mnogi?

Zato što je Bog vječan i zato što je ljudska duša vječna.

Bog ne može dopustiti da zlo vječno traje nekažnjeno i da se više igdje manifestira u vječnosti.

Ali Bog rado prašta, Bog voli više grješnika nego grješnik sam sebe.

Uvjet praštanja odnosno izliječenja grješne ljudske duše je pokajanje.

Savršeno pokajanje je onda kad se grješnik kaje zbog grijeha (a ne zbog straha od Pakla i Božje kazne) zato što je grijehom uvrijedio Boga koji ga ljubi neopisivo, i zato onda zamrzi grijeh i više ne griješi jer mu tada Bog daje blagodat da nadvlada strasti koje ga vuku u grijeh.

Savršeno pokajanje predmnijeva ljubav čovjeka prema Bogu, savršeno pokajanje predmnijeva staviti Boga na prvo mjesto u svom srcu, duši i umu.

Savršeni pokajnik je svetac.

On nimalo ne bježi od kazne, jer zna da ga kazna čisti i liječi te da ista dolazi po Božjem dopuštenju radi njegovog dobra.

Zato rado uzima križ svoj kojeg je zaslužio svojim grijesima nositi.

Dostojevski je u svom romanu "Zločin i kazna" lijepo opisao kako zločinac nema mira dok ne objavi svijetu da je zločinac, da zaslužuje kaznu i primi kaznu.

Takav zločinac ako ima pravo pokajanje je spašen kao i desni razbojnik na križu.

Ponovit ću ono što sam prije pisao, i što je iznio Matt Walsh.

Ludost i bezumlje modernog feminiziranog društva i vremena je imati krivi pojam pravde, milosrđa i praštanja koji de facto znači u konačnici da demoni i demonoliki ljudi budu slobodni raditi pakao i bezakonje na krugu Zemaljskom.

I to onda zovu kršćanskim praštanjem, a radi se o jedva skivenom licemjerju i kukavičluku.

Onda se takvi mole Bogu da pošalje anđele da se spriječi zlo koje ih muči, jer živimo u društvu bezakonja.

Ta kriva molitva znači - Bože, pošalji anđele da maknu zlo od nas (što znači da potamane ili odstrane zločince, ali to molitelji farizeji ne će reći jer oni su 'uzvišeni' da bi takvo nešto tražili), a mi ćemo istim zločincima opraštati bez njihovog pokajanja jer smo super kršćani, jer opraštamo i više od Hrista koji je molio Oca da oprosti onima koji ne znaju što čine, a mi opraštamo svima.

Jer nemamo hrabrosti suočiti se i boriti se sa zlom.

Pa neka to rade Božji anđeli.

Još jedna važna napomena.

Kad je Hristos molio Oca da oprosti ovima koji Ga raspeše jer ne znaju što čine, onda to znači da je Gospod molio ne samo za Rimljane koji Ga raspeše, ili židove koji su vikali da se razapne, a nisu bili svjesni da je to Mesija-Hristos i Sin Božji, nego za sve ljude od Adama pa do posljednjeg čovjeka koji su grješili zbog slabosti tijela i duše, ali nisu ostali na tome nego su se pokajali kad su vidjeli da su grješili protiv Hrista koji je život dao da ih spase.

Molio je dakle Gospod za sve nas raskajane grješnike, i Otac Ga je uslišao.

Raskajani grješnici opraštaju dužnicima svojim jer je to uvjet da i Otac oprosti njihove grijehe-dugove prema Njemu.

Nema smisla trubiti na zvona ili pred kamerama da ne mrzimo one koji su nam učinili zlo te da smo im oprostili.

Bog to zna.

Ako pak trubimo onda to činimo radi ljudi i naše slave pred ljudima, a ne radi Boga.

I od toga nema ništa, nego novi grijeh oholosti ili prelesti, grijeh na grijeh.

Naše oproštenje ništa eshatološko nije važno za zločinca i ne znači vječno ništa neraskajanom grješniku koji nas je oštetio.

Bog otpušta grijehe (preko ljudi-svećenika kojima je dao tu vlast) i ne će pitati nas da li smo oprostili nekom zločincu koji je postao iskreni pokajnik kako bi mu oprostio, nego će mu oprostiti bez obzira na nas.

Nama ne će oprostiti ako mi nismo otpuštali dužnicima našim koji su nas molili da im otpustimo dug.

Zločinac je dužan moliti oproštaj od onog kojem je učinio zlo, i nadoknaditi štetu ako je moguće. Jer mu inače Bog ne će oprostiti.

Stoga je štetno što je udovica učinila pred kamerama, ne samo radi sebe i svoje prelesti, nego i radi ubojice svojeg muža.

I krivog primjera kojeg je dala milijunskom gledateljstvu.

Da je došla inkognito u zatvor i govorila ubojici kako nema mržnju prema njemu te da mu oprašta i da se moli za njega, ali da mu Bog ne će oprostiti ako se ne pokaje, onda bi učinila pravu stvar.

I to trebaju kršćani znati prepoznati, a ne od nje raditi sveticu odnosno uzora.

Neki kažu da njezin znak rukom na 'sprovodu' znači na američkom jeziku ruku - 'volim te', a da to nije znak Satane.

Znamo da je taj znak davao na fotografijama i pokojni papa Frane.

Tko god je definirao taj znak, morao je znati da je taj znak vrlo sličan znaku Satane i vjerujem da to nije slučajno ubačeno u jezik glugih.

Ipak ne vjerujem da je udovica htjela dati đavolski znak.

Htjela je, što je potpuno neprikladno, poručiti nama iza ekrana da nas voli (slično kako nas je i papa Frane 'volio', a ustvari kupovao je jeftinim trikovima naklonost naivnih i neupućenih).

Jer ne vjerujem da je taj znak slala pokojnom mužu budući pokojnici ne prate medije.

Sve u svemu, to je bila mega-predstava, mega-show, mega-lakrdija nad lakrdijama.

I nadam se da nije imala okultno obredno značenje.