Supsidijarnost

Prema wikipediji:
Supsidijarnost je načelo prema kojemu odlučivanje o zajedničkim pitanjima mora biti preneseno na najniži mogući stupanj društvene organizacije, dok središnja vlast ima samo ulogu nadopune političkog odlučivanja na mjesnoj razini. Načelo supsidijarnosti potječe iz nauke Katoličke Crkve, obrađene u enciklici Rerum Novarum 1891. i Quadragesimo Anno 1931.

Ako ćemo o tom načelu razmišljati na duhovnoj razini, onda ćemo lako doći do zaključka kako je supsidijarnost načelo  koje proizlazi iz Boga kao ljubav prema svojim stvorenjima.
Bog koji je jedini Apsolut daje anđelima i ljudima slobodnu volju kako bi ju iskoristili za postizanje savršenstva, odnosno jedinstva s Njim.
Kad su stražari i naoružani redari jeruzalemskog hrama odlučili Isusa uzeti nasilno u svoje ruke za Veliki Četvrtak u Maslinskoj Gori, doživjeli su veliko iznenađenje kad su, protivno svojoj slobodnoj volji, popadali na tlo.
Sveti Pavao piše kako će svi ljudi i demoni prignuti svoja koljena kad se Onaj, pred kojim su popadali hramski stražari, drugi puta vrati na Zemlju.  
Bog dakle može, i nema niti jednog razloga zašto to ne bi mogao, jer to nije apsurdno, natjerati sva stvorenja, bila ona umna ili ne (životinje, biljke, anorganska stvorenja) činiti ono što On želi da čine.
Ali smo malo puta ili nikad u svojem životu nazočili sličnom događaju.
Takvi događaji su čuda koja su posebna milost Božja nekim ljudima kojima Bog manifestira svoju svemoć. Čuda su izuzetak, a ne pravilo.
Pravilo Božje je da Bog daje anđelima i ljudima milost i moć kako bi vršili Njegovu volju, kako bi dragovoljno ispunjavali Njegove zapovijedi.
To je suština supsidijarnosti, prepustiti da svatko ima čim više slobode kako bi istu iskoristio za postizanje dobra.
Dobar primjer tog načela su naši anđeli čuvari kojima je Bog zapovijedio da se brinu o nama, ali i da ne narušavaju pri tom našu slobodu.
Bog bi to mogao činiti i bez anđela, bez posrednika, ali Bogu je ugodno kad Njegova stvorenja (ili preciznije rečeno Njegova stvorenja koja je izabrao za vječno blaženstvo) rade dobro, jer tako se približavaju stupnju blaženstva kojeg će imati u vječnosti i kojeg je Bog prije stvaranja odlučio da će imati.
Savršenstvo ili svetost se ne može postići bez slobode.

Međutim, postoje i postojali su ljudi, koji su pandan demonima, koji su zloupotrijebili to božansko načelo slobode i supsidijarnosti.
Ne samo da nisu osobno vršili volju Božju, nego su odlučili drugim ljudima oduzeti prava supsidijarnosti koja im je dao Bog, koja su ustvari neotuđiva.
Svi vladari koji postaju apsoluti i tako se igraju Boga kao i Lucifer, krnje ili otimaju supsidijarnost svojim podanicima.
Takvi su bili poganski carevi koji su često sebi davali božanske atribute i zahtijevali slijepu poslušnost onih nad kojima su imali vlast.
Jesu li to bili isto kršćanski kraljevi?
Nipošto ako su stvarno bili kršćanski kraljevi, a ne samo po imenu.
Tko poznaje srednjovjekovnu povijest, taj zna kako je moć tadašnjih kraljeva bila neusporedivo manja od moći poganskih careva ili moći kraljeva apsolutista nakon renesanse koji su utirali put u francusku revoluciju.
Ista revolucija je Francusku centralizirala, poništila regionalne i etničke različitosti, kako bi stvorila modernu francusku naciju za koju vidimo da danas sve manje i manje ima veze s Galima, Francima, Romanima koji su stoljećima obitavali na tom području i imali svoju upečatljivu i prepoznatljivu kulturu.
Francuska tako postaje sve više afrička, azijska i islamska država i kultura jer centralizirana i otuđena vlast u Parizu spovodi politiku NWO koja želi potpuno poništiti supsidijarnost i sve ljude svijeta podvrći apsolutnoj vlasti Antikrista.
Negiranje supsidijarnosti pogotovo je danas bjelodano u sekulariziranim državama (a to su sve europske države) u kojima ljudi u gradovima i selima ne mogu o ničim više odlučivati ako je to razina veća od čišćenja ulica.
Čak i to je ograničeno, jer središnja antisupsidijarna vlast često propisuje kakvo to čišćenje mora biti i kako se mora skupljati otpad.
Na otoku Krku, na kojem živim, za vrijeme vladanja krčkih knezova Frankopana, na snazi je bio Krčki ili Vrbenski statut koji se niti nije doticao pitanja čišćenja ulica i drumova, ali je riješavao sva druga pitanja koja su danas u nadležnosti države, poput krivičnog prava i smrtne kazne.
Ali otok Krk nije bio posebno kraljevstvo, otok je pripadao hrvatsko-mađarskom kraljevstvu ili Mlecima, ipak u tim je srednjovjekovnim kraljevstvima ili državama bilo potpuno normalno po načelu supsidijarnosti da mjesna vlast regulira ta pitanja koja se više u RH ne riješavaju u Zagrebu, nego u Briselu. 
Gradovi i sela su imali svoju zajedničku imovinu-nekretninu (komunadu) o kojima su suvereno odlučivali, a danas sekularne države s dizanjem ruku u saboru mogu izvlastiti, a što su i učinili, sva ta sela i gradove.
Iste lokalne jedinice su suvereno odlučivale tko se može nastaniti kod njih ili neke izbaciti iz zajednice ako se nisu uklopili u zajednički komunalni život, a danas središnja država samo donese riješenje po kojem se u ista naseljevaju afro-azijski nekršćanski nelegalni imigranti koji začas istisnu starosjedioce.
Tu je zatim pitanje gospodarstva koje je u srednjovjekovnoj kršćanskoj državi bilo u rukama lokalne zajednice odnosno lokalnih cehova.
Multinacionalne tvrtke koje uništavaju male domaće tvrtke su bile tada nezamislive. 
Prvo, zato što tvrtke nisu niti mogle postojati kao pravne osobe koje su izmišljeni pojam kako bi se pogodovalo nastanku kapitalizma i kamatarenja. Svaka trgovina ili radionica imala je svojeg vlasnika ili vlasnike koji su mogli biti samo stvarne osobe.
Drugo, cehovi odnosno lokalna zajednica je odlučivala tko i što može proizvoditi i davati obrtničke usluge. Prirodno je da se nisu mogli tako stvoriti veliki lanci trgovina ili tvornica.

Međutim, najbolnije ili najmorbidnije kršenje božanskog prava supsidijarnosti očituje se u državnom nametanju sodomizma i perverzija i to putem antisupsidijarnog državnog školstva.
Čak i liberalno-sekularni ustavi poput našeg deklariraju kako roditelji imaju pravo na odgoj i obrazovanje svojeg dijeteta, ipak gotovo da nema države koja to de facto ne poništava svojim zakonima i praksom. 
U Norveškoj oduzimaju djecu roditeljima koji ih uče da je sodomizam smrtni grijeh, i samo naivci ili slijepci tvrditi će da to nikad ne će doći kod nas.
Naši preci su bili i naivni i lakovjerni kad su se obradovali u 19. liberalnom stoljeću besplatnom školstvu koje je financirala liberalna, iako formalno kršćanska država.
Ništa nije besplatno osim prave ljubavi.
Država je nudila 'besplatno' školstvo, ali cijena je bila oduzimanje roditeljima pravo na odgoj i obrazovanje njihove djece.
Država je isto tako dala 'besplatno' zdravstvo, ali cijena je bila da će sada svi plaćati dodatni porez i usput će morati podmititi liječnika kojeg država plaća ako žele imati dobru i brzu liječničku uslugu.
Država je isto tako dala 'besplatno' mirovinsko staračko osiguranje, ali cijena je bila da su nestale tradicionalne obitelji i rodbina koja je bila prirodni i organski način da se osiguraju i zaštite starije osobe.
Ljudi bi trebali uistinu shvatiti da sve što se daje besplatno, a ne dolazi od Boga ili nije potaknuto od Boga, nije stvarno besplatno nego je dugoročno štetno i djeluje kao otrov.
Možda je među onima koji su nudili 'besplatno' školstvo bilo onih koji nisu vidjeli što se iza brda valja, odnosno imali su dobre namjere, ali su trebali biti mudri i znati da će jedan dan na vlast u centraliziranoj državi doći oni koji ne će imati dobre namjere, nego će iskoristiti to što su oni utemeljili s nakanom dobra za širenje zla.
Sve što sam nabrojio bio je put u Pakao popločen dobrim namjerama.
I sve što sam nabrojio protivi se načelu supsidijarnosti.

Traditio in Action je katolički situs koji prilično piše o organskom društvu koje počiva na supsidijarnosti.
U tekstu: Marks i Lenjin odobravaju Lincolna , autor P.Mericle piše o tome kako su dva notorna zločinca podržavali trećeg. Sva trojica su bila protiv načela supsidijarnosti, a za stvaranje jake središnje vlasti države kako bi putem iste ostvarili svoje zle ciljeve.
SAD je stvoren kao konfederacija američkih država.
Stoga je rat Sjevera protiv Juga bio agresorski, protiv suverenih prava država koje su one imale po američkom ustavu. Lincoln je kao predsjednik države kršio ustav iste države. To što se on slavi u SAD-u, to je znak kako se SAD ne temelji više na razvikanom ustavu, koji je ionako bio liberalan, sekularan odnosno masonski. Velika Britanija je bila prva moderna centralizirana država, nakon građanskog rata u SAD-u, ista država postala je stjegonoša ideje jake centralizirane države koja na kraju vodi u svjetsku centraliziranu državu o kojoj sanjaju masoni od početka. Neki drže kako je SAD opisan u Otkrivenju kao babilonska bludnica.

Zanimljivo je u tekstu, barem meni, navođenje kako je univerzitet u Bolonji, još u 13.st, u vrijeme skolastike, naučavao kako je potrebno centralizirati države nasuprot dotadašnjim malim supsidijarnim državicama koje su bile karakteristika ranog srednjeg vijeka. 
Autor dalje navodi kako su profesori tog univerziteta bili jako utjecajni, tako da je na kraju u Europu uveden centralizam, apsolutizam i konačno revolucija.
'Učenjake' je motiviralo rimsko pravo koje su oni htjeli primjeniti na kršćanstvo.
Posljedice eksperimenta su oko nas. Jer se je povratilo ubrzo poganstvo i poganski centralizam koji čeka Antikrista da sjedne na središnju stolicu.

Citat poznatog francuskog povjesničara Alexisa de Toquevillea je rječit
(ako znate engleski):

“The old localized authorities disappear without either revival or replacement and everywhere the central government succeeds them in the direction of affairs. The whole of Germany, even the whole of Europe, presents in this respect the same picture. Everywhere men are leaving behind the liberty of the Middle Ages, not to enter into a modern brand of liberty, but to return to the ancient despotism.”

Taktika neprijetelja kršćanstva je bila:
- nahuškati puk protiv lokalnog plemstva kao onih koji ih izrabljuju i ugnjetavaju
(a lokalno plemstvo bilo je organska elita koja je vodila i štitila puk od vanjske agresije i tako jamčila slobodu i supsidijarnost puku)
- nakon istrebljenja lokalnog i inog plemstva uspostaviti jaku središnju državu pod njihovom kontrolom
- ista država imati će veliki proračun uz velike državne poreze i nauštrb lokalnih zajednica, tako da će imati poluge da kontrolira i upravlja s pukom
- iseliti sela, oduzeti zemlju seljacima i napučiti gradove s ljudima koji ovise o državi
- moćna država će promovirati nemoral i tako će se uništiti kršćanstvo 
- od takvih sekularnih centraliziranih država stvoriti jednu svjetsku državu koju će voditi Antikrist.

Francuski povjesničar lucidno zaključuje na početku liberalnog 19.st. kako moderna sloboda znači napuštanje slobode koja je bila u srednjem vijeku i vraćanje u drevni poganski despotizam.

Na koncu moramo se uhvatiti u koštac s najopasnijim nasrtajem na supsidijarnost,  a taj je papolatrija, centralizam i apsolutizam u Crkvi.
Prorok i kralj David učinio je dva velika smrtna grijeha koja je gorko iskajao i za koja je dao tešku pokoru.
Obično je poznatiji onaj prvi, kad je najprije učinio preljub s Bet Šebom, budućom majkom kralja Salomona, a onda namjestio ubojstvo Urija Hetita, muža Bet Šebe.
Drugi je kad je dao, protivno izričitoj zabrani Božjoj, nalog da se popišu Izraelci.
Zašto je Bog zabranio Izraelcima da rade popis Izraelaca koji su vični oružju?
Zar to ne rade svi kraljevi kad se spremaju za rat?
Ne znam za pravi odgovor, ali vjerujem da je razlog tomu što bi se Izraelci, odnosno njihovi kraljevi mogli uzoholiti na brojnost svoje vojske i tako se prestati uzdati u Boga i u Njegovu milost odnosno što bi mogli postati apsolutisti kao njihovi susjedni poganski kraljevi i faraoni.
Dobro se je isto sjetiti Božjih riječi upućenih Izraelcima koji su tražili da se izabere kralj, umjesto dotadašnje svećeničko-sudačke teokracije, kako to čine radi toga što ne žele vlast Božju, nego ljudsku iako će morati kralju davati najbolje svoje što imaju.
Istina je dakle da kršćanstvo cvate kad nema jake centralizirane vlasti, makar ova bila kršćanska.
Još je to naglašenije unutar Crkve.
Ako je Gospodin kaznio kralja Davida što je išao raditi popis Izraelaca da se ne bi Izrael opoganio zbog svoje zemaljske moći, onda ista istina znači kako centralizirana Crkva vodi do povratka poganstva, napuštanja pravovjerja, pouzdavanja u zemaljske moći, nedostatka budnosti i borbe protiv krivovjerja.
Tako se je došlo do paradoksalne situacije kako katolici misle da slijediti papu, makar on bio heretikom, znači slijediti Krista. Jer papa je u očima tih malovjernih (ali mnogobrojnih) ili krivovjernih katolika postao više od kralja Davida, a novoredni pape se ponašaju kao da su proroci (lažni) koji mogu objavljivati nove 'istine' koje se suprostavljaju Božjim istinama.
Prosječni novoredni katolik smatra kako nije u njegovoj nadležnosti boriti se protiv krivovjerja, a novoredni kler je u takvoj obrnutoj hijerarhiji da ni ne pomišlja suprostaviti se onima iznad ako posumnja da su oni heretici. I tako do samog vrha odnosno do Bergoglia.
U pravoj Crkvi koja počiva na supsidijarnosti, a ne na apsolutizmu i centralizmu, tako se nešto ne može dogoditi.

Kao što sam već pisao u tekstu "Diptih ili Una Cum", u Crkvi je nemoguće da neki čovjek zauzme poziciju Krista, odnosno da ga kršćani slijepo slijede.
Čim je neki biskup ili papa izrekao, učinio neku herezu ili joj se nije suprostavio, a to je bilo vidljivo kršćanima, isti je izbrisan s diptiha. To je značilo da je izbrisan iz Crkve, jer heretik ne pripada Crkvi.
Moderni novoredni katolici se pravdaju da nemaju ovlasti proglasiti heretika heretikom, nego da strpljivo čekaju sud Crkve.
To bi bilo kao da bi anđeo čuvar prestao čuvati svojeg čovjeka zato što čeka znak od Boga što mu je činiti.
Ili kao da roditelj odbija reći svojoj djeci kako je sodomizam smrtni grijeh, nego čeka da to djetetu objavi ministar školstva ili učiteljica ili novoredni učitelj sodomitskih sklonosti...
Dakle, kao što roditelj nema opravdanja što nije svojoj djeci rekao istinu, tako nemaju opravdanja niti novoredni katolici koji negiraju svoj razum te drže papom heretika čekajući sud Crkve.
Biti slijepo poslušan bilo kome osim Bogu, znači klanjati se tom drugom kao Bogu, znači kršiti prvu Božju zapovijed.
Ne možemo niti smijemo prebaciti na nekog drugog odgovornost i sud, ako nam je Bog dao razum da prosudimo i ako nam je zapovijedio da ne smijemo biti u zajedništvu s hereticima.
Ne imati sud, a kad imamo činjenice i zdrav razum, znači imati krivi sud.
Načelo supsidijarnosti nam kaže da moramo suditi i osuditi krivovjerje kojeg smo vidjeli, da ne osuditi iako nam činjenice govore suprotno, znači biti isto kriv kao i taj heretik kojeg nismo osudili.
Moderni katolici su poput modernog društva u kojem nitko ne preuzima odgovornost, nitko nije osobno kriv, svi čekaju nekog drugog ili komisiju da učini što bi oni trebali učiniti, i svijet tako ide u kolektivnu propast.
Zar netko sumnja da to ide naruku Antikristu?
Zato nam je supsidijarnost spas u ovim prijelomnim posljednjim vremenima.
Ne čekajmo nikog, niti dajmo nikom ono što moramo sami učiniti po Božjim zapovijedima. Jer tako predajemo sebe u vlast Antikrista.

Neka nam zagovor Blažene Djevice Marije donese milost Božju po kojom ćemo imati snage, mudrosti i čvrste volje učiniti ono što od nas Bog očekuje!