Bez struje izvan struje

Jasno je iz mojih tekstova kako sam po većini temeljnih pitanja izvan struje, odnosno izvan vladajućih ili prevladavajućih stavova.
Stoga nije čudno da sam izvan struje po pitanju struje.
Jučer smo mi otočani bili nekoliko sati bez električne struje.
Tako da smo par sati bili pod svjetlom svijeća ili petrolejki (mnogi imaju još petrolejke, ali malo njih ima petroleja za ovakve slučajeve).
Kako je prilično hladno, a bura puše kao nekad (jedna maslina sa slabim korjenjem je bila iščupana u masliniku), to je dalo ozbiljnu zabrinutost onima koji se ne griju na drva.
Slično iskustvo sam imao prošlog rata kad smo bili u nekim napuštenim seocima u Lici do kojih nikad nije ni struja dovedena.
Oni još stariji mogli su se prisjetiti svoje mladosti bez struje.
Bura ponovno puše, ali više nema pršuta i kobasica koja je nekad u podvoltama sušila. 
Nema niti zelja zbog kojeg su najbolji pršuti bili risički (jer nije tajna samo u buri koja s ove strane otoka uvijek jače puše i donosi posolicu, nego i u hrani za svinje).
U nevolji se ljudi lakše zbliže. 
Tako smo jučer odlazili kod susjeda pitajući ih treba li im pomoći, kako se snalaze.
I znajte da je puno bolje i ljepše doći u kuće u kojima ne radi TV niti radio, niti je netko na nekom tabletu (i na tabletama).
I da je ljepše vidjeti ljude pri slaboj svjelosti svijeće, nego pod štednim ili neštednim električnim svjetlilima.
Ne zato što su ljudi 'ljepši' u polumraku, nego zato što je svjetlo svijeća prirodnije pa i ljudi izgledaju prirodnije.
I u takvoj atmosferi odmah dođe misao - hoćemo li izmoliti krunicu zajedno?
Odjednom ljudi shvate da imaju stvarno slobodnog vremena kad se oslobode robovanja elektronskim medijima i kvazi zabavama koje oni daju.
Mi smo dragovoljni robovi struje. 
Gotovo da ne možemo zamisliti život bez nje.
I to je naš najjači okov ropstva, naš strah da ne možemo bez struje.
Bog je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde da nam budu svjetlila i da nam pokazuju vrijeme, odnosno doba dana, noći, mjeseca, godine. To jest da se u skladu s tim izmjenama vremena ponašamo, da bismo živjeli prirodno.
Međutim, mi smo kao one kokoše nesilice koje nikad ne vide Sunce, ali niti mrak (ako se može 'vidjeti' mrak), nego im za cijelo vrijeme neprirodnog kokošjeg života svjetli električna rasvjeta. 
Imamo udruge koje se protiv toga bore, zahtijevaju da se zakonom zabrani takav uzgoj jaja. Jer to nije 'humano' za kokoši. 
Tko će napraviti udrugu koja će zakonom zabraniti onečišćavanja mraka ljudima s električnim svjetlilima? 
Zar je humano da ljudi gube noć, ne da bi tada legli jaja, nego da bi uništavali tako najprije svoje duhovno, a zatim duševno i tjelesno zdravlje?
Kakva nam je korist od električne struje koja nam smanjuje fizičke napore, kad smo zbog tog novog načina života postali njezini robovi s narušenim duhovnim, duševnim i tjelesnim zdraljem? 
Ako konačno moramo odlaziti u teretene ili baviti se sa sportom da bismo ipak imali fizički napor od kojeg smo prethodno htjeli pobjeći?
Jesmo li svjesni da električna struja koja od noći radi dan ne zbližava ljude koji možda plešu cijelu noć pod takvim svjetlima jer je to neprirodno, pa niti pravog zbližavanja ljudi ne dolazi?
Vjerojatno se više nikad ne će vratiti prirodan način života jer su ljudi previše zavoljeli svoje ropstvo, ali barem budimo svjesni da je postojao puno bolji način života prije, da je bio životniji, prirodniji, ljepši, društveniji, zabavniji i što je najvažnije, duhovniji to jest bliži Bogu.