Ustaški put u socijalizam

To je naslov knjige koja je prošle godine objavljena u nakladi Pavičić.

Tomislav Sunić napisao je o tome tekst na "dnevno.hr".
U knjizi su prenešeni tekstovi intelektualaca pisani za vrijeme NDH i koji su se bavili pitanjem kritike liberalne demokracije i isto tako internacionalnog komunizma.
Rješenje su vidjeli u socijalizmu. 
Naravno ne u internacionalnom komunističkom, nego nacionalnom socijalizmu.
Nadam se da ste dovoljno zreli te da vam nije nacionalni socijalizam tabu ili kao tamjan od kojeg bježi vrag.
Lenjin i Trocki su bili pravi predstavnici internacionalnog komunizma i socijalizma, dočim je Staljin davao ipak malo veći naglasak na narod i uspio je ublažiti ludilo prvotnog lenjinističkog komunizma kojeg su hvala Bogu, zaustavili vojnom pobjedom Poljaci. 
Inače bi cijela Europa postala lenjinistička-trockistička, jer Crvenoj armiji koju je vodio Trocki ne bi se imao tko suprostavili nakon katastrofalnog velerata. 
Tim više što je u susjednoj Njemačkoj bilo šest milijuna komunista (i tu možemo reći se je nakon te poljske pobijede događala ogorčena borba i da nije bilo nacional-socijalista koji su vodili ulične bitke s komunistima u kojima je bilo stotine ubijenih, komunistička revolucija bi uspjela u Njemačkoj, a to bi značilo komunizam u cijeloj Europi) koji su već bili preuzeli vlast u nekim dijelovima Njemačke, u Mađarskoj potpuno (u oba slučaja opet su revoluciju predvodili židovi).
Iste perverzije koje su se događale u weimarskoj Njemačkoj, događale su se i kod ruskih, bolje rečeno židovskih boljševika koji su po svojoj talmudističkoj naravi uvijek skloni uništavanju narodne svijesti, a u korist internacionalizma za kojeg računaju da će im biti prava prilika za svjetsko gospodstvo.
Stoga slabo upućeni mogu biti iznenađeni da se je u NDH raspravljalo i priželjkivalo socijalizam, pogotovo će biti iznenađeni oni koji su indoktrinirani od bivše jugokomunističke propagande, ali i ove sadašnje koja prevladava u svijetu. 
Vjerojatno su također obmanuti neki stariji antikomunisti koji su mislili da je liberalna demokracija prava oporba internacionalnom komunizmu. 
Ali nije, jedni i drugi su djeca francuske revolucije. 
To je vjerojatno najbolje izrazio i osjetio poznati ruski disident Solženjicin koji je odmah nakon bjega na zapad u liberalnoj demokraciji osjetio opasnost za narode i kršćanstvo.
Stoga vratimo se u prošlost.
Francuska revolucija donijela je potoke krvi i pune košare odsječenih glava, ali ideje s kojima je krenula rušiti stari poredak nije ostvarila.
Razvikana sloboda se je najbolje pokazala u slobodi zla kad je pervertit markiz de Sade pušten iz zatvora i kad mu se je dala sloboda da svoje perverzije slobodno širi. 
Ustvari francuska revolucija započela je s napadom na tvrđavu Bastilja u kojoj je bio zatočen navedeni pervertit uz još par zatvorenih kriminalaca.
Naravno, nas su učili da su zatvori bili prepuni političkih zatvorenika te da je to bio razlogom napada na Bastilju. 
Razlog je bio puno prozaičniji, trebalo je oteti iz tvrđave oružje i streljivo, tako da nije niti sloboda pokvarenog markiza bila razlogom. 
Sloboda koju je donijela francuska revolucija je stoga sloboda markiza de Sada.
Ako je on slobodan, to znači da je istina i pravda progonjena, što znači da prave slobode nema. Sloboda nije kad pervertit može ispunjavati i širiti svoje perverzije. Nije niti on slobodan ako mu je to omogućeno, jer je rob grijeha to jest požuda. 
Prava sloboda stoga je uvijek neraskidivo povezana s istinom i pravdom, ili drugim riječima s Bogom.
Druga slika francuske revolucije, osim slobode pokvarenog markiza, je javno ruganje Bogu i Crkvi kad su revolucionari u procesiji išli gradom noseći golu prostitutku kao božicu da bi je na kraju postavili na oltar pariške katedrale.
Revolucionari su htjeli radikalno prekinuti s kršćanstvom tako da su donijeli novi kalendar koji nije brojio godine od Krista i koji nije imao tjedne sa sedam dana.
Ovo vam navodim kako bismo bili svjesni da živimo u protubožjim tekovinama te revolucije, jer još se nije dogodila kontrarevolucija i po svojoj prilici ne će dok se ne dogodi konačna bitka dobra i zla.
Što je s bratstvom? Jel nam revolucija donijela novo i bolje bratstvo među ljudima nego što je bilo u starom poretku?
To što se masoni nazivaju braćom, a komunisti drugovima, to ne znači da u društvu vlada bratstvo i harmonija.
Prvo zato što temelj zdravog društva je obitelj, odnosno rod - organsko društvo.
Kad nema tog temelja iluzija je da će u društvu biti pravog bratstva.
Ljudi mogu ići u klubove, identificirati se u istim umjetničkim ili ideološkim stremljenjima, ili ići nedjeljom družiti se navijajući za neki nogometni klub, ali to nije pravo bratstvo. 
Jer za pravo bratstvo nužna je ljubav koja opet proizlazi iz Boga protiv koga su tako gordo ustali revolucionari.
Bratstvo nogometnih huligana koji se tuku protiv drugih huligana nije pravo bratstvo. 
U starom poretku bratstvo je proizlazilo iz vjere u Krista, odnosno da je svaki kršćanin ud Kristovog tijela - Crkve to jest da su svi kršćani braća Kristova i tako međusobna nekrvna braća. 
Ljudi su bili podijeljeni u naravne staleže i udruženi u razne bratovštine i cehove, ali ta podjela nije bila kao današnja podijela na političke stranke odnosno klanove koji se služe lažima kako bi došli na vlast i tako srušili drugu stranku s vlasti. 
Društvo teško da se može uopće nazivati društvom danas kad je to više amorfna nakupina atomiziranih pojedinaca, a kamoli da je francuska revolucija donijela novo bratsvo među ljudima.
Jednakost? U tropletu ideja revolucije zloupotrijebljena je prava sloboda i bratstvo, a jednakost nije nikad ni bila poželjna niti može društvo biti harmonično i organsko ako su svi  jednaki, s jednakim pravima, obvezama i sposobnostima kao i u istom stanju poštivanja morala (u liberalnoj demokraciji markiz de Sade ima isti glas kao neki narodni junak, lopov i zločinac isti glas kao i svetac, lijenčina i pijanica koji je propio svoje imanje ima isti glas kao i vrijedni seljak, onaj tko živi od poreza ima isti glas kao oni koji plaćaju porez - sve su to nepravde koje proizlaze iz zablude o jednakosti).
Neumoljiva istina je da nisu ljudi jednaki, i hvala Bogu da nije stvorio klonove.
Bog ni ne može stvoriti klonove, jer to se protivi ideji ljepote odnosno harmonije. Harmonija podrazumijeva različitost i nadopunjavanje, nikako jednakost.
Bog samo ne može protiv Sebe, a to bi bilo kad bi stvorio sve ljude jednakim klonovima.
I ta protunaravna ideja jednakosti otrovala je dobar dio čovječanstva, pogotovo na zapadu koji je pred padom ili je pao zbog te zablude.
Europljani tako danas mazohistički vjeruju da su im jednaki ili jednakopravni došljaci koji nikako vjerski, rasno i narodno ne pripadaju zapadu.
Došljaci, ako su muhamedanci pogotovo, ne boluju od te zapadne boljke i zato osvajaju 'bez ispaljenog metka' zapad. Jer se smatraju ne jednakima domorocima,  nego superiornijima od 'kafira'.
I nerijetko došljaci žive organski, imaju čvrste obiteljske i rodovske veze u kojima vlada hijerarhija. Što je naravno u organskom društvu.
Sva zapadna tehnologija i znanje nemoćno je pred naletom osvajačkog organskog društva. 
Jer je zapad povjerovao u laž jednakosti, izgubio osjećaj hijerarhije, dužnosti, žrtve i časti i zato nemoćno i u strahu gleda svoje buduće gospodare koji nisu žrtve francuske revolucije.
Vratimo se na knjigu odnosno povežimo sve prethodno navedeno.
U 19.st, a pogotovo u prvoj polovini 20.st. misleći ljudi shvatili su kako je francuska revolucija s idejom jednakosti i demokracije kao organizirane prijevare neformalnih vladara društva koji evidentno teže uništenju tradicije, organskog društva, morala i vjere i stvaranju jedne svjetske države u kojoj će još lakše vladati iza kulise, dovela ili dovodi do smrti zapada.
Na jednoj strani imamo internacionalne liberale i komuniste koji nastavljaju s tekovinama revolucije. Tko se je tome suprostavio?
Suprostavili su se nacionalni pokreti kojih je bilo u gotovo svim europskim narodima i koji su htjeli alternativu odnosno spasenje od destrukcije društva i naroda. 
Tako imamo kod nas ustaški pokret koji nije bio samo pokret za narodno oslobođenje od jugosrpske okupacije i tlačenja. Sigurno je da u tom pokretu nije bilo kao u Italiji ili Njemačkoj ideologa koji su mogli na miru raspravljati i projektirati alternativu liberalnoj demokraciji-kapitalizmu i komunizmu.
Ali da nisu htjeli slijediti atlantski internacionalni kapitalizam ili euroazijski internacionalni komunizam to je sigurno.
Negdje sam pročitao izjavu A.Pavelića kako je seljaštvo okosnica ili kičma naroda, a da se narod ne može osloniti na građansko-trgovački sloj-buržoaziju koja često prezire i selo i narod, a spremni su odreći se svih ideala radi većeg profita.
Cilj narodne države ne može biti izgradnja infrastrukture ili velikog gospodarstva i moderne tehnologije ako će tome cijena biti nestanak naroda, organskog društva, morala, vjere.
Ne može u pravednoj kršćanskoj državi poduzetnik doć pred sabor ili neku vlast te tražiti da se dopusti prilijev stranaca koji će narušiti harmoniju društva zato što on ima velike planove i velike pogone za koje nema dovoljno domaćih radnika. 
Niti postoji sloboda poduzetništva da bilo tko može početi s proizvodnjom bilo čega ili davanja bilo kakvih usluga.
Cehovi su bili udruge istorodnih proizvođača ili davatelja usluga koje su davale dozvolu nekom da samostalno započne s radom ako je dokazano pošten i umiješan majstor te da ne će varati kupce bilo slabom kvalitetom bilo prevelikim cijenama.
Zajednica je uvijek ispred pojedinca, a ako se neki pojedinac ne slaže s odlukama zajednice, otvorena su mu vrata te neka traži drugo mjesto.
Društvo nikad ne smije biti rob ekonomije odnosno bolesne želje za čim većim profitom poduzetnika.
Red, sigurnost, očuvanje tradicije, morala uvijek je prije bilo kakvih ekonomskih pitanja. 
Uostalom, ekonomija znači dobro upravljati s kućom to jest na zadovoljstvo ukućana, bivših, sadašnjih i budućih, a nikako gomilati bogatsva pod svaku cijenu.
Stari, predrevolucionarni poredak imao je ideju vodilju harmoniju društva.
Zato su u skupštinama bili zastupnici svih staleža koji se tamo sastaju radi općeg dobra, dok moderna krilatica je da svi trebaju gledati samo ili nadasve svoje interese. To je dakako ideja vodilja građansko-trgovačkog sloja koje  je i bilo nositelj ili financijer svih revolucija.
Vi koji ste malo stariji sjećate se kako je u propaloj Jugoslaviji bilo ozakonjeno nešto što se je zvalo samoupravljanje i da je tu ideju promovirao slovenac Kardelj.
A jel znate da je tu ideju pokupio od talijanskih fašista koji su htjeli revitalizirati staro cehovsko društvo?
Sva poduzeća su se u Jugoslaviji nazvala organizacijama udruženog rada i svi su bili međusobno povezani u raznim skupštinama udruženog rada koje su odlučivale u svom djelokrugu odlučivanja.
Ne tržišni kapitalistički rat svih protiv svih (u kojem najbolje prođu oni koji su bliski neformalnim gospodarima društva i koji igraju prljavo), nego dogovor i rasprava u cilju zajedničkog dobra cijelog društva.
U stvarnosti kako napisah to nije bila novost, nego pokušaj oživljavanja starog poretka srušenog u francuskoj revoluciji.
Ali znamo kako je to bio neuspješni jugo eksperiment.
Zašto?
Zato što cehovsko društvo (samoupravljanje) može postojati samo u organskom, čitaj desničarskom, društvu u kojem je i krvna povezanost i još više i jače religiozna povezanost među ljudima koji rade u nekoj radionici ili se nalaze na skupštinama cehova.
Brat može prevariti brata, ali je puno veća vjerojatnost da će to učiniti stranac, tim više što se u organskom društvu žestoko kažnjavaju takve prijevare.
U obiteljskim tvrtkama rijetko da je potrebna kontrola.
U samoupravljačkim poduzećima trebala je kontrola kontrole kontrole ...
Nikakve vajde nije bilo od toga što su formalno komunisti trebali biti pošteniji od drugih, jer se tobož bore za svijetlu budućnost komunizma.
Jer obično su komunisti bili moralno najproblematičniji budući su ušli u partiju kako bi tako stekli privilegije kojih dotad nisu imali.
Uostalom, kako može itko biti moralan tko ne vjeruje da postoji moral, jer za komuniste postoji samo materija, a protiv Boga koji je jedini izvor morala treba se boriti? 
Nisu bez razloga liberali i komunisti bili kao žabe u lokvi u nemoralnom i dekadentnom razdoblju weimarske republike.
Ponavljam, nužnost za staleško-cehovsko društvo je prava religija i organsko društvo. 
Toga kod ljevičara nikad nema, jer oni su po tome ljevičari zato što se protiv toga bore (i zato su ljevičari često najbogatiji ljudi, ali i oni siromašni 'borci za društvenu pravdu' koji rade nerede po ulicama i često su financirani od bogataša ljevičara). 
Partija je antireligija, te stoga harmonije u internacionalnom (koje negira po svojoj biti organsko društvo) komunističkom ili internacionalnom kapitalističkom društvu ne može biti.
Ustaški eksperiment narodnog socijalizma teško da je mogao zaživjeti u strašnom ratu.
Kako nisam čitao knjigu, zanima me kako su autori zamislili da se religijsko zajedništvo bez kojeg nema pravog socijalizma (socijalizam ne negira privatno vlasništvo, ali ga ograničava tako da nitko ne može postati veći i moćniji od zajednice) ostvari.