Mjerenja

Mjerenje je nešto s čime se suočavamo svakodnevno.
Ljudska mjerenja mogu biti više ili manje precizna, jer u stvarnom fizikalnom i duhovnom svijetu samo beskonačni i apsolutni Bog može znati prave mjere.
Ne slažem se stoga da su neki pojmovi poput ljepote nemjerljivi u stilu netočne i uobičajene fraze 'ljepota je u oku promatrača'. 
Jer sve ima pravu mjeru samo u jednom oku, u Božjem oku.
Ljepota je objektivna i mjerljiva, ali kako smo u pogledu ljepote ili neke druge duhovne vrijednosti koja se ne da mjeriti mjernim instrumentima subjektivni, to ne znači da se ljepota, dobrota i slično ne može objektivno izmjeriti.
Konkretno ljepota je skladnost neke cjeline i u duhovnom i u tjelesnom smislu, a znamo kako je Bog apsolutno lijep-skladan, te ljepota nekog stvora znači koliko je isti sličan u ljepoti s Bogom. 
To isto mjerilo važi i za umjetnost.
Mjeriti znači uspoređivati nešto nepoznato s poznatim.
Naše mjerenje može biti samo više ili manje  slično tom Božjem apsolutnom mjerenju.
Najčešće mjerimo 'odokativno', ali ponekad moramo mjeriti preciznije, to jest uz pomoć mjernih instrumenata. 
Naravno, osim mjernih instrumenata nužna nam je jedinična mjera, etalon s kojim ćemo uspoređivati nepoznatu veličinu.
Za duljinu već nekoliko stoljeća svijet je prihvatio etalon metra koji se je definirao kao deset milijunti dio udaljenosti od Ekvatora do Sjevernog pola.
Isprva je etalon metra bio napravljen od plemenitih kovina i čuvao se u Parizu.
U moderno vrijeme to više nije dogovoreni etalon, nego se metar definirao kroz valnu duljinu zračenja jednog izotopa, a trenutno se definira kao duljina koju svjetlost prijeđe u vakuumu za vrijeme 299 792 458 dijela sekunde.
Ako malo razmislimo o ovim definicijama lako ćemo zaključiti kako etalon metra nije nepromjenjiv.
Prvo, nitko nije mogao točno podijeliti na deset milijuna dijelova udaljenost između Ekvatora i Sjevernog pola.
Drugo, a to je bilo vjerojatno najbolje i najdugotrajnije rješenje, kovine koliko god bile plemenite mogu se s vremenom izmijeniti.
Treće, ove atomske definicije su dobivene tako da su se mjerile ili valne duljine zračenja izotopa u postojećem metarskom mjernom instrumentu, ili se je mjerila brzina svjetlosti koja vrlo vjerojatno nije konstanta kroz duže vremensko razdoblje. Naravno da je tu onda cirkularni problem što se metar definira sa sekundom, koja se opet definira kao vrijeme između valova zračenja nekog drugog izotopa.
Mislim da se je u ovom slučaju 'atomskog' definiranja metra i sekunde išlo ideološki, a ne praktično, jer se je htjelo pokazati pučanstvu kako će sad sve biti preciznije i bolje kad smo 'razotkrili' atomsko doba.
Nema nikakvog jamstva niti da je brzina svjetlosti zauvijek konstanta niti da su to valne duljine zračenja nekih atoma.
Starim poganskim Grcima koji su vjerovali u Loptu, jako je bilo stalo da saznaju koliko je ta lopta velika.
I u tome su se istakli Grci koji su nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog živjeli u Egiptu.
Tako nam poznati Ptolomej piše kako je Eratosten u drugom stoljeću prije Krista izmjerio opseg Lopte tako da je mjerio u godinu dana kut upada Sunčevih zraka u Sieni (današnji Asuan) i Aleksandriji u podne* za vrijeme ljetnog solsticija. U Sieni tada sunčeve zrake padaju okomito jer se taj grad nalazi na sjevernoj obratnici to jest na Rakovoj obratnici, 23,4 stupnja sjevernoj paraleli.
Zove se Rakova obratnica (a južna je Jarčeva) jer se tada Sunce u zenitu nalazi na podružju suzviježđa Raka - što opet upućuje na to kako su zviježđa uvijek na istom mjestu na Nebu te otpada teorija o Lopti koja se okreće oko Sunca i kreće vrtoglavim brzinama prema nekamo u odnosu na stalne zvijezde.
Ali evo (malo ispuhane) Lopte da pojasnim gore rečeno:

Navodno je Eratosten iz ondašnjih vojnih karata znao udaljenost između ta dva grada koja je iznosila 5000 stadija. Vrlo neobično što su te vojne karte imale tako okrugli broj za udaljenost. Stadij je tada bio mjera za duljinu i koji je bio definiran kod grčkih Grka kao duljina atenskog stadiona, otprilike 185 m.
Međutim egipatski stadij je 157,5 m, a Ptolomej nije naveo u kojim je stadijima udaljenost između gradova bila.

Ako su to bili egipatski stadiji onda je Eratosten dobio trigonometrijom približan rezultat Lopte koja se danas službeno upotrebljava.
Svojevremeno je znanstveno-fantastični polit-komesar Carl Sagan u popularnom TV serijalu "Cosmos" tvrdio kako je Eratosten dokazao tada Loptu izmjerivši joj opseg.

Vidite li njegovu obmanu i cirkularni argument?
Uzeo je pretpostavku kako je krug Zemaljski lopta i kako je Sunce ogromno u odnosu na Zemlju i jako udaljeno od nje pa sunčeve zrake dolaze paralelno na Zemlju.
Međutim isto mjerenje se može protumačiti u sustavu ravne Zemlje i ne tako dalekog Sunca, štoviše s istim trigonometrijskim mjerenjem može se izračunati udaljenost od Sunca do Zemlje.

Kako su dakle loptaši došli do ogromne udaljenosti od 149,6 milijuna km između Zemlje i Sunca i Sunca čiji je radijus 110 puta veći od Zemljinog?
Pogledajte arktički krug koji je iznad 66 sjeverne paralele.
U tom području ljeti traje dan 24 sata.
Da bi bilo tako, Sunce mora biti i dovoljno veliko i dovoljno daleko da bi sunčeve zrake skoro paralelno padale na Zemlju i u tom položaju cijeli dan osvjetljavale arktički krug, ili zimi antarktički.
Ako je Sunce blizu Lopte (kako pokazuje paralaksa čak i kod sferičnog oblika Zemlje) onda ne može obasjavati arktički krug tijekom 'cjelodnevnih' ljetnih dana, ako je daleko onda može, ali onda ga ne bi vidjeli ovako velikog na Nebu. Stoga su 'izmjerili' da je Sunce super daleko i super veliko.
Na ovoj stranici možemo pročitati kako je Grk Aristarh (navodno prvi heliocentrist) davno, ali krivo, izmjerio omjer između udaljenosti Mjeseca i Sunca.
I onda što mi je neobično, nailazimo na podatak kako paralaksom (trigonometrijsko mjerenje koje se dobije mjerenjem kuteva prema nekom tijelu iz dva položaja čiju udaljenost znamo) ne možemo izmjeriti udaljenost Sunca jer je ono tobož jako daleko. Kako znaju da je daleko dok ne izmjere koliko je daleko?
Dakle, priča ide da su najprije paralaksom izmjerili udaljenosti bliskih Sunčevih planeta, a onda iz toga dobili udaljenost Sunca (koristeći Veneru**).
I kad nabildate dovoljno tu udaljenost, onda je lako odrediti uspoređivanjem promjer tog velikog Sunca.
Međutim i ovdje, kao i kod Eratostena sve pada u vodu ako krug Zemaljski nije lopta. 
To je onda potpuno druga geometrija i zato su paralakse planeta, Sunca i Mjeseca bitno drugačije u ta dva sustava. Naravno i udaljenosti do tih nebeskih tijela. 
Ipak i s pretpostavkom Lopte paralaksa nam kaže kako Sunce nije nikako udaljeno 149,6 milijuna km. To je vjerojatno razlog zašto su nam rekli kako je Sunce daleko pa se ne može mjeriti paralaksom. Dakle čisto muljanje loptaša.
Najprije su krivo protumačili mjerenje Eratostena, a sad nam kažu kako ne smijemo mjeriti na isti trigonometrijski način udaljenost Sunca. 
Paralaksom se možemo služiti samo ako ona potvrđuje Loptu i Univerzum kojeg loptaši imaju u svojim glavama.
Pogledajte slijedeći video u kojem je autor koristeći podatke o kutu Sunca u određeno vrijeme u Budimpešti i Cape Townu (radio je to i za druge gradove) pokazao kako niti u sustavu Lopte Sunce nije ni približno tako daleko kako su nas učili.

Što je s udaljenostima zvijezda?
One se mjere isto paralaksom, ali ovaj put se kao temelj jednakokračnog trokuta uzima dvostruka vrijednost već određene, ali krive, udaljenosti između Zemlje i Sunca koja je kako napisah izračunata da je 149,6 milijuna km što još nazivaju astronomskom jedinicom. 
Uzimaju se dvije udaljenosti Zemlja-Sunce, jer se kutevi zvijezda mjere nakon pola godine kad tobož Zemlja dođe na suprotnu stranu svoje navodne orbite oko Sunca.
Osim upitne 'baze' upitan je i rezultat, jer mnoge zvijezde imaju negativnu paralaksu.
Kao zaključak možemo navesti kako je vrlo važno, kao u narodnoj poslovici, ne uspoređivati jabuke i kruške.
Ako se tu pogriješi, primjerice po pitanju jel Zemlja lopta ili je ravna, onda cijela nadogradnja pada, svi rezultati poput zvijezda koje su svjetlosne godine udaljene od nas su tlapnja koja proizlazi iz krive pretpostavke da živimo na Lopti koja se okreće u orbiti oko Sunca i čiji promjer je super velik.
Dakako da nema niti jednog dokaza da je Sunce tako veliko i da su zvijezde isto tako velike, samo udaljenije od nas.
Priča o 'Kozmosu' koju je onako zapjenjeno i euforično iznosio Carl Sagan je sve više fantastika i to ateističko-poganska, a sve manje znanost.
Vratimo se na početak. Bog jedini zna potpunu i pravu mjeru svemu.
Ako znanost svjesno krene protiv Boga i Njegove objave, jasno je da će zalutati i odvesti dobar dio čovječanstva u propast.
I pri tome će mjerni instrumenti pokazivati im kako su u pravu, odnosno da idu u pravom smjeru.
Za to postoji druga poslovica - put u Pakao popločen je s dobrim namjerama.

Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:
"Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?
Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči.
Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.
Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?

* Aleksandrija i Siena nisu na istom meridijanu, tako da Eratosten nije mjerio kut Sunčeve sjene u isto vrijeme u oba mjesta kroz godinu dana. Podne u Sieni i Aleksandriji nije u isto vrijeme. Uz to da ne znamo jel udaljenost između ta dva grada izmjerena u egipatskim ili grčkim stadijima, kao i da je udaljenost začuđujuće 'okrugla' ostavlja sumnju kako su 'prosvjetitelji' nategnuli taj eksperiment da izgleda čim sličnije njihovim mjerenjima.
** Po heliocentričnom sustavu u kojem je Zemlja Sunčeva planeta, Mars i Venera su bliže Suncu od Zemlje pa moraju biti vidljivi samo po danu (u sumrak). Međutim oni su vidljivi i po noći. To je još jedan dokaz da Zemlja nije planeta.