I ne radi se samo o žrtvama u Europi, nego i o ogromnom broju Indijaca koji su umrli od gladi jer je hrana iz Indije otišla u Veliku Britaniju.
Kod nas je kriv za operaciju Keelhaul - u kojoj su stotine tisuća antikomunista predani na milost i nemilost bolješevicima i jugokomunistima nakon završetka drugog velerata.
Pogledajte video:
Moramo biti svjesni da se istina o radnom logoru Jesenovac i općenito o NDH ne će nikad moći objaviti niti početi istraživati, dok se ne dođe do stanja u kojem će se moći slobodno i u javnim glavnim medijima iznositi ovakva istina o Churchillu.
Koliko mi je poznato, Velika Britanija je ponovno produžila rok za otvaranje arhiva o drugom veleratu.
I za to imaju veliki razlog, jer istina o tom ratu posve bi ih izbacila iz pozicije 'moralne' sile koja drugim državama uvjetuje kako se moraju ponašati pri tom podrazumijevajući njihove tobožnje velike zasluge u ratu.
Da, smrt zapada se je samo ubrzala zbog tog pijanca i uskoro niti gordi Albion to više ne će biti, nego će to biti otok s druge strane kanala u kojem su nekad živjeli Kelti, Romani, Angli, Sasi i Normani, a njihovih potomaka više ne će biti osim kao obespravljene manjine.
Iako mi nismo imali pijanca na čelu države, slična nas sudbina očekuje osim ako se hrvatski narod ne obrati k Bogu odbacujući sve tekovine 'prosvjetiteljstva'.
Ne, mi u drugom veleratu nismo imali pijanca, nego još gore - bahatog kukavicu koji je kad je zagustilo opljačkao državnu riznicu, zbrisao u bijeli svijet i ostavio svoj narod i svoju vojsku na milost i nemilost "gordom Albionu" i crvenim koljačima.
OdgovoriIzbrišiOčito Pavelić nije išao u povlačenju prema Austriji s većinom vojske i naroda.
IzbrišiNe znam zašto bi to bio kukakvičluk, jer zapovijednik povlačenja je bio general Luburić, a poglavnik koji nije bio vojnik nije imao što tu zapovijedati.
Čudna je to stvar.
Jugoslaveski kralj Petar Karađorđević pobjegao je sa vladom i sa svojim dvorom nakon kapitulacije u Veliku Britaniju. Vjerojatno je i uzeo zlata iz Beograda koliko je stigao.
J.B.Tito je ili ubijen u Drvaru pa je ili on ili njegov dvojnik pobjegao na Vis koji je bio tada pod Englezima, te je s Visa otišao u Beograd tek kad ga je osvojila Crvena armija.
Dakle niti Jugoslavenska kraljevska vojska u gerili (četnici) nisu smatrali kralja Petra kukavicom, niti su jugoslavenski partizani J.B.Tita smatrali kukavicom, samo neki Hrvati drže A.Pavelića kukavicom za ono isto što radi svaka vlada kad se nađe pred vojnim porazom.
Reci mi tko je to od hrvatskih političara 20.st. bio hrabriji od njega koji je svjesno postao državnim neprijateljem br.1 kraljevske i komunističke Jugoslavije što ga je na kraju dovelo do smrti od posljedica atentata?
Isto tako ne vjerujem kako je živio u luksuzu nakon rata jer je tobož opljačkao hrvatsko zlato.
Ako je i bilo zlata, zar ga je trebao ostaviti neprijateljima hrvatskog naroda i države?
I zar nije hrvatska emigracija bila prilično dobro organizirana nakon rata tako da su postojali planovi da se vojno oslobodi domovina?
Pa ako je hrvatsko zlato išlo u tu namjenu, zar bi tebi bilo draže da ga je J.B.Tito koristio za svoj faraonski luksuz te za učvršćenje neprijateljske jugokomunističke države?
Klasične jugokomunističke besmislice koje Hrvatima uvaljuju od 45., a hrvatske ih guske u magli spremno gutaju.
IzbrišiPavelić nije bio kukavica već uspješni dobrostojeći odvjetnik koji je sve ostavio i otišao u emigraciju u borbu za Hrvatsku.
Opljačkao državnu riznicu?! Zar je trebao ostaviti Titi i jugosrpskim šumskim divljacima? Da je bar i zgrade mogao ponijeti da ne padnu u ruke jugovićima.
Najveći biser je kako "ostavio narod". A što je trebao? I na koji bi to način pomogao narodu da se predao Titi? Uostalom, zašto je Tito četiri godine bježao "po šumama i gorama" umjesto da se predao?
Ono što se Pavelić može zamjeriti je to da nije na vrijeme shavtio razvoj događaja i preveo Hrvatsku na savezničku stranu.
Prvo: krvoločnog hohštaplera tita je upravo degutantno uvlačiti u bilo kakve usporedbe s bilo kojim hrvatskim povjesnim likom. Taj utjelovljeni zloduh jednostavno nije vrijedan bilo kakvog spomena. Drugo: Pavelić možda i nije opelješio hrvatsko blago u nekoj enormnoj kolićini kako mu to raznorazni "povjesnićari pokušaju inputirati, ali u emigraciji se nije niti malo morao oznojiti kako bi mogao prehraniti obitelj. Treće: Tog "dobrostojećeg odvjetnika" je na čelo NDH instalirala fašistička Italija čiji je vazal poslje morao biti. Ta biser država na čelu s onim tupavim napuhankom Duche-om mu je poslje strašno išla na živce i na razne naćine se pokušao uvući Hitleru, ali nije mu baš išlo. Nije pomoglo niti stavljanje na raspolaganje Wermachtu junačke 369 pukovnije i njeno slanje u ledeni pakao Stalingrada. Treće, da je ostao sa zbijegom koji je išao prema Bleiburg-u mogao je kao šef države svojim autoritetom možda ispregovarati da barem civile ne vrate natrag u ralje šumskim divljacima. Ruku na srce, svoju guzicu gotovo sigurno nebi spasio, ali da je svojim životom uspio kupiti makar jedanu hrvatsku obitelj bilo bi puno. Ostao bi upamćen kao hrvatski mučenik i ikona, a spomen na njega bi bio neprikosnovena inspiracija svim budućim generacijama kako domovinske tako izbjgle Hrvatske. Ja bi mu prvi na njegov spomendan palio svjeću. Treće: stvarno je fantastično u emigraciji uspio organizirati i pregupirati ono malo vojske i domoljuba koji su uspjeli nekako zbrisati. O kakvoj to organizaciji ustanka u Hrvatskoj vi pričate? Pa jadni "Križari" su se u domovini još godinama kao progonjena zvjerad povlačili po šumama i gorama i borili za goli život kako su znali i umjeli, a vrli "veliki organizator" poglavnik im nije bio u stanuju poslati niti šaku riže ili kutiju streljiva a kamoli poslati neku ozbiljniju pomoć u ljudstvu i opremi. Jedino je uspio organizirati nostalgičarske domjenke i pisanje i raspačavanje beskorisnih pamfleta. I na kraju, ako nekoga treba staviti kao primjer neustrašivog i beskompromisnog domoljuba i katolika onda je to njegov antipod - blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac. Pametnom dosta.
IzbrišiI ja ću krenuti s 'prvo'.
IzbrišiPrvo, hrvatske države koja bi bila samostalnija od NDH nije bilo niti prije niti kasnije.
Hrvatsko kraljevstvo za vrijeme narodnih vladara bilo je i te kako ovisno o papinstvu, Francima kasnije sv.Rimskom casrtvu njemačke krvi, i o istočnom Rimskom carstvu.
Nikad nije bilo da su manja kraljevstva bila potpuno neovisna o okolnim carstvima.
U personalnoj uniji s Mađarima i sa stranim kraljevima dakako da nismo imali potpunu samostalnost.
1527. kad smo zajedno s Mađarima, a nakon debakla na Mohačkom polju protiv Turaka i smrti kralja, prihvatili Habsburga za kralja situacija je bila opet ista.
1918. potpali smo pod srpskog kralja nakon poraza u prvom veleratu, tad se je i ukinuo hrvatski državni sabor.
Pred drugi svjetski rat, zahvaljujući borbi hrvatske ustaške organizacije koja je prijetila razbijanjem Jugoslavije u slučaju rata, vladajući dozvoljavaju stvaranje banovine Hrvatske, ali je samostalnost te banovine bila upitnija nego samostalnost Hrvatske u Austro-Ugarskoj monarhiji.
I kad je engleska tajna služba oraganizirala državni puč u Beogradu protiv vlade koja je potpisala pristup silama osovine, pružila se je očekivana prilika da se sruši Jugoslavija i stvori NDH.
Vi opisujete Pavelića kao nekog potrčka koji je trčao lijevo i desno ne bi li našao nekog gospodara.
Što je dakako laž i ne vidim razlog zašto imate takav animozitet prema čovjeku koji je obnovio hrvatsku državu nakon toliko stoljeća.
Pa naravno da je morao tražiti savezništvo s Njemačkom ako je želio vratiti dijelove Dalmacije koje je okupirala Italija.
Naravno da nije mogao izravno napasti Talijane jer bi onda izgubio podršku od Njemačke, a Italija je bila vojno, gospodarski i demografski puno jača od NDH.
Njemu spotiču 'prodaju' Dalmacije i Istre što je dakako laž.
Istra je bila od prije pod Italijom, djelomično i Dalmacija (Zadar i neki otoci), a za vrijeme rimskih pregovora NDH kao države s vojskom i redarstvom de facto nije ni bilo.
K tome je Pavelić uspio u zantnoj mjeri smanjiti apetite Italije, i bilo je na kraju pitanje pristati na to ili zaboraviti na uspostavu NDH što bi značilo ponovno uspostavu nekakve Jugoslavije koja bi pristupila trojnom paktu (Nijemci su na čelo takve države htjeli postaviti vječitog jugoslavena Mačeka zato je isti kasnije uhićen i bio u Jasenovcu) i u kojem bi Hrvati trpjeli teror Jugoslavenske vojske u otadžbini (četnici), a ne bi bilo NDH niti hrvatske vojske da ih zaštiti.
Tko u ovome napada NDH i Pavelića taj očito stoji na jugoslavenskim pozicijama.
Zatim navodite kao znak sluganstva Hitleru 369. pukovniju koja se je hrabro borila protiv Crvene armije i koja je jedino s Nijemcima ušla u Staljingrad.
Ja stojim na suprotnom stajalištu. Ti antikomunistički dragovoljci nam mogu biti na čast i bilo bi dobro da je Staljingrad bio oslobođen od boljševika kao i cijela Rusija.
Vraćam se na tezu da je NDH bila samostalnija od mnogih prethodnih država, a pogotovo od RH.
General Luburić je došao u Bosni u sukob s Nijemcima, bilo je i poginulih. Čitao sam da je i izrešetao njemačku zastavu (onu sa svastikom).
Njemačka je tražila izručenje generala.
NDH je to nije učinila i stala je na stranu Luburića.
Zapitajte se je li RH na nečiji pritisak izvana izručila neke hrvatske generale stranom sudu?
Nadalje, u NDH se je sprovodila aktivna prohrvatska kulturna politika, niti u ludilu u NDH ne bi mogao izlaziti uz državnu potporu glasilo srpske manjine koje bi se sprdalo s hrvatskom vojskom, narodom, državom, himnom.
Niti bi se dozvolio da se u glavnim medijima prikazuju projugoslavenski filmovi, ili da se publiciraju takve knjige ili da se šire 'cajke' (da, čak je u programu ustaškog pokreta stajalo da se iz hrvatskog naroda treba odstraniti kafanski mentalitet i takva antikultura).
Nadalje pišete kao da ste potpuno naivni ili se takvima pravite.
IzbrišiKažete kako je Pavelić trebao biti u Bleiburgu i onda bi svojim autoritetom pred Englezima zaštitio civile i spriječio njihov povratak u Jugoslaviju.
To bi još i razumio da živimo u 1945. godini.
Međutim poznato je kako su angloamerikanci imali plan Keelhaul (brodska kobilica to jest vrsta strogog kažnjavanja mornara koje se konopcima vuče ispod kobilice koji put poprijeko broda koji put uzduž) po kojem su se dogovorili s boljševicima kako će sve antikomuniste koji im se predaju vratiti natrag u ruke Crvene armije ili jugoarmije.
Morate biti strahovito naivni pa vjerovati kako bi se boljševici ili jugokomunisti zadovoljili s time da im padnu u ruke generali poput Vlasova ili hrvatska vlada s poglavnikom, a da bi onda ostale antikomuniste pustili da ostanu na zapadu.
Kad spominjete križare, onda ne navodite istinu jer su mnogi križari se vratili u domovinu boriti se i to organizirano, nažalost bili su uhvaćeni (Kavran koji je suđen zajedno sa Stepincem ako se ne varam).
General Lubirić se je vratio i ratovao čini mi se do 1947. kad je bio ranjen te je ponovno kao i nekadašnji mladić pobjegao u Mađarsku, zatim Austriju i nakon toga u Španjolsku.
Hrvatski nacionalisti su bili kudi kamo organiziraniji pred drugi velerat, nego što su to bili pred pad komunizma.
Imali su izvježbane i prekaljene borce i časnike koji su vrlo brzo uspostavili vojsku, imali su vrsne intelektualce koji su ušli u vladu i državni aparat, a HDZ je imao na vrhu bivše komuniste koji se nisu htjeli odreći odnosno osuditi jugokomunizam.
Dovoljno je usporediti hrvatsku vladu iz 1941. i 1991. pa da se vidi kolika je to razlika.
I najzaslužniji je za to bio Ante Pavelić kao vođa hrvatskog državotvornog pokreta prve polovine 20.st.
Sigurno je i on imao grešaka, ali to što mu vi zamjerate je bespredmetno.
Prvo: Tita je itekako potrebno uvlačiti kada se odgovara na bilo kakav napad na Pavelića, jer su svi ti napadi, znači svi, smišljeni u jugokomunističkoj tvornici laži. Kada se radi o optužbama Pavelića za izdaju, pljačku, te pogotovo zločine, onda ga se uvijek treba staviti u odnos sa Titom iz čijeg legla i dolaze optužbe Pavelića.
IzbrišiNe samo to, napadi na Pavelića i NDH su u pravilu, direktno ili indirektno, napadi i na hrvatski narod kao takav, a dolaze od direktnih i indirektnih saveznika titoizma.
Drugo: bez obzira o kolikoj se količini blaga (ukoliko je ono uopće postojalo tj. ukoliko i to nije jugokomunistička podvala) radilo, potpuna je besmislica govoriti o Pavelićevoj pljački istog u uvjetima propasti države i povlačenja pred najgorima neprijateljima Hrvata. Pa i dužnost je poglavara da spasi što god može od okupatora. Da je i živio lagodno (otkud znate?), neka je. Bolje da je on živio lagodno nego da su hrvatsko blago spiskali Tito i Ranković.
Još niste odgovorili, što je trebao napraviti. Ostaviti Titi da on pljačka?
Treće: Pavelića na čelo nije intstalirala Italija, već Njemačka. A instalirala ga je Njemačka jer nije imao tko drugi. U okolnostima 1941. i to tek nakon puča u Beogradu isceniranog od Britanaca, jedino smo se mogli osloniti na Njemačku, jer je sav ostali zapadni „demokratski“ svijet ili kako bi danas rekli „međunarodna zajednica“, podržavao Jugoslaviju. Baš kao i 1991.
Pavelić nije bio Musolinijev vazal već je morao prihvatiti postojeće stanje da bi uopće sačuvao državu koja još nije ni zaživjela. Nije se mogao suprotstaviti desetinama tisuća talijanskih vojnika sa samo nekoliko desetaka ustaša pod oružjem i sa istodobnom unutarnjom pobunom Srba. Koliki je Pavelić bio državnik u odnosu na današnje vazale Bruxellesa i Washingtona dokazuje njegovo čvrsto držanje prema Musoliniju kojemu je odbio veliki dio zahtjeva. Musolini je naime zahtijevao sva hrvatska područja do Karlovca. Ne samo to, već je od početka radio planove za vojno oslobađanje okupiranih dijelova Dalmacije i Primorja od Talijana čim država ojača. Između ostalog, to dokazuje dopisivanje Ivana Meštrovića sa dr. Milom Budakom.
Uglavnom, osuđivati ustaše za priklanjanje Njemačkoj i podršku nacizmu, je isto kao optuživati danas sve nas koji smo bili za izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj, kao pobornike Merkeličine sumanute politike uvoza muslimana. Kao što ustaše nisu bili nacisti, tako ni mi nismo „merkelisti“. Ali kao što nam 1941. nitko osim Njemačke nije želio skinuti Srbe s vrata, tako ni danas nitko osim Njemačke nije želio suditi udbašima.
Konačno, što bi vi napravili u okolnostima 1941.?
Prilikom predaje na Bleiburgu Pavelić nije mogao ispregovarati ništa, jer je Englezima iznimno bitna bila obnova Jugoslavije i kažnjavanje Hrvata radi njenog rušenja kao što je Titu i Srbima bilo bitno provesti genocid nad Hrvatima. Ne postoji niti jedna razumna pretpostavka za tako nešto.
Lako je tuđim po plotu mlatiti i od drugoga zahtjevati mučeništvo. Ali da se je i samožrtvovao, ne bi ostao upamćen kao mučenik. Kao što kao takav kod većine iskompleksiranih Hrvata nije u sjećanju ostao ni npr. heroj Rafael Boban koji se sa „crncima“ vratio u Hrvatsku i nastavio borbu. Kod kmetskih Hrvata ni heroji Domovinskog rata nisu mučenici, a kamoli drugog svjetskog.
Što se tiče emigracije, planovi o ustanku su stalno postojali, a akcijom Fenix se to i pokušalo. Osim toga, na sve su strane traženi saveznici za nasilno rušenje Jugoslavije. Naravno, „demokratski“ zapad je štitio Jugoslaviju pa je Maks Luburić predlagao okretanje SSSR-u radi razbijanja Jugoslavije. Tako da bi po kriteriju vrednovanja Pavelića iz 1941., Luburić iz 60-tih bio komunist i sovjetski vazal.
Potpuno se slažem s tekstom Kvatrića.
IzbrišiUdarati na mrtvog Pavelića je kukavički kad je čak i RH protiv njega, a o međunarodnoj zajednici da se i ne govori. To je stoga zato što bi rehabilitacija Pavelića ili pošten povijesni sud o njemu značio preispitivanje moralnosti pobjednika drugog velerata i reviziju povijest o tom razdoblju.
Grof Tolstoj osjetio je to pred dvadesetak godina u Engleskoj kad je napisao knjigu o Bleiburgu, budući je Rus onda je htio prvenstveno istražiti sudbinu ruskih antikomunista koji su izručeni Crvenoj armiji, pa ga je engleska država dovela do bankrota.
Svi se prave mutavi, a svi znaju da se ne smije istraživati drugi velerat ako bi to istraživanje bacilo sumnju na pobjednike.
Niti logor Jasenovac ne može biti istražen, kad bi i hrvatska vlada imala, a nema, volju istražiti taj logor i tako izbaciti lažne optužbe prema Hrvatima kao genocidnom narodu kojem se ne smije više nikad dozvoliti da ima neovisnu državu (to je izjava ratnog zločinca Roosvelta o nama, sramotno je da takav ima ulicu u Zagrebu), bila bi žurno pozvana na razgovor u britansko ili američko veleposlanstvo.
Ponavljam, gotovo svi smo toga svijesni, a ipak pristajemo na laž i nepravdu, usput dodovorajući se međunarodnoj zajednici sa stalnim osuđivanjem NDH i poglavnika, kao da nismo svjesni da to istovremeno znači osudu postojanja hrvatske države općenito.
Odlično. Iako po puno stvari imamo suprostavljena mišljenja, volim konstruktivnu i argumentiranu raspravu. Emile, vi ste već odavno dokazali svoje zavidno poznavanje povijesti, kako Hrvatske tako i svjetske općenito. I zato mi nije jasno kako čovjek takve erudicije i intelekta može biti toliko pristran. G."Kvatrić" vi ste otkriće, i također pohvale i vašem poznavanju hrvatske povIjesti u poglavlju II svjetskog pa nadalje. Ali isto poput uvaženog Emila, pritupate toj problematici previše pristrano. Namjerno ili ne, to ostavljam vama na duši. Što se tiće moje malenkosti, iako sam proćitao ponešto uradaka o novijoj hrvatskoj povijesti iz pera autora autori koji na nju nisu gledali kroz komunističke naočale, ima još dosta materije koju nisam imao prilike dovoljno proučiti, i priznajenm da sam u tome pogledu inferioran u odnodnosu na znalce, primjerice poput naše domaćina Emila. Dopuštam da me se između ostalog smatra pomalo naivnim, ali ne dopuštam da mi se pokuša inputirati indokriniranost boljševičkom i komunističkom propagandom, jer ako je netko od dobio po repu i od ustašai i od njemaca, a pogotovo od partizana i komunističkog režima onda je to moja obitelj. Nebi po tome pitanu ulazio u šire opise, nego samo ukratko: Bili smo jedna dobrostoječa katolička obrtnička, u političkom smislu radičevski orjentirana, koju su cijeli II svjeetski nemilosrdno pljačkali i crveni i crni. Po danu bi dolazilu ustaše i njemci i odnosili što im se svidjelo, a pod okriljem noći isto su ćinili šumski banditi. I jedni i drugi pod prijetnjom oružja. Tako da su nakon nekog vremana došli u situaciju da su skoro skapavali od gladi. Božjom providnošću nekako su preživjeli do preokreta, ali tek je onda je onda došlo pravo zlo. "Oslobodioci" su u znak zahvalnosti što su se cijeli rat gostili u našoj kući djeda i baku pod optužbom da su bili suradnici okupatora i kulaci odveli na žumberak, put zloglasne Jazovke. U zadnji tren ih je, jamčeći svojim životom za njih, spasio jedan patrtizan, predratni kućni prijatelj. Ali ni tu mukama nije kraj jer su im veliki dio nekretnina otuđili famoznom nacionalizacijom. Preko noći su od "kulaka" postali sirotinja osuđena na borbu za golu egzstenciju. Što e tiće moga lika i djela isto samo kratko. Umirovljeni časnik HV i HRVI, dragovoljac gotovo od početka rata, u početku ptripadnik "Tigrova iz Rakitja", zatim "Vukovarske brigade", potom od prvih dana rata u BiH nekoliko mjeseci dragovoljac u postrojbi HVO-a, i nakon povratka u Hrvatsku pripadnik Antiterorističke postrojbe sve do umiirovljenja. Dakle, mogu biti sve; i neznalica i naivčina ali svakako ne jugonostalgičar i kripto komununist. ZA DOM !
OdgovoriIzbrišiNisam imao ratni put kao vi, ali mogli smo se i sresti jer sam u ranu jesen 91 bio u Rijeci pripadnik HOS-a, prvi dio grupe je bio otišao u Nuštar, a kad smo mi ostali trebali otići onda je došlo zamalo do sukoba HV i HOS te mi je bilo idiotski otići u rat i onda biti u sukobu s onima koji se bore za hrvatsku slobodu kao i ja.
IzbrišiZato sam otišao kao dragovoljac na ličko ratište u 118. od koje je kasnije nastala 9 gardijska.
Vjerojatno pratite moj blog pa znate da sam hrvatski nacionalist, ali ne radim od svojeg naroda i države idola, prije mi je Bog i nebeska domovina nego zemaljska domovina.
Osudio sam u jednom tekstu naše 'junake' Zrinskog i Frankopana koji su u jeku turskih ratova radili urotu protiv svojeg kralja tražeći pomoć Turaka.
Osudio sam i istarske svećenike nakon drugog velerata kojima je bio moto - bolje komunistička Jugoslavija (Hrvatska) nego katolička Italija, pa su uskoro komunisti zaklali jednog mladog svećenika koji je imao isti takav stav. Bilo je u emigraciji svećenika koji su slično mislili - bolje komunistička Hrvatska nego kršćanska Jugoslavija.
Dakako to nema veze s kršćanstvom, i to je put u propast jer se gradi kuća na pijesku, a ne na Bogu.
Apropos obiteljskog iskustva moj otac bio dječak za vrijeme rata ali se je dobro sjećao događaja kad su partizani koji su se predstavljali ustašama (nije mi rekao dal su imali i ustaške uniforme) kucali na vrata i predstavljajući da su ustaše htjeli ubiti djeda zato što im je on otvorio vrata i time je bio izdajnik budući je otvorio vrata 'ustašama'. Kao da se nenaoružani seljak može suprostaviti vojsci pred vratima.
Prilično sam uvjeren da vojska NDH nije službeno tako postupala, iako je bilo 'divljih' ustaša.
Pisao sam u jednom tekstu priču koju sam čuo od Igora Vukića i koju on potkrijepljuje dokumentima kako je Luburić tražio kaznu strijeljanjem ustaša koji su pljačkali neke srpske seljake i ti ustaše su strijeljani zatim u Jasenovcu.
Apostole mira, u kojem sam dijelu bio pristran i što činjenično nije točno od onoga što sam iznio?
IzbrišiNisam pristran, ali vjerujem da i ovo malo iznešenoga zvuči šokantno. A zvuči šokantno ne zbog moje pristranosti, već zbog toga što smo desetljećima trovani jugokomunističkim lažima, što se nastavilo i u današnjoj Hrvatskoj od strane istih nelustriranih jugokomunista u svim institucijama. Nakon skoro 80 godina ispiranja mozga lažima, dašak istine zvuči nevjerojatno, pretjerano, pristrano...
Krivo ste me shvatili kada sam govorio o indoktriniranosti jugokomunističkom i četničkom propagandom. Nisam vama rekao, niti sam to i na trenutak pomislio, da ste jugonostalgičar i kriptokomunist. Teško da bi netko takav blagonaklono gledao na Emilov blog. Rekao sam da je velikoj većini hrvatskog naroda (i najiskrenijim domoljubima), u većoj ili manjoj mjeri ispran mozak. Svi smo mi odrastali u školama u kojima smo učili o 700 000 Srba pobijenih u Jasenovcu, o ustašama kao manijakalnim ubojicama koji su ubijali sve živo što bi im se našlo pred očima i filmovima u kojima su ustaše prikazivani kako najcrnji vragovi, a partizani kako anđeli nebeski. I ja sam u osnovnoj školi (druga polovica 80-tih!) vjerovao kako su časne sestre u Jastrebarskom krampovima ubijale srpsku djecu, a Pavelić na stolu držao košaru sa srpskim očima. Većina ljudi se takvih „istina“ još nije oslobodila. Ili u najboljem slučaju, ako su i svjesni protuhrvatskog pretjerivanja, ne mogu prihvatiti pravu istinu, već i dalje vjeruju da su ustaše bili zvijeri koji nisu pobili baš „toliko“, ali svakako jesu „puno“ Srba. I to naravno, ničim izazvani.
Takvim ljudima je nevjerojatan i potpuno pristran npr. podatak iz jugokomunističkih izvora koji je Igor Vukić (Srbin!) iskopao u beogradskom vojnom arhivu, a koji govori o nekoliko stotina žrtava Jasenovca. Ili činjenica da se u Jugoslaviji dva puta započelo sa iskopavanjima u Jasenovcu, ali se odmah prekinulo jer se naišlo na, između ostalog, ustaške odore. Itd., itd.
Ovo do sada što sam natuknuo su činjenice i o njima mogu vrlo argumentirano raspravljati.
IzbrišiMeđutim, vašim tvrdnjama kako vam je obitelj stradavala od sustavnog ustaškog pljačkanja, ne vjerujem, ali ne mogu dokazati, iako postoje čvrste indicije da tako nečega nije bilo. Ne kažem da nije bilo takvih slučajeva, ali sustavno nikako. Tako nešto tvrditi je kao kada bismo tvrdili da su postrojbe ZNG-a, HOS-a i MUP-a sustavno pljačkale Hrvate u Domovinskom ratu.
Naime, tako nešto ne čujem prvi put, već sam to čuo više puta i u vlastitoj obitelji. I svaki puta kada sam o tome želio saznati nešto više, sve se svodilo na „ma zna se da je tako bilo“, „pričali su mi stariji da su svi bojali ustaša“, „čuo sam od ovoga ili onoga ovo ili ono“ i slično, a sve u skladu sa naučenim „istinama“. Ne moram ni naglašavati kako sam malo zagrebavši po našoj povijesti nailazio na sasvim suprotne podatke. A onda i na vrlo indikativan podatak koji se jako dobro uklapa u „pljačkaške pohode ustaša i Nijemaca“. Naime, kako komunistima baš nije išlo sa pridobivanjem naroda za njihovu stvar, Moša Pijade je došao na ingenioznu ideju koju je iznio drugovima na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću u studenom 1942.
Ovako veli Moša:
„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi.
Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom... Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira...“
(Dokument se nalazi u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande (JVUO) pod oznakom K-12, 30/12)
Da, iako imamo podosta različite stavove u svezi tema o kojima raspravljamo, u jednom se vjerojatno možemo složiti - mučna i krvava povijest hrvatskog naroda i države ni u jednom periodu nije bila crno - bijela. Prije dulje vremena sam na ovom blogu ukratko opisao ratno iskustvo moga djeda po majci koji je bio porijeklom njemac i bio je u vojsci Wermachta na istočnom bojištu. Često sam slušao njegove priče iz tih dana. A sukus svega je da je bio fasciniran njemačkom predanošću, pedantnošću i stremljenju perfekciji u svemu što su poduzimali. Uvijek je sa divljenjem govorio o gotovo savršenoj stezi u vojsci Wermachta i moćnom njemačkom ratnom stroju. Ali, ipak nije bio odušeljen Hitlerom, a nacizmam kao ideologija mu se sviđao samo u nekim aspektima. Recimo da je bio umjereni nacional socijalist. Tako da imam jedan subjektivan ali prilićno solidan uvid iz prve ruke o nacističkoj Njemačkoj u ratnom periodu.
OdgovoriIzbrišiA što se tiče naših ratnih puteva, nevjerojatno je kako naizgled slućajni detalji u životu pojedinaca odlučuju hoće li im se putevi sresti. A nama se to skoro i dogodilo. Naime, ja sam u tom periodu još bio u "Tigrovima iz Rakitja" i moj vod je sudjelovao u prvom proboju za Vukovar. Zborno mjesto nam je bilo u Vinkovcima a početna etapa tog pohoda je bio Nuštar. Između nekoliko postrojbi koje su se tamo našle bila je i jedna ekipa HOS-a iz Rijeke. Po svemu sudeći to je bio dio vaše postrojbe. Neznam ništa o navodnom sukobu HV-a i HOS-a jer smo non stop bili po raznim terenima diljem Slavonije u očajničkim pokušajima spasiti što se spasiti da, ali u Nuštru smo se s vašim Hosovcima odlično slagali. Jedine trzavice i napetosti koje sam tada primjetio bile su između pojedinaca u samom HOS-u. Koji su bili razlozi nisam shvatio, ali me nisu niti zanimali. Važno je bilo da smo kao združena postrojba vrlo dobro funkcionirali. Neposredno prije pokreta prema Vukovaru preduhitrila nas je oklopna brigada iz Kraljeva pojačana pješaštvom koja je zaobišla Vukovarsko područje i čija je zadaća bila zauzeti Nuštar i presječi jedinu preostalu komunikaciju sa ostatkom Hrvatske. Dosta su nas iznenadili jer nam nitko do zadnjeg nije javio o njihovom napredovanju. Ali mi smo se brzo konsolidirali i tada su se namjerili na tvrdo. Skoro pola dana smo se fajtali na daljinu i nismo ih puštali u nutra. Međutim kada smo hvatili da ti gadovi ne misle odustati i da im vjerojatno dolazi pojačanje, a nas branitelja je tada tamo bilo tek nešto više od tristotinjak, odustali smo od direktne konfrontacije i nepotrebnog iscrpljivanja i primjenili smo vukovarsku taktiku. Naizlled smo se povukli i pustili ih u dubinu mjesta. Oni zagrizli mamac i u koloni krenuli posred glavnih ulica perući tenkovima skoro svaku veću zgradu uz koju su prolazili. Ali tim, s taktičkog stanovišta idiotskim potezom, su si potpisali smrtnu presudu jer tenk u ulici među zgusnutim zgradama nema šanse. I kada su stigli do samog centra mjesta nastao je pakao. Za njih, naravno. Za nešto manje od dva sata žestoke boorbe, bili su totaLno razbijeni. Nije mi poznato koliko ih je uspjelo pobjeći, ali na poprištu je ostalo 4 ili 5 uništenih tenkova, dva oklopna transportera i deseci mrtvih. Od mojih iz "Rakitja" bili su samo dva klakše ranjena a za ostale postrojbe neznam, ali s obzirom na oduševljenje koje je zavladalo siguran sam da su gubici bili minimalni. Tim više što smo ih čak krenuli ganjati ali već je poćeo padati mrak i morali smo od toga odustati. Vaši kolege iz rječkog HOS-a bili su odlični iako je, koliko sam mogao zakljućiti, večini njih to bilo vatreno krštenje. U sjećanje mi se urezao jedan istetovrani stariji momak pod nadinkom Mačak, a s jednim drugim, imenom Dragomir J., sam se nakon skoro dvije godine našao u istoj postrojbi, i nemalo smo se iznendili kada smo u slučajno u razgovoru došli do zaključka da smo u Nuštru sudjelovali u istom fajtu. Čudni su putevi Gospodnji i nije iskljućeno da se još u ovom životu i mi negdje sretnemo.
Pozdarav brate po Kristu, a onda i po oružju.
General luburic nije bija odusevljen njemackom disciplinom i perfektnoscu kao tvoj djed. Pogotovo u povlacenju na kraju rata
IzbrišiNe sjećam se tih riječkih HOS-ovaca (evo ispade kao ovce :).
IzbrišiU Rijeci je bila situacija dosta konfuzna jer je ista ekipa koja je bila u vojnom odsjeku za vrijeme Jugoslavije nastavila raditi u RH.
S prijateljima sam se bio javio u ured za obranu u ljeto kao dragovoljac, ali nikad nismo dobili poziv (zato sam se prijavio nakon toga u HOS), tako da su riječki dragovoljci se morali sami snalaziti kako ići u rat.
Dio armade je tako otišao u 118. Gospićku, ostali dragovoljci su išli na Otočko bojište u 112.
Ja sam s prijateljima u civilu išao u Gospić, odnosno poslije u Perušić, morali smo tražiti vezu da bismo išli u rat.
Bio je tada veliki polet u htijenju obrane domovine, danas je to nezamislivo.
Također pozdrav u Kristu!
General luburic nije bija odusevljen njemackom disciplinom i perfektnoscu kao tvoj djed. Pogotovo u povlacenju na kraju rata
IzbrišiOvdje su zanimljiviji komentari nego moj tekst :)
OdgovoriIzbrišiEmile, vjerovali ili ne, i ja koji sam iz okolice Zagreba morao sam na samom početku tražiti vezu kako bi otišao u rat. A to je bilo odmah nakon "Krvavog Uskrsa" kada je i vrapcima na grani postalo jasno što nas čeka. Ali da stvar bude zanimljivija, ja sam tu vezu tražio u samom vrhu tadašnje hrvatske državne vlasti i doživio neviđenu (gotovo sigurno ne slućajnu) opstrukciju. Dakle, odmah sam se prijavio za specijalnu policiju, prošao krim provjeru, lječničke preglede, i rekli mi uskoro ćeš dobit poziv na kućnu adresu. I stvarno, nakon otprilike 2 tjedna dobijem poziv. Ali u njemu piše da se javim u neku pol. postaju u Novom Zagrebu na dužnost policajca redarstvenika. Samo što nisam eksplodirao od bijesa. Kakvog je....u (ipričavam se na izrazu) redarstvenika. Pa nisam valjda šu..k (još jednom se ispričavam) da po Zagrebu pišem kazne za krivo parkiranje dok moji vršnjaci ginu na bojištu. Jasno sam u prijavi napisao da hoću u specijalnu. Uzmem taj poziv i odlučim ići direkt u glavu - Hrvatski Sabor. Tada nije bilo kao danas da se moraš najaviti, napisati zamolbu, na dugo i široko objasniti razloge posjete i još sto čuda. Dakle, došao na portu Sabora, pokazao poziv, objasnio u čemu je problem, a "kolege" policajci me bez okolišanja poslali na prvi kat u neki ured za mobilizaciju, ili tako nešto. Vidjelo se da su svježi neiskusan kadar jer se nisu setili čak niti me pretresti. Dođem ja u ured izvjesnom "gospodinu" na kome se s Marsa moglo vidjeti da za razliku od mladih kolega na porti nije nimalo svjež kadar već stara olinjala birokratska komunjara nasljeđena od bivšeg režima. Gleda on taj poziv, i ne podižući glavu nezainteresirno sluša što mu govorim. Nakon kratke psihološke pauze -jer ipak je on tu gazda - olako mi odgovori da je postrojba specijalne policije popunjena i da se nezna kad će opet primati nove. Ali ima jedna alternativa: Sljeme. Koje sad Sljeme, sunce ti poljubim - mislim si u sebi. Kao gore je neka baza potencijalnih specijalaca "na čekanju". A onda ništa, nema druge već put pod noge i na Sljeme. Putem mi se pridruži jedan stariji krupni atletski građeni lik, višlji od mene skoro za glavu i bar 20 KG teži, koga su navodno isto od nekud poslali gore u tu famoznu bazu. A taj mi usput priča kako je još uvjek aktivni JNA vodnik i da bi on prešao u novoosnovani ZNG ali bi i dalje ostao u JNA kao naš špijun. Ajme majko, samo mi je još taj mutan lik falio usred sljemenske šumetine. Odmah sam si umislio da je neki KOS-ov agent zadužen za tihu eliminaciju ovakvih kao ja. Nemoguće je opisati tu jezu koju sam osjećao cjelim putem da bi me taj sumnjivac mogao svaki tren šćepati za vrat i priklati me ispod neke bukve. Bogu hvala, vjerojatno sam se prevario jer sada ovo nebi pisao. U stvari, najvjerojatnije je govorio istinu jer se ispostavilo da je gore bila dobro čuvana vojna baza, ali ne za potencijalne dragovoljce već za sve prebjege iz JNA, od ročnih vojnika do podoficira i oficira. Gore me primio šef baze, navodno bivši kapetan JNA, i ljubazno mi obasnio da ja nemam tu što tražiti, da se onaj "gospodin iz Sabora zabunio i da otiđem direktno u bazu bivše specijalne policije koja je nedavno preimenovana u ZNG. Kad sam se pojavio u bazi "Rakitje" primio me osobno tadašnji zamjenik zapovjednika, poslje generala i načelnika glavnog stožera Josipa Lucića, i sa nevjericom vrtio glavom kad je čuo kako su me vozali amo - tamo ko zadnju budalu. Sa rezignacijom je rekao da je to čista opstrukcija jer da oni vape za novim dragovoljcima pošto se stvara nova postrojba na razini brigade. Pa ako je tada u metropoli, i to u samom Saboru bila tako konfuzna siituacija, šo se onda čuditi da se to isto događalo u "crvenoj" Rijeci. Evo, ja opet bio malo pougačak. Ponesu me emocije kod se prisjetim tih "dana ponosa i slave". Nadam se da je opet bilo bar malo zanimljivo :) Božji blagoslov.
IzbrišiZanimljivo svjedočanstvo.
IzbrišiJa nisam svoje do kraja niti rekao.
U početku je bila ideja napraviti studentsku postrojbu, ali nije bilo ništa od toga.
Onda je prijatelj i kolega s fakulteta koji je htio organizirati studente rekao nam da idemo u Ogulin, jer je pala vojarna tamo, ima oružja i traže se dragovoljci.
Nas četvorica smo tako otišli vlakom za Ogulin, točnije za Ogulinsko zagorje, prespavali u njegovoj kući i drugi dan saznali da nema ništa te smo se vratili u Rijeku.
Onda smo se jednostavno ukrcali na autobus za Gospić.
Bio je i minobacački napad dok smo išli prema vojarni.
Primio nas je Norac, ali je rekao kako ima neko loše iskustvo s Riječanima kojima je dao oružje, a njih više nije bilo.
Tako smo se vratili u Rijeku, upoznali smo jednog MUP-ovca koji se je borio kad se je oslobađala Gospićka vojarna, a on nas je povezao s nekim ranjenikom iz Perušića koji je onda sredio naš drugi dolazak u Gospić odnosno u Perušić.
Tamo smo prebačeni u neki (polu)interventni vod iako ja u životu nisam nikad pucao iz kalašnjikova (ali sam se bavio sa streljaštvom - malokalibarska puška).
Znate i sami koliko je tada bilo improvizacije i kako su nam nedostajali obučeni časnici i dočasnici.
Najčupavije je bilo u prosincu kad je došla jedna mobilizirana i neiskusna brigada iz Rijeke, a neprijatelji su to znali pa su ih napali čim su ovi zamjenili starije postrojbe na položajima.
Bilo je dosta mrtvih i zarobljenih.
Nakon toga se je situacija primirila uz uobičajeno pucanje preko crte i minobacačke napade.
Hvala Bogu nisam bio ranjen, ali nisam niti imao neko šokantno iskustvo.
Iskreno, bili smo frustrirani što je vladalo primirje i ja sam se pitao što ću tamo ako je primirje.
Tako da sam se razvojačio u ljeto 92.
Božji blagoslov!
Stipe prijatelju, to je bio moj djed a ne ja. Poštovao sam ga kao svoga djeda i hrabrog čovjeka, ali ne i ideale zbog kojih je skoro ostavio kosti u tuđoj zemlji. Niti moja malenkost nije nimalo oduševljena bilo čijom vojskom koja si uzme za pravo tražiti nešto "svoje" u tuđoj državi. Osobno ratno iskustvo mi je taj stav samo utrdilo. Božji blagoslov.
OdgovoriIzbriši