Tu es Petrus

Tu es Petrus je parodija Mise autora Palestrine.

Nemalo sam se iznenadio kad sam to pročitao.

Na ovim stranicama wikipedije piše kako je parodija Mise muzičko djelo nastalo u renesansi  koje koristi već postojeću glazbu koja može biti sekularna kao melodiju Mise.

Ako je to tako, onda su sve Mise kasnije i prije skladane bile parodije Mise.

I kako je Misa ili Liturgija molitva naroda Bogu, a ovdje nema naroda nego se radi o koncertnoj glazbi za slušanje, ne za molitvu naroda, onda mi se čini opravdanim nazvati Tu es Petrus i slične skladane Mise parodijom Mise.

Djelo Palestrine je pogotovo parodija zato što to djelo nije bilo posvećeno svetom Petru, nego papizmu.

Hristova rečenica "ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju" je rečenica iz Evanđelja koja je najviše krivo tumačena.

Jer ako se ne uzme kontekst te rečenice, da je prije Hristos pitao apostole što ljudi kažu za Njega, onda se dolazi do apsurda kako je kamen koji odbaciše graditelji i koji postade kamen zaglavni (Psalam 118, 22 redak) i o kojem se navodi u Proroku Zahariji (10,4), u Evanđeljima po Mateju (21,42), Marku (12,10), Luki (20,17), Djelima apostolskim (4,11), u Poslanici Efežanima (2,20) bio sam Petar, a onda po papizmu to su rimski pape.

Sveti apostol Petar u svojoj prvoj poslanici (2,27) spominje kamen zaglavni, te je bogohulno pretpostaviti da je Petar mislio na sebe. Poslanica je sasvim jasna da se radi o Isusu Hristu, Sinu Božjem, Riječi, Slovu, Mudrosti, Istini, Putu, Životu.

I što su apostoli odgovorili na Isusov upit?

Neki od naroda su govorili da je Isus Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, neki da je Jeremija ili neki od proroka.

Tako su Mu odgovorili.

Primjetite da apostoli nisu rekli da narod govori da je Isus Hristos, Mesija.

Ali da nisu niti prije toga apostoli rekli da je Isus Hrist i Sin Božji, jer da jesu ne bi ih Hrist pitao.

I onda Isus pita, a što kažete vi tko sam Ja?

Na to Šimun Jonin kaže - Ti si Mesija-Hristos-Pomazanik, Sin Boga živoga.

Hrist pohvaljuje Šimuna i kaže mu da ga zbog tog odgovora sad naziva Petrom, grčki Petros što znači kamen, stijena.

I kaže mu da nije došao sam do toga, nego mu je objavio Bog Otac.

Te još kaže u nastavku, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.

Jasno je ili bi trebalo biti jasno onom tko je povjerovao u Evanđelje i Objavu, da se stijena odnosi na ono što je Petar prethodno izjavio, da je Isus Hrist i Sin Boga živoga.

Crkva je sazidana na tome, na vjeri da je Isus obećani Mesija i k tome Sin Božji, Riječ, Slovo.

Crkva je sazdana na vjeri u Bogočovjeka, a ne u čovjeka*.

I kakvo bi to bilo vječno zdanje Crkva da je sazdana na nekom čovjeku, a ne na Bogočovjeku?

Odavno bi Crkva bila ruševina da joj je temelj neki čovjek, ma kako svet bio, a kamoli da su to često griješni i heretični, a sad i apostate rimski pape.

Bitno je znati da Crkva nije niti u prvom tisućljeću vjerovala kako je rimski papa stijena Crkve.

Petru se je priznavalo apostolsko prvenstvo, ali nipošto nezabludivost ili da je on glava Crkve.

Da je Petar bio glava Crkve onda ne bi sveti Jakov, brat Hristov, i episkop najstarije Crkve od koje su sve druge Crkve nastale, a ta je Jeruzalemska Crkva, sazvao, predsjedao i zaključio sabor Crkve u Jeruzalemu.

Nego bi samo pitao Petra, glavu i stijenu Crkve, trebaju li se pogani obrezati kad se krste.

I na svim drugim saborima Crkve bilo je tako, i kad su bili sveti rimski pape i imali autoritet branitelja pravoslavlja, nije se na slijepo vjerovalo njihovim pismima ili riječima, nego se je primjerice na saboru čitalo pismo rimskog pape, i nakon što se je pročitalo i čulo da je pravovjerno, aklamacijom se je reklo, sveti Petar govorio je kroz usta pape Lava.

Nu kad su pak počeli problemi s papizmom, kad je prvi put neki papa objavio kako njega nema nitko pravo suditi?

Bilo je to za vrijeme pape Simaha koji je vladao Rimskim patrijarhatom od 498-514.g.

Treba znati da je prije njega vladao papa Anastazije koji je imao probizantske stavove tako da se je Rim tada podijelio na dva tabora po tom pitanju, pa je nastala u to vrijeme Lateranska shizma u kojoj su bila dvojica papa, papa Simah, i papa Lovro koji je izabran isti dan kao i Simah za papu.

Spor između njih dogovorno je trebao odlučiti ostrogotski kralj Teodorik Veliki.

Međutim Simah je bio optužen da je mjesec dana ranije slavio Uskrs nego što je propisano kanonom Nicejskog sabora Crkve, da potkrada Crkvenu blagajnu te da ima aferu s jednom monahinjom.

I umjesto da pristane da se na sudu obrani od tih optužbi, on se je povukao i praktično zaključao u crkvu sv.Petra izvan zidina**, a sve ostale rimske crkve priznale su Lovru za papu.

I tada se je odlučio na katastrofalan potez, odlučio je krivotvoriti, odnosno izmisliti tobož ranije dokumente koji su tvrdili da "prvu stolicu (rimskog papu) nitko ne sudi", da papa određuje sve u Crkvi pa tako i dan Uskrsa i slično.

Dakle za sve optužbe protiv njega krivotvorio je (vjerojatno ne on nego netko ili neki od njegovog kruga) dokumente koji su ga pravdali i dali mu pravo zašto se nije pojavio na sudu.

To su prve papističke krivotvorine s početka 6 stoljeća koje su trebale pomoć papi Simahu*** da ne bude suđen i možda osuđen i koje su tobož bile datirane desetljećima i stoljećima ranije.

O tome je YT kanal Ubi Petrus**** napravio vrlo zanimljiv video:

K navedenim pseudo-simahovim krivotvorinama, kasnije je došla krivotvorena Konstantinova Darovnica po kojoj je tobož car Konstantin ostavio vlast u carstvu rimskom papi.

Kasnije su nastale pseudo-izidorove krivotvorevine koje su po svoj prilici nastale u Francuskoj i cilj im je bio da zaštite biskupe od samovolja nadbiskupa ili sekularnih vladara tako da je 'kanonizirano' da jedino rimski papa ima pravo suditi biskupe i slično.

Vrlo je zanimljivo što je RKC kasnije, stoljećima nakon shizme, priznala (nerado, ali u suočavanju s dokazima nije imala drugog izlaza) da su ti dokumenti bili krivotvorine, međutim papizam koji se temelji na krivotvorinama i na krivom tumačenju "Tu es Petrus" i dalje egzistira.

Doduše uvelike izmjenjen prema pravoslavnima i protestantima koji su se nekad tretirali kao raskolnici i heretici i koji se ne mogu spasiti dok se ne 'vrate' u RKC.

Sada im se priznaje da se mogu spasiti te da pripadaju Hristovoj Crkvi, samo ne tako potpuno kao RKC.

Izmjenjen je i stav prema sekularnim vlastima kojima se priznaje autonomija, dok su nekad svi zemaljski poglavari morali poljubiti papuču pape.

Nekoliko pitanja protiv zablude papizma na koje nema odgovora.

Ako je papizam od početka Crkve, zašto nije tako važna činjenica navedena u Vjerovanju - Simbolu vjere?

Ako je papizam od početka Crkve, zašto se sazivaju ekumenski sabori Crkve koje nije ni sazivao rimski papa, nego rimski car?

Netko će reć na to, ekumenski sabori moraju biti potvrđeni od rimskog pape da bi bili prihvaćeni u Crkvi.

Zašto je onda rimski papa prihvatio osmi ekumenski sabor Crkve u Carigradu 879-880.g u obrani carigradskog patrijarha Fotija i osude hereze filioque, a kasnije su drugi pape to priznanje povukli?

Može li onda Bergoglio povući sad sve ekumenske sabore Crkve kao nevažeće?

U papizmu može, jer sve što radi sadašnji papa je 'nezabludivo' makar bilo u suprotnosti s 'nezabludivim' odlukama bivših papa.

Rimski pape stoljećima su ponavljali saborsku anatemu papi Honoriju, i onda su prestali, sad RKC tvrdi da Honorije nije bio heretik.

Može li onda Bergoglio objaviti kako Arije i Nestorije nisu bili heretici?

I na kraju pitanje vezano uz temu.

Ako je papizam istina od početka Crkve, zašto bi se onda radile krivotvorine kroz prvo tisućljeće koja su ga tobož dokazivale?

Ili kako kaže Ubi Petrus, ako sam stvarno vlasnik kuće, i svi susjedi znaju da sam vlasnik, i u gruntovnici piše da sam vlasnik, zašto bih radio krivotvorinu koja će dokazivati da sam vlasnik?

Znači, činjenica da postoji niz krivotvorina na koje se je nekad pozivala RKC da bi dokazala papizam, dokaz je da papizam nije nikad postojao u Crkvi, da ga nema u 'gruntovnici' i da susjedi (ostali patrijarhati) ga nisu nikad priznavali jer je laž.

Kao što je Palestrinovo glazbeno djelo parodija Mise, tako je RKC sa svojim papizmom i ostalim herezama parodija Crkve.

* Zato Justin Popović navodi papizam kao najveću hulu na Bogočovjeka, i kao korijen zapadnoeuropskog humanizma, kao i Antihrista koji će se kao čovjek praviti Bogočovjekom.

Papizam je samo prva faza Antihrista, kad se neki čovjek pravi nezabludivim zamjenikom Bogočovjeka, a da ga Bogočovjek nije nikad izabrao na to mjesto jer to mjesto ili služba niti je postojalo, niti postoji, niti će postojati. 

Hristos je glava Crkve i vodi je preko Duha Svetoga koji onda nadahnjuje ljude dobre volje da vode Crkvu, bili oni patrijarsi ili samo monasi, ili carevi ili laici koji su se znali u oči suprostaviti patrijarsima hereticima.

Ali niti jedan patrijarh uključujući rimskog papu, niti jedan monah, niti jedan car nije izabran da stvarno vodi Crkvu zato što je tu službu dobio od drugih ljudi, nego ako ima pravu vjeru te krijepostan i pobožan život te je tako spreman primiti nadahnuće Duha Svetoga. 

Zato nije dovoljno da na nekom ekumenskom saboru svi episkopi donesu jednoglasno neku odluku, kanon ili dogmu da bi taj sabor bio važeći.

Jer ako svi ti episkopi nisu imali ili slušali Duha Svetog, onda to nije bio sabor Crkve.

Drugi sabor u Efesu 449. bio je takav falši sabor.

Takav je bio i falši sabor ujedinjenja u Firenzi koji je formalno prihvaćen od cara i patrijarha i većine episkopa, ali ga Crkva, vjerni narod nije prihvatio.

Povijest Crkve u kojoj je bilo mnogih patrijarha (papa) heretika, kao i takvih careva, nepobitan je dokaz da ne postoji služba u zemaljskoj Crkvi koja će jamčiti nezabludivost, ili kako neki moderni pravoslavci vjeruju da je rimski car, kojeg nema ali vjeruju da dolazi, prepreka dolasku bezakonja i Antihrista.

Ne, ponavljam, kao što je u SZ Bog odabrao proroke (a to je bio i car David, znamo po Psaltiru) i nadahnuo ih je da usmjeravaju Izabrani narod, tako i u NZ Bogočovjek izabire dostojne ljude da usmjeravaju Crkvu (tko može tvrditi da nisu kršćanski oci usmjeravali Crkvu premda nisu svi oni bili episkopi?) po nadahnuću Duha Svetoga.

Sama služba Velikog svećenika u SZ, ili patrijarha (pape) u Crkvi nipošto ne znači da je svaki patrijarh svet i da ga se treba bespogovorno slušati, nikad ga ne suditi premda je evidentno heretik i apostat.

Svjetski pravoslavci sada su u stanju papizma pred tisuću godina, jer iako vide da su mnogi patrijarsi heretici te tako ne mogu pripadati Crkvi, oni i dalje stoje u duhovnoj zajednici s njima i priznaju ih arhijerejima.

** Lateranska shizma nije bila samo pravni spor u Rimu tko je pravi rimski episkop.

Rim se je podijelio u dva tabora koju se se krvavo sukobljavali. Kako napisah, Simah se je povukao u crkvu sv.Petra izvan zidina, a ostale crkve u Rimu, uključujući najvažniju Lateransku katedralu je držao papa Lovro.

*** Papi Simahu nisu konkretno pomogle te krivotvorine, nego je ostrogotski kralj Teodorik Veliki došao u sukob sa Carigradom, pa je odlučio maknuti probizantskog papu Lovru i njegove sljedbenike te je tako ostao samo papa Simah kojem se nije sudilo za gore navedene optužbe. Zbog političkih razloga, ne zbog njegovih krivotvorina. Ali su te krivotvorine s vremenom dobijale na težini jer ih se je smatralo autentičnim te je tako biljka zla, papizam, sve više rastao.

**** Ubi Petrus je prvi dio rečenice "Ubi Petrus, ibi Ecclesia" - tamo gdje je Petar, tamo je Crkva. Netko će pomisliti, svakako papisti, da je ta rečenica dokaz papizma.

Ali varaju se, svaki episkop, ako je pravi i pravovjerni, je sveti Petar. Tako su kršćanski oci, istočni i zapadni tumačili. Afrički latinski biskupi koji su pripadali Rimskom patrijarhatu, na čelu sa sv.Ciprijanom su bili na tome izričiti i nisu dopuštali rimskom patrijarhu-papi da se petlja u njihovu sinodu. Sveti Augustin je bio zaprijetio rimskom papi ako bi ovaj podržao heretika Pelagija. Zamislimo da sad neki hrvatski rimokatolički biskup ili recimo episkop SPC, kaže svojem patrijarhu - ako ne odbaciš krivovjerje ne smatram te više patrijarhom nego si anatema. Dakle neusporedivi su ti drevni kršćanski oci i episkopi sa suvremenim čija plaća i položaj ovise o dobrom ugledu pred patrijarhom-papom. A ovima na vrhu položaj ovisi o sekularnoj državi i gospodarima svijeta.

P.S.

Razotkriven plan ubojstva papa Franje u Indoneziji.

Kod planera su nađeni leci ISIS-a, dron te lukovi i strijele (valjda ako leci i dron zakažu).

Zanimljivi su mi po običaju komentari.

Jugokomunistički i prosodomistički daju potporu ovom papi tako da svakom komentaru koji je kritičan prema trenutnom papi daju minuse.

Rimokatolici kojima je papizam istovjetan s kršćanstvom napominju kako Duh Sveti i dalje vodi Crkvu i ovog papu, skoro da ne kažu - tko kritizira papu radi grijeh protiv Duha Svetoga.

Takvi često bez srama napišu - papa je poljubio Kuran jer tako pokazuje ljubav i poštovanje prema muhamedancima.

S takvima nema smisla polemizirati i ukazivati im na nekonzistentnost papizma u kojem jedan papa može raditi ono što je prethodni osudio kao zlo i obrnuto.

Tu je kao i kod Muhameda i Kurana, posljednje učenje je abrogiralo prethodno, važi ono iz Medine, a ne iz Meke, važi ono da se može ili treba poljubiti Kuran jer su to posljednji pape učinili.

Inače se javlja neki rimokatolički župnik imena headless horseman, bezglavi jahač.

Ne znam da li je jahač, ali mu pristaje bezglavi.

Jer uvijek brani papu ma što papa radio.

Što je i razumljivo jer mu je papa na kraju krajeva poslodavac i onaj tko će mu isplaćivati mirovinu.

Ako bi izgubio posao, što bi radio?

Ni ne pita se što ako izgubi dušu, ne samo glavu.

Tu se nalaze komentatori koji su kritičniji prema papa Franji pogotovo radi nekanoniziranja Stepinca.

Ali i oni, premda neki od njih ne priznaju papa Franju nego vjeruju da je posljednji papa bio Benedikt XVI ponavljaju implicitno ili eksplicitno krivo tumačenje Evanđelja po Mateju, 16 poglavlje, 18 redak o kojem sam gore pisao, pa često naglašavaju - vrata Paklena Crkvu ne će nikad nadvladati.

Papizam je toliko duboko ušao u njih da nisu spremni niti ne žele istraživati kako je nastao, kako nije bio priznat od Crkve, kako su se radile povjesne krivotvorine kako bi ga dokazale te da RKC nije Crkva, nego parodija od Crkve.

Ne znam koliko su u tome krivi ili nisu, Bog zna da li su stvarno toliko naivni i neupućeni misleći da sve znaju što je potrebno za spasenje pa se ne moraju baviti pitanjima nastanka papizma, ili su hotimično zatvorili oči za istinu koja im ne odgovara i zbog koje bi trebali sebi priznati da su zavedeni, te da se tek trebaju katehizirati, krstiti se i ući u pravu Crkvu.

Na istom portalu je tekst o biskupu Josipu Juraju Strosmayeru.

Priznajem da sam imao krivo mišljenje o njemu zbog južnoslavenstva, a i da ga kao tradicionalni katolik - ultramontanist nisam prihvaćao zbog njegovog otpora proglašenju dogme o papinoj nezabludivosti na Prvom vatikanskom koncilu RKC.

Međutim, kad sam shvatio zabludu papizma, napisao sam tekst na blogu koji je rasvjetljavao njegovu značajnu ulogu na koncilu, kako je bio daleko najuvaženiji naš biskup ikada u svijetu, ali sam i žalosno konstantirao da je kasnije popustio i pod pritiskom priznao tu lažnu dogmu papizma.

Kako je bio vizionar južnoslavenstva, pretpostavljam da je vidio u proglašenju dogme veliku prepreku ideji južnoslavenstva budući su većina južnih Slavena pravoslavci, te pretpostavljam da je vjerovao da se može dogoditi neko jedinstvo između rimokatolika i pravoslanih bez papizma.

Ali bez papizma nema ni rimokatolicizma.

Rješenje je povratak rimokatolika na zapadni pravoslavni obred kakav je bio prije raskola.

Jedan komentor prenio je tekst o Strossmayeru koji otkriva da je bio veliki borac protiv masonerije, da je upravo jadikovao što su mnogi klerici RKC skloni masonstvu:

"......Pismom od 16. listopada 1889. godine dodaje: „Nunciju sam u Beč javio, kako naši svećenici na komandu glasuju za framasone.“........Krajem 1893. godine piše: „Glede zagrebačke nadbiskupije Slobodni zidari i neprijatelji crkve ostaju, a ne vidim, da bi dosadašnjim putem Sveti Otac papa pobijediti mogao.“(Ivan Mužić: 25. O sekti masona, Matica hrvatska Split, Split, 1999., str. 108.-111.). Iz ovog malog izvatka Strossmayerovih pisama vidljivo je da je toliko osporavani biskup bio najveći bastion protiv izgradnje kraljevstva sotone u Hrvatskoj, jedna rijetka svjetla luč koja je još svjetlila iznad cijele Hrvatske. Međutim, tu biskupovu narav ne spominje gotovo nitko. Niti jedni, niti drugi. Ni oni koji se groze njegove zablude južnoslavenstva, niti oni koji se njome diče i koriste je za razna slavjanska bratimljenja s bizantskim susjedima. Ne spominju tu borbu ni oni koji ga slave kao velikog mecenu i graditelja, niti Crkva kao uzvišenog katoličkog dušobrižnika. Zašto? "
Mladen Lojkić . Hrvatski fokus, 15.09.2014.

Odgovoriti ću Lojkiću s ravno deset godina zakašnjenja. 

Pravaški orijentirani Hrvati se tradicionalno malo brinu o religijskim pitanjima, njima je hrvatska samostalnost važna bez obzira kakva bila i pod patronatom bilo koga bila (znam da je kontradikcija).

Da, premali smo da bismo izbjegli patronatstvo, Strossmayer je to znao i bio je realist pa je vidio hrvatsku budućnost kroz južnoslavenstvo, ali opet unutar Habsburške monarhije.

Znao je da Srpska kraljevina ima bliske veze s Habsburškom monarhijom, umro je dvije godine nakon masakra Obrenovića kad je ta veza pukla.

Pravaši dakle u pravilu ne podnose Strossmayera kao što ga nije podnosio A.Starčević.

Jugoslaveni koji su kod nas nakon 1945. manje više svi jugokomunisti, su ateisti.

Njima je Strossmayer važan samo zbog južnoslavenstva, a najradije bi voljeli da nije bio biskup, nego komunist ili mason.

Zato ga ni oni ne spominju.

Vladajući koji su bliski s framasonima, naravno da ga ne žele spominjati.

I tko je još ostao?

Rimokatolici.

Oni ga ne podnose zato što se je borio protiv papizma, i zato ga ne spominju.

Slijedi vijest iz Svjetskog Pravoslavlja.

Carigradski patrijarh Bartolomej pozvao je RKC , budući slijedeće godine se poklapa dan Uskrsa po starom kalendaru po kojem je definiran Uskrs na Prvom nicejskom ekumenskom saboru Crkve 325.g (iduće godine je 1700 godišnjica sabora), i novog kalendara kojeg je uvela RKC u 16 stoljeću, da se vrati na proslavu Uskrsa prema starom kalendaru.

Dakle ne bi bilo iznenađujuće da RKC na to pristane pa da Uskrs ne samo u isti dan, nego i na istom mjestu, u istoj crkvi, i u isto vrijeme na zajedničkoj Liturgiji slave Svjetski Pravoslavci i Rimokatolici.

Da, zašto ne bi?

Jedni druge priznaju kršćanskom Crkvom, jedni druge ne zovu hereticima i raskolnicima više.

Tu i tamo nadobudni apologeti na internetu koriste te izraze za drugu stranu, ali oni nisu dio vladajuće strukture tih Crkvi, može im se i zabraniti da dalje pišu i govore na internetu.

Mogu reći da je time ispunjena molitva Hrista Bogu Ocu da svi Njegovi budu jedno.

Međutim, međutim.

Niti jedni niti drugi nisu Hristovi, nego su i jedni i drugi apostate i u službi vladara ovog svijeta koji su odlučili ubrzati ujedinjavanje 'kršćanskih' Crkvi koje oni kontroliraju.

Svi se ujedinjuju ili su već ujedinjeni, red je sad i na njih.

Nadam se da ste primijetili kako centralizirana i papistička RKC je ona koja prva daje koncesije drugoj strani, prvo je RKC na Drugom vatikanskom saboru priznala Svjetsko Pravoslavlje kao Hristovu Crkvu, priznala im je apostolsko nasljeđe i sakramente.

Papizam je idealan za lažni ekumenizam, papisti vjeruju da je rimski papa nezabludivi vikar Hristov, pa ako je isti vikar priznao 'Pravoslavlje' kako se oni mogu pobuniti protiv Hristovog zamjenika, to je kao da se bune protiv Hrista.

Zbog decentraliziranosti Pravoslavlja i duboko usađene istine o zabludi papizma, Svjetsko Pravoslavlje nije moglo u stopu pratiti RKC iz straha da se niži kler i narod ne pobuni*****.

Tako da se patrijarsi druže, negdje i mole s rimskim papom, ali koliko mi je poznato još nije donesen pandan drugovatikanskom dokumentu Nostra Aetate, još uvijek nije proglašeno da je RKC pravoslavna Crkva s validnim episkopima i validnim sakramentima.

Ispod stola se oni priznaju, mnogi konvertiti od RKC koji imaju želju krstiti se, nailaze na velike teškoće jer se niži kler boji tako zamjeriti episkopima koji neslužbeno priznaju rimokatoličko krštenje.

Zato se rimokatolički konvertiti primaju miropomazanjem-krizmom, a istinski pravoslavci ako žele ući u Svjetsko Pravoslavlje moraju se krstiti, i to nekanonski polijevanjem vode po glavi, a ne trokratnim uranjanjem u krsnu vodu kako je to propisao Nicejski sabor Crkve.

Nakon Uskrsa 2025.g. može se očekivati i formalno ujedinjavanje.

Istinski pravoslavci to iščekuju, da se karte potpuno otvore, da Svjetski Pravoslavci više ne glume da su pravoslavci.

Ako patrijarsi njihovi procjene da će malo vjernika se pobuniti i prijeći među istinske pravoslavce, onda će se to tada dogoditi.

***** Nije slučajno bio Drugi vatikanski koncil RKC 60-tih godina prošlog stoljeća.

U tom desetljeću kao da su demoni pušteni s lanca, hipi i seksualna revolucija, promocija rock'n rolla, droga i ekumenizma i na Zapadu i na Istoku, grljenje Atenagore i Pavla VI, skidanje anatema.

Sve je prolazilo u tom desetljeću.

Bunili su se samo ljevičari koji nisu bili zadovoljni brzinom revolucionarnih promjena.

D.Pešorda u tekstu "Farizejština" u uvodu piše o godišnjici smrti Zvonka Bušića koji se je ubio zbog razočaranja u Hrvatsku zbog koje je robijao preko trideset godina u SAD.

I piše kao da mu zavidi, "prijatelju, umro si na vrijeme".

Mnogi od nas koji smo bili ili još jesmo hrvatski domoljubi, mogli bismo slično napisati.

Hrvatski narod zbog čije slobode su mnogi robijali ili bili ubijeni, izdao je one koji su bili spremni na žrtvu i dali su žrtvu radi njega.

Zbog malo mesa iz eu-egipastkih lonaca odbacili su slobodu, makar ona bila samo još uvijek potencijalna, zbog pokvarene hrane Zapada prihvatili su sodomizam, odbacili suverenost i prihvatili suicid, politiku EU zamjene stanovništva.

Z.Bušić se je ubio da ne gleda samoubojstvo svojeg naroda.

Ispada kao apsurd da je hrvatski narod bio zdraviji u komunističkoj Jugoslaviji, nego sad u tobožnjoj svojoj državi pod nadzorom EU.

Bez dalnjeg, veliku krivicu imaju u tome hrvatski komunisti koji nisu bili nikad za hrvatsku državu, ali su na nju pristali u strahu od velikosrpske politike koja ih je htjela smjeniti kao jugoslavenske federaliste koncem 80-tih godina prošlog stoljeća (poznati jugokomunistički funkcioner Mika Špiljak je izgleda bio taj koji je pokrenuo Tuđmana i organizirao mu davanje putovnice kako bi ovaj u Kanadi i drugdje predstavljao se iseljenicima kao onaj tko će spasiti Hrvatsku i ostvariti slobodu te tako od njih dobiti novce za projekt HDZ).

I koji su osnovali HDZ i praktično u kontinuitetu od prvih izbora do sada vladaju, bilo u HDZ bilo u SDP i njegovim satelitima ili zamjenama. 

Ipak, krivnja naroda se ne može sakriti, jer narod nije cijenio jednog idealistu Bušića, nego zaštitnika komunista i Tita, Tuđmana i njegovu ekipu.

I to zato što je narod po naravi bio sličniji kalkulantima bivšim ili nebivšim komunistima, prešaltanim u liberalne demokrate ili neprešaltanim, a koji svi plešu onako kako netko moćniji od njih svira.

Stoga se može reć da je idealist Zvonko Bušić bio izdan od svojeg naroda, te da nije mogao podnositi tu neuzvraćenu ljubav te mu je, pretpostavljam, izgledalo da je bio zalud pola života na robiji.

I tako si je oduzeo život.

Kao kršćanin ne mogu naći opravdanje za takvo samoubojstvo.

Razočaranje u neku osobu (uključujući samog sebe), ideju, narod, državu i slično nikad ne može opravdati samoubojstvo.

Zato što čovjek mora naći smisao života u Bogu, nikako u nekom stvoru.

Radi Boga se nitko nije nikada ubio, a razočaranje u stvorenja je pravilo, a ne izuzetak.

Biblija nam kaže - proklet je čovjek koji se uzda u drugog čovjeka.

Ne zato što ga je Bog prokleo, nego što je pouzdanje u nepouzdane prokletstvo samo po sebi.

Slično se može reći i za ljubav prema narodu.

Ono je prirodno i prirođeno čovjeku, ali nikad ne smije natkriliti ljubav prema Bogu.

Naučimo se iz žalosnog primjera Zvonka Bušića kako ljubav mora biti rangirana, na ljestvici, kako ljubav prema mužu, ženi (Zvonko se nije smio ubiti i radi ljubavi prema svojoj ženi), djeci mora biti iznad ljubavi prema rodu i narodu, a na vrhu je ljubav prema Bogu.

Koja nikad ne će razočarati, nego je vječni izvor blaženstva.

U drugom dijelu teksta Pešorda lamentira, a što nam drugo preostaje, kako globo-homo antife kontroliraju i državu i ulicu, i ono o čemu je rijetko pisao, kontroliraju RKC.

Dakle naveo je nekog filozofa Krkača koji je objavio u jezuitskom časopisu koji je pod kontrolom zagrebačkog kaptola, što znači i papa Franje koji je jezuit, tekst koji osuđuje 'klečavce' na hrvatskim trgovima.

I ja sam pisao o tome i smatrao sam da ne treba klečati na trgovima, ali iz sasvim drugog razloga od Krkača, jezuita, Kaptola i Vatikana.

Zato što se pred neprijateljima Hristovim ne kleči niti se održavaju javne molitve na neposvećnim mjestima na kojima će se prolaznici, ili organizirani protuprosvjednici, rugati Hristu, Bogorodici i ovima koji mole (treba biti spreman upotrijebiti fizičku silu protiv onih koje bogohule, makar to bila policija i protuprosvjednici kojih plaća država).

Može se moliti u sebi i prkosno negirati protukršćansku državu spremnošću na mučeništvo.

Pravi potez 'klečavaca' bi bio da dođu u crkvu u kojoj su pozvani državni funkcioneri na Misu pa onda pred TV kamerama jasno ih optužiti za antihristovske zakone i djela, također optužiti svećenike i biskupe koji im titraju da su izdali Hrista.

Gledao sam jedan video u kojem su francuski tradicionalni rimokatolici organizirano došli na skup u crkvu na kojem su bili pozvani neki muhamedanci, te su onda glasno molili krunicu uznemirujući obične rimokatolike i svećenika koji samo što nisu u crkvi ljubili Kuran. 

Revnost za Hrista je nužna, ali ona podrazumijeva spremnost na mučeništvo javnim svjedočenjem za Hrista.

'Klečavci' bi tako trebali doći na državne manifestacije na kojima se promovira bilo što što je protukršćansko i onda optužiti državu i državne službenike da su ili izdali Hrista ako su kršteni, ili su stupili u rat protiv Bogočovjeka koji se za njih ne će dobro završiti.

Vratimo se filozofu Krkaču i jezuitskom časopisu.

On navodi imbecilne argumente protiv 'klečavaca' poput - Hrist je pozvao kršćane da se mole u svojoj sobi, a ne na ulici.

Odgovaram, Hrist nas je pozvao da svjedočimo Evanđelje do nakraj svijeta i vremena.

To podrazumijeva da moramo činiti nelagodu ovovjekovnim poganima kako su činili kršćanski mučenici ondašnjim rimski poganima.

Kršćanstvo nije religija biti-ljubazan-sa-svima, nego širiti Evanđelje, a Evanđelje izvorno i pravilno znači navještati neupućenima da je Isus Hrist, Sin Boga živoga, koji je bio na križu radi otkupa čovječanstva od grijeha, da je uskrsnuo treći dan, da je uzašao na Nebo te da dolazi suditi žive i mrtve.

Pokajte se i vjerujte Evanđelju dok još imate vremena, jer Sudac vaš dolazi kad će biti kasno za pokajanje.

Evanđelje nije samo Radosna vijest, nego je evanđelje u grčkom rječniku bio proglas jakog cara i vojskovođe nekom gradu koji ga još nije upoznao, i davao se je preko njegovih glasnika, da je on silan i moćan, u evanđelju se navode njegove sjajne pobjede i moć, te da im daje mogućnost da mu se sad poklone i pokore, jer kad dođe onda će biti za to kasno i njegova vojska će uništiti grad.

Jeste li ikad čitali da je to ustvari Radosna vijest - Evanđelje?

Za kršćane koji moraju biti Njegovi glasnici u svijetu, i one koji će se obratiti i povjerovati Evanđelju, a pogotovo za one koji će trpjeti i dati život dok proglašavaju Evanđelje, to je stvarno prava Radosna vijest.

Bogočovjek u kojeg vjerujemo i čije smo sluge nekorisne, i koga navješćujemo nevjernicima, je silan Car, Car nad carevima, Gospod nad vojskama, i dolazi suditi svijet, žive i mrtve, te ako nas nađe spremne i djelatne u širenju Evanđelja, onda će nas proglasiti svojom braćom i djecom Božjom.

Dakle nipošto kako navodi jezutski časopis ne smijemo samo zatvoriti se u sobu, moliti se, i misliti da nam je to dovoljno da bismo bili kršćani, sluge Bogočovjeka.

Niti da bi bili ljubazni prema mrziteljima i neprijateljima Bogočovjeka, štoviše s takvima ni za stol i trebamo ih onda smatrati osobnim neprijateljima budući su neprijatelji našeg Cara.

Jezuiti i RKC žele napraviti od kršćana kukavice koje nisu spremni javno svjedočiti svoju vjeru u Evanđelje, nego da njihova vjera bude privatna, u njihovim sobama.

Zato im smetaju pokreti javnog moljenja krunice na javnim mjestima koji su barem znak da neki kršćani žele javno pokazati da postoje, a što izaziva alergiju kod antikršćana i RKC klera.

Tkogod čini nelagodu svjedočeći javno Evanđelje apostatama Hristovim, dobro čini.