Antifašistička predstava

Svojevremeno sam, kao načelnik jedne općine, odbio poziv na proslavu dana antifašizma. Iako su bile svježe ratne rane, i tada je takav potez izazvao konsternaciju dežurnih antifašista, tako da je uskoro 'moj slučaj' došao i na stranice riječkog "Novog lista". Ako pratite moj blog, onda ste mogli pretpostaviti da nisam ostao bez odgovora na prozivke i pokušaj 'državnog udara' odnosno da mi općinsko vijeće iskaže nepovjerenje.
Tako sam poslao tekst u NL naslova "Ne želim sudjelovati u antifašističkoj predstavi". Neki ljudi su mi se javljali davajući mi podršku, podržalo me je moje poglavarstvo i vijeće, ali nitko od političkih stranaka nije to učinio. Tada vladajuća stranka HDZ na čelu s pokojnim Tuđmanom bila je deklaratorno antifašistička, i iako znam da su većina običnih članova te stranke imali slično razmišljanje o antifašizmu kao i ja, dobro su znali da bi bili sankcionirani ili izbačeni iz stranke kad bi to učinili.
Što se tiče pokojnog predsjednika mislim da je on prvenstveno forsirao antifašizam zbog svojeg ponosa i sujete, tako je spriječio promjenu naziva onog trga u Zagrebu, mogli bi reći da je on najzaslužniji što se u hrvatskom narodu u ratu i nakon rata nije dogodio obračun s titoizmom i jugoslavenstvom. Današnji antifašisti ga osuđuju iako bi trebali mu biti do poda zahvalni što imaju skoro u kontinuitetu pod svojom kontrolom medije i državne strukture. Antifašisti mu ne mogu oprostiti 'istočni grijeh', to što je postao hrvatski nacionalist (i time se de facto odrekao, ali nikad dokraja svoje jugokomunističke mladosti) koji je vodio pokret za razbijanje Jugoslavije i stvaranje hrvatske države. 
Drugi motiv kojeg je Tuđman imao u njegovanju antifašizma bez sumnje je prosta spoznaja kako bi svaki obračun s antihrvatskom ideologijom koja je drugo ime za antifašizam značio ulazak u skoro otvoreni sukob s vladajućima u svijetu koji svoju vlast legitimiraju s time što su pobjednici posljednjeg velerata.
Muhamedanska invazija na zapadnu Europu (ali prije nje je bila tiha invazija još od 60-tih godina prošlog stoljeća) koja je u tijeku odličan je primjer kako pobjednicima tog velerata nije stalo do slobode, neovisnosti i opstanka europskih naroda i civlizacije za što su se tobož borili.
Ono malo što ima kod nas patriotskih novinara po ovom pitanju žalosno papagajski ponavljanju laž kako smo izborili slobodu hrvatskog naroda s istim idejama i motivima kao i zapadni antifašisti, ali da smo mi protivnici komunističkog, istočnog antifašizma.
Drugim riječima oni žele da nas podrže liberali, bankari, globalisti antifašističkog zapada, jer eto mi smo pobjedili komunizam i antifašizam istočnog tipa. Zatvaraju oči pred činjenicom da antifašistima zapada nije stalo do vlastitog naroda, a kamoli do hrvatskog. Istočnoeuropski komunisti su često bili nacionalno svijesni (ne znam za takav slučaj među našim hrvatskim komunistima, ali dobro znam da to nije među srpskim), ruski komunisti danas više vode računa o opstanku svojeg naroda i države nego antifašisti zapada.
I u tome je ključ enigme zašto smo kao država u kojoj su nacionalisti izvojevali pobjedu u ratu primljeni u antifašističku EU i NATO. Zato da budemo 'ante murale antifascis', predziđe zapadnog antifašizma u obrani od ruskog prodora na Jadran. Svatko je mogao primjetiti da je RH najbolje stajala u očima zapadnih antifašista dok je NATO bombardirao protivno međunarodnom pravu Srbiju, da nas zapad podržava to više što se jače u Srbiji manifestira proruska politika. Zapad sigurno nije za vrijeme bombardiranja Srbije inzistirao da RH mora osigurati gay parade i sve perverzije koje inače zapadni antifašisti podržavaju, ali kad su dobili na vlasti u Srbiji svoje ljude, onda je krenula ista politika dekadencije i u Srbiji i kod nas.
Čim je u Srbiji pao Milošević, krenula je uobičajena zapadna politika stvaranja slavenske države na Balkanu.
Neki dan sam na youtube pogledao razgovor s poznatim srpskim intelektualcem, pokojnim Dragašem Kalajićem. Na moje iznenađenje što to izgovara Srbin, on je otvoreno rekao kako je Jugoslavija bila zapadni masonski projekt spriječavanja njemačkog utjecaja i prodora na istok. Kalajić je bio srpski nacionalist koji nije imao ništa protiv Jugoslavije kao proširene Srbije, ali koji je postao svjestan kako zapadni antifašisti rade na razbijanju srpskog naroda, njihove vjere i tradicije. Nema sumnje da je on podržavao širenje Srbije na hrvatske zemlje, on kao i većina Srba je smatrao da su to srpske zemlje njima otete. Ne znam koliko su u zabludi glede toga, a koliko svjesno šire zabludu radi osvajačkih namjera. Međutim moramo biti svjesni kako će Srbija uvijek imati priviligeriani položaj na zapadu u odnosu na nas zato što Srbija već dva stoljeća trguje sa zapadom imajući u ruci ruski adut - ako nas ne podržite, okrenut ćemo se Rusiji. Čudim se Rusiji koja dozvoljava da budu adut u nečijem trgovanju. 
Niti Austro-Ugarska nije bila nevina u toj trgovini. Na kraju joj je to došlo glave. Srpski kulturnjak Vuk Karadžić je umro u Beču, i bio je financiran od Beča. Zašto? Zato što su do njega Srbi bili usmjereni na pravoslavnu Rusiju, srpski jezik dotada nije kao književni jezik ni postojao što je razumljivo jer su bili pod turskom okupacijom, i taj narodni jezik Srbijanaca bio je sličniji staroslavenskom i ruskom jeziku nego što je to bio hrvatskom jeziku. Rusija je tada postajala sve jača, vodila je uspješne ratove protiv Turaka i svi balkanski pravoslavci u njoj su vidjeli svog osloboditelja. Tadašnja Austrija, iako je bila saveznica Rusiji, nije na to dobro gledala. Zato su podržali Vuka Karadžića koji je došao na hrvatske zemlje svojatajući hrvatski jezik i narodne pjesme i tako stvarajući podlogu za ilirski pokret iz kojeg je niklo i jugoslavenstvo među Hrvatima kojeg je često vodio visoki hrvatski kler. 'Idila' između Austrije i Srbije prekinuta je regicidom kad su Karađorđevići ubili proaustrijskog srpskog kralja Obrenovića i njegovu obitelj, kako bi Srbiju okrenuli zapadu odnosno Francuskoj i Engleskoj. 
Ovo 'preskakanje' teme sam učinio da spoznamo kako se iza šupljih riječi poput antifašizma kriju vrlo sebični interesi koji ne mogu ići otvoreno u javnost, nego se predstavljaju općom borbom za dobro.
Završit ću ovaj dio razmatranja s spomenutim Kalajićem s kojim je razgovarala neka novinarka koja mu se je prilično divila. Postavila mu je pitanje - vas često optužuju vrlo teškim riječima ..., pa čak vam kažu da ste fašist. Dobila je iznenađujući odgovor - ja sam ponosni fašist. Objasnio je riječima - kad god čujem da nekog optužuju da je fašist, znam da ga za to optužuju mondalijalisti (globalisti) koji nemaju pravu kontraargumentaciju pa od intelektualne nemoći koriste tu optužbu. 
Kad vas netko optuži da ste fašist, to vam je kao smrtna presuda u javnosti. Slično je to dvoboju revolveraša u kojem pobjeđuje onaj tko prvi potegne revolver. Tko uspije prije reći urbi et orbi da je njegov protivnik fašist, taj je pobijedio.
Poznati ratni zločinac koji je uporno odbijao mirovne inicijative i koji je odgovoran za bestijalno spaljivanje njemačkih gradova i predaju milijuna istočnoeuropskih antikomunista u komunističke ruke, engleski predsjednik vlade Churchill, svojevremeno je rekao - budući fašisti zvati će se antifašistima.
Što je to onda fašizam ili antifašizam za Churchilla?
Očito je on mislio da fašizam znači spriječavanje slobode govora ili ušutkivanje oporbe korištenjem šupljih parola koje znače smrtnu presudu oporbi ako ne ušuti. Baš kako je definirao Kalajić antifašizam.
Hrvatski ministar Hasanbegović posljednja je žrtva antifašizma. Najvjerojatnije pod pritiskom utjecajnih ljudi u vladajućoj koaliciji kojima se gaće tresu ako antifašisti koriste riječ-batinu - vi ste fašisti, savjetovali su ga ili doveli do izbora - osudi ustaške zločine kao najveće zločine i sramotu hrvatskog naroda, ili daj ostavku.
Vrlo vjerojatno su tome kumovali razgovori ugodni s veleposlanicima antifašističkih zapadnih država.
Vara se Hasanbegović ako misli da je time oslobođen 'smrtne presude'. On se tek mora dokazati kako je antifašist. Kako? Pa onako kako su na Golom otoku i u ostalim antifašističkim kazamatima dokazivali zatvorenici svoju pravovjernost, svoj preodgoj u antifašistu. Tako da moraju dobro isprebijati druge zatvorenike koji moraju proći istu proceduru čišćenja od fašizma*.
Praktično to za Hasanbegovića, odnosno sve nas u RH znači da će antifašisti zadržati sve svoje katedre na sveučilištima koje kontinuirano drže od posljednjeg velerata, sve svoje vladajuće pozicije u medijima i u svim strukturama moći, morat će se i dalje osiguravati iz državnog proračuna gay parade i širenje sodomizma u društvu i odgoju djece, morat će se i dalje bacati ljudi u 'jame' koji se usude govoriti kakva je pozadina antifašizma i morat će se još više otvoriti granice hrvatske države kako bi imigranti i nehrvati prevladali, a preostali Hrvati sramili se svoje 'ustaške' prošlosti i nastojali se čim prije izmiješati s došljacima.
To nije hrvatski specifikum, to su engleski antifašisti učinili svom narodu, to danas doživljaju Francuzi u Calaisu i u mnogim francuskim gradovima u kojima francuska policija primjenjuju na njih silu ako drže prosvjede protiv imigrantskog nasilja. To je pravo lice antifašizma.

Vraćam se na početak. U pismu "Novom listu" naveo sam činjenice o zločinima antifašista, o tome kako su bile iste crte srpske pobune 1941. i 1991. kako su i na otoku Krku jame u kojima su antifašisti vršili svoju pravdu, kako su jugo antifašisti - partizani 1943. vodili pregovore s Nijemcima o zajedničkom otporu potencijalnom iskrcavanju Angloamerikanaca u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije ...
Odgovor koji sam dobio je - budući da sam tada bio u dvadesetim godinama, ti si još mlad, ti ne znaš kako je bilo, mi ćemo te podučiti. Kako napisah, to je bilo u vremenu svježih ratnih rana, bio sam dragovoljac i nisu mi mogli prijetiti izravno kako to danas čine svima koji im se suprostave.
Ne možemo se braniti negirajući istinu ili prešućujući je. Ne možemo obraniti Hrvatsku tako da ignoriramo antifašizam ili ga toleriramo dok vlada našom državom, jer kako narod kaže - tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju. I mnoge glave su doslovne pukle od malja antifašizma.
Iako sam napisao da više ne ću o Kalajiću, ipak ću prenijeti njegove riječi o antifašizmu koji je tako osubujno progovorio 1968. u Parizu. Pobunjeni studenti su svakog tko ih nije podržavao nazivali fašistom.
Najveći fašist je za njih tada bio general Charles de Gaulle koji je vodio francuske antifašiste u drugom veleratu. Antifašisti često jedu svoju djecu**.
Studenti koji su bili najrevolucionarniji su bili iz bogatih obitelji, znali su doći na prosvjede vozeći se u tatinoj limuzini sa šoferom ili parkirajući tatin auto na ulicama na kojima su znali da ne će biti nereda, prosvjeda i paljenja automobila. Jedine države koje nisu za njih bile fašističke bile su Kina, Kuba i Albanija.
Studenti i profesori bili su izjednačeni u statusu odnosno profesori su trebali biti ispod studenata koji su sami sebe ocijenjivali, pisali nastavne programe. Kalajić tako navodi slučaj kad je student arhitekture polagao i uspješno obranio diplomski rad koji se sastojao u tome da je svirao na saksofonu.
Potpuno ludilo koje je natjeralo generala De Gaullea da izvrši državni puč i tako spasi Francusku od anarhije. Ustvari to i nije bila potpuna anarhija, jer studentski pokret je trebao imenovati premijera koji je, o iznenađenja, dolazio iz bankarskih krugova. Slično kao što su revolucionari pariške komune u 19.st. držali stražu pred Rotshieldsovom vilom, a ostale su spaljivali. Slično kao što antife danas financiraju isti bankarski krugovi. Dakle što im je zajedničko, bankarima i antifama? Borba protiv nacionalnih država i općenito bilo kakvih granica, jer oni drže da je cijeli svijet njihov. Da bi to ostvarili moraju uništiti svaku tradiciju, obitelj i javni moral koji dovodi do identifikacije pojedinaca sa svojim narodom i precima, dovodi do osjećaja ovo je naš dom, naša zemlja, ovdje mi odlučujemo jer tu su kosti naših predaka koji su se za ovu zemlju borili.
A kako će onda bankar špekulant i antifa djelovati u takvoj zemlji svjesnih ljudi koji znaju tko su i odakle dolaze i što trebaju sačuvati za buduće naraštaje?
Najbogatiji ljudi svijeta i oni koji se tobož bore za siromašne i potlačene su oni koji žele i vrše najveće nasilje protiv naroda i povijesti.
Nitko se te tlake ne može osloboditi ako ne dešifrira što to znači antifašizam i dok se boji boriti za sebe, svoju obitelj, vjeru i narod da ga ne bi antife optužili kako je fašist.
Dakle, dragi čitatelju, ako želiš biti slobodan onda moraš postati antiantifašist i ne bojati se antifašističkog poziva da vas se linčuje.
Fašizam znamo dolazi od latinske riječi koja označava snop prutića koji su čvrsti zato što su u snopu, a pojedinačno lako mogu biti slomljeni. Zamjeram ondašnjem fašizmu što se nije vratio zajedništvu koje je krasilo kršćanske države, nego se je vratio kult prethodnih poganskih društava starog Rima ili poganske Njemačke. Takav fašizam krio je u sebi potencijal sukoba jer je od velike ljubavi prema svojem narodu potisnuta najvažnija vertikala prema Bogu po kojoj su kršćani braća, djeca istog Boga iako pripadnici različitih naroda i kultura. To se može kod nas vidjeti u latentnom sukobu između talijanskog i hrvatskog nacionalizma, sukob sa srpskim je manje više otvoren. Ne može nama biti taktički cilj da među Talijanima ili Srbima budu na vlasti anacionalni antifašisti koji će se boriti protiv svojeg naroda, ali i za ukidanje granica, jer time se ne će Hrvatska proširiti na Italiju i Srbiju, nego ne će biti niti Hrvatske, a samo će postojati jedna svjetska država tako draga bankarima, antifama, liberalima, sodomitima i sličnima.
Antifašizam je poziv na stvaranje moderne babilonske kule, jer antifašizam je uvijek bio neprijatelj prave vjere odnosno Boga. Pronađite samo jednog kršćanina među antifama i bankarima. Nema ih.
U tome se krije razlog zašto su katolici u prvoj polovini 20.st. našli među fašistima saveznike u borbi protiv ljevičara i liberala koji bi sigurno uništili kršćanstvo u Španjolskoj da im se nisu suprostavili oružjem španjolski kršćani i domoljubi. Moramo znati da su simpatije vladajuće liberalne elite Francuske, Engleske i SAD-a bile na suprotnoj strani, kao što je i SAD-e pomagao masonsku meksičku vladu u borbi protiv kristerosa.
Kad sam se već dotakao njih, budite sigurni da su meksički kristerosi za antifašiste bili fašisti kao i ministar Hasanbegović. Biti u istom društvu s kristerosima znači biti na Božjoj strani.
To želim vama i sebi znajući da nam predstoje bitke slične kroz koje su prošli ti posljednji križari 20.st.

Na kraju prigodna pjesma o antifašistima:

I odlična ideja modernih Ivana Orleanskih iz Francuske - poslati antife, bankare i slične na Mjesec pa nek tamo rade antifa predstave:

P.S. Moja kritika fašizma:
Fašizam je bio reakcija na boljševičku revoluciju koja je zamalo zapalila i uništila cijelu Europu (najgore je bilo u Njemačkoj i Mađarskoj), a ne samo Rusiju. Liberalizam se nije mogao suprostaviti boljševizmu, a vidimo da su liberali kasnije postali saveznici boljševicima. Vojno liberali nisu ništa nikad predstavljali, jer za svoj narod, vjeru ili ideju komunizma su ljudi spremni žrtvovati se, ali ne za nečiji profit ili za demonsku ideju svijeta bez granica i tradicije. Također to smo nažalost morali i mi u Hrvatskoj saznati u 90-tima kroz vlastitu kožu.
Dakle, fašizam je vidio kako europska civilizacija srlja u propast i da se ne može čekati prekriženih ruku da se to dogodi. To je pozitivna strana fašizma, borba protiv dekadencije u umjetnosti, moralu, a za očuvanje obitelji i tradicionalnih vrijednosti naroda.
Naglašavali su jedinstvo naroda (simbolično kroz sliku rimskog snopa prutića) i borbu protiv onih koji u narodu šire klasnu i inu mržnju i sukobe. Ustvari niti jedna država ne može opstati ako u njoj stalno tinjaju podjele, zato je i bivša Jugoslavija imala parole o bratstvu i jedinstvu, po tome je i ta država bila fašistička. 
Svaka stabilna država je 'fašistička' u smislu borbe za jedinstvo državljana. Vidimo sad koliko su 'stabilne' liberalne države koje promiču multikulturalnost i ideju da će neeuropski imigranti obogatiti njihove države tako da će nestati starosjedioci i njihova kultura i povijest. Zar će Francuska biti Francuska kad u njoj više ne bude Francuza ili kad postanu manjina koju svatko može terorizirati kao što vidimo na onoj snimci iz Calaisa?
Kratki osvrt još na bivšu državu. Jugoslavija je bila umjetna država i nije postojao jugoslavenski narod, zato su vladajući mislili postići jedinstvo tako da svi narodi zaborave svoju povijest, religiju i kulturu, te da prihvate milom ili silom kako povijest započinje od 1918. ili 1945. To isto će se dogoditi s Francuskom i ostalim zapadnim državama kad starosjedioci postanu manjinom, od tada će se računati povijest. Zaboravimo na francuske i ine kraljeve.
Postavlja se pitanje što nakon obrane od boljševika, na kakvu se tradiciju vratiti. I tu započinje moja kritika fašizma. Iako fašisti nisu bili otvoreni neprijatelji kršćanstva kao liberali i boljševici, većina fašista je vidjela budućnost u povratku ideala predkršćanskih poganskih društava. To se može vidjeti na primjeru njemačkih nacionalnih socijalista koji su uništili opći razvrat nametnute wajmarske republike u kojoj je Berlin bio svjetsko središte prostitucije i pornografije, ali nisu se vratili kršćanskim idealima, nego su recimo žene uvukli da se bave tjelovježbom i sportovima, i tako su često podsticali kult tijela kao i poganski Grci.
Možemo vidjeti na nekim propagandnim filmovima tog doba polunage i skroz nage žene. Vjerujem da bi nudizam kojeg su kod nas donijeli njemački turisti, procvao i u ondašnjoj Njemačkoj.
Što bi pomalo vratilo Njemačku na dekadentno wajmarsko razdoblje. Jer ako se revalorizira poganstvo u nekom društvu, bez sumnje vratiti će se razvrat i dekadencija.
Drugo što je krasilo fašizam je velika vjera u svjetlu budućnost koju će donijeti tehnologija. Talijanski futurizam koji je veličao tehnologiju bio je usko povezan s fašizmom. Moramo biti fer i priznati da su i liberali i boljševici isto vjerovali, ali je razlika u tome što su fašisti obećavali povratak tradiciji, miru i poretku, dok je tehnologija postala sredstvo otuđenja čovjeka od svoje naravi.
Da je fašizam bio povezan s kršćanstvom, takve zablude ne bi bilo.
Na koncu moja poruka. Ne smijemo u vremenima raspada liberalnih država na zapadu uzeti krivi lijek za bolest liberalizma i antifašizma.
Dakle ne povratak na propale ideje fašizma, nego povratak na kršćanske ideale. Ti ideali nas pomiruju s Bogom, što je najvažnije.
Drugo, pomiruju nas s kršćanskom braćom iz susjednih naroda i tako nestaje klice nacionalne mržnje, sukoba i potencijalnih ratova.



* Goli otok nije samo metafora jugokomunističkog antifašizma. Slične 'procedure' postojale su i u drugim komunističkim državama. Čitao sam jednu knjigu o 'golim otocima' u Rumunjskoj, u kojoj de facto antfašista nije bilo u ratu nego su oni došli sa sovjetskom Crvenom armijom. Štoviše postojao je jaki antiantifašistički pokret - Željezna garda i bilo je mnogo rumunjskih patriota koji su bili spremni otići boriti se u Španjolsku protiv antifašista. Hrvatski ustaški pokret vjerojatno ima sličnosti s njima. Uglavnom, antifašisti su poslije rata pozatvarali gotovo sve viđenije intelektualce, vođe i one koji su pripadali antikomunističkim pokretima. Mnogih su slomili na golootočki način, tako da su ih s batinama i mučenjem natjerali da tuku svoje vlastite drugove, čak i braću. Što mislite što ostane od čovjeka kojem su glavu drugi zatvorenici po zapovijedi gurali u izmet, kojeg su batinali u špalirima i koji na kraju to više nije mogao izdržati pa je počeo i on tući neobraćene zatvorenike i gurati im glavu u izmet. To pokazuje sotonsku narav antifašizma. Što god pisali o Jasenovcu, takvu izmišljotinu nisu mogli napisati, jer bi to previše podsjećalo na Goli otok. Strijeljati neprijatelja nije ništa u usporedbi s postupkom koji od njega stvara zombija i od žrtve mučitelja drugih.

** Parafrazirao sam poznatu rečenicu 'revolucija jede svoju djecu'. Ustvari niti jedan antifašist nije siguran da mu se ne će drugi dan prišiti optužba da je fašist nakon čega slijedi uobičajena procedura prema fašistima. Staljinisti su to doživjeli od titoista, a još prije u francuskoj revoluciji mnogi koji su s ushitom veselili se giljotinama su došli sami na red da kleknu pred tim osebujnim suvenirom francuske emancipacije od kršćanstva i svoje vlastite povijesti. Antifašizam vlada preko terora i straha, a straha ne može biti ako ne poteku potoci ljudske krvi.