Gaudete

Gaudete je naziv za treću nedjelju Došašća i kao obično, ime je dobila po početnim riječima ulazne molitve na latinskom koja je za ovu nedjelju iz poslanice sv.Pavla Filipljanima, 4 glava:

Gaudete in Domino semper: iterum dico gaudete. Modestia vestra nota sit omnibus hominibus: Dominus prope nihil solliciti sitis sed in omni oratione et obsecratione cum gratiarum actione petitiones vestrae innotescant apud Deum.

Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu.

Ova nedjelja iskače iz uobičajenih postavki za Advent, liturgijska boja više nije ljubičasta (nego je 'iznenađujuće' ružičasta), dozvoljeno je korištenje orgulja, đakoni imaju opet odjeću kao izvan Adventa.
Razlog tome je blizina Božića. Liturgija danas traži da se radujemo skorom dolasku Gospodina te je tome prilagođena.

Čita se Izaija, 4 glava u kojoj se nagoviješta Bog koji će poniziti ohole, opake i moćne tako da će oni biti poput zemlje po kojoj će gaziti Božji pravednici i oni koje su moćnici ugnjetavali po pravdi Boga.

U onaj dan pjevat ću ovu pjesmu u zemlji Judinoj: "Tvrd grad mi imamo: za obranu nam On podiže zidove i predziđa. Otvorite vrata! Nek' uđe narod pravedni koji čuva vjernost, čiji je značaj čvrst, koji čuva mir jer se u te uzda. Uzdajte se u Jahvu dovijeka, jer Jahve je Stijena vječna; on obara one koji obitavahu visoko, razvaljuje tvrđu visoku, ruši u prah, sravnjuje sa zemljom, te je gaze noge, noge ubogih i koraci nevoljnih."

 Ovo je dalo motiv opatu Guerangeru da napiše u "Liturgijskoj godini" redke koji kažu - gdje su sad moćni rimski carevi koji su govorili kako će u vlastitoj krvi utopiti kršćane, gdje su sad prinčevi i carevi koji su htjeli sebi podrediti Crkvu u vremenima Svetog Rimskog Carstva, gdje su sad heretici koji su mislili s otrovom krivovjerja otrovati Crkvu, gdje su protestanstki heretici koji su negirali postojanje Crkve kroz 16 stoljeća, gdje su muhamedanci koji su prijetili osvajanjem ne samo drugog Rima - Carigrada, nego i prvog i pravog Rima ...
U drugoj polovini 19.st. očito je Guerangeru izgledalo kako protestantizam samo što nije nestao, a muhamedanstvo čeka eutanazija bolesnika s Bospora.
Jednostavno - opat Gueranger bio je loš prorok, a bolje ne biti prorokom, nego biti lošim ili krivim prorokom, jer s Bogom i s budućim vremenima koji su Božja tajna, ne smije se igrati. Prorokovati se smije samo ako se čuje glas Božji.
Protestantizam nije nestao, nego štoviše većina katolika se protestantizirala u novorednoj sekti koja je preuzela nekretnine Crkve i koja se svijetu predstavlja pravom Crkvom. 
Hijerarhija Crkve je apostazirala i više je nema kao što više nema niti kršćanskih država, ali zato muhamedanski kalifat sve više raste kao i broj pripadnika te lažne i opasne religije u toj mjeri kako ne bi bilo ništa iznenađujuće da oko crkve sv.Petra u Rimu postave minarete.
Novoredna sekta služi muhamedancima kao logistika za osvajanje, kao njihova peta kolona.
Prorok Gueranger - uništa, reklo bi se riječnikom sinjske alke.
Međutim, mi se moramo radovati jer Bog 'koji razvaljuje tvrđu visoku' pred nama je. 
On će trijumfirati i s Njim zajedno Crkva koja je Njegova sveta zaručnica koju sad skriva kao ženu iz pustinje prema Otkrivenju. I nije više Božić, 'mali Bog' koji se je utjelovio jedne hladne betlehemske noći i koji je netom poslije bježao pred Herodom, kojeg su ćuškali sluge velikog svećenika i koji se je dao razapeti na sramotni križ.
Gueranger se je isto mogao osvrnuti na redke Izaije koje govore o trijumfu Boga, ali isto i u vremenima koja će tom konačnom događaju prethoditi.
Lako je mogao zaključiti kako pred njim, odnosno pred nama, nije neposredni trijumf Crkve, nego skrivanje u zlim vremenima, jer Izaija piše u istom poglavlju:

Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe. Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg' ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.

Kršćani moraju znati kako Crkva ne može trijumfirati bez drugog dolaska Gospodinovog, kako su pred nama ili smo već u vremenima kad treba 'ući u sobe i vrata za sobom zatvoriti'.
Duh Antikristov svugdje je oko nas. Zato moramo za sobom vrata zatvoriti da isti ne uđe u našu sobu.
To znači zatvoriti se zloduhu koji djeluje preko medija, preko svih vrsta medija.
Đavao je na lancu s kojim ga Bog drži tako da nas ne bi ponovno učinio svojim robovima, da nas ne bi ponovno ugrizao i prenio bijesnoću pobune protiv Boga.
Prepustimo li se utjecaju medija ili Božjih neprijatelja, onda dolazimo na područje u kojem nas više Bog ne štiti, jer nismo niti to zaslužili budući smo svojom svojeglavošću i ohološću oglušili se o Njegove zapovijedi da se klonimo zla i njegovog utjecaja. 
Radovati se u Gospodinu ne možemo, kako nam poručuje sv.Pavao, ako smo dozvolili da u našu sobu uđe antikristovski duh svijeta.
Današnje čitanje iz Evanđelja je iz prvog poglavlja Ivana:

Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: "Tko si ti?", on prizna; ne zanijeka, nego prizna: "Ja nisam Krist." Upitaše ga nato: "Što dakle? Jesi li Ilija?" Odgovori: "Nisam." "Jesi li Prorok?" Odgovori: "Ne." Tada mu rekoše: "Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?" On odgovori: "Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! - kako reče prorok Izaija." A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: "Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?" Ivan im odgovori: "Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate - onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući." To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Za Ivana Krstitelja Gospodin je rekao kako nema većeg od žene rođenog.
Nakon Marije, on je najuzvišeniji svetac.
Pogledajmo kako se nije uopće dvoumio kad mu se je pružila prilika da se predstavi farizejima kao Mesija-Krist i tako dobije mnoštvo sljedbenika i prolaznu slavu.
Pogledajmo pak suvremenu kulturu koju obilježavaju pokretne slike odnosno glumci koji se lažno predstavljaju nekima koji to nisu.
Znam, reći će neki u obranu filmske 'umjetnosti' - ali svi znamo kako oni samo glume, kako se pretvaraju.
To nije opravdanje, jer pretvaranje nije nikad opravdano kao što niti laž nikad nema opravdanja (o čemu sam pisao na blogu).
Ionako kažu kako je svaki roman-knjiga uvijek bolji od filmske adaptacije.
Međutim, u instant vremenima, kad ljudi imaju više slobodnog vremena nego ikad, malo tko ima volju čitati knjige. Što je paradoks, ali živimo u paradoksu.
I tako suvremena kultura ne može bez umjetnosti pokretnih slika, a glumci, nekad prezreni kao prostitutke, dobijaju status 'zvijezda'.
Dok roditelji žele vidjeti svoju djecu kao poznate glumce, kao zvijezde.
Iako to u pravilu znači da će im cijeli život postati pretvaranje, ne samo na pozornici ili ispred filmskih kamera, nego i u osobnom životu. Kojeg nikad niti ne će imati u pravom smislu. 
Nedavno je u riječkom kazalištu održana predstava u kojoj glumica vadi zastavu iz rodnice. 
Mnogi će reć kako to nema veze s pravim teatrom, ali se varaju. To je teatar u punom smislu kad autori, glumci i gledatelji ulaze u svijet u kojem Boga nema jer tamo gdje je pretvaranje-gluma tamo Boga nema. Pravog skandala u Rijeci nije bilo, nego se je samo pružila mogućnost, onima koji imaju oči, vidjeti kako su truli temelji teatra. 
Nije ni čudo što je teatar došao iz poganstva, a da ga u pravovjernom Izraelu nije bilo.
Po meni je upitno što je Crkva uopće dopustila slavljenje maškara poslije Božića, kad se dobro zna kako je taj običaj došao iz poganstva i kako se time otvaraju vrata zloduhu.
Vratimo se na današnje Evanđelje.
Krsititelj ponavlja riječi Izaije - poravnite put Gospodnji.
Zar Svemogući ne može hodati po neravnom putu?
Zar Isus ne će drugi puta doći ako Mu se prethodno ne poravna put?
Daleko od toga, ovdje se ne radi o drugom dolasku, nego o otajstvenom dolasku Krista u naša srca kako bismo s radošću dočekali drugi dolazak.
Naši grijesi su slikovito poput tvrđe iz Izaijevog teksta koje se ruše u prah da bi pravednici po njima hodali.
Poravniti put Gospodnji znači srušiti do zemlje tvrđe grijeha i tek tada Gospodin dolazi kod nas.
I kao što reče Izaija, Jahve ruši te tvrđe.
Isus ruši tvrđe grijeha, ali to ne će učiniti ako Ga ne zamolimo i iskreno se ne odreknemo grijeha.
Ako to već želimo, onda je to znak kako već Božja milost djeluje u nama kako bi poravnali put Gospodnji. Jer Gospodin daje i činiti i željeti dobro.
Amen.


P.S. Možete pogledati ovaj snimak na kojem sugovornici kazuju kako je Advent vrijeme pokore.
Zanimljivo je što autor, koji je redovnik, govori kako oni u samostanu poste od blagdana sv.Martina, to jest kako sam pisao u prethodnom tekstu da je Advent nekad trajao četrdeset dana i da se je postilo za to vrijeme. Za nas starije, Božić za vrijeme komunizma je stoga bio uvijek veseliji i radosniji, i provokativni prema vladajućima, jer svih ovih svetogrđa komercijalnih u ime Božića nije bilo. Liberalizam je moćnije oružje Sotone nego komunizam.