Politika, izbori, Titanic

Završili su mjesni izbori.
Ne znam kako je kod vas dragi čitatelji, ali oko mene ljudi koji su se stavili na izborne liste većinom nemaju pojma što je politika ili kažu kako je to nekad u davna vremena značilo jedno, a sad nešto drugo.
Politika je etika na razini društva, ništa manje i ništa više.
Drugim riječima politika i ljudi koji pretendiraju u obnašanju vlasti moraju imati jasne stavove oko pitanja dobra.
A to znači imati jasnu i pravilnu ljestvicu vrijednosti dobara i Dobra. 
K tome velika većina dobara danas nisu uopće dobra, nego su to stvari koje stvaraju ovisnost uz kratkotrajnu ugodu i koje uništavaju duhovno i tjelesno ljude i narode.
Dakle, ta 'dobra' imaju učinak droge.
Jel dobro osjećati ugodno pijanstvo na račun kršenja Božje zapovijedi protiv neumjerenosti u piću, to jest na račun kršenja Dobra koje je vječno i nepromjenjivo?
Ista stvar je i s neumjerenošću u jelu i ludoj trci za slasticama.
Pročitao sam negdje kako je znak skorašnjeg pada i sumraka neke civilizacije i kulture kad kuhari ili slastičari postanu jako traženi i s velikom plaćom. 
Isto bi se mogle reći kad glumci, pjevači, sportaši dobiju takav status i k tome postanu idoli u društvu.
Jel dobro uzimati u sebe neku hranu koja je ugodna nepcu, ali koja uništava dugoročno zdravlje?
Jel dobro prskati nasade s herbicidima i gnojiti s umjetnim gnojivom i tako izbjeći mučno mehaničko pljevljenje korova i prirodno gnojenje s organskim stajskim gnojivom, kad će i plodovi i dugoročno zemlja biti kontaminirana i ne će više davati plodove?
Jel dobro kupiti automobil ili bilo koju nenužnu pokretninu tako da se proda zemlja koji su preci s teškom mukom stekli i obradili i tako potomke, ako ih uopće ima, ostaviti kao bezzemljaše proletere?
I konačno na razini društva, jel dobro imati materijalno dobro u društvu na račun rušenja javnog morala, religije, tradicije to jest veze s precima i iskorjenjivanja sebe i svojih potomaka od tog trsa da bi postali trstike ili slama koju vjetar ovog svijeta raznosi?
Naravno da nije. 
Sve su to primjeri kratkotrajnog dobra kojeg nemoralni i kratkovidni ljudi kupuju na štetu dugoročnog ili vječnog dobra.
Duhovno dobro je neprocjenjivo bolje i važnije od materijalnog dobra, ali to nije samo na razini osobe, nego i na razini društva.
O tom javnom dobru treba se brinuti politika, to je njezin temeljni zadatak.
Dati ću primjer turizma koji je vjerojatno najlakša i najbrža 'legalna' zarada.
Posljedica te lagane zarade je katastrofalna za javno dobro društva. Društvo koje se počne baviti s turizmom prestaje uskoro biti društvom, jer društvo u kojem se stranci ne dočekuju na način gostoljubivosti, nego radi zarade, uskoro postaje strancima u vlastitoj kući koji će i dubiti na glavi samo da privuču strance.
U pretprošlom tekstu sam napisao kako je turizam prostitucija na višoj razini, na razini društva.
Tako, kao što prostitutka ne može biti prava ljudska osoba s dignitetom i samopoštovanjem i s ravnopravnim statusom prema drugima, tako niti društvo koje se baci na turizam ne može biti pravim društvom.
Ali ovo sve što sam sad napisao trebali su znati političari pred pola stoljeća koji su donijeli odluku o ukidanju svih naravnih proizvodnih djelatnosti i u skakanju cijelog društva na glavu u bazen koji se zove turizam i koji ne drži vodu.
Trebali su to znati i ne samo oni koji su vodili narod u moralnu i inu propast, nego i oni koji su bili vođeni kao slijepci koje vodi slijepac.
Politika nije pitanje hoće li fontana biti na jednom trgu ili na drugom (iako je i to, samo je to efemerno pitanje), koliko puta će se prazniti kante za smeće i slično, nego je prvenstveno definiranje odgovora na pitanje što je to dobro jedne zajednice, kako se ta zajednica vidi u slijedećem razdoblju, kako će se u toj zajednici učvršćivati javni moral i onemogućavati one koji bi radili protiv morala i tako dovodili do destrukcije društva, kako će se u toj zajednici očuvati obitelji i organsko društvo-rodovi, tradicija, religija i tradicionalna kultura to jest veza s precima, kako će se zajednica suprostaviti strancima koji se ne žele i ne mogu asimilirati u zajednicu.
To su prava pitanja za politiku, ne samo na razini Zagreba, nego svakog sela. 
Selima treba po načelu supsidijarnosti omogućiti da sva ta pitanja suvereno budu u njihovoj domeni, a ne da središnja vlast ne u Zagrebu, nego u Briselu propisuje kako svako selo mora prihvatiti naravnima seksualne i sve druge perverzije.
I imovinsko-pravni odnosi trebali bi se riješavati na čim nižoj razini. Također, politika prema poljoprivredi i poljoprivrednom zemljištu treba biti u djelokrugu mjesne zajednice-sela, a ne da to političari i birokrati rješavaju na razini cijele države.
To nije nikakav novi model, tako su funkcionarila sela u Europi stoljećima prije pojave prosvjetiteljstva i apsolutizma.
Vratimo se modernim političarima.
Ako političari negiraju naravni moral, ili ako misle da politika nema veze s etikom, onda je put u propast društva zajamčen.
Mislim da vam je jasno kako se već nekoliko stoljeća negira, i to sa vodećih mjesta u društvu, u školstvu, medijima i u državnoj upravi i među gotovo svim političarima i vodećim intelektualcima, smisao i cilj politike.
Ali nije bolest ostala samo na vrhu, i dno ne vjeruje kako politika i etika imaju veze.
Tako se kaže kako je politika umijeće mogućeg, prevedeno to žele reći kako političari trebaju slijediti neke svoje posebne interese ili interese neke političke stranke ili masonske lože kojoj pripadaju, ali da to ne bude toliko otvoreno i svima vidljivo.
I same političke stranke su contraditio in adjecto, jer politika znači dobro-etiku na razini cijele zajednice-društva, dočim stranke po svojoj definiciji smjeraju na partikularne interese nekog dijela društva. 
Političke stranke nisu nekadašnji staleži ili cehovi, jer ovi potonji su bili udovi organske cijeline - organskog društva.
I kao što sam nedavno pisao - društvo više praktično ne postoji, jer ono što zovemo društvom je nakupina pojedinaca bez međusobnih organskih veza.
Najezda muhamedanaca u Europu kao i najezda nebijelih stranaca i koja praktično ne nailazi na bilo kakav ozbiljniji otpor, je pravi lakmus test da se može sa velikom sigurnosti konstantirati kako više u Europi ne žive narodi niti organizirane društvene zajednice.
Europljani su na mrtvačkom odru, ali nisu odmah i iznenada došli do toga.
Temeljni razlog je negiranje istine o politici i kako rekoh to već traje jako dugo.
Imamo sad tako mjesne izbore na kojima se natječu ljudi s programima koji se svode na to kako će isti uspješno isprosjačiti mrkve iz EU fondova, i da nikad ne će od iste Zvijeri iz Apokalipse dobiti batine nego će sve ispuniti što gazde u Briselu nalože, ili kako će sve učiniti da stranci čim lakše kupe nekretnine ovdje, a da njihovi glasači čim lakše iste nekretnine-djedovine prodaju, ili da će sve učiniti da se turisti osjećaju čim zadovoljnije, pa ako ti turisti budu sodomiti onda su spremni i njih zadovoljiti na sve načine.
Gdje je tu javno dobro, gdje je tu prava politika?
Nema je, kao što nema niti društva niti pravih vođa.
Kraljevi su bili očevi naroda, stoga su uvijek bili spremni dati život za narod, i reći narodu istinu ma kako ona bila ružna za njih.
Oca i kralja se ne bira, nego ga se sluša i slijedi (ali jao narodu koji slijedi moderne političare u njihovom nemoralu - jao si ga Francuzima koji već po tko zna koji put biraju moralno posrnule ljude za svoje vođe).
Moderni političari su negacija kraljeva i odgovornih očeva.
Političari su kao očevi koji su dobili mandat od četiri godine i koji znaju da su surogati pravih vladara te im je zato cilj čim više iskoristiti taj mandat za vlastiti probitak i osiguranje budućnosti kad više ne budu očevi. 
Kralj uvjek svojim životom odgovara za kraljevanje, političarima se odgovornost svodi na eventualni gubitak slijedećih izbora.
Tko normalan bi prihvatio i slijedio takvog neodgovornog (polu)oca?
Možda bi trebalo ispitati rodoslovlje modernih političara i vidjeti jesu li njihovi preci bili lude na kraljevskim dvorima, jer od luda se ne očekuje da govore istinu niti da su spremni braniti nju i opće dobro, nego da zabavljaju publiku.
Mjesni i nacionalni izbori su, čini mi se, poput izbora najsmiješnijih luda za koje opet glasaju lude.
Izbori u ovakvom destruktruiranom društvu su kao izbori u cehu neuračunljivih ljudi.
Ili kao izbori u salonu Titanica u kojem se bira koji valcer će se svirati dok brod tone.
Društvo tone jer je kao vlasnici Titanica zaratio s Bogom.
O Titanicu su vlasnici i projektanti govorili kako ga ni Bog ne može potopiti, moderno pak društvo vjeruje kako politika nema veze s etikom, a time ni s Bogom koji je izvor sveg dobra i mjera dobra.
Društvo nije kolabiralo neposredno nakon francuske revolucije zato što su tada još postojali kontrarevolucionari i s duhovnim i s fizičkim oružjem.
Kontrarevolucionari su bili leukociti društva. 
Kažem bili, jer ih sada više gotovo da i nema, pa je organizam društva na umoru od bolesti demokracije, demagogije i gubitka osjećaja pripadnosti društvu.
Uporedba društva s organizmom je više nego očita.
Kad se organizam više ne bori protiv stranih stanica, kad više nema leukocita koji napadaju i izbacuju neprijateljske bakterije i viruse, onda je to znak bolesti i umiranja organizma.
Kad društvo tretira strance kao svoje članove ili još i gore, dozvoljava strancima da žive na socijalni teret domaćih, i kad nema domaćih koji će se tome suprostaviti - kraj je blizu takvog društva.
Europa i sav zapadni svijet je u takvom stanju, i nije pitanje dal će Europa umrijeti, nego hoće li to biti kroz slijedećih nekoliko godina ili će umiranje trajati desetljeće dva.
A naši političari, kao i narod, slijede Europu u borbi protiv naravnog morala i Boga, i k tome svoju materijalnu perspektivu temelje na dolasku turista iz te umiruće Europe.
To je, ponavljam, jednako plesanju u Titanicu dok se je ovaj već opasno nagnuo pred potonućem.
Ali tu slika prestaje, jer je bilo malo luđaka na brodu kojima je ples bio važniji od života.
Dok u društvu gotovo svi plešu i prave se da politika nema veze s etikom i računaju kako će uvijek biti onako kako je danas i kao što je bilo jučer.
I tako u tro-četvrtinskom taktu na već nakrivljenom plesnom podiju misle kako ova sadašnja muzika ne će nikad prestati.
I da se vratim na glasače i na političare.
Nema tu nevinih, jer nema pravih vođa koji će bezkompromisno braniti naravni moral i opće dobro (ne dobro 'globusa', nego opće dobro zajednice koju vode), a opet ljudi idu na izbore i tako preuzimaju na sebe dio odgovornosti to jest krivice pred Bogom za stanje u društvu koje je u pobuni protiv Boga.
Stoga dragi čitatelju - zatraži čim prije Lađu koja je stvarno nepotopiva i ostani u Njoj.
Ovom Titanicu nema spasa i ne treba žaliti za njim.
Izvucimo, ako je to moguće i uz pomoć Božju, svoje najbliže i prijatelje iz broda koji će uskoro biti na dnu mora.
Brod koji tone je opasan ne samo za one koji su ostali u njemu, nego i za one koji plivaju oko njega i koje će brod povući preko vira za sobom.
Zato moramo biti u spasilačkoj Lađi, a ne samo iskočiti s Titanica.