Zagreb A.D. 2017.

Bio sam dva dana u glavnom gradu nakon nekoliko godina.
Nominalno je razlog boravka bio poslovni, ali ono što me je veselilo poslije tog dijela jest bio razgovor u četiri oka s Elvisom Dusparom.
Pred više mjeseci o njemu sam pisao na blogu, u međuvremenu je bio uspostavljen telefonski kontakt o temama koje nas zanimaju ili bolje rečeno muče.
Obojica smo se željeli vidjeti, a ne samo čuti.
Ako ne znate tko je Elvis Duspara ili bez obzira ako znate tko je on, vrijedi pogledati i poslušati predavanje koje je o temi demokracije održao koncem travnja u prostoru HKD "Sv.Jeronima" u Zagrebu.

Naslov predavanja napisan je u korijenskom pravopisu, barem tako pretpostavljam.
"Je li demokracija najbolje družtveno uređenje?"
Mislim da bi se mnoge stvari mogle bolje posložiti u družtvu, kad bismo ponovno, nakon ubacivanja fonetskog pisanja u drugoj polovici 19.st., uz kraći intermezzo NDH, vratili se korienskom korienu našeg jezika. 
Jer najčešće pravi i napatvoreni smisao riječi dolazi iz korijena riječi, dočim veliki problem modernog društva je često proturječno tumačenje riječi - pojmova.
Ako se ne možemo složiti oko smisla riječi, onda se ne možemo dogovoriti ili usuglasiti o ničem.
Ne ću više ubacivati korijenske riječi, jer nisam stručan i dovoljno upoznat da bih tako pisao.
Društvo očito dolazi od glagola družiti se.
Društvo ne može, u to sam uvjeren, postojati među ljudima koji se međusobno ne druže ili koji odbijaju druženje kad bi druženje bilo moguće.
Društvo čine ljudi koji su voljni biti drugovi s ljudima koji su im slični, s ljudima kojih veže nešto što nadilazi i pravladava razlike među njima.
Što je to?
Kultura?
Nisam siguran zato što se je ta riječ previše rasplinula u naše vrijeme i što mogu postajati ljudi koji pripadaju istoj kulturi, ali ne mogu biti drugovi.
Ideologija?
Isto tako ideje mogu približiti ljude raznih kultura, ali to nije to. Uvijek ostaje distanca među pobornicima iste ideologije ako ih ne veže ista kultura.
Povijest i povijesno pamćenje?
Sigurno je da se ne mogu družiti i biti drugovima 'francuzi' kojima je najveći prorok Muhamed i oni Francuzi kojima je Karlo Martel junak koji je Franke-Francuze spasio od muhamedanskog osvajanja.
Iluzija propalog i dekadentnog zapadnog društva koje de facto nije društvo, jest kako će to ono postati tad kad se Francuzi, Englezi, Nijemci, Talijani odreknu svoje povijesti kako bi prigrlili imigrante muhamedance koji se svoje povijesti nikada ne će odreći i nikad ne će reć kako je za njih Karlo Martel uzor kojeg se treba naslijedovati. 
Oni mogu privremeno zatajiti svoje mišljenje o povijesti i ponavljati autodestruktivnu mantru liberala o odreknuću povijesnih razlika, ali kad njihov broj dovoljno naraste, sve više će manifestirati ono što su prije skrivali.
I kultura i ideologija i povijesno pamćenje nužni su da se skup ljudi naziva društvom, ali to nije dovoljno. 
Nije dovoljno imati samo isti pogled na sadašnjost, prošlost i budućnost, i imati ista povjesna sjećanja i naraciju kao i pripadati istom kulturnom krugu.
Nužno je imati i isti odnos prema vječnosti, prema Bogu.
Štoviše, religija je mjerodavna i odlučujuća za sve ono što sam prije nabrojao.
Vjera u Isusa Krista to jest kršćanstvo ne može izroditi pop art ili kubizam ili rock'n roll ili kulturu idoliziranja niškoristi pop pjevača i istih takvih glumaca, ili kulturu kokakole i mekdonalds hrane.
Drugim riječima ne postoji više nigdje na zapadu pravo društvo jer zapad je multikulturalan, bez povijesti i svih ostalih vremenskih oblika osim hedonističkog prezenta - uživaj sad čim više možeš.
To su nakupine individua koje se povremeno druže kako bi si riješili problem usamljenosti ili zadovoljavanja požuda, ali pravih druženja, drugova i družtva više nema.
Grupa ljudi koja se jedino može složiti kako se ne mogu složiti niti o prošlosti, niti o sadašnjosti, niti o budućnosti, niti vječnosti, niti o istini i laži, niti o vrijednostima, niti o dobru niti o zlu - to je moderno društvo koje bezočno laže sebe kako je društvo.
Stoga E.Duspari mogu komentirati predavanje ili ga nadopuniti - demokracija je najbolje društveno uređenje za društvo čiju težnju ili žuđ za autodestrukcijom ispunjava.
Vratimo se Zagrebu, belom gradu.
Zagreb je lijep.
Kad to kažem, ne mislim na novi Zagreb, nego na dva zidinama (čji se ostaci tu i tamo vide) opasana brijega i nekad dva sukobljena grada i ono između njih i neposredno oko njih.
Zagreb žudi prodati svoju ljepotu strancima.
Prostitutka može biti lijepa kad počne s 'djelatnošću', ali kako 'radi', za razliku od majstora obrta, ona sve više nazaduje u ljepoti, sve više postaje samo meso i to meso sve slabije kategorije.
Turizam je prostitucija dignuta na višu razinu i ukrašena znanstveno-ekonomskim atributima i ostalim magičnim ispraznim riječima.
Zagreb će, ako već nije, izgubiti svoju prepoznatljivost i ljepotu jer želi živjeti od ljepote.
Moguće je i dati sliku grada koji gubi svoju dušu i gomila strance, kao žena koja gomila kile.
Ljepota mora ostati skrivena pred ovim svijetom koji ju profanira.
Ne radujte se Zagrepčani ako vam grad visoko kotira na ljestvici ljepote i privlačnosti gradova.
Biti 'Miss' gradova znači biti onom koja će ići u postelju sa strancima.
Ali da takva ljepota nije anđeoski čista, nego bliža palim anđelima mogu pokazati s dva svoja doživljaja.
Prvi je izložba cvijeća u Gričkom tunelu.
Tunel je izrađen tijekom drugog svjetskog rata kao sklonište Zagrepčanima pred 'savezničkim' zračnim napadima.
Kao što ime kaže, isti se nalazi ispod Gornjeg grada - Griča i ima višestruke ulaze/izlaze.
Mi 'venkari', ljudi izvan zidina, obavješteni smo, iako ja osobno nisam, kako se u Gričkom tunelu odvija fantastična izložba cvijeća. Treba ju pogledati. 
Ako se zagorski Martin vrati iz Zagreba, a da nije prošao kroz podzemlje Gornjeg grada i divio se izložbi svijeća, onda kao da nije bio u Zagrebu.
Inače mi je ta uzrečica ridikulozna jer pretpostavlja kako je zagorec Martin tabula rasa, i ako se nije promijenio nakon što je vidio Zagreb, onda je k tome i mentalno retardiran.
Sumnjam da je itko došavši u Zagreb doživio preobraćenje i pravo prosvjetljenje.
Osim dakako - masonskog 'prosvjetljenja' u nekom zagrebačkom 'tunelu'.
Tunel je dobar ako želite pješke i brzo doći od Kaptola do Tuškanca, i ako vam ne smetaju turisti koji se dive cvijeću koje visi naopako.

Neobično je izlagati cvijeće koje obično žudi za toplinom i svjetlošću Sunca tamo gdje Sunca kao niti 'savezničkih' bombi nema.
Cvijeće ili općenito biljke se suše kad se okrenu naopako, jer Sunce nije dolje, nego gore.
Tražiti u podzemlju ljepotu je ići stopama kojem nekom mirišu, ali ustvari daju po sumporu.
Nema demonske ljepote, to je privid kojom ružnoća privlači ljude u dubine.
Cvijeće koje visi naopako u tunelu ne bi me vjerojatno niti dovelo do ovog razmišljanja, da nisam izašao iz tunela ne jedan sporedan izlaz i popeo se stepenicama na Gornji grad.
I tako dok sam očekivao negdje Matoša na klupi, i nadao se da ne ću sresti niti jednog našeg 'vođu' to jest političara, naišao sam u jednom parkiću skulpturu koja me je iznenadila.
Kažu da nam je Google prijatel, pa dobro mi došel prijatel i evo što mi je prijatel odgovorio.
Kip ima naziv "Dječak", napravljen je još 1978. a pred dvije godine dječak se ne miče s Griča.

Otraga na fotografiji iz "Večernjaka" su stari dečki, i neka cura.
Dječaka, malo mutnog, gledamo s leđa.
Primjećujete li nešto čudno na dječaku?
Autor Tomislav Ostoja kaže kako kip predstavlja njegovog pokojnog sina.
Da je kipar kršćanin, vjerovao bi da je njegov sin, kojeg je trebao krstiti ako je kršćanin, sad anđeo na Nebu.
Jednostavno me bodu u oči rogovi koje dječak pokazuje s obje ruke.
Kad bi i slučajno u trenutku fotografiranja dječak tako stavio prste, zar je normalno da otac kipar mora takav detalj staviti na kip?
Nisam nikad primijetio da je netko spontano tako stavio prste i to na obje ruke.

Tko stavi tako prste ili se nekom ruga - pokazuje rogi, ili je svjestan kako pokazuje demonski znak.
Ako se je dječak držao za nešto što nije prikazano, onda se može reć kako se nitko ne drži s dva prsta kad se može s pet.
Objašnjenje kako je ovo sve bilo spontano i kako je eventualno kipar htio prikazati sina kakav je bio na nekoj fotografiji ne mogu prihvatiti.
Ponavljam, čak i kad bih vidio takvu fotografiju, pitao bih kipara zašto je napravio ovakvim kip svog sina koji sad eto stalno pokazuje 'rogi'.
Isto tako ne vjerujem kako kipar ne zna za simboliku i značenje tako postavljenih prstiju.
Kad i ne bi znao 1978. tu istinu o simbolu, zašto je dozvolio pred dvije godine da takav kip ugleda svjetlo dana na Griču? I to kip koji predstavlja njegovog sina.

Ne ću ulaziti sad u opis druge strane kipa, nego ću samo reć kako mi to nimalo ne liči na anđela.
Moram na koncu napisati kako ne vjerujem više u slučajnosti i spontanosti, podzemlje i cvijeće koje 'raste' naopako u tami, doduše pod umjetnom rasvjetom, ima poruku i poziv na djelovanje onima koji su u podzemlju i koji su sve samo ne cvijeće i ljepota.
Nevinost kojoj se 'slučajno' potkradaju simboli zla, je suprotnost nevinosti.
Mogao bih dalje nabrajati piramide koje postavlja suvremeni grad Zagreb, kao što je to Pariz postavio ili Rijeka-Sušak ili kao što gotovo nema metropole u svijetu koja nema javno izložene okultne simbole.

Kako ostati kršćanin u takvom okružju? Teško.
Zato živim na selu i vratio sam se iz Zagreba kao zagorski Martin.