Um

Problem ljudskog uma je u tome što ljudi nemaju jedinstvenu definiciju o umu.
Kad bi i svi ljudi govorili jednim jezikom, to jest kad ne bi bilo problema s prevođenjem pojmova, opet ne bi imali svi ljudi isti pojam uma.
Definiranje pojmova nas dovodi do dileme - definiramo li nešto što stvarno postoji, ili definiramo nešto što ne postoji, ali će nam pomoći u definiranju nečeg što stvarno postoji.
Vratimo se duhom u kasni srednji vijek kad se je počela događati ljudska drama u čijem završetku ili kulminaciji mi živimo.
Radi se o nominalizmu koji je po svoj prilici bio kamen temeljac svih pravaca moderne filozofije i ideologije, iako su iste često u krvavom sukobu.
Slikovito to možemo predstaviti uobičajenim pitanjem koje ustvari nije retoričko - je li bila prvo kokoš ili jaje? 
Ispravan odgovor je - to je neispravno pitanje. 
Zato što pitanje pretpostavlja da kokoš i jaje postoje samo u vremenu, pa se stoga postavlja pitanje kad je nešto nastalo prije.
Kokoš i jaje postoje oduvijek. 
Zato što su to ideje u Božjem Umu, a Bog je vječan i nepromjenjiv.
Kad je Bog stvorio prvu kokoš, ili možda prvo jaje kokoši iako je mnogo vjerojatnije da je stvorio u peti dan stvaranja odrasle jedinke životinja, onda je samo materijalizirao svoju ideju kokoši i jaja.
Ideja ili pojam kokoši i jaja je ustvari dio generičnije ili nadideje o živim materijalnim bićima koje imaju u sebi mogućnost razmnožavanja, tako da jaje u suštini predstavlja ideju razmnožavanja materijalnih bića.
Ljudi koji poznaju povijest filozofije sigurno će reć -  autor samo ovdje prepričava Platonovu filozofiju, ali autor će odgovoriti - ideja o svijetu ideja nije Platonova, nego je opet to ideja u Božjem umu o kojem nam je pisao Platon.
Netko će možda reć - a onda je i Platon samo ideja u Božjem umu.
Ne, prvo zato jer takvo razmišljanje dovodi do istočnjačke zablude monizma i/ili panteizma u kojem je sav materijalni svijet samo jedan loš san Boga i kad se Bog probudi*, sve će opet biti dobro, bit će nirvana.
Drugo, Bog je svoju ideju o čovjeku materijalizirao u Adamu, a ne u Platonu.
Adam je stvoren bez grijeha**, Platon nije i Platon je rođen od roditelja od kojih je naslijedio osobine i griješnu, posrnulu ljudsku narav, dok je Adam stvoren od Boga, kao što su svi anđeli stvoreni od Boga. 
Međutim, ideja čovjeka-Adama podrazumijeva ideju razmnožavanja, dočim to nije kod anđela***.
Da se vratim na pitanje nominalizma koje je uskrsnulo u skolastici 13.stoljeća.
Nominalisti nisu bili ateisti-materijalisti koji negiraju postojanje Boga, ali su u 'obrani' Boga, s krivim razmišljanjem i s krivom argumentacijom, doveli do modernog ateizma, novodobnih religija i pokreta kao i do destrukcije zapadne kršćanske civilizacije koja danas negira postojanje i Boga i naravnog morala.
Naime, ako postoji ideja o dobru kao i sve druge ideje****, i one se nalaze u Božjem Umu, onda je li Bog stvarno slobodan ili svemoguć, kad ne može učiniti nešto protiv tih ideja?
Je li Bog rob tih ideja?
I drugi apsurd - nisu li onda ideje prije i starije od Boga što dovodi do ludila monizma.
Tako su nominalisti skolastici, od kojih je bio najpoznatiji Ockham još poznatiji po svojoj 'britvi', rekli kako ideje stvarno ne postoje, kako su ideje samo izmišljeni pojmovi ljudi kako bi međusobno mogli komunicirati. 
Ideje su samo ime bez sadržaja*****.
Tobožnja obrana suverenosti Boga od svijeta ideja dovela je za koje stoljeće do toga da se i sam Bog tumači u duhu nominalizma kao ime, samo kao riječ koju su ljudi izmislili.
Braneći Boga na krivi način, dovelo je tradicionalno kršćansko društvo do ateizma i negiranja naravnog zakona što ima za posljedicu opću dekadenciju.
Ako ne postoji dobro, nego je to samo riječ koju ljudi mjenjaju i prilagođavaju sebi i svojim požudama, onda ne postoji moral koji je nepromjenjiv, onda nema naravnog morala i zakona.
Onda je 'naravno' i da ljudi u jednom vremenu stave na inkviziciju Frljića, a u drugom ga drže uzorom. 
Jer i inkvizicija - ideja o istraživanju i kažnjavanju javnog nemorala, kao i uzor- ideja o naslijeđivanju nekog tko je dobar i plemenit, je samo ime.
Ovo je dakle priča kako je zapad, koristeći um više od svih ostalih civilizacija, uspio izvršiti samoubojstvo.
I eto nas na početku - što je dakle um?
Zar je um nešto što nas dovodi do ludila monizma ili do ludila nominalizma i destrukcije ljudskog društva?
Nije li onda bolje ne razmišljati, ne filozofirati, ne mudrovati.
Ne, jer Bog je Adama stvorio kao umno biće, a ne kao životinju.
Mi moramo znati zašto nešto radimo, što je konačni cilj, kako do tog cilja doći, a ako ne ćemo o tome voditi računa, nego ćemo samo životariti, bilo u opijanju ili radoholičarstvu ili skupljanju nekretnina ili u zabavama ili u posvećivanju sportu, onda smo neumna bića, onda smo poput životinja koje životare.
Um nije zamjenska riječ za mozak, jer um je ideja, ne materija.
Usput, kao što je ludost biti monistom ili nominalistom, tako je i ludost biti materijalistom koji negira postojanje nevidljivog svijeta, koji u konačnici sve vidi kao nakupinu molekula i atoma.
Pravog ateista niti nema, jer i samoubojica koji se ubija tobož zato što ne vjeruje u Boga i prekogrobni život, a ovaj život je samo patnja, ipak zna da postoji, a to znači da nije samo nakupina atoma. I kad mu bližnji nanose bol, onda dobro zna da mu bol ne nanose ljudske stanice.
Na koncu ipak moram razriješiti enigmu o umu.
Um je spoznaja umske osobe o sebi i svijetu oko sebe.
Božji um je apsolutan, jer On spoznaje u potpunosti Sebe i svijet koji je stvorio.
Štoviše, sama Božja spoznaja je druga Božanska osoba, Riječ po kojem je sve stvoreno, koji se je radi nas grješnika utjelovio i podnio Muku pod Poncijem Pilatom.
Um je naš Gospodin Isus Krist koji nam je rekao kako je Put, Istina i Život.
Isus Krist nam je objavio u proslovlju Ivanovog evanđelja kako:
"u početku bijaše Riječ, Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog i sve po Riječi nastade".
Kakvi su pak umovi anđela?
Bog je stvorio anđele raznih razina, raznih korova i svaki anđeo se razlikuje od drugog anđela kao što se razlikuju jedne vrste životinja od drugih. 
Imaju istu anđeosku narav, ali potpuno različite moći, a to znači različite umove, različite spoznaje o sebi i svijetu.
Te spoznaje anđeli su dobili od Boga u trenutku stvaranja, zato je um anđela intuitivan, oni ne moraju zaključivati kako bi povećali svoje znanje, oni jednostavno znaju.
Po mojem razmišljanju, samo jednu spoznaju im Bog nije dao kad ih je stvorio.
A to je spoznaja vezana o Bogu i sebi, to jest mogu li se pobuniti protiv Boga i nadjačati Ga.
Kad bi imali tu spoznaju od početka, onda ne bi trećina anđela postala demonima.
Imaju li anđeli spoznaju o nama kakvu je ima Bog?
Nemaju, zato što Bog ima apsolutnu spoznaju, Bog zna buduće događaje u najsitnijem detalju, anđeli to nemaju te tako niti ne znaju hoćemo li biti prokleti u Paklu ili uživati vječno blaženstvo u Bogu. 
Anđeli pak ne moraju kao mi, razmišljati o nekom pojmu ili biću, promatrati isto, uspoređivati****** s poznatim i onda doći do zaključka o tome.
Anđeoski um je intuitivan, instantan, on vidi stvarima onakve kakve one jesu ili kakvima im Bog dopušta da ih vide*******. 
Anđeli bez problema i instantno čitaju ljudske misli i vide čovjeka onakvim kakav on u tom trenutku jest, i u fizičkom materijalnom smislu, i u duhovnom.
Anđeli ne moraju promatrati ljudsko ponašanje pa onda o tome razmišljati i dovesti zaključak je li isti svetac ili ima koje grijehe i konkretne požude.
Anđeli ne moraju raditi eksperimente ili deduktivno razmišljanje kako bi spoznali neke prirodne zakone, jer oni te zakone znaju, oni su spoznaju o prirodi dobili od Boga u trenutku svojeg stvaranja.
Znamo pak iz povijesti znanosti kako su mnogi veliki znanstvenici istovremeno bili okultisti i alkemičari koji su dobili neko znanje o prirodi od demona (iako im oni ne daju potpuno znanje, nego znanje koje će dovesti do porasta zla, a često im daju spoznaje pomiješane s lažima).
Iz ovih nekoliko prethodnih rečenica opisao sam implikativno ljudski um.
On je samo u maloj mjeri intuitivan, a u svemu drugome je istraživački racionalan, bilo da istražuje istinu indukcijom - eksperimentima, bilo dedukcijom - razmišljanjem od prethodne spoznaje prema novoj ili kombinacijom indukcije i dedukcije.
Koji su to primjeri intuitivnog znanja koje nam Bog daje od početka?
Primjerice zakon kontradikcije, neka tvrdnja može biti samo istinita ili samo lažna, ne može biti oboje. Tu intuitivnu spoznaju imaju i retardirani ljudi.
Mala djeca je isto imaju, a često ista imaju intuitivno znanje, slično anđeoskom, o stanju odraslih ljudi. Tada se recimo nekom koga prvi puta vide vesele i raduju, a od drugih žele pobjeći i zbog njih plaču.
Mala djeca imaju nešto što psiholozi nazivaju magijska svijest, ali je to ustvari dio anđeoske spoznaje od Boga koja s vremenom odrastanja nestaje, ne radi toga što je takva spoznaja nekoristna ili štetna, nego zato što se akumuliranjem grijeha to gubi.
Puno svetaca svjedoče kako su od malih nogu vidjeli anđele i čudili su se drugima koji ih nisu vidjeli.
Mnogi ljudi se sjećaju kako su bez problema vjerovali u Boga dok su bili djeca, ali su onda to izgubili.
Onda se zavaravaju jer kažu kako su došli s godinama k pameti i spoznaji da Boga nema.
Ne, ljudski um intuitivno zna da postoji nevidljivi svijet ideja i umnih bića iznad kojih je Um, to jest Bog, ali ljudske požude i grijesi polako ili brzo pomračuju istu spoznaju.
Samo ljudsko razmišljanje, ako je um koliko toliko slobodan od požuda,  o svijetu koje mora imati početak jer u materijalnom svijetu ne postoji beskonačnost, kao i razmišljanje o ljepoti svijeta iza koje mora stajati Umjetnik, dovodi do ideje o Bogu.
Tako sv.Pavao Rimljanima kaže kako pogani ili ateisti nemaju opravdanja što nisu spoznali Boga koji je Stvoritelj i koji iznad vidljivog svijeta i koji nije u nekom kipu kojem se pogani klanjaju. 
Dakle, ljudski um ima vrlo malo, ali moćno, intuitivno znanje, a sve ostalo nadograđuje.
I tu nastaje dakako problem.
Jer nadograđivati spoznaju na laži je luđe od gradnje kule na pijesku.
Možemo tako pročitati ogromna djela filozofa ili znanstvenika o Velikom prasku i evoluciji svijeta i života, i reći im - odlično ste ovo i nadugačko razradili i radili skupe eksperimente, samo što ako postoji Bog? 
Onda je toaletni papir vrijedniji od vaših knjiga, jer na njemu obično nisu napisane laži i mekši je za korištenje.
Kako onda ljudski um može doći do prave spoznaje?
Vjerom i to onom pravom koja je Božji dar.
Vjera je slična nepogriješivoj anđeoskoj intuitivnoj spoznaji.
Zato što ista dolazi od Boga, ili bolje rečeno od Riječi koji je za sebe rekao da je Istina.
Platon je mogao doći do djelomične istine svojim umom, ali mu je ta spoznaja o istini bila nekoristna ako nije upoznao Istinu koja je druga Božanska osoba.
Tako je filozof koji se je proslavio sa svijetom ideja, širio u svojim djelima i opasne laži koje namaju veze sa stvarnim svijetom ideja, koje nemaju veze s Istinom.
Onaj tko je stvarno mudar, onaj tko ne želi lutati u prašumi lažnih filozofija, ideologija i religija, taj prestaje za potragom istine kad nađe vjeru u Istinu koja mu daje pravu istinu.
Poncije Pilat je bio metar do Istine u bukvalnom smislu, ali nije pričekao odgovor na pitanje što je istina, nego je okrenuo leđa Istini.
Sva ljudska mudrovanja su isprazna ako ne vode do Istine koja je naš Gospodin Isus Krist.
Oholost je glavni razlog svih grijeha, a oholost lažnih filozofa je gotovo beskonačna.
Od svih tih lažnih filozofa najopasniji su oni koji se predstavljaju kršćanima zato što Istinu poistovjećuju ili žele prikazati svojim čitateljima ili slušateljima istovjetnom s istinom ovog svijeta ili istinom lažnih religija.
Drugovatikanska sljedba temelji se na toj laži.
Manje štete rade otvoreni sotonisti, nego oni koji lažu o Istini tobož u ime Istine.
Stoga dragi čitatelju, ne želim ti ništa drugo nego da slijediš čista srca Istinu i odbaciš sve što sam napisao ako nije sukladno s Istinom. 
Skromno se nadam da nisam, u želji da te uputim na Istinu, napisao neistinu. 
Molim da mi Bog i čitatelji u tom slučaju oproste.
Apropos nominalizma, koje je osudila Crkva kao zabludu, isti se je raširio renesansom i tada je nastupio moderni vijek.
Moj odgovor na pitanje postoji li svijet ideja (općenitosti) je:
Postoji u Božjem Umu, u Riječi, ali ideje nisu bića, nego vječna i nepromjeniva misao Boga. 
Zato je primjerice moral nepromjenjiv kao što su misli Boga nepromjenjive i zato je ovaj svijet koji negira apsolutni moral pod osudom.
Bog ne može biti robom svojih misli i ne treba stoga upasti u nominalističku zabludu 'oslobađanja' Boga negiranjem svijeta ideja.
Ali pravo pitanje je - zašto se uopće došlo do tog pitanja?
Ako znamo da je Bog Istina i da je Istina Isus Krist, zašto ulaziti u stvorenjima nedostupan Božji Um u potrazi za istinom?
Sv.Pismo nas na nekoliko mjesta upozorava kako je opasna oholost tražiti Božje tajne, a skolastika kasnog srednjeg vijeka bila je na tom putu.
Mnijevam kako je uslijedila nakon toga Božja kazna koja se i nad nama izvršuje.
Vratimo se nepomućenoj i jednostavnoj vjeri apostola.
Istina u našem jeziku dolazi od riječi 'isti' što je vrlo zanimljivo.
Pravo ljudsko umijeće i pravi ljudski um nastoji biti u istini, biti isti s Istinom, a to znači biti nakalemljen na Isusa Krista, biti dio Crkve, Kristovog mističnog tijela.



* Istočnjačke monističke religije i filozofije su razrađeno ludilo, jer se odriču sveg što ima veze sa stvarnošću. Tako, ako je sve što vidimo samo san Boga, onda je moguće kako je san tog Boga san nekog drugog Boga koji sanja o Bogu koji sanja san o ljudima i materijalnom svijetu. I tako dalje u krugu ludila do viših Bogova koji svi sanjaju. A istina je - svi ti snovi su samo tlapnja monista koji su stvarni ljudi na putu prema Paklu, jer u odbijanju zapovijedi pravoga Boga, sebe su obmanuli kako je pravi Bog njihovo sanjajuće ludilo.
** Jer Bog ni ne može stvarati nego savršeno - Bog ne može stvoriti nešto s manama.
*** Zato su u zabludi svi oni koji vjeruju u apokrifnu Henokovu knjigu u kojoj se promovira zabluda kako se Nefilimi, pretpotopni ljudi, nastali razmnožavanjem palih anđela i žena.
**** Bog nema ideja zla, Bog ne može imati ništa što je zlo, pa tako ni ideju o zlu. Zlo, kao što objašnjava sv.Augustin ni ne postoji kao ideja, kao nešto, nego je zlo samo nedostatak ideje dobra.
***** Otuda ime romana U.Ecca "Ime ruže" koji je ustvari katastrofalno tumačenje svijeta srednjovjekovlja u obrani modernog svijeta. Šuplji roman za šuplje ljude šupljeg vremena.
****** Kažemo kad je netko mudar da je racionalan. Korijen te riječi je latinski i označava dijeljenje, uspoređivanje - ratio. U tome je sadržana istina o ljudskoj umskoj spoznaji koja nije intuitivna, koja mora uspoređivati nepoznato s poznatim kako bi došla do spoznaje o nepoznatom.
******* Tako Sotoni Bog nije dopustio da Ga prepozna u Isusu Kristu dok Ga je iskušavao u pustinji. Sotona je spoznao tko je Isus Krist kad je naš Otkupitelj umro na križu, kad je Sotona izgubio vlast nad Paklom.