Petrova

Jučer je bio blagdan sv.Petra, apostolskog prvaka i Kristovog vikara na Zemlji.
Zašto je njega Isus Krist izabrao za tu veliku ulogu ne znamo, možda to ne ćemo znati niti u vječnosti.
Sveta braća Ivan i Jakov, sinovi Zebedejevi nazvani su sinovima groma, jer su htjeli pozvati Boga da sprži neko selo koje nije htjelo prihvatiti Isusa.
To znači da u to doba nisu znali kako je Isus sam nestvoreni Bog, druga božanska osoba, jer onda bi znali da Bog s njima hoda, te da se ne trebaju okrenuti molitvom prema Nebu da bi selo bilo spaljeno.
Peter je odsjekao uho sluzi velikog svećenika kad je ovaj htio dignuti ruke na Isusa.
Ta trojica apostola bili su posebno privilegirana od Isusa, samo njih je pozvao na Goru preobraženja gdje su mogli vidjeti da Isus nije samo čovjek.
Jesu li se ti apostoli promijenili nakon što je Isus uskrsnuo, nakon što im je poslao Duha Svetoga?
Bez sumnje kao što se svi ljudi mjenjaju kad na njih siđe Duh Sveti.
Ali su u krivu svi oni koji bi pomislili kako nakon toga Petar više ne bi digao mač u obrani Isusa, ili kako sinovi Zebedejevi ne bi u obrani Isusove časti uništili sve one koji su spremni učiniti blasfemije protiv Isusa (a Ivan je pisao poslanice u kojoj se je čitateljima obraćao kao dječici učivši ih kako je Bog ljubav, ali istovremeno upozorivši ih da s hereticima ne sjedaju za isti stol).
Bogu ne smeta, nego štoviše Bogu je drago i Bog to od nas očekuje da smo uvijek spremni boriti se za Njega.
Petar je u tome bio izrazit, i zato pretpostavljam da Ga je izabrao za svog zamjenika kojem je dao ključeve Neba i Zemlje na Zemlji, to jest dok drugi put ne dođe.
Nema veće vlasti na Zemlji, osim Božje koja je apsolutna, koja bi bila jednaka vlasti onog tko ima Petrove ključeve.
To je vlast iznad svih ljudi i demona, iznad svih kraljeva i careva, UN, EU i NATO, masonskih loža i sinagoga, kao i prinčeva Pakla.
Tko ne poštuje te svete ključeve koje je dobio sv.Petar od Isusa, taj ne poštuje Isusa, makar otišao na križ radi Isusa (jer onda ne ljubi pravog Isusa, nego vlastitu krivu sliku Isusa).
Tko danas među živima ima ključeve sv.Petra?
Nitko.
Imamo lažnog pretedenta Bergoglia kojeg svijet priznaje za papu, za nasljednika sv.Petra, samo da bi uništio u čim većoj mjeri pravovjerje i Kristovu Crkvu.
Moramo znati da imati Petrove ključeve ne znači imati apsolutnu vlast koja pripada samo Bogu.
Jer netko može pomisliti da onda papa koji ima ključeve Neba, može izbaciti Boga i anđele od tamo i naseliti na Nebo demone.
Ili ovdje na Zemlji poništiti Božje zapovijedi i objavljenu istinu, ili naravnu istinu.
Oni koji u to vjeruju su tipični novoredni heretici papolatristi koji su Boga zamijenili s papom koji to ustvari nije, jer papa nikad ne može naučavati krivovjerje, nikad ne može voditi ljude u laži jer to znači voditi ljude u Pakao.
Crkva odnosno papa nema smisla ako ne vodi ljude k spasenju, ako kršćani nisu sigurni da ih Crkva i papa ne može učiti zabludama te da stoga moraju biti poslušni i papi i Crkvi.
Petar u smislu papinstva nije samo jedan živući čovjek, nego niz papa od prvog, od sv.Petra, do posljednjeg, živućeg ili mrtvog i nikad ne može neki pravi papa proturječiti nauku prethodnih papa, jer onda nije papa.
To je vrlo važan kriterij i naravna logična posljedica ili uvjet što ima ključeve Neba i Zemlje, papa ne može naučavati nešto što je protivno nauku Isusa Krista, bilo onoj objavljenoj u sv.Pismu, bilo onoj objavljenoj usmeno apostolima prije i poslije uskrsnuća, bilo zdravom razumu i naravnom moralu.
Za vrijeme prvog vatikanskog koncila kad se je vodila rasprava o dogmi o nezabludivosti papa, na dnevni red su došli primjeri iz povijesti Crkve koji bi išli u prilog ili bili protivni toj dogmi.
Što ustvari nije loš način rasprave, jer ako nešto držimo dogmom, odnosno Bogom objavljenom istinom, onda niti jedan povjesni događaj ne može poništiti dogmu, istina nikad ne može izgubiti od laži. 
Međutim problem je u povijesti što nikad ne možemo biti posve sigurni da imamo nužne povjesne istinite dokumente (a ne povjesne falsifikate) iz kojih ćemo isto tako sigurno znati što se je dogodilo.
Tako su protivnici donošenja dogme o nezabludivosti pape koji su očito bili heretici ako postoji ta dogma, izvukli na površinu slučaj (anti)pape Honorijusa I kojeg je posthumno osudio koncil Crkve u Carigradu kao heretika monoteletiste.
Ukratko, u to doba vodila se je žestoka rasprava i uz obračune do smrti oko pitanja Isusove božanske i ljudske naravi, te je dobar dio istočnih kršćana skrenuo u shizmu i herezu monofizitstva (Isus je samo Bog, da je čovjek je bio samo privid) i njoj blisku herezu monotelestva (u Isusu je samo jedna božanska volja). 
Egipat i okolne kršćanske zemlje bili su izgubljeni za pravovjerje (neki povjesničari Crkve kažu kako je najezda muhamedanca došla kao Božja kazna zbog shizme i hereze).
Carigradski patrijarh Sergije je htio nadići tu podjelu i opet ujediniti Egipat s ostatkom kršćanstva.
Ne kaže se bez razloga kako je put u Pakao popločen dobrim namjerama.
Tako je predložio heretičnu izjavu po kojoj se u Kristu nalazi samo jedna božanska volja, jer Krist ne može biti podjeljen u sebi (modernim riječnikom ne može biti shizofreničan, iako je to zabluda zato što se sjedinjenje božanske i ljudske naravi i volja u jedinstvenoj Isusovoj osobi ne može uspoređivati s nečim što je slično ljudima).
I kad se je zarazio s krivovjerjem, poslao je pismo (anti) papi Honoriju tražeći od njega podršku za 'plemenitu' ideju ujedinjenja s braćom koja su otišla u raskol.
Honorije je odgovorio potvrdno, a Sergije je iskoristio to pismo za širenje krivovjerja.
Nekoliko desetljeća nakon smrti i Honorija i Sergija, bizantski car je sazvao koncil Crkve u Carigradu na kojem se je javno čitalo navedeno pismo.
Koncil je anatamizirao i osudio Honorija, Sergija i sve ostale heretike monoteletiste, dok je ondašnji papa prihvatio odluke koncila, anatemizirajući sve navedene heretike.
U narednim stoljećima u tekst papine krunidbene zakletve svi pape su pojedinačno anatemizirali Honorija.
Kako ima previše povjesnih dokumenata o tome, očito se sa velikom sigurnošću može reći kako je Honorije bio heretik, bez obzira je li do tog pisma dobivenog od Sergija Honorije vjerovao kako je u Isusu i božanska volja i ljudska volja, ili što je htio zbog političkih razloga biti dobar s moćnim carigradskim patrijahatom i što je želio povratak raskoljenih egipatskih heretika kasnije nazvanih koptima.
Složiti se s krivovjerjem ili ne reagirati na izrečeno krivovjerje, znači biti heretikom.
I u tome su u pravu bili oni polemičari na prvom vatikanskom koncilu koji su bili bliski s protestantizmom, Honorije je bio heretik.
Međutim bili su u krivu što se tiče zaključka iz te povjesne činjenice kako pape nisu nezabludivi.
Druga strana koja je štitila istinu - dogmu o nezabludivosti, falsificirala je povjesne činjenice kako bi opravdala istinu. 
Oni su nastojali dokazati kako Honorije nije bio heretik, de facto time su optužili Koncil u Carigradu, ondašnjeg papu i na desetine papa poslije da su lažno optužili Honorija.
Što je dakako krivo, istina ne treba laži da bi se opravdala, i ako su ti desetine papa lažno optuživali Honorija, onda su i sami bili antipape, jer pravi papa ne može donositi lažne anateme.
I još jedan važni moment je bio u raspravi na prvom vatikanskom koncilu.
A to je pitanje kontinuiteta papinstva. 
Neki protestanti su bili spremni priznati istinu da je Isus Krist dao ključeve Neba i Zemlje sv.Petru, ali po njima ti su ključevi nakon toga bili izgubljeni, nitko nije nasljedio sv.Petra kao vikara Kristovog na Zemlji.
Stoga su ovi prvi bliski protestantima dokazivali uz pomoć Honorija kako nema kontinuiteta papinstva jer je Honorije bio heretik, a ovi drugi su se svim silama dali u obranu pravovjerja Honorija s motivom da tako moraju činiti da bi obranili istinu kako sv.Petar ima nasljednike.
Sve što sam gore naveo dovelo je u 20.st. do sadašnjeg stanja Crkve bez pape i hijerarhije.
Istina je međutim i da su i jedni i drugi bili u nekim stvarima u pravu, a u drugim u krivu.
Honorije je bio heretik, a budući da ga nisu htjeli u moderna vremena osuđivati kao heretika kao što je to bilo u ranom srednjem vijeku, onda je Honorije uvršten kao pravi papa.
A ako je Honorije bi pravi papa bez obzira ne sve povjesne činjenice o njemu kao osuđenom heretiku, onda pape mogu biti i pravovjerni i krivovjerni, glavno je da bilo tko bude papa.
Jer kažu - Isus Krist nam je obećao da vrata Paklena nikad ne će nadvladati Crkvu na Zemlji (što ustvari znači kako nikad Crkva ne će naučavati zablude, jer hereze su vrata Pakla).
Da, samo On nije obećao da će postojati papa kad On drugi put dođe na Zemlju, štoviše rekao je - hoće li naći uopće vjere na Zemlji.
Dakle najveća zabluda koja je proistakla od neodgovarajuće rasprave o Honoriju jest kako Crkva ne može postojati bez pape, to jest hijerarhije.
A to je temelj opasne hereze papolatrije po kojoj i Antikrist može postati Kristov vikar i kojeg kršćani moraju slušati i držati papom, budući netko mora biti papa da bi Crkva opstala.
Nemam više uopće razumijevanja i sućuti prema novorednim katolicima bili oni čvrsto u novorednoj sekti ili bili oni otpornici SSPX tipa koji lamentiraju i snebivaju se s bezbrojnim skandalima i javno izrečenim ili izvedenim herezama Bergoglia ili bilo kojeg novorednog biskupa i svećenika.
Zaslužili ste upravo takve pape, biskupe i svećenike koji vas vode u Pakao zato što radije birate za vas komfornu laž koja će vam dati privid svetih sakramenata nauštrb istine koja će vas osloboditi ma kako to izgledalo kao bolni rez.
Honorije nije bio papa zato što heretik nije kršćanin, a nekršćanin ne može imati ključeve Neba i Zemlje i tako voditi zemaljsku Crkvu.
Papinstvo nije prestalo zato što Honorije nije bio papa, kao što nije ni sada nestalo zato što Bergoglio nije papa.
Bog uvijek može, ako hoće, učiniti da opet nekom da ključeve sv.Petra.
Mišljenja sam kako to više nije slučaj i da smo već desetljećima u vremenu o kojem je pisao sv.Pavao kad će se ukloniti onaj tko je spriječavao dolazak Sotone iz dubine Pakla, a to je onaj tko ima vlast to činiti - papa.
Kao što sam pisao u uvodu, to je onaj tko ima Petrove ključeve.
Sv.Pismo nas više upućuje na to kako u posljednjim vremenima više ne će biti pape i hijerarhije, nego što su papolatristi krivo zaključili kako bez pape nema Crkve, odnosno kako je Isus obećao da će do kraja netko biti papom.
Tome u prilog ide i Objava po kojoj će se na kraju pojaviti Henok i Ilija, a zašto bi se oni pojavili ako netko drugi ima ključeve Neba i Zemlje.
Moram na kraju napisat kako ima dosta onih koji vide da je sv.Stolica prazna, ali opet ne žele priznati povjesnu činjenicu kako je Honorije bio osuđeni heretik.
Takvi obično pretpostavljaju kako je sve bilo idilično do Ivana XXIII, iako ima dokaza kako su pape i prije toga u 20.st. naučavali zablude. 
Pisao sam na blogu kako je Benedikt XIV na početku prvog svjetskog rata ustvrdio kako su svi ljudi djeca Božja.
Danas, na vrhuncu zablude humanizma, to svima zvuči kao kršćanska istina.
Ali to nije, dijete Božje postaje se samo u sakramentu krštenja i niti jedno djete Božje ne može završiti u Paklu, što znači da se status djeteta Božjeg može obnoviti samo u valjanoj svetoj ispovijedi (dovoljno je imati i iskreno pokajanje ako nema u blizini valjanog svećenika za ispovijed).
To isto znači kako je stolica sv.Petra bila slobodna u to vrijeme, a čini mi se niti poslije više nije bilo pravih papa, te su ti pretedenti sve više težili prema drugom vatikanskom koncilu kojeg bi vjerojatno zakazao Pio XII da je poživio i koji je bio radikalniji u izmjeni svete litirgije nego, za većinu sedevakantista prvi antipapa, Ivan XXIII.
Također, česta je zabluda sedevakantista kako se nakon jednog antipape prekida papinstvo, pa niti ne žele istražiti pravovjernost papa prije Ivana XXIII jer se boje da bi to onda značilo kako nitko nakon tog prvog antipape više nije bio pravi papa.
Ta zabluda dakako proizlazi od one strane koja je krivo polemizirala o Honoriju na prvom vatikanskom koncilu držeći da ako je Honorije bio heretik i antipapa da onda nakon toga više nama papa. 
Moramo dragi čitatelji prihvatiti istinu ma kako nam ona bila bolna trenutno.
Što se tiče nauka Crkve, mislim da nam više nije nužan papa, jer imamo danas više nego ikad u povijesti priliku upoznati u detalje taj nauk preko suvremenih medija i knjiga.
Nema niti jedne zablude niti će je biti koja nije dosad osuđena u nauku Crkve. 
Ne treba nam papa kako bi znali da su gay parade odvratne u Božjim očima, kako su sve moderne ideologije antikršćanske, kako su liberalna i sekularna država kao i globalizam protivni kršćanstvu i protiv koje se kršćani trebaju boriti.
Ne treba nam odluka pape i biskupa kako je brak neraskidiv i kako se preljubnici ne smiju pričešćivati. 
I tako dalje i tako dalje.
Najgora posljedica što nemamo živog nositelja Petrovih ključeva je to što više nema hijerarhije Crkve, niti jedan biskup ma kako bio pravovjeran i osuđivao drugovatikansku sektu ne može reći da je nadležan za neku svoju biskupiju na koju ga može postaviti samo papa. 
Posljedica je također da vrlo teško možemo doći do sakramenta za koje su nužni svećenici ili biskup.
Ostaje nam samo krštenje i ženidba. 
Kao japanskim kršćanima kad su vlasti istjerali svećenike, a kršćani su se sami krstili i ženili i tako je bilo desetljećima.

Neka za nas, za kršćane u posljednim vremenima, posebno moli sv.Petar kako bismo sačuvali vjeru i životnu trku otrčali do kraja kao što je pisao sv.Pavao, drugi veliki apostol koji se je slavio jučer i koji neka isto moli Boga za nas!

P.S. Dodatno objašnjenje Prvog vatikanskog koncila 1869-70. 
Isti se je održavao za vrijeme masonskog rušenja papinske države.
Najvjerojatnije su i Prusi pod Bismarckom napali Francusku kako bi se francuske trupe povukle iz Rima i kako bi se tako masoni i garibaldinci dočepali vlasti u Rimu. Bismarck je inače prijetio ratom ako se pokrene koncil koji će donijeti dogmu o papinskoj nezabludivosti jer bi to po njemu uvelike otežalo ujedinjenje njemačkih katolika i protestanata.
Koncil se je održavao u takvoj situaciji da nije nikad niti formalno završen, nego je zasjedanje prekinuto kad je došla u pitanje osobna sigurnost pape, kardinala i biskupa koji su bili na koncilu. 
I nije mi jasno kakvi su to koncili koji traju dvije godine, kao što je bio i drugi vatikanski. Nicejski sabor Crkve koji je razmatrao kudikamo teža teološka pitanja te koji je osudio arijanizam trajao je od 20.svibnja 315.g. do 25. srpnja iste godine.
Vratimo se na Prvi vatikanski koncil.
Papa Pio IX je sebe proglasio zatočenikom masona i garibaldinaca te je situacija između pape i novostvorene Italije razriješena tek s Piom XI u slijedećem stoljeću kad je potpisan lateranski sporazum s talijanskom državom koju je predstavljao Mussolini i kad se je talijanska država obvezala izvršiti Crkvi kompenzaciju zbog oduzete papinske države.
Vrlo je moguće kako to nije bio pravi sporazum ako su Pio XI i njegov prethodnik Benedikt XIV bili već antipapama.
Međutim kako sam već napisao, Prvi vatikanski koncil napravio je izuzetnu štetu na duhovnoj razini, budući su mnogi katolici zaključili kako Crkva ne može postojati bez pape, kako se bez obzira na sve blasfemije i hereze koje izvodi i širi čovjek koji je 'sjeo u sedlo' i stavio papinsku bijelu kapicu na glavu, istog mora priznati papom i ponašati se prema njemu kao da je on pravi papa.
Ustvari nitko nije vjerovao od katolika tada u 19.st. da će se pojaviti takvi heretici i blasfemičari u stolici sv.Petra kakvi su došli u slijedećem stoljeću.
Ali su bez sumnje imali krivu vjeru ako su smatrali da je dogma kako će Bog osigurati da uvijek bude živućeg pape.
Vrlo je opasno istraživati Božje tajne i stavljati Bogu u usta nešto što On nije rekao niti objavio preko proroka.
Mislim da naši naraštaji zbog toga snose posljedice koje mogu biti izvazvane Božjom kaznom zbog zablude 19.st. ali i da je to sve dio Božje providnosti koja dozvoljava oslobađanje okovanog Sotone iz Pakla i dolazak Antikrista kako bi Isusov trijumf u konačnom drugom dolasku na Zemlju bio čim veličanstveniji dok bude slavio pobjedu nad najmoćnijem okupljanju zla ljudi i demona od postanka svijeta.
A svijet i vrijeme se ne može bližiti svome koncu ako netko ima ključeve sv.Petra koje spriječavaju oslobađanje demona iz Pakla.
Mnogi protestanti vjeruju kako se u Cernu - Švicarskoj, u velikom torusu za ubrzavanje atomskih čestica eksperimentira kako bi se otvorila vrata podzemlja demonima da dođu na Zemlju.
To je još jedna u nizu protestanstkih zabluda, jer kakav bi to bio Bog koji bi dozvolio da netko oslobodi Sotonu iz Pakla zato što ovaj koristi neki veliki torus i troši enormne količine energije.
Protestanti su još uvijek preoholi da bi shvatili sv.Pismo do kojeg navodno jako drže u kojem se jasno nazire kako nema oslobađanja Sotone iz Pakla i dolaska Antikrista dok se na Zemlji nalazi živući papa u ulozi sv.Petra koji ima vlast nad Nebom i Zemljom, jer to znači imati ključeve.
Znajući sve to ne smiju nas sablazniti sve veće javne opačine i perverzije koje vidimo preko medija i uživo da se događaju po cijelom svijetu. 
Ali opet sve je to po Božjoj providnosti u kojoj se nadam da se i vi i ja nalazimo kao oni koji će svjedočiti za Krista u posljednjim vremenima.
Amen.

P.S.S. Zaboravio sam u tekstu spomenuti biblijski dokaz kako je krivovjerno vjerovati da Crkva ne može postojati bez živućeg pape.
Kad su apostoli pitali Isusa o Drugom dolasku, onda se je On između ostalog pozvao na Danijelovo proroštvo o grozoti pustoši na svetom mjestu i kako će tada prestati svakodnevna žrtva Bogu.
To isto navodi i sv.Ivan u Otkrivenju.
Znači Bog nam je objavio kako će malo biti katolika kad bude drugi puta došao, i da će prije toga prestati Mise, jer Misa je jedina valjana i Bogu ugodna žrtva koja se prikazuje nakon Isusove Muke i koja je uvijek mistično uranjanje u tu istu Žrtvu.
To se može jedino dogoditi ako tada više ne bude pravih svećenika koji imaju obvezu dnevno prikazivati Misu, baš kako je Danijel proročki opisao - svakodnevna žrtva.
Papa je istovremeno i svećenik, što znači da u posljednjim vremenima ne će biti ni pravog pape, ni pravih kardinala, ni pravih biskupa, ni pravih svećenika.
A biti će grozota pustoši na svetom mjestu.
Mislim da živimo u tim vremenima ili će ta vremena uskoro nastupiti kad umru posljednji valjano zaređeni svećenici koji služe valjanu Misu, a ne novorednu protestantiziranu misu.
Moram također spomenuti još jednu zabludu koja je opet najvjerojatnije došla iz krive obrane antipape Honorija.
Mnogi tumače Prvi vatikanski koncil to jest dogmu o nezabludivosti papa kako je papa samo nezabludiv u svom izvanredovnom nauku odnosno kada proglašava neke dogme.
Tako je tobož Honorije i dalje ostao nezabludiv jer je pismo carigradskom patrijarhu Sergiju bilo samo pismo, a ne svečano objavljena dogma kako je u Isusu Kristu prisutna samo božanska volja.
Dakle i to je opasna zabluda koja je prisutna kod mnogih 'tradicionalnih' katolika koji recimo drže da je Ivan Pavao II i dalje ostao papa to jest nezabludiv kad je poljubio kuran zato što to nije učinio svečano to jest u svom izvanredovnom učenju.
Papa po njima može javno činiti što god hoće, može pred kamerama držati Crnu misu nad tijelom gole žene, ili reći kako sodomizam ili preljub nije prepreka za pričešćivanje, ili reć da Deset zapovijedi više ne važe u razgovoru s novinarima u notornom letu zrakoplova, ali on će i dalje 'tradicionalnim' katolicima ostati Sveti Otac.
To je perverzija od svetog i nezabludivog učenja Crkve po kojem bi stvarno Antikrist mogao zasjesti u stolicu sv.Petra i mogao bi činiti i govoriti sve na što će ga Sotona nadahnuti i 'tradicionalni' katolici bi ga zvali Svetim Ocem sve dok ne bi javno i svečano proglasio neku novu dogmu.
Što reć na takvo idiotsko tumačenje o papinstvu nego da su zaslužili takvi 'katolici' da imaju Bergoglia ili stvarnog Antikrista za 'papu', za svojeg duhovnog oca koji će ih voditi u Pakao.