Strah od samoće i tišine

Biti sam znači biti neispunjen, nesretan i nezadovoljan.
Međutim, nema drugog puta da se izbjegne taj promašaj ljudskog života ako se ne krene putem samoće.
Ako čovjek grozničavo traži ljudsko društvo ma kakvo ono bilo i ako panično bježi od samoće, taj jest i ostati će duhovno samotan.
To je nešto slično kao homeopatija ili u skladu s poslovicom - klin se klinom izbija.
Jer cilj onih koji svjesno odaberu samoću u nekom samostanu ili u pustinji ili krenu sami u hodočašće ili planinaranje jest da se očiste od svih prljavština koje su dobili živeći u njima neprihvatljivom ljudskom okruženju koje ih je činilo duhovno usamljenima u moru sličnih takvih ljudi.
Cilj svjesno odabrane samoće je naći nekog tko će biti prava osoba za društvo i koja će to zauvijek ostati. 
Nitko to ne može biti osim Boga koji nam je poručio da se povučemo 'u svoju sobu', to jest u samog sebe u samoći, i da tamo progovorimo s Njim.
Tko god živi dušom i tijelom u ovom svijetu, taj ne može niti čuti Boga, niti ga hoće Bog čuti.
Zbog toga je samoća pravi i jedini lijek za vječnu samoću.
Vremenita samoća je poput homeopatskog lijeka koji liječi bolest tako da inducira stanje bolesti koje će paradoksalno nadvladati bolest i koja se zove vječna i jezovita samoća.
Nikad u ljudskoj povijesti nisu ljudi bili toliko i u tolikom broju koncentrirani u gradovima kao u modernom vijeku. Spavaju u košnicama u kojima znade stotine ljudi živjeti u istoj zgradi, i dok se recimo guraju u liftovima, ili prepiru oko rijetkih slobodnih parkirnih mjesta, oni žive svaki u svojem duhovnom svijetu u kojem za drugog mjesta nema.
Mogu se tiskati na nekim pop koncertima ili na športskim događanjima, i dok im se ramena dodiruju, srca su udaljena nepremostivom provalijom.
I ne smijemo im zamjeriti što tog mosta nema, jer nitko razuman ne želi napraviti most preko provalije preko kojeg će doći prijatelji koji će se uskoro pokazati neprijateljima.
Sv.Augustin tu ljudsku želju da nađe nekog kog će zauvijek ljubiti i koji će ga zauvijek ljubiti opisao je u poznatoj rečenici: "nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi Bože!".
Takvima nas je Bog stvorio, ne možemo naći niti pravi mir, niti pravu sreću, niti pravu ljubav, dok se ne očistimo od svih naših promašenih traganja za time i tako očišćeni ne stanemo pred Boga.
Moderno društvo i moderna tehnologija velika su smetnja tome.
I dok je seljak nekad u priličnoj mjeri ovisio o sebi i o svom trudu (naravno i o blagoslovu Božjem), iako se je morao brinuti o velikoj obitelji i ustajati u zoru radeći mučno do zalaska Sunca negdje na polju ili na moru ili u šumi, on je bio čišći od svih nepotrebnih i štetnih ljudskih dodira koje dolaze s modernom tehnologijom i životom u ljudskim košnicama i pod svjetlima pop kulture i elektronskih medija.
Bio je samostalniji i izvan svih modernih socijalnih mreža, tako da je lako mogao razmišljati o sebi, povući se 'u svoju sobu' i tamo napraviti mjesto da u njega siđe Bog.
Ne znam je li K.Marks bio originalan, ali je njegova misao kako proizvodni odnosi to jest tehnologija determinira odnose u društvu, je potpuno istinita.
Ali ne samo u društvu, nego i u svakom čovjeku pojedinačno.
Pokušajte ići u neku modernu trgovinu ili na trgove i ulice modernih gradova obasjanih mnoštvom neonskih i inih reklama, i bez da po njima paradiraju sodomiti ili neke druge nakaze.
Ne ćete moći izmoliti kako treba niti jedan Očenaš do kraja jer sve što vidite ili čujete ili mirišete ili dodirujete želi vas odvući od samoće koja je nužna da bi se pojavio Bog.
Bog je presvet da bi nas želio dijeliti s nekom pop zvijezdom ili da bi okretali oči za nekim primaljivim golišavim reklamama, ili slušali neku idiotsku pop glazbu dok On stoji ispred nas.
I to je pravedno jer On je naš stvoritelj i nikada se ne može dovesti u poziciju da Ga ljudi izjednačavaju s nekim Njegovim stvorem.
Sva moderna umjetna svjetla, fotografije, videa i sva buka koja se naziva modernom glazbom služe u konačnom cilju da nas spriječe na putu prema vremenitoj samoći i tišini nakon koje dolazi Bog, ako je ta samoća bila prava i plodotvorna.
Danas ima sve više ljudi kojima je nepodnošljiva tišina.
Znam neke koji imaju besprekidno uključen ili radio ili TV ili su na računalnoj mreži koja im je kao unaprijeđeni TV s kojim mogu više birati glazbu ili videa.
To je znak paničnog straha od samoće i razmatranja najvažnijih pitanja života i smrti.
Živimo u vremenima terora buke, moramo se dobro pomučiti ako želimo naći mjesto tišine.
Moderna tehnologija je, kako sam pisao na početku bloga, 'the amazing grace of the Hell', 'čudesno milosrđe Pakla' koje nas želi svojim moćnim pipcima koje su ušli u sve pore društva, odvući tamo gdje je vječni škriput zubiju, uz ritam pop glazbe i oku modernog čovjeka primamljive video efekte računala.
Na koncu dat ću poveznicu na video snimak (nisu svi video snimci štetni, ali bi bilo bolje da ih uopće nema) u kojem suvremeni engleski filozof R.Scruton razmatra pitanje terora pop glazbe od kojeg se je skoro nemoguće sakriti u modernim gradovima (a tako je i na selima, pogotovo ako su se okrenula turizmu).

I drugi video s E.M.Jonesom u kojem predstavlja svoju knjigu u kojoj je pisao o nastanku moderne glazbe.