Raščlamba istočne shizme

Pred dvije godine sam napisao zašto držim da su istočni shizmatici i heretici. 
Napisao sam primjerice da je njihovo odbijanje filioque, to jest da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina, a ne samo od Oca, najvjerojatnije povezano s inatom prema papi.
Isto se može reći i za dogmu o Bezgriješnom zadaću ili o istočnom grijehu u punom smislu koju je razvio sv.Augustin i koja uključuje nauk o Božjem milosrđu i predodređenju svetaca.
Baš zato što je to učenje potvrdio papa, oni su ga odbili iz svoje oholosti što nisu htjeli priznati prvenstvo sv.Petra.
Nisam ulazio u povijest tog antagonizma, zato ću sada priložiti snimku na kojem vlč. Jenkins iz svećeničkog bratstva sv.Pia V govorio o odnosnu 'pravoslavaca' i papinstva uz veliki naglasak na kronologiju sukoba:

Neka mi bude dopušteno da prepričam taj govor i dodam neke svoje misli.
Prvo možemo opovrgnuti glasnije, ali i manje uvjerljive neprijatelje papinstva, to jest protestante.
Oni, ako ne žele sami sebi skočiti u usta, drže kako je Crkva postojala sve do cara Konstantina, koji je preoteo Crkvu i iskoristio je za svoje političke ciljeve.
Isus Krist je valjda zaboravio na obećanje kako vrata Paklena (a to znači hereze i heretici) ne će nadvladati Crkvu, pa se je 12 stoljeća kasnije sjetio svoje Crkve te poslao M.Luthera da je konačno osnuje.
Ali ako negiraju Crkvu za vrijeme cara Konstantina, onda ne mogu niti prihvatiti prvi Nicejski sabor Crkve koji je sazvao car Konstantin i kojeg je odobrio i prihvatio papa kao pravovjernog.
Stoga nije čudno da su se od protestanata razvili unitarijanci, mormoni, jehovi svjedoci i slični koji negiraju sv.Trojstvo.
Dok pak oni protestanti koji kao i svi protestanti negiraju Crkvu to jest njezine Sabore odnosno dogme i anateme, ali ipak vjeruju u sv.Trojstvo koje se ne spominje izravno u Bibliji, nego je objavljeno kao dogma na Nicejskom saboru, negiraju ostale dogme. 
Tako neki od protestanata u svojoj oholosti, a da nisu toga ni svjesni, naučavaju zablude heretika Nestorija da Marija nije Bogorodica (odnosno negiraju dogmu kako je Isus Krist jedna osoba, a ne dvije):

 
Vlč.Jenkins ovdje navodi vrlo jaki argument protiv protestanstke zablude kako je Crkva koju ne priznaju postala sluškinja Rimskog carstva.
Jer kad je Konstantin porazio cara istočnog carstva Licinija, koji je i dalje nastavio s progonima kršćana, te kad je postao jedini car Rimskog carstva te je u skladu s time želeći dobiti bolju kontrolu nad istokom Carstva, odlučio sagraditi prijestolnicu na Bosporu nazivajući grad svojim imenom, papa kao prvak Crkve nije odlučio kreniti za carem u Konstantinopol - Carigrad.
Očito je kako je Konstantin htio time na ulazu u Crno more od Egejskog mora, na tom strateškom mjestu, sagraditi novi Rim. 
I vrlo je vjerojatno da su prvi stanovnici Carigrada bili Rimljani - Latini, ali je brzo nakon nekoliko stoljeća taj identitet grada nestao, a ostao je samo grčki.
I još jedna vrlo važna stvar, Carigrad nije, kao tada novonastali grad, bio povjesno središte Crkve, odnosno jedan od četiri patrijahata od vremena apostola, Rim, Antiohija, Jeruzalem i Aleksandrija.
Kakvo bi to bilo sjedište Rimskog carstva kad ne bi u njemu stolovao neki patrijarh?
Tako je uz pomoć rimskog cara osnovana carigradska patrijarhija koja je zbog podrške cara uskoro željela preuzeti vodstvo cijelog kršćanskog istoka, i tako doći iznad Antiohije, Jeruzalema i Aleksandrije. 
Tako je jedan papa (da ne kopam sad tražeći njegovo ime) utvrdio kako carigradska patrijarhija nema prava nametati svoj obred liturgije (Mise) ostalim istočnim patrijarhijama koje su imali svoje obrede.
Svi patrijarsi, odnosno cijela Crkva prihvatila je tu izjavu pape, i da nije nje bilo imali bismo samo latinske obrede Mise i Misu po sv.Ivanu Zlatoustom.
Car Teodozije je koncem četvrtog stoljeća opet podijelio upravljanje Rimskog carstva na dva cara, na svoja dva sina (na apeninskom poluotoku sjedište nije vraćeno u Rim nego u Ravenu).
Međutim, evidentno je kako je većina vojne snage i moći bila na istoku, jer ubrzo su germanski barbari srušili zapad Rimskog carstva, ostao je samo car u Carigradu.
Ovdje moramo znati kako to nisu bila dva Rimska carstva, istočno i zapadno, nego dva dijela iste cijeline, dva cara (nakon Dioklecijana bilo ih je i četiri jedno vrijeme) jednog Carstva, te da su se istočni carevi uvijek smatrali Rimljanima, a ne Bizantincima. 
Bizantsko carstvo nije postojalo, Rimsko carstvo nije nikad sebe nazivalo Bizantom.
Vratimo se na papu. 
Da je papa bio sluga cara, onda bi bio tamo gdje je njegov gospodar, a ne bi bio izložen pogibeljima barbarskih pustošenja Rima.
Tamo gdje je stolica sv.Petra, tamo su ključevi Neba i Zemlje, makar Huni i Vandali napadali i palili Rim.
Kad smo već kod Huna, onda je baš zahvaljujući odvažnosti, hrabrosti i autoritetu pape Leona Velikog Rim spašen od pogibelji Huna, jer je papa uzašao u susret Atili i uvjerio ga, neki kažu kako je neustrašivi Atila imao tada viziju sv.Petra s mačem s kojim će ga sasijeći, da ne opustoši Rim.
Još jedan dodatak, Atila je znao latinski, i Rimljani su Hune uspoređivali sa Skitima koji su indoeuropljani, a tek u 18.st. nikla je teorija kako su Huni bili narod s područja Mongolije.
Kroz cijelo vrijeme papa uživa autoritet sv.Petra u Crkvi, na zapadu i istoku.
Koliko znam niti jedan papa nije tada bio na Saborima Crkve, nego je bio prisutan sa svojim legatima, te se nikad nije dogodilo da su legati nadglasani, i svaki put se je čekalo da papa potpiše kako je taj ekumenski koncil Crkve bio pravovjeran.
Isto tako možemo primjetiti kako su se svi koncili Crkve održavali na istoku.
Zašto?
Prvo, zato što su krivovjerja zbog kojih su i sazivani koncili da ih anatemiziraju nicala na istoku.
I arijanizam, i nestorijanizam, i monofizitizam, i negacija Duha Svetoga i borba protiv svetih slika.
Drugi razlog je vjerojatno zato što je zapad bio nesiguran jer tamo nije bilo jake kršćanske vlasti, rimski car nije tako čvrsto vladao zapadom kao s istokom, k tome dogodila se je i navala barbara.
Upravo zbog toga što je car bio na istoku, zbog toga su istočni patrijarsi, a pogotovo carigradski, ovisili o rimskom caru.
I ovdje se prilično duboko podijelilo kršćanstvo.
Zapad je uskoro prihvatio nauk o dva mača sv.Petra, jedan je duhovna vlast u Crkvi, a drugi mač je svjetovna zemaljska vlast koja znači kako su kršćanski vladari vazali pape.
Na istoku je bilo obrnuto, patrijarsi su imali fromalno duhovnu vlast nad svojom patrijarhijom (iako su priznavali vlast pape iznad sebe, odnosno prvi mač sv.Petra) dok su praktično ovisili od vladara koji ih je birao i koji ih je mogao maknuti.
Iz toga je posve jasno zašto su svi državotvorniji narodi koji su dolazili pod vlast carigradskog patrijarha, uskoro zatražili od njega da im prizna autokefalnost, odnosno da im da titulu nove patrijarhije.
Da nisu car i patrijarh dali to Bugarima, bugarski vladar koji se je zvao kan (jer Bugari su tursko-mongolskog podrijetla) bi tražio krunu od pape i vjerojatno bi se u Bugarskoj služila liturgija rimskog dvora, a ne sv.Ivana Zlatoustog.
Srpski Nemanjići su čak i bili katolici latinskog obreda, i čak su dobili od pape krunu, da bi ubrzo, vjerojatno zbog političkih razloga jer su smjerali proširiti moć prema Grčkoj, prešli na istočni obred i u istočnu shizmu te su tako dobili od Carigrada pravo na svoju patrijarhiju (dotad su bili pod bugarskom).
Kod Rusa je ista priča s time da su oni proglasili Moskvu trećim Rimom kad je drugi Rim - Carigrad pao pod Turke (zato su ruski carevi imali u svojoj heraldici rimskog dvoglavog orla).
Ja se nadam da istočni shizmatici iz toga mogu zaključiti kako je u Rimu prvenstvo, odnosno u stolici sv.Petra, jer zašto inače zovu svoja sjedišta drugim Rimom, trećim?
Ta podložnost istočnih kršćana i njihovih patrijarha i klera zemaljskoj vlasti očitovala se je ubrzo i prije shizme kad su istočni kršćani redom padali pod naletom muhamedanaca, a istočni kršćani su ostali u kalifatu kao građani drugog reda kojima nije dopuštena niti zvonjava crkvenih zvona, dok su morali plaćati poseban porez za zaštitu, očito slično modernom reketarenju.
Kalifi su im obećali zaštitu ako pristanu na taj status, i oni su pristali i na status i na poseban porez.
Na Balkanu kad su Turci osvojili zemlje u kojima su već bili istočni shizmatici, narod i svećenici se ne povlače na zapad, nego priznaju vlast muhamedanaca. 
Srpski vladari postaju i vazali sultanu pa zbunjuju križare na poznatoj bitci kod Nikopolja kad su ovi računali da im dolaze u bitku pomoći, a ovi su se uključuli u bojne redove s muhamedancima.
Turski sultan daje posebna prava srpskoj pećkoj patrijaršiji, i uskoro mnogi katolici, da ne bi bili u nemilosti Turaka, prelaze na 'pravoslavlje' (jer su 'latini' bili i ostali najveći turski neprijatelji sve do 19.st. kad su katolička kraljevstva postala liberalno-masonska a stijeg borbe je tada preuzela Rusija te kad je izbio veliki rusko-turski rat, istočni shizmatici na Balkanu su se pobunili protiv Turaka jer je Turska bila tada već uvelike oslabljena tako da su joj na kraju protiv Rusije pomogli masonska Francuska i Velika Britanija u krimskom ratu).
Kad je Bosna pala, prestala je hijerarhija Crkve tamo, jer biskupi su ili pobijeni ili su izbjegli dalje na zapad.
Ostali su bosanski fratri, daidže, koji su priznali vlast sultana.
Po tome su postali slični istočnim shizmaticima, i kad se traži razlog kako i zašto su neki bosanski franjevci bili suradnici UDBE ili općenito jugokominističke vlasti, kao i sadašnje bosanske koja je promuhamedanska i koja negira hrvatski narod, korijen moramo vidjeti u toj politici franjevaca za vrijeme Turaka.
Kršćani kad dođu do opcije - ili umrijeti ili zatajiti svoju vjeru, uvijek moraju birati ovo prvo.
Netko će reć da istočni shizmatici ili franjevci nisu izdali svoju vjeru ako su priznali vlast kalifa-sultana.
Samo kršćani nisu muhamedanci ili židovi koji svjesno daju lažna obećanja i zakletve kako bi tako zaveli neprijatelje, kršćani ne smiju ni pod kojim uvjetima lagati, nego ako kršćani priznaju vlast muhamedanaca i javno to izreču, onda se ne smiju buniti protiv te vlasti ili je na bilo koji način podrivati je tako da npr. huškaju narod na ustanak.
Dakle kršćanska solucija je trebala biti uskočka, izbjeći na zapad i onda nastaviti pod nekim kršćanskim kraljem borbu za oslobođenje zemlje od muhamedanske okupacije.
Mislim da je to razlog zašto nema među bosanskim katolicima misionarskog žara da se preobrate muhamedanci, i zašto su takvi, a znam za konkretne slučajave, nakon što su im partizani ubili očeve i djedove jer su bili u vojsci NDH, za koje desetljeće postali komunisti i titoisti.
Vratimo se na temu istočne shizme.
Korijen shizme je oholost koja je podstaknuta preko zemaljskih vladara koji su istočne kršćane instrumentizirali za svoje sebične zemaljske interese.
Iako je u vrijeme germanskog rušenja zapada Rimskog carstva, istok bio kudikamo vojno i materijalno jači, uskoro se situacija obrće.
Najmoćniji germanski narod Franci postaju revni katolici koji brane Crkvu i latinske kršćane od tada većinom arijanskih germanskih plemena, ali i onih poganskih.
K tome prekidaju niz muhamedanskih pobjeda i osvajanja na zapadu, a u Italiji svladavaju neugodne i opasne germane Longobarde.
Zbog svoje vojne moći ostvaraju kraljevstvo od naše Rijeke do Baltika (naši kraljevi su im često bili vazali), od današnje Nizozemske do Mediterana i Italije.
I onda se događa nešto zbog čega istočni shizmatici mrze Franke, papa 800.g. daje krunu sv.Rimskog carstva Karlu Velikom.
To carstvo je desna ruka Crkve i trajati će do Napoleonskih ratova početkom 19.st.
Kruna nije bila nasljedna, nego izborna, a izbor novog cara sv.Rimskog carstva njemačke krvi vršiti će nekoliko biskupa najznačajnijih njemačkih biskupija.
Slavenska riječ kralj dolazi od riječi Karlo, dakako od Karla Velikog.
To je bio trenutak kad je Europa bila ujedinjena i jaka.
Francusko kraljevstvo se je uskoro izdvojilo od Karlove države, jer je on podijelio kraljevstvo na svoja tri sina, a sin koji je dobio zapadnio dio postao je kraljem Francuske, zemlje Franaka.
Pojavili su se tada i Normani, kristijanizirani Vikinzi koji su se izmiješali s Francima i nastanili na obalama Normandije. 
Bili su kao svoji poganski preci neustrašivi ratnici. 
Uskoro su oslobodili Siciliju od muhamedanaca, a kako su neki od njih imali krvne veze s anglosaskim kraljem, u bitci za nasljedstvo osvajaju engleski otok i bivaju tamo kraljevima i plemstvom kojima je materinji jezik francuski, sve do kraja loze Tudor, to jest do kad se nije učvrstio tamo protestantizam.
Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo jedno vrijeme vode Anžuvinci, tada poznata normanska loza (jer su bili u rodbinskoj vezi s prethodnim kraljevima Arpadovićima).
Zašto istočni shizmatici ne podnose Franke?
Zato što oni misle da su ovi bespravno uzeli titulu rimskog cara, to jest da cijelo Rimsko carstvo, uključujući zapad, pripada drugom ili trećem Rimu, a nikako katolicima koje vide u Francima.
Međutim uskoro se je uspostavilo da su ti novi katolički narodi, Franci i Normani, kudikamo vitalniji i kulturno snažniji od istoka koji je ležao na starim lovorikama rimskih careva.
Jer arapski muhamedanci su okljaštrili istočni dio Rimskog carstva, Sveta Zemlja, Sirija, Egipat, a uskoro i Anadolija pod Turcima Seldžucima više nisu pod vlašću rimskih orlova.
Sam Carigrad sad dolazi u pitanje.
Iako je tek koje desetljeće nakon shizme u kojoj su prokleli rimskog papu, carevi sad od istog traže pomoć da ne padne cijeli istok pod Muhamedevom zastavom.  
I tako su ti omrznuti Franci i Normani, na poziv pape, krenuli u prvi križarski rat, možda najveću ratnu epopeju u povijesti.
U Carigradu je car pokušao uvjetovati križarima da zemlju koju osvoje od muhamedanaca vrate njemu te da u tom smislu mu daju prisegu.
Međutim malo tko od vodećih križara mu ju je dao.
Znalo se je dobro kako je Carigrad bio slijedeći na redu da padne pod muhamedance, te da je k tome car shizmatik, pa je taj zahtijev bio gotovo bezobrazan.
Kad se netko utaplja i zove u pomoć onda nema što on uvjetovati, nego treba biti zahvalan svom spasitelju.
To križari i kršćanski zapad nije nikad dobio od istoka.
Čitao sam neke knjige o prvom križarskom ratu, i vojni stručnjaci se slažu kako po vojnoj nauci križari nisu mogli računati na pobjedu, jer ih je bilo puno manje nego neprijatelja, jer su bili daleko od svoje domovine i nisu nikako mogli imati dobru logistiku.
Ali čudo se je dogodilo, uz velike gubitke križari su došli do Jeruzalema, i onda kao pravi hodočasnici i pokornici, u procesiji s Presvetim su išli oko zidina Jeruzalema, a nakon toga ga oslobodili od muhamedanskih okupatora.
Najzaslužniji vosjkovođa Raymond od Toulousa nije htio primiti krunu jeruzalemskog kralja rekavši kako ne može nositi krunu u gradu u kojem je njegov Gospodin nosio trnovu krunu.
Većina preživjelih križara su time izvršila svoj hodočasnički zavjet, pohodili su Kristov grob i vratili se u svoje domove (doduše bila je uskoro još jedna bitka protiv egipatske vojske koju su pobijedili).
Ostali su preuzeli upravljanje novim kraljevstvom koje je trajalo još sto godina i čiji su podanici bili često muhamedanci koji su se čudili kako to da ih Franci (jer tako su oni obično nazivali križare) ne prisiljavaju na krštenje. U knjizi sam čitao kako su isti muhamedanci cijenili svoje nove gospodare jer je život u jeruzalemskom kraljevstvu bio bolje organiziran nego dok je tamo bio kalifat.
Križari nisu ni pokazivali namjeru da idu uništiti Meku ili da idu osvajati zemlje u kojima nema kršćana.
Ipak, nedostatak ljudstva i problem s logistikom, značilo je da se jeruzalemsko kraljevstvo ne može obraniti bez ponovljenih križarskih ratova nakon što su muhamedanci zaprijetili uništenjem tog kraljevstva.
Kako napisah, nakon sto godina i nekoliko ratova, padaju zadnje križarske utvrde u Svetoj Zemlji i zemlji cedrova (Libanonu), vitezovi templari se daju više u bankarstvo, magiju i ekumenizam nego u obranu kraljevstva i hodočasnika, bivaju ukinuti, vitezovi ivanovci se sklanjaju na Cipar, zatim grčki otok Rodos i na kraju na Maltu koju junački brane i koji nisu muhamedanci nikad osvojili.
Na Iberijskom poluotoku španjolski katolici vode osam stoljeća junački rat za oslobođenje od muhamedanaca.
Konačna pobjeda 1492. označila je kraj muhamedanske najezde na zapadnu Europu, slijedeći korak je bilo oslobađanje Mediterana od turske premoći što se događa 1571. u poznatoj bitki kod Lepanta.
Španjolci opet preuzimaju najveći dio tereta, bore se i protiv engleskih gusara na Karibima, kao i u Nizozemskoj i Njemačkoj u kojoj gori protestantska revolucija. 
Protestanti i Turci imaju zajedničkog neprijatelja u Rimu, pregovaraju zajedno, a istovremeno francuski kralj Fransoa I potpisuje sa turskim sultanom savezništvo. 
Španjolci se žele papi kako im Francuzi zabijaju nož u leđa, kako zloglasni kardinal Richelieu pomaže nizozemske i njemačke protestante.
Turci zamalo osvajaju 1683. Beč, u odsutnom trenutku stiže pomoć poljskog kralja Jana Sobjeskog, a Francuzi čekaju da oslabi Španjolska u tim ratovima kao i Austrija.
Austrijski vojskovođa Eugen Savojski nakon toga u začudujućim pobjedama tuče Turke i dolazi sve do Skopja, izgleda kako je samo korak ostao do izbacivanja Turaka iz Europe, ali onda se aktivira tursko-francusko savezništvo te Francuzi napadaju Austriju pa se Eugen Savojski brzo s vojskom vraća.
Ovaj povjesni pregled sam dao kako bih argumetirao da su udarnu moć muhamedanca, bili oni Arapi, ili Berberi, ili Turci Seldžuci, ili Turci Otomanci, skršili rimokatolici, da bi vjerojatno i nekadašnji istočni dijelovi Rimskog carstva, uključujuči Grčku, Carigrad i Anadoliju bili oslobođeni od strane katoličkih država da se nije dogodio protestantizam, kao i renesansa koja je probudila poganstvo i nacionalizam zbog čega su francuski kralj i glavni kardinal stavili uske nacionalne interese iznad kršćanstva te paktirali s protestantima i Turcima. 
Istočni shizmatici imaju izreku - bolje turski turban, nego papina trijara.
U toj izreci sve je rečeno.
Bez papine trijare Carigrad bi pao četiri stoljeća ranije, a ne bi bilo niti trećeg Rima-Moskve koji se eto nije niti dan danas odrekao boljševizma, a fantazira kako je on tobož središte kršćanstva.
Tko je mogao biti u SSSR episkop tobožnje RPC, a da nije bio postavljen od komunističke partije?
Ta istočnim shizmaticima je vlastito da stvaraju nacionalne Crkve kao sluškinje nacionalne države, pa kad je nacionalnu državu naslijedila komunistička, onda je trebalo slušati nove gospodare.
Nećete biti pod autoritetom pape, nego ćete radije pod turban ili pod crvenu petokraku?
Neka vam bude, samo nemojte misliti da ste ikome drugome naštetili nego sami sebi.
Pogledajte dva slijedeća video ruske medijske kuće RT (Russia Today) koja radi na engleskom govornom području:

Nije važno vode li taj mediji židovi ili ne, ruska država u konačnici uređuje kakav program će taj medij emitirati.
Zar je netko u RPC toliko naivan da ne vidi kako se i dalje u Rusiji slavi boljševička Crvena armija, kako je donesen zakon po kojem se kažnjavaju oni koji bi iznosili povijesne argumente recimo da se raščisti kako je ista armija učinila više organiziranog silovanja kad su 'oslobađali Europu' nego sve vojske prethodno.
Uostalom istina o istoj armiji koja je pobila desetine tisuća poljskih časnika i intelektualaca u Katinskoj šumi čula se je u Rusiji samo zato što je to bilo koncem 80-tih kad je komunizam se raspadao (izgleda samo privremeno) pa su o toj sramoti pušteni dokumenti
(zapadni saveznici su znali da te Poljake nisu ubili Nijemci, ali su bez obzira sudili za taj zločin Nijemce u Nirnbugu, dočim je jedan zagrebački forenzičar ubijen odmah poslije drugog velerata jer je bio u međunarodnom timu kojeg su pozvali Nijemci u ratu kad su otkrili rovove s ubijenim poljskim časnicima).
Po tom novom zakonu 'protiv povijesnog revionizma' u Rusiji bi se i dalje moralo govoriti o zločinu Nijemaca nad poljskim časnicima u Katynu da nije istina procurila pred 30 godina, a svatko tko spomene zločine Crvene armije dolazi pod udar istog zakona.
Zašto se ruski shizmatici ne bore protiv tog zakona kad je on jasno napravljen da se zaštite boljševičke laži?
Odgovor opet leži u tome da su istočni kršćani već stoljećima sluge zemaljske vlasti.
U SPC bi trebali znati kako su Karađorđevići bili masoni koji su došli na vlast uz pomoć engleskih i francuskih masona krvavim pučem i ubijanjem kralja Obrenovića i žene mu.
Ipak su se stavili pod kontrolu takvog kralja vjerojatno iz razloga da se ne narušava nacionalno jedinstvo srpskog naroda.
Po istoj 'logici' su istočni shizmatici zamijenili Karađorđevića s J.B.Titom.

Na kraju, kolikogod ovaj tekst izgledao kao napad na istočne shizmatike, ja im od srca, Bog mi je svjedok, želim da se oslobode te đavolske oholosti te priznaju sv.Petru ono što mu je Isus Krist zapovijedio da mora činiti - pasti Njegove ovce.
Budite pod tim glavnim Kristovim pastirom, ne mekećite i ne idite za turbanom ili za nekim nacionalnim vođama koji su samo na riječima kršćani.
U mnogočemu ste pravovjerniji od novoredne sekte, imate divnu liturgiju koju niste modernistički unakazili, pokazujete veću spremnost od mnogih novorednih katolika da se borite protiv globalizma i Antikrista, ali vam je to sve uzalud ako se oglušujete na riječi našeg Gospodina Isusa Krista koje je izrekao sv.Petru.
Posljednja su vremena, sve je manje važna nacionalnost i nacionalna država, vratite se Crkvi.
Ne morate niti priznati niti jednog živućeg papu kad ga nema.
Ako će se u skoroj budućnosti mnogi židovi obratiti prema proročanstvu sv.Pavla, nije li red da to vi prije njih učinite?