Tko sije vjetar, žanje Oluju!

U ljeto 1992. sam bio razvojačen.
Bili smo tada kao dragovoljci pomalo isfrustrirani.
Vladalo je varljivo primirje, bilo smo vojno jači u RH, glavnina sukoba prenijela se u Bosnu i Hercegovinu.
U travnju su mnogi dragovoljci otišli tamo, i mnogi su poginuli na Kupresu.
Nije se tada spustila gusta mogla, nego za tri godine kasnije u vrijeme Oluje.
U međuvremenu 1992. u RH se je počelo živjeti kao da rata nema ili da ga nije bilo.
Dezerteri su se vratili iz inozemstva ili iz podruma i uskoro su mediji ih prikazivali kao prave čovjekoljubce, a nas koji smo dragovoljno otišli u rat kao one koji uživaju ubijati i koji su zajedno sa srpskim nacionalistima uzrokovali rat.
Ne znam niti za jedan slučaj da je neki dezerter završio na robiji kako bi to trebalo biti u normalnim državama.
Vlast u Zagrebu radila je neke trule kompromise čiji nas zadah danas guši.
U međuvremenu sam godinu dana nakon razvojačenja, neplanirano i iznenadno postao načelnik Općine Vrbnik iako nisam niti bio član hrvatskih demokršćana koji su tamo dobili izbore, niti sam sudjelovao u predizbornoj utrci.
Tako je došlo ljeto 1995., kriza oko Bihaća se je rasplamsala, srpski pobunjenici su, što se je pokazalo jako dobro za nas, odbili plan Z4 koji je trebao napraviti RH kao čudovište s dvije glave.
HV i HVO uspješno su nizali vojne pobjede još od zime u BiH, pobunjena srpska krajina ulazila je u kliješta.
Nisam imao pojma niti sam slutio kako je RH pripremila Oluju.
Podignuta je mobilizacija (i opet su se neki sakrili), i svi smo napeto iščekivali rezultate velike vojne operacije.
Moj djed je bio još živ, i taj dan sam otišao prskati njegov vinograd, ali s mislima u Oluji.
I onda je Amerikanac David, koji je upoznao neku našu Hrvaticu u SAD te su zajedno došli u RH, uzbuđeno dotrčao vičući na lošem hrvatskom 'Knin je oslobođen'.
I tako smo se zagrlili i veselili dok sam na leđima još uvijek imao prskalicu.
Očekivao sam jači i dulji otpor pobunjenika, ali očito je dobar dio Oluje odrađen prije na Dinari te su pobunjenici rano shvatili kako su izgubljeni.
Malo je bilo pobunjenika poput naših boraca koji se se borili na Odžaku kad je drugi svjetski rat bio završio i kad se je znalo da je NDH poražena te je već Berlin pao, ili 'Bugojanaca' koji su išli u gotovo samoubilački poduhvat i nisu se predavali dok ih je proganjalo tisuće neprijateljskih vojnika i milicajaca.
Ubrzo sam s ostalim načelnicima s otoka Krka posjetio naše vojnike u Liki.
I ušao na područje Like kojeg smo gledali preko ciljnika ranih 90-tih.
Naši Ličani su odahnuli nakon 4 godine uzbuna, granatiranja, pokolja.
Ali problem je ostao zato što nisu svi Ličani 'naši Ličani' kakvi su bili sve do druge polovine 19.st. kad su se pravoslavci posrbili preko SPC.
Iako bi bilo daleko najbolje kad bi postali grkokatolici, izglednija je bila solucija s osnivanjem Hrvatske Pravoslavne Crkve da bi se oni opet vratili u korpus hrvatskog naroda.
Pouzdano znam da su mnogi od njih na pitanje koje su nacionalnosti odgovarali kako su pravoslavci.
Niz značajnih domoljuba u našoj povijesti bili su pravoslavci, i u generalskom zboru HOS su bili značajno zastupljeni.
I u posljednjem ratu bilo je takvih pravoslavca na našoj strani.
Ne znam dal je bila još tada inicijativa za osnivanjem ili ponovnom uspostavom HPC, ali sumnjam da bi Tuđman imao smjelosti to prihvatiti i nakon pobjede u Oluji.
Moramo shvatiti kako se iza SPC u RH ne kriju samo velikosprski interesi iz Srbije, nego njihovih povijesnih atlantskih saveznika kojima odgovara slaba hrvatska država i koju mogu uvijek bocnuti preko 'pravoslavaca'.
Dakle pitanje je koliko je Tuđman bio spreman ići na zaoštravanje odnosa s Velikom Britanijom i Francuskom.
Kako je primjeren odnos prema tom pitanju može se pogledati u primjeru poznatog poljskog heroja i predsjednika Plisudskog koji nije dozvolio da se istočni shizmatici, većinom Ukrajinci, organiziraju u Poljskoj ako se ne će zvati Poljskom Pravoslavnom Crkvom.
Ipak moramo biti fer prema Tuđmanu, jer Plisudskom tada nisu prijetile sile pobjednice prvog velerata, nego su bile s njim u savezništvu.
Uvijek su najveći neprijatelji ne oni koji su s druge strane fronte, nego oni koji su s naše strane, te ne da samo navijaju potajice za drugu stranu, nego dvolično ispod stola nastoje našu stranu obeshrabriti te širiti defetizam.
Svi oni koji pokazuju nostalgiju za Jugoslavijom su takvi.
Oni zasad ne će reći poput velikosrba kako je Oluja bila zločinačka, nego će agitirati protiv Thompsona, kao oni nemaju ništa protiv njega, nego mu zamjeraju što tobož nije platio porez.
Jedan mlađi komunjara i jugoslaven je pred nekoliko godina kad su se srušila dva hrvatska vojna zrakoplova napisao kako je šteta da nisu pali na Čavoglave za vrijeme kad se tamo slavi Oluja.
To je toliko evidentno iskaljivanje mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi, tako da je činjenica kako taj skojevac nije završio par godina na robiji, dokazuje kako RH je hrvatska država samo po imenu. 
Hrvatski političari se pojavljuju javno na proslavama Oluje, ali sam siguran da se usklađuju s Briselom i Beogradom kako onemogućiti Hrvatima proslavu Oluje, a da se oni zbog toga ne pobune,
pa idu receptom žabe kojoj se polako diže temperatura u loncu dok više ne bude imala snage iskočiti iz lonca*.
Oluja je stoga nedovršena oslobodilačka akcija.
Oni koji ne podnose hrvatsku državu kontinuirano siju vjetar kao što su to činili pobunjeni pravoslavci u prošlom stoljeću.
I budimo svjesni kako su takvi istovremeno i neprijatelji Kristovi, većinom su ateisti, pristalice liberalizma i legalizacije sodomizma i ostalih perverzija, mrzitelji Crkve, kršćanstva, tradicije i naravnog morala.
Ako ih ne polomi nekakva potencijalna nova hrvatska oluja, oni drugu, ozbiljniju i najstrašniju Oluju na koncu vremena ne će izbjeći.

* Dokaz tome su privođenja ove godine zbog povika "Za dom spremni" i nikad manje ljudi na proslavi Oluje u Kninu.
Ide sve po briselsko-beogradskom planu, samo bit će velikih iznenađenja za planere na kraju.