Putnici olimpijskog broda Titanik, i posljednji mučenik i apostol

Možda su neki čitajući prethodne tekstove negodovali zato što sam mišljenja da treba zabraniti* Olimpijske igre kao što je to učinio kršćanski rimski car Teodozije Veliki koji je pri tom zabranio i poganstvo.

Ova slika govori zašto:

Na slici su dobitnici olimpijskih medalja.

Postavili su se tako da se vidi samo jedno oko kao i stotine i stotine filmskih i pop zvijezda koje tako pokazuju da slijede judeomasonsku elitu.

Jedno oko simbolizira egipatskog boga-demona Horusa.

Kad je bilo zatvaranje OI bio sam kod nekih prijatelja koji su to gledali i primijetio sam da su kamere bile usredotočene na lica razdraganih, veselih, plešućih i pjevajućih sportaša.

Pa dobro, vesele se, zašto bi to bilo loše?

Mučili su se i trenirali godinama radi ovog, i sad se raduju što su sudjelovali na OI ili još više ako su dobili medalje.

A ovi koji gledaju preko crnih ekrana, vratiju Satane, također se raduju radi njih, dijele njihovu radost pogotovo ako su ti sportaši njihovi sunarodnjaci.

Upravo se o tome radi, napravljena je radi vratiju Satane, TV ekrana, priredba da bi se od gotovo potpuno nevažnih događaja koji nemaju nikakve važnosti za niti jednog pojedinca, pa čak niti za samog sportaša kojem samo raste ego ako osvoji medalju (znači negativan utjecaj), megavažan i ritualistički događaj kakvi su bile i OI u antičko vrijeme kad su se igre održavale u čast poganskih bogova-demona.

I tada su pogani bili razdragani, veseli, vjerojatni su i orgijali nakon jer ipak se to događalo pod pokroviteljstvom demona.

Čitam knjigu R.M.Weavera "Ideje imaju posljedice" u kojoj je citat jednog drugog čovjeka koji je usporedio pop-rock glazbu s ekstazom bez smisla, ili preuranjenom ekstazom, ili ekstazom bez razloga.

Jerbo ekstaza dolazi nakon neke važne pobjede, nakon pobjede u ratu na primjer, nakon teške i velike žrtve.

Što su to učinili rock glazbenici i oni koji ih slušaju da bi bili cijelo vrijeme u ekstatičnom stanju za vrijeme koncerta?

Ništa.

Zato se radi o dionizijskom pijanstvu i orgijanju (koje ne mora uključivati spolne odnose) u kojem pravog veselja i radosti nema, jer se nikakva prava pobjeda ne slavi, nego se slavi radi slavlja.

Slavimo pijanstvo radi pijanstva, život je samo jedan, izbjegavajmo sve žrtve i bolove i neka nam cijeli život prođe u bezrazložnom i razarajućem veselju i pijanstvu, duhovnom ili tjelesnom, ili i jednom i drugom zajedno.

Živio hedonizam (iza kojeg dolazi dakako neblažena smrt).

A to naravno potiču demoni.

Kao što i spolna naslada dolazi onima koji je nisu zaslužili jer idu u spolno općenje radi spolne naslade, a ne radi stvaranja novog života.

Ljudi oduvijek znaju na povezanost jalovog tjelesnog općenja i smrti, thanatos i eros su tik jedan do drugoga.

Još jedna mala digresija, ipak vezana uz temu dionizijskih pijanki i veselja.

U našim gradovima i selima postoje sveci zaštitnici i onda se kaže kao u onoj pjesmi  - svako naše malo misto ima svoju feštu, ima svoj dan.

Pričali su mi stariji da je odlazak na feštu nekad nužno podrazumijevao odlazak u crkvu na misu u to selo ili grad u rano jutro na dan sveca zaštitnika, i nakon objeda, ali svakako prije noći, uslijedilo je veselje uz muziku i ples.

Ali je to uvijek bilo vezano uz blagdan tog sveca, veselilo se je radi tog sveca koji je izmolio Božju blagodat kod ljudi koji mu se mole, prvenstveno su zato ljudi bili veseli i dali su si oduška u plesu koji je obično bio neko kolo.

Jer kolo predstavlja neraskidivu zajednicu ljudi kojih veže bliskost, u ovom slučaju bliskost radi Boga i sveca zaštitnika.

To je smisleno veselje jer Bog je vječan i smisao našeg života.

E, toga više nije bilo ni u vrijeme moje mladosti, a ja sam već star.

Dakle ne radi se o pravom veselju iz pravog razloga, nego radi se o bakanalijama.

Na 'feštu' se zovu pop-rock skupine da sviraju glazbu koja nema nikakve veze s pravim veseljem, a još manje veze sa svecem zaštitnikom.

Ne plešu se kola, nego se ljudi krevelje loše imitirajući afrička primitivna plemena.

To je ruganje onom što su nekad fešte bile, jer se održavaju na blagdan sveca i nose ime tog sveca**.

Jel posjetitelji tih 'fešta' stvarno očekuju Božji blagoslov po zagovoru sveca zaštitnika?

K tome te su fešte-bakanalije financirane od općina radi turizma i radi političke promidžbe, da strancima ne bi bilo dosadno, pa koji put prije toga nastupaju foklorne skupine i to opet da bi bilo interesantno turistima.

Ne znam zašto se ti koji plešu radi turista ne osjećaju kao medo u 'igra mečka', ili misle možda da medo pleše zato što je sretan?

Pod krinkom kršćanskog sveca slave se poganski bogovi Dionizije i Merkur, bogovi orgijanja, trgovine i prijevare.

Da se vratimo na OI, oj, oj.

Neki sportaši nasmijanih lica pred kamerama su veseli zato što smatraju da su važni pa moraju izgledati veselo pred svojim obožavateljima koji sjede ispred crnih ekrana gledajući ih i diveći im se.

Isto onako kako se mnogi ljudi pripremaju za fotografiranje pa onda izvedu umjetni smiješak kako bi isti ostao memoiziran na nekom papiru koji će ionako jednom nestati, kako bi lažno izgledalo da su oni vječno radosni i veseli. 

Drugi razlog je zato što se dobro osjećaju u lažnom globalnom zajedništvu, a motiv za OI koje je pokrenuo mason de Cuberten 1896 bila je ideja stvarati jedinstvo čovječanstva preko OI.

To je isti razlog zašto se neki ljudi dobro osjećaju kad su na nogometnom stadionu, ili na rock koncertu.

Imaju dojam da su djelić neke neprirodne i neorganske skupine ljudi koje veže neki nogometni klub koji danas jest, sutra više nije, ili da ih veže ljubav prema nekoj dionizijskoj muzici koja će zasigurno jednog dana nestati.

Ima li smisla vezivati se na neku zajednicu koja nije organska, koja nije familija, rod, narod, niti se vezivati s ljudima kao surogatom organske zajednice koje povezuje recimo strast prema skupljanju poštanskih marki?

Naravno da nema smisla, ali tko još u moderno vrijeme razmišlja o smislu.

Život je samo jedan, zato haj, haj, uživaj.

Ima li veće ludosti?

Pa ako je samo jedan, ako se ne ćemo ponovno reinkarnirati, nego nam prijeti vječni Pakao ako ovaj jedini zemaljski život ne provedemo po Božjim zapovijedima i volji, ima li razloga ponašati se kao mačka sa sedam života?

Pa kad i život ne bi imao smisla, svaki hedonizam ne dovodi do blaženstva u tom životu, nego do jadnog i bolesnog stanja ovisnosti koji je pakao prije Pakla.

Dakle ovdje navodim tezu da se sportaši neprirodno i neracionalno vesele bilo zbog nevažnosti samog sportskog natjecanja, bilo da glumataju veselje i širok osmjeh kako bi pokazali bijele zube svojim obožavateljima, bilo da se vesele što su po njihovom razmišljanju važni dio ujedinjenog čovječanstva koje očekuje godota, Antihrista.

Sve su to razlozi za plakanje, a ne za veselje.

I što je uslijedilo nakon kreveljenja sportaša pred kamerama?

Nekakav opet slet bez druga Staljina i druga Tita.

Koliko vidim nije bila poruka i poslije Tita Tito.

Ali uopće o tome nije potrebno razmišljati pravim kršćanima.

Jer poruka ili ritual nije sigurno kršćanski.

Zašto bi oni koji slijede Put, Istinu i Život slijedili nekog tko Put ne slijedi nego ide u provaliju?

Prisustvovati nekom umjetničkom djelu, ma kakve god vrste bilo, znači prepustiti se duhu umjetnika ili duhu koji je vodio umjetnika.

Lik u zlatnom nikako ne podsjeća na anđela, vjerojatno se opet radi ili o demonu ili nekom ljudskom prometejskom liku.

Ljudi koji su pozorno i nekritički pratili slet, ne mogu jamčiti da nisu primili nešto od tog duha.

Kao što oni koji gledaju pornografiju ne mogu reći da ju gledaju zbog znanstveno-medicinsko-bioloških razloga to jest ne mogu negirati da su se gledanjem pornografije otvorili demonskom utjecaju.

Na kraju je poznati scijentist-satanist i glumac prenio 'olimpijski plamen' u 'grad anđela', bolje rečeno u grad palih anđela.

Svirali su već uobičajeni likovi koji se vole fotografirati samo s jednim okom.

Ekstaza bez opravdanja, simulacija prave ekstaze i koja kao surogat ili ukradena naslada završava smrću.

Naslov dovoljno govori.

Brod u kojem se sve gore navedeno događa samo što nije potopljen.

Trebamo iskočiti iz njega i ukrcati se u jedinu lađu spasenja, Crkvu.

* Zabranio bi samo neki pravoslavni car kao što je to učinio Teodozije Veliki. Nema znakova da će se tako nešto dogoditi ponovno. Sa Strašnim sudom nestati će i OI i biti će raskrinkani motivi onih koji su stvorili moderne OI. 

** U većini slučaja fešte-bakanalije se ne održavaju na blagdan sveca, nego uoči, dan ranije ili još i prije ako je to subotom. U pravilu se prije blagdana sveca moli za njegov zagovor, a sada se događa sasvim suprotno pod kvazi egidom sveca zaštitnika.

P.S.

Rimokatolik T.Marshall kaže da je zatvaranje OI bilo veličanje demona:

I još neki komentari:

I jedan tekst s pratećim fotografijama koji je malo konkretniji-detaljniji.

I jedan tekst na ćirilici, a prijevod je s ruskog originala.

Evo kako ustvari ista ekipa, a kako se kaže 'dobra' ekipa je u Paklu, ne dozvoljava da se na javnim događajima, ovdje u videu na filmskom festivalu u Cannesu, igdje prikazuje Hristos ili vjera u Njega:

Poruka medija, koje pažljivo prate ovisnici o crnim ekranima, kao i svjetske elite je - Hristos van, demoni unutra zajedno s Nepomjanikom.

Stoga ne očekujmo, ako smo dosad bili optimisti bez pokrića, išta dobro od ovog svijeta u kojem se nalazimo da bi nas Hristos iskušao baš po tom pitanju - želimo li u sebi imati Hrista ili ćemo unutra, u našu dušu, pustiti demone.

Muku ćemo svakako imati jer radi se o iskušenju po Božjoj volji te kojeg stoga ne možemo nikako izbjeć.

To je i odgovor sotonistima ili oni koji sumnjaju u Božju dobrotu i svemoćnost, demoni mrze Boga nepovratno, tako i ljude, ali bez Božjeg dopuštenja ne mogu pristupiti ljudima, htjeli ne htjeli na kraju opet nevoljko služe Bogu iskušavajući ljude, a ne da su potpuno neovisni ili superiorni svojem Tvorcu.

Mi ljudi nismo, dok smo živi na Zemlji, zauvijek prokleti kao demoni.

Biramo između prolazne i slavne muke radi vjere u Hrista, ili ćemo radi neracionalnog straha od te privremene muke i ropstva strastima (iz tog ropstva nastaje ateizam i sotonizam) izabrati vječnu muku.

U knjizi "Ideje imaju posljedice" ima čitavo jedno poglavlje kako je moderni čovjek postao razmaženo derište nespremno na žrtve i junačka djela koja ne idu bez muke.

Kršćanin mora znati da je nemoguće spasiti mu se bez muke, bez križa.

U muci, na križu, dokazuje se vjera i ljubav prema Bogu i braći ljudima i anđelima.

Jedno drugo poglavlje knjige se naziva "Veliki stereoptikon" i govori o štetnom utjecaju medija, i to ne samo radi zlih novinara i vlasnika medija, nego zato što je sam medij problematičan*** (knjiga je napisana 1948. kada još nije bilo TV, što bi tek autor napisao da je bilo u njegovo vrijeme tog vrlo problematičnog medija?).

Svakako preporučam čitateljima da postanu čitatelji te knjige koja je u hrvatskom izdanju nakon više od tri-četvrt vijeka izdana u Verbumu. 

Možete je pak skinuti s net-a u engleskom originalu.

*** Zato što kao i svaki medij traži pažnju onih koji ga konzumiraju ili onih koje želi navesti na konzumiranje, slično kao diler droge.

Da bi to održao medij, odnosno novinar, mora raditi dramu tamo i gdje nema drame.

Slično kao što oni koji olajavaju druge ljude moraju dodavati 'začine', laži u svoju priču kako bi bila zanimljivija. Čim je više 'sočnih' detalja klevetnik će imati više publike njemu sličnih.

I tako truje sebe i one koji ga slušaju, makar rekao pri tome i neku istinu (razuman čovjek zna da nije uvijek dobro iznositi istinu, pogotovo o nekom grješniku koji je na putu pokajanja, prešutiti koji put istinu ne znači izreći laž, i uvijek bi trebao biti kriterij - ima li koristi i dobra izreći neku istinu, ili je veće dobro prešutjeti ju).

Tako rade i novinari, bilo da li tu rabotu čine na papiru ili na elektromagnetskim valovima.

Ako imate priliku, odvratite djecu od studiranja novinarstva, radi njihovog dobra.

Vjerujem da će i roditelji u suprotnom odgovarati pred Bogom za svoju djecu koju nisu upozorili na nemoralnost novinarstva.

I sad nešto što smatram vrlo važnim, a to je povijest, odnosno njezino krivo tumačenje koje rade službeni državni povjesničari i njima prateći novinari, učiteljice u školama i slično.

Na portalu kojeg pratim objavljen je tekst kako su na današnji dan vodeći srpski intelektualci 1941. dali podršku nacionalnom socijalizmu.

Tekst otprilike znači ovo - srpski nacionalisti stalno nam predbacuju NDH i Jasenovac, a mi ćemo im uzvratiti s tim poznatim apelom vodećih srpskih intelektualaca tog vremena da se srpski narod koji je bio tada pod njemačkom okupacijom ne uništi u gerilskoj borbi protiv daleko moćnijeg okupatora.

Treba odmah reći da sam pojam okupator ne znači niti loše niti dobro.

Hrvatska je stoljećima bila pod okupacijom Habsburgovaca, da ih nije bilo, bili bismo pod okupacijom Turskog carstva kao što su bili Srbi. Očito je da su naši preci lako i bez puno razmišljanja zaključili da je bolje biti pod okupacijom Habsburgovaca koji su i priznavali hrvatsku krunu, samo su je sebi stavili na glavu, nego biti pod muhamedancima.

U komunističkoj Jugoslaviji nije nitko Crvenu armiju nazivao okupatorskom, iako je ona bila presudna da komunistički partizanski pokret dođe na vlast budući su Srbi s onu strane Drine bili većinom antikomunisti i za jugoslavenskog kralja u izbjeglištvu. Bez Crvene armije se to ne bi dogodilo.

Onda se događa da srpski intelektualci optužuju hrvatske da su bili na krivoj strani u drugom veleratu, a hrvatski srpske, a jedni i drugi očekujući da će im gospodari ovog svijeta, a to su globalisti komunističko-liberalni, dati mrvice sa stola i poduprijeti ih u borbi protiv druge strane.

Ne treba biti genije pa zaključiti da kao što je Stepinac rekao komunistima na sudu - zar sam trebao ići s vama u šumu, da su to isto mogli reći i srpski antikomunistički intelektualci u Srbiji i koji su potpisali taj proglas kao što je Stepinac podržao stvaranje NDH.

Kolaboratori su oni koji su se dotad kleli u svoj narod i da su protivnici komunizma, i onda su s pobjedom komunizma prešli na komunističku stranu.

Ako je netko bio prevaren to su dakako bili pripadnici hrvatske vojske i civili u Austriji kojih su pripadnici vojske UK, ne na svoju ruku nego je to bila politika V.Britanije, protivno Ženevskoj konvenciji predali zločinačkim komunistima, ali to su bili i pripadnici jugoslavenskih monarhističkih gerilaca kojih je također V.Britanija izdala rekavši da im više ne daje podršku, nego ili da se moraju predati komunistima ili prijeći u komunističku vojsku.

I to bi trebali jednom javno reći i hrvatski i srpski antikomunistički povjesničari, najbolje zajednički, a ne udarati mrtvog konja njemačkog nacionalnog socijalizma. 

K tome bi trebali svi znati da su jedini efektivni protivnici komunizma bili pokreti, stranke i države koje su izgubili drugi velerat, te da je sadašnje stanje nepostojanja suverenih nacionalnih država uz sve veću prijetnju globalne komunističke države također posljedica istog rata.

A da njemački nacionalni socijalisti nisu u uličnim borbama svladali boljševike kojih je u ono vrijeme bilo 6 milijuna u Njemačkoj, onda bi cijela i srednja i zapadna i sjeverna i južna Europa pala pod diktaturu komunista još tridesetih godina prošlog stoljeća.

Vrlo korisna propovijed o.Stevena Allena naslova radost križa.

Temelji se na savjetima sv.Teofana Zatvornika, velikog ruskog duhovnika 19.stoljeća kojeg se često citira u Ohridskom prologu.

Radi se o savjetima kršćanima koji su odmakli u duhovnom životu tako da su nadjačali tjelesne strasti (demonski napadi s lijeve strane), i onda ih đavao napada s 'desne strane', bilo da ulaze u neku duhovnu prelest, ili ih dovodi do očaja sjećanjima na prošle ispovijeđene grijehe ili s mišljenjem da su niškoristi, da će izgubiti spasenje (raspoloženje ili strast uninija kako se naziva u crkveno-slavenskom jeziku, to je strast i grijeh zato što sumnja u Božje milosrđe).

Također, često ih demon tada napada tjelesno izvana, bilo izravno bilo preko drugih ljudi, budući zna da ih ne može više napadati iznutra preko tjelesnih strasti.

Rješenje je ono što je Hristos rekao apostolima, ako Me tko želi slijediti, neka zaniječe sam sebe, neka uzme križ svoj i neka ide zamnom (slijedi u nošenju križa).

I tada se događa paradoks, kršćani u toj zreloj duhovnoj fazi zavole svoj križ jer znaju da tako idu sigurnim Hristovim stopama.

Mučenici su uvijek zahvaljivali Hristu što ih je našao dostojnim mučeničke krune.

U 'povijesnim' holivudskim filmovima prikazivani su kršćanski mučenici kao prestravljeni obični ljudi u arenama pred zvijerima ili pred nekim spravama za mučenje.

Kako naopako!

Oni su radosno odlazili u smrt, svojom hrabrošću znali su zadiviti one koji su ih gledali, a često i svoje vlastite mučitelje pa su se neki od njih obratili i rekli - i ja sam od sada kršćanin, i ja sam spreman da me mučite.

To se zove radost križa koji pobjeđuje svijet i demone.

Razmišljajmo o tome budući nam predstoji izbor, ili križ spasenja, ili žig Zvijeri.

Danas pak, kad se po gregorijanskom kalendaru slavi Uspenije Bogorodice - Velika Gospa, u liturgijskom kalendaru Crkve (po 'starom' kalendaru) čita se Evanđelje po Mateju, 16 poglavlje, 24-28 redak.

Pa evo kako glasi 28 redak:

Zaista, kažem vam: "Od onih, što stoje ovdje, neće neki okusiti smrti, dok ne vide Sina čovječjega, gdje dolazi u kraljevstvu svojemu."

Ovaj redak su koristili mnogi protivnici Hristovi uz objašnjenje, svi Hristovi apostoli su umrli, prema tome Evanđelje je kontradiktorno, neistinito.

Jedno vrijeme sam imao ovakvu apologiju - to je Hrist mislio na one koji stoje u crkvi dok se čita Evanđelje.

Znao sam da je to slabašno objašnjenje, ali nisam znao za bolje.

Ali bolje postoji i Crkva ga odavno zna, zna ga od samog početka.

Sveti Ivan Bogoslov, najmiliji Hristov učenik, je samo pogreben u dubokoj starosti kad je imao preko stotinu godina, ali nije umro.

Živ je zakopan bio na brdu kraj Efesa na kojem se je često molio i na kojem je napisao Evanđelje.

Zakopan je tako da je sedmorici svojih učenika zapovijedio da iskopaju grob u obliku križa, a onda je legao u grob i zapovijedio im da ga zakopaju.

Drugi dan su ostali učenici koji se nisu oprostili s njim otišli na grob da mu cjelivaju tijelo, ali kad su iskopali grob tijela nisu našli.

Na tom mjestu, na praznom grobu, sv.Justinijan, slavni kršćanski car, sagradio je velebnu baziliku koju su Turci i Mongoli kasnije srušili.

A svake godine iz groba je izlazio čudotvorni prah s kojim su se ljudi liječili i izganjali demone.

Ovo ljeto sam hodočastio na to sveto mjesto.

Kako sveti Bogoslov nije umro, a Hristos je prorekao Sinovima Groma, odnosno Jakovu i Ivanu Zebedejevu da će umrijeti mučeničkom smrću, onda je jasno da će u vrijeme dolaska Sina Čovječjeg sveti Ivan Bogoslov umrijeti mučeničkom smrću.

Evanđelje po Marku, 10 poglavlje, 35-39 redak:

Tada pristupiše k njemu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, i zamoliše: "Učitelju, htjeli bismo, da nam ispuniš jednu molbu."

On ih upita: "Što želite od mene?"

Oni ga zamoliše: "Daj da u slavi tvojoj jedan od nas sjedne s desne tvoje, drugi s lijeve tvoje!"

Isus im reče: "Ne znate, što molite. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krštenjem, koje ja primam?"

Oni mu odgovoriše: "Možemo". Isus im reče: "Čašu, koju ja pijem, vi ćete piti, i krštenje, koje ja primam, i vi ćete primiti;

I treća potvrda iz Evanđelja o tome da Ivan Bogoslov nije umro nalazi se na samom kraju njegovog Evanđelja, 21 pogavlje, 20-23 redak:

Petar se obazre i vidje, gdje za njim ide onaj učenik, koga je Isus ljubio, koji se je i na večeri naslonio na grudi njegove i rekao: "Gospodine, tko je taj, koji će te izdati?"

Kad ga ugleda Petar, reče Isusu: "Gospodine, a što će ovaj?"

Reče mu Isus: "Ako hoću, da on ostane, dok ne dođem, što je tebi do toga. Ti hajde za mnom!"

Tako izađe među braćom ova riječ, da onaj učenik neće umrijeti. A Isus mu ne reče, da neće umrijeti, nego: "Ako hoću, da on ostane, dok ne dođem, što je tebi do toga?"

Blago šačici vjernih kršćana posljednjih dana koji će upoznati svetog Ivana Bogoslova i kojih će bodriti i krijepiti ovaj veliki, ali kronološki gledano posljednji Hristov apostol i mučenik.

Sveti Ivane Bogoslove moli se za nas!