Između čekića i nakovnja

Tako bi se mogao nazvati političko stanje naše države.
Jugoslavenstvo, kao korov kojeg se ne plijevi, nikad nije bilo jače od 80-tih godina prošlog stoljeća.
Da nije pokojni Tuđman narcisoidno zaštitio i Tita i sve jugoslavenstvo za vrijeme i naposredno nakon rata, kojem je taj zločinac Tito bio lučonoša nacionalne izgubljenosti, to se je moglo iskorijeniti.
Hrvatski nacionalisti kao da su zaboravili da se ne ratuje samo s oružjem, nego i s perom to jest s kulturom pogotovo kad je narod izložen tuđinskoj kulturi koja mu želi slomiti kičmu i korijene.
Mediji i školstvo, najviše sveučilišta, ostali su bastioni jugokomunizma kojem više gazde nisu u Beogradu nego na zapadu, ali kasica prasica je proračun hrvatske države.
To što se je dogodilo ili baš to što se nije dogodilo, znak je ili izdaje na vrhu onih koji su se kleli da su hrvatski domoljubi, ili znak njihove skoro totalne nesposobnosti i neznanja, iako je moguća kombinacija i jednog i drugog.
Suludo prihvaćanje zapadnih (anti)vrijednosti koje su uništile zapad više je pravilo nego iznimka, k tome to je službena državna politika.
Novoredna vatikanska sekta koja je kod nas za mrvicu tradicionalnija i manje sklona globalizmu i idejama koje lansira Bergoglio, ne može biti katalizator oživljavanja nacionalnog ponosa i duhovne obnove baš zato što imajući veze s Vatikanom kontinuirano dobija doze globalističkih 'lijekova' i što su svi biskupi tradicionalno bez hrabrosti da se suprostave šefu s Tibera.
Srbija, država koja već stoljeće i pol ima planove, koji nisu samo planovi, nego svakih nekoliko desetljeća se krene u provedbu planova, za širenje prema zapadu to jest prema hrvatskim zemljama, i dalje igra poker partiju sa zapadom, s EU, i s Rusijom oko toga tko će im više obećati potpore da budu glavni na Balkanu. 
Nešto kao dilema između Obrenovića i Karađorđevića, hoće li biti više koristi za njihov imperijalizam ako budu saveznici s Austro-Ugarskom ili sa silama Antante.
Pisao sam na blogu kako smatram još uvijek misterijom politiku Austro-Ugarske nakon što Turci više nisu bili važan čimbenik na Balkanu.
Teško je povjerovati kako se je u Hrvatskoj razmahao ilirski pokret i ideja jugoslavenstva, a da to nije bilo suglasno s politikom Beča, a poslije i Berlina.
Ne znam za dokumente (doduše indikativan je popis stanovništva 1910. na kojem sam vidio da se je u Istri kao materinji jezik mogao odabrati srpsko-hrvatski, a ne hrvatski jezik, a možda je tako bilo u cijeloj Austro-Ugarskoj) koji bi to potvrđivali, pretpostavljam da je tada već liberalna Austra-Ugarska, samo nominalno kršćansko kraljevstvo (carstvo), imalo u planovima pridobijanje Srbije preko jugoslavenstva u kojem će ona imati glavnu riječ, kako bi se već realizirano savezništvo s Turcima teritorijalno povezalo, odnosno kako bi bila izgrađena željeznica Berlin-Bagdad.
Crna ruka to jest masoni stajali su iza ubojstva srpskog kralja Obrenovića početkom 20.st. i ustoličenja Karađorđevića, te je tako onemogućen njemačko-austrijski plan širenja na istok i utabala staza koja vodi do prvog svjetskog rata.
Teško je ne vidjeti u tome engleske i francuske prste.
Vratimo se u sadašnjost i na stanje u Srbiji.
Formalno je Srbija za EU, ali im u pregovorima dobro dođe ruska karta koja ne će biti više samo blef ako EU kolabira, što se može vrlo lako dogoditi kad socijalna država-krava bude ostala bez besplatnog mlijeka koje je privuklo milijune muhamedanca iz Azije i Afrike na stari kontinent.
Dakako sve veću ulogu na Balkanu ima Turska koja poprima obrise sultanata odnosno kalifata.
Teško da ćemo i mi Hrvati u RH opstati, a to će još teže Hrvati u BiH kojima je RH maćeha od kad je Tuđman umro, iako je otvoreno pitanje nije li se moglo nakon Oluje i vojničkog sloma velikosrpstva u BiH dobiti jače jamstvo za zaštitu naših sunarodnjaka tamo i uz eventualno drugačiju teritorijalnu organizaciju. 
Očito je jedino jaka RH mogla biti jamac Hrvatima u susjednoj državi da ne će biti majorizirani, da im ne će recimo tenk NATO pakta ili iz EU ući u banku i opljačkati ih, kao što se je stvarno dogodilo nakon Tuđmanove smrti, a da RH nije u ničemu priprijetila pljačkašima sa zapada koji su sustavno rušili sve hrvatske institucije u BiH. 
Njemačka je nenjemačka nacionalna država, ali isto vodi politiku izlaska na istok i na jugoistok prema Turskoj (dakako preko utjecaja, a ne teritorijalnim širenjem) kao i imperijalistička Njemačka u 19. i 20.st.
I ovaj put nalazi zajednički jezik s Rusijom koja je još uvijek ruska nacionalna država s tendencijom da postane sve više multinacionalna i multireligijska (ako se trend ne zaustavi, muhamedanci će i tamo postati većinom, a Rusi manjinom) država pandan SAD ili EU.
Kao i pred 80 godina na putu im se nalazi Poljska.
I tu su manje više otvorene karte, nenjemačka Njemačka želi da Poljska postane nepoljska kako bi se s takvom državom lakše upravljalo.
Bilo bi lakše nenjemačkoj Njemačkoj s poljskom Poljskom kad bi tamo bilo sve više azijsko-afričkih muhamedanaca te bi se tako izgubio polako poljski karakter poljske države.
Lakše se upravlja s tuđinskom narodom ako isti nije homogen i jedinstven.
Poljska, ali i Mađarska, Češka i Slovačka se tome suprostavljaju i inače tvore višegradsku skupinu država. 
Rumunjska je isto tradicionalno nepovjerljiva prema Rusiji, bila je izrazito antikomunistička dok je nije osvojila Crvena Armija.
Slična je stvar s Bugarskom koja je isprva bila glavna balkanska saveznica u 18.i 19.st. Rusiji, ali onda se je Rusija više okrenula Srbiji (pretpostavljam zato što je ruski prioritet bio doći na Jadran koji je u blizini Srbije, dok je bugarska obala na Crnom moru koje se lako može zatvoriti na Bosporu).
I tako se je rodila ideja, vjerojatno potekla od Poljske, vidimo sada podržana i od američkog predsjednika Trumpa, stvaranja zajednice država na tri mora, Baltika, Jadrana i Crnog mora, tromorje.
Dakle, u tu potencijalnu zajednicu uključena je još Hrvatska i Slovenija, a pretpostavljam da bi joj bila bliska i Ukrajina.
To izgleda kao proširena Austro-Ugarska za Rumunjsku i Bugarsku, manje Austrija i dio sjeverne Italije.
Povjesno naslijeđe može biti poveznica tih država jer su stoljećima živjeli u istoj državi, kulturno i religijski su kompatibilni (većina u toj zajednici pripadaju katoličkim državama i narodima, ostali su istočni shizmatici, ali oni koji nisu pokazali u povijesti mržnju prema katolicima) i većina u tim narodima, što je trenutno najvažnije, su bili ili jesu antikomunisti, protivnici zapadne dekadencije i nemaju povjerenja prema Rusiji koja još uvijek svoju vojsku naziva Crvenom armijom, koja se još nije ispričala zbog zvjerstava (čak je i M.Đilas u ime KPJ prosvjedovao zbog tisuća silovanih žena u Banatu od tovariša) koje je ta armija činila prilikom 'oslobađanja' i koji nisu zasigurno odustali od ideje da ponovno 'oslobađaju'.
Ove države su između ruskog čekića i njemačkog nakovnja i moguće je da se pružila povjesna prilika da sada dođu, nakon mnogo godina, ponovno do zraka i sunca.
Poljska je od svih nabrojanih najjača država i narod, koji je doduše imao imperijalističku prošlost kad su pod sobom imali Ukrajinu i baltičke države, te ih je taj imperijalizam koštao gubitka države koju je podijelila Rusija, Austro-Ugarska i Njemačka.
Poljaci su inicijatori ove ideje, ali mogu biti i oni koji će je uništiti ako nisu svjesni svoje imperijalističke prošlosti, ako recimo i dalje smatraju da imaju pravo na dio Ukrajine.
Mađari i Slovaci također imaju povjesnih nesuglasica (više nego mi i Mađari), Mađari i Rumunji isto, ali s obzirom na trenutnu situaciju u Europi u kojoj svi europski narodi nestaju, a dolaze novi osvajači s istoka i juga koji Europi ne pripadaju kulturno, religijski i rasno, onda bi bila ludost raščišćavati povjesne nesuglasice i nepravde, dok je na vratima zajednički neprijatelj.
Primjerice, smiješno je da se mi bojimo talijanskog iredentizma dok Talijani u Italiji strijepe od crnih osvajača iz Afrike.
Ako Talijani nisu u mogućnosti obraniti se u svojoj državi, kako bi se mogli onda baviti iredentom u Istri i Dalmaciji?
U sličnoj situaciji su manje više i ostali europski narodi.
Njemačka država vodi ekspanzionističku politiku (ekonomsku, jer za drugu nema snage, hrabrosti i najvažnije - ljude) dok Arapi im siluju djevojke ispred kelnske katedrale.
Zato se može reći kako masonske anacionalne elite upravljaju državama, i Njemačkom, i Francuskom, i Velikom Britanijom, i Španjolskom, a vjerojatno i našom državom, dok ove nesuglasice mogu biti samo igra kako bi se na kraju namentnulo riješenje 'samo od sebe' - dosta je rata i sukoba, ajmo svi u jednu državu.
Ne možemo reći pouzdano da nije i ova tromorska zajednica država pokrenuta u istom cilju, ali ne smijemo biti fatalisti ili oni koji u svemu vide neku zavjeru.
Nikad Sotona, a kamoli njegove ljudske sluge nemaju situaciju potpuno u svojim rukama.
Možemo biti sigurni kako upravo masoni žele da se izmišljaju urote tamo gdje ih nema kako bi se stekao krivi dojam da su oni svemoćni, ili da bi se sakrile ili stavile pod tepih njihove prave urote.
Mišljenja sam da je ova zajednica vrlo dobro rješenje ili put prema rješavanju naših neriješenih problema koje sam na početku nabrojao.
Vrlo je moguće da SAD vidi u suradnji EU odnosno Njemačke i Rusije opasnost za svoje zone utjecaja i svoju premoć, te da vidi zato u tromorju saveznika.
Nije nemoralno takvu priliku iskoristiti te se riješiti koliko je to moguće dekadentnog utjecaja zapada koji nam nameće sodomizam i sve ostale duhovne bolesti i to najčešće preko tobožnjeg prijateljstva Njemačke i Hrvatske, isto tako oduprijeti se zajedno s tim državama mogućem ruskom širenju prema ovim morima.
Znam da mnogi ljudi desnijih nazora vide u Rusiji saveznika zato što se tamo ipak ne dozvoljava širenje zapadnih bolesti liberalizma.
Moramo ipak znati kako u Rusiji nisu na vlasti kršćanski car i antikomunisti, kao i da je suvremena Ruska pravoslavna Crkva bila i ostala ekspozitura sovjetskih tajnih službi, da su svećenici i biskupi te Crkve poubijani u revoluciji, te da su nakon toga oni koji su ulazili kao kler tamo bili ili odobreni od boljševika ili njihovi ljudi na zadatku.
I nemojmo misliti kako nije u u našoj Crkvi, koja je sada novoredna, bilo biskupa i svećenika koji su surađivali s komunistima. 
Koliko sam upućen, Kuharić je nagovorio pred 20-tak godina ondašnju vlast da se ne otvaraju podaci jugoslavenskih tajnih službi koji bi mogli kompromitirati neke biskupe i svećenike.
Vjerojatno je slično bilo i u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, kao i kod muhamedanaca.
Ako nismo sami imali snage, znanja i hrabrosti iznijeti istinu na vidjelo, jer kako kaže Isus, istina će nas osloboditi, onda je moguće da se to dogodi u zajednici tromorja u kojoj ima više antikomunizma nego kod nas.
Budimo sigurni da su svi jugokomunisti, liberali i pervertiti protiv tromorja.
Između čekića i nakovnja čelik se kuje da bi postao čvršći i bolji.
Hrvatska država nije dobro zaživjela nakon oslobodilačkog rata protiv Jugoslavije i velikosrpstva.
Konstantno imamo vanjskog neprijatelja koji ne odustaje od našeg teritorija tako da negira čak i našu povjestnost i postojanje hrvatskog kraljevstva i naroda, a iznutra imamo petu kolonu koja operira u medijima, kulturi, školstvu i politici s ciljem da Hrvatska ostane samo kao zemljopisno-povijesni pojam i koji su uvelike potpomognuti sa zapada kojem smo kao naivci težili.
Vrijeme je da se konačno okrenemo našim povijesnim saveznicima koji su suočeni sa sličnim problemima kao i mi.
Možda bolje prilike više ne ćemo imati.
Kako je vjera važnija od narodne pripadnosti, tako kao kršćani trebamo podržati stvaranje zajednice država u kojoj će kršćanstvo biti, kao u Mađarskoj i Poljskoj, definirano u ustavu kao nacionalna i povjesna religija, a ne da ima isti status kao nekršćanske religije.
Nije to zajednica kršćanskih država, ali barem ide u dobrom pravcu.
Koji put je dobro biti između čekića i nakovnja.