Homo ludens

Sport, igra, zabava, možemo li život zamisliti bez njih?
Vjerojatno možemo, samo malo tko bi takav život želio sebi.
Ako bi radili statistiku onda bismo došli do zaključka kako moderni čovjek otprilike isto vremena potroši na spavanje kao i na zabavu ili barem u potrazi za zabavom.
Ostatak vremena se troši na rad, bilo tjelesni ili duhovni.
Zabavu možemo definirati kao borbu protiv dosade i to najčešće na krivi način.
Dosada znači besmislenost koju čovjek osjeća kad ne vidi pred sobom nekog cilja, dosada nagriza čovjeka bio on u stanju mirovanja ili u pokretu.
Rad ako nije kreativan to jest ako ne zadovoljava potrebu čovjeka za stvaralaštvom je dosadan.
Ogromna većina modernih poslova su dosadni zato što nisu dovoljno kreativni.
Pijenje alkohola tijekom posla što je nekad bio veliki problem koji se je djelomično riješio strožijim propisima je često povezan s dosadom.
Alkohol i opijati su dio onog što sam definirao zabavom, krivom borbom protiv dosade.
Kako su mnogi poslovi danas kancelarijskog tipa i većinom nekreativni, onda umjesto alkohola dosada se ubija sa šupljim razgovorima - ćakulama, najčešće uz obred pijenja kave (opet tu su propisi izbacili pušenje cigareta koje je opet zabava, način borbe protiv dosade).
Drugi način ubijanja dosade na kancelarijskom poslu je surfanjem na internetu.
Kod mnogih kad se nekreativni rad završi, a dosada ostaje, onda se nastavlja kod kuće sa surfanjem često u kombinaciji s pornografijom.
Odlasci u kafiće su opet dio pojma zabave.
Spolni odnosi makar u braku su najčešće zabava, to jest borba protiv dosade.
K tome uvelike doprinosi (anti)kultura, umjetnost i mediji koji spolnost stvarno tretiraju kao zabavu koja nema veze sa stvaralačkim činom začeća novog života.
U skladu s time novoredna sekta promijenila je nauk Crkve po kojem je prvi i primarni cilj braka rađanje i odgoj djece.
Što je onda ostalo nego zabava kao cilj braka?
Problem sa zabavom je što ona ne dovodi do smislenosti homo ludensa, čovjeka igre i zabave, ona samo služi da homo ludens ne bi postavljao pitanje svojeg smisla.
Smisao čovjeka ne može biti zabava, a kako zabava nije Bog, onda ona ne može biti stvarnim smislom nikome, pa kad bi i bila biće ona ne bi mogla biti smisao sama sebi, a kamoli ljudima.
Smisao dolazi od onog koji je s nekim ciljem nešto stvorio.
Naša riječ 'smisao' prekrasno objašnjava kako je to povezano s mišlju, s umom ili još konkretnije s Riječi koja je tijelom postala i po kojoj je sve postalo.
Kad je Bog stvorio Zemlju i na njoj prekrasni vrt Eden te u istom stvorio Adama, onda se nije 'povukao' na Nebo, nego je kako piše Biblija, s Adamom hodao.
Adam je hodao sa svojim (i našim) Smislom.
Ljepota Edena ili bilo kojeg Božjeg stvorenja može zavesti čovjeka od njegovog smisla.
Edenska Zmija je bila prekrasna, ali i lukava i zla, te je zavela i prevarila Evu.
Eva je bila prekrasna i zavela je i nagovorila na zlo Adama.
Sve se je to dogodilo dok Adam i Eva nisu hodali s Bogom, jer je nemoguće zamisliti da bi Zmija bila privlačnija od Boga.
Ovo moramo prihvatiti u osobnom životu, ako ne hodamo s Bogom u molitvi, začas će nas zavesti ljepota nekog Božjeg stvorenja u kojem ćemo zalud tražiti smisao.
Bog se je dakle povukao kako bi Adam i Eva shvatili kako je isprazna ljepota stvorenja.
Ali je posljedica bila stravična, Adam i Eva su postali robovi tog pobunjenog Božjeg stvora i nemoguće im je bilo osloboditi se ropstva bez Božje intervencije.
Dakle, traženje ljepote u  stvorenom svijetu dovodi do ropstva Zmiji ako se u ljepoti ne vidi Ljepota koja je svijet stvorila na prekrasan način.
Ljepota stvora ako nema u sebi smisao (ako ne ispunjava smisao dobiven od Boga) postaje odvratna i ružna i pitanje je samo vremena kad će to shvatiti i vidjeti ljudi kojih je ljepota zavela.
Umjetnost je često samo vrst zabave, ubijanje dosade s varljivom i propadajućom ljepotom stvorenja.
Prava umjetnost pak pokazuje na izvor ljepote, dobra i života.
Vratimo se na sport to jest ovaj video koji me je motivirao na pisanje:

Slažem se kako je moderni sport samo suvremena inačica svojevremene politike dekadentnog Rima 'kruha i igara' kako bi se lakše vladalo sa sve većim gradskim stanovništvom Rimskog carstva.
Međutim, kad i ne bi bilo niti modernog sporta niti elita koje koriste sport da bi se mase identificirale sa sportašima i tako slavili u pobjedama u kojima nisu sudjelovali jer se nisu osobno natjecali, i dalje bi ostao problem dosade kojeg se nikako ne može riješiti sa zabavom bio to sport, ili konzumiranje alkohola i opijata, bludom ili s umjetnošću koja je lišena prave Ljepote i Smisla.
Kako sam naveo Rim nije imao politiku 'kruha i igara' dok je Rim bio ratnička republika s ratnicima koji su izvan ratova bili seljaci, nego kad se je stvorila profesionalna vojska, a gradovi su se napunili seljacima iz svih krajeva carstva.
To više nije bila naravna sredina kao što nisu ni danas veliki gradovi, i dosadu koju je nekad seljak 'ubijao' s radom na njivi, sad više ne može nego je mora ubijati sa odlaskom u arene, javne kuće i kazališta.
Ukinemo li hipotetski profesionalni sport, TV i medije, elitu koja s njima upravlja, ostaje i dalje problem kako naći novu zabavu koja će ubiti dosadu.
Što dakako nije rješenje nego samozavaravanje.
Ako je nekad Marks pisao da je religija opijum za narod, danas nakon iskustva komunizma i liberalnog sekularizma, možemo reći kako su Marks i slični filozofi bili rasparčivači droge revolucije (koja je opet vrsta zabave) i zablude kako će čovjek naći sebi smisao kad više ne bude tražio Smisao, nego kad bude homo ludens, čovjek koji svoju dušu ubija zabavom i igrom.